Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-940/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Božidara Horvata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ED, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mario Perica, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-1887/2023-8 od 23. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-1887/2023-8 od 23. srpnja 2025. pod točkom I. i III. izreke u cijelosti te pod točkom II. izreke u dijelu kojom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 358,72 eura sa zateznim kamatama tekućim od 16. lipnja 2023. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-1887/2023-8 od 23. srpnja 2025. pod točkom II. izreke preko iznosa od 358,72 eura do iznosa od 530,89 eura, odnosno za iznos od 172,17 eura.

II. Nalaže se tužitelju ED da nadoknadi tuženiku Addiko Bank d.d. troškove žalbenog postupka u iznosu 58,49 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan članak 5. stavak 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 530,89 eura sa zateznim kamatama koje teku od 16. lipnja 2023. do isplate (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 375,00 eura (točka III. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer je presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je dosuđen iznos od 530,89 eura, a tužitelj je na pripremnom ročištu smanjio tužbeni zahtjev i tražio isplatu iznosa od 358,72 eura. Zatim da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je izreka presude proturječna razlozima presude u pogledu dosuđenog iznosa. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 209,34 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Osnovani su žalbeni navodi da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a budući je prvostupanjski sud u točki II. izreke dosudio iznos od 530,89 eura zanemarujući da je tužitelj na pripremnom ročištu smanjio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 358,72 eura, odnosno presudom je prekoračen tužbeni zahtjev. S obzirom da je prekoračen tužbeni zahtjev na način da je dosuđeno više od onog što je traženo, valjalo je na temelju članka 369. stavak 5. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prekoračen tužbeni zahtjev, tj. za iznos 172,17 eura (točka I. izreke drugostupanjskog rješenja).

6. Nadalje, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je točka II. izreke presude kojom se dosuđuje iznos 530,89 eura proturječna razlozima presude gdje se navodi da između stranka nije sporno da je tužitelj platio iznos naknade od 359,49 eura (točka 5. obrazloženja), a što je opet proturječno sadržaju zapisnika s pripremnog ročišta (stranica 101 spisa) gdje se kao nesporan iznos plaćene naknade navodi iznos od 358,72 eura.

7. Međutim, kako između stranaka nije sporno da su naplaćeni troškovi obrade u iznosu 358,72 eura o čemu se stranke usuglasile na pripremnom ročištu održanom 5. veljače 2025., prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ispunjene su pretpostavke za donošenje presude na temelju članka 373.a stavak 1. i 3. ZPP-a jer nije sporna činjenica da su naplaćeni troškovi obrade i u kojem iznosu pa se odluka o žalbi tuženika može donijeti usprkos tome što postoji bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim dijela članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu kojim su ugovoreni troškovi obrade kredita i zahtjev za isplatu naplaćenih troškova.

10. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

11. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor 23. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je u članku 5. stavak 2. ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade od 1,25% iznosa kredita te da su tužitelju naplaćeni ugovoreni troškovi u iznosu koji nije sporan između stranaka.

12. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno da mu je kredit bio potreban za adaptaciju kuće, da mu je službenica u banci preporučila kredit u CHF jer je povoljniji od kredita u kunama ili eurima, da je dobio unaprijed pripremljeni ugovor o kojem se nije moglo pregovarati te da mu nije rečeno za troškove obrade, dakle, da je izostalo pregovaranje o troškovima obrade jer tužitelj uopće nije upozoren na obvezu plaćanja tih troškova i nije mu pojašnjeno na što se troškovi odnose. Zatim da prednik tuženika nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja jer nije dokazao na opravdanost naplate takvih troškova i od čega se sastoje i zašto su određeni baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja Ugovora bio obaviješten o troškovima koji se time podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da sporna odredba, koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

14. Pravilno je prvostupanjski sud na navedena utvrđenja primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava. Dakle, iako je sporna ugovorna odredba jasno i razumljivo sastavljena budući omogućuje tužitelju da odredi visinu tih troškova (1,25% od iznosa kredita), a time i ekonomske učinke ugovaranja, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena budući ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a posebice jer je za taj iznos umanjen iznos kredita koji je isplaćen tužitelju pa se ne može zaključiti da je prednik tuženika mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

16. Članci 1021. do 1027. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje troškova obrade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje troškova obrade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje troškova obrade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbi koja nije izuzeta iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba (izuzeta iz testa poštenosti). Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o troškovima obrade prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Dakle, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je ova sporna ugovorna odredba izuzeta iz tzv. testa poštenosti.

17. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih troškova obrade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne troškove koji ovise o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga se žalbeni navodi tuženika da je riječ o troškovima obrade koji su naplaćeni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

18. Uzimajući u obzir zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja troškova obrade koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03, odnosno da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% njegove visine, utječe, i prema ocjeni ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ti troškovi obrade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

19. Člankom 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu utvrdio ništavom zbog čega je na temelju 323. stavak 1. ZOO-a pravilno trebalo naložiti tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja obveze iz ništavog članka 5. Ugovora o kreditu u iznosu 358,72 eura koji nije sporan između stranaka sa zateznim kamatama u smislu članka 1115. ZOO-a tekućim od 16. lipnja 2023. koje dospijeće nije osporavano.

20. Pravilo je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu troškova obrade, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništavosti odredbe o troškovima obrade, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

21. U odnosu na troškove postupka ističe se da prema članku 365. stavak 2. ZPP- a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a budući tuženik određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

22. Slijedom navedenoga, žalba tuženika odbijena je kao djelomično neosnovana i na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđena prvostupanjska presuda pod točkama I. i III. izreke, dok je točka II. izreke djelomično potvrđena na temelju članka 373.a stavak 1. i 3. ZPP-a budući je utvrđeno da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

23. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. i 2. ZPP-a te su tuženiku priznati troškovi sastava žalbe prema Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. i 107/25.) u visini 62,5 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a iznosi 156,25 eura. Također mu je priznat trošak plaćene sudske pristojbe za žalbu u iznosu 26,54 eura, pa troškovi iznose 182,79 eura. Kako je tuženik uspio sa žalbom u omjeru 32%, to je naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu 58,49 eura.

U Velikoj Gorici 18. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak