Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-986/2022-2
U I M E R E P U B I I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Mariji Bušković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Zlatko Jurlini odvjetnik u Zadru, protiv tuženika ... [adresa], kojega kao punomoćni zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru broj P-1603/2019-27 od 29. siječnja 2021., 18. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Prihvaća se žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1603/2019- 27 od 29. siječnja 2021. preinačava i tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II. Svaka strana snosi svoje troškove.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud je presudio:
"I. Nalaže se tuženiku ... [adresa], OIB:14036333877, da tužitelju FG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.738,75 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 110,74 kn od dana 01.01.2009. godine do isplate,
na iznos od 111,81 kn od dana 01.02.2009. godine do isplate,
na iznos od 112,30 kn od dana 01.03.2009. godine do isplate,
na iznos od 110,96 kn od dana 01.04.2009. godine do isplate,
na iznos od 111,27 kn od dana 01.05.2009. godine do isplate,
na iznos od 109,22 kn od dana 01.06.2009. godine do isplate,
na iznos od 107,75 kn od dana 01.07.2009. godine do isplate,
na iznos od 108,15 kn od dana 01.08.2009. godine do isplate,
na iznos od 108,95 kn od dana 01.09.2009. godine do isplate,
na iznos od 108,93 kn od dana 01.10.2009. godine do isplate,
na iznos od 108,08 kn od dana 01.11.2009. godine do isplate,
na iznos od 109,64 kn od dana 01.12.2009. godine do isplate,
na iznos od 110,85 kn od dana 01.01.2010. godine do isplate,
na iznos od 112,62 kn od dana 01.02.2010. godine do isplate,
na iznos od 112,18 kn od dana 01.03.2010. godine do isplate,
na iznos od 114,57 kn od dana 01.04.2010. godine do isplate,
na iznos od 114,12 kn od dana 01.05.2010. godine do isplate,
na iznos od 114,99 kn od dana 01.06.2010. godine do isplate,
na iznos od 122,48 kn od dana 01.07.2010. godine do isplate,
na iznos od 120,99 kn od dana 01.08.2010. godine do isplate,
na iznos od 125,70 kn od dana 01.09.2010. godine do isplate,
na iznos od 124,02 kn od dana 01.10.2010. godine do isplate,
na iznos od 121,45 kn od dana 01.11.2010. godine do isplate,
na iznos od 126,98 kn od dana 01.12.2010. godine do isplate,
i to do 31.12.2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 do 30.06.2011. godine po kamatnoj stopi od 14 % godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015 po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.187,50 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravodobno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 i 146/25- dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naložiti naknaditi mu parnične troškove, uključujući i troškove žalbe, podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjsko sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba je pravovremena i dopuštena.
4. Na žalbu nije odgovoreno.
5. Žalba je osnovana.
6. U ovom se slučaju radi o sporu male vrijednosti iz članaka 458. stavak 1. ZPP-a.
7. Prema odredbama članka 467. stavak 1. ZPP-a presuda i rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2 točke. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, dakle ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud s obzirom na početak parničnog postupka pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka. 2. ZPP-a.
9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za plaćanje stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu, kojeg su stranke sklopile 19. svibnja 2008., a kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju nekretnine u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 129.400,00 CHF. Tužitelj zahtjev temelji na promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi, pa zahtijeva isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredaba ugovora, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja, a koji zahtjev tužitelj temelji na odredbi članka 323. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO).
10. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu radi kupnje nekretnine, 19. svibnja 2008., te da je kreditor odobrio korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 129.400,00 CHF, a obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s otplatom od 360 jednaka mjesečna anutiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,99 % godišnje.
10.1. Nije sporno da su stranke sklopile aneks uz ugovor o kreditu 4. veljače 2016. s učinkom od 30. rujna 2015. kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15).
11. Sporno je je li tuženik bez osnove stekao ono što mu je tužitelj u otplati kredita platio uslijed promjene kamatne stope te je li sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, izmijenjen osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope, odnosno je li u skladu s odredbama ZPK-a, otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe.
12. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se tužbeni zahtjev temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po kolektivnoj tužbi u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, pa da se tužitelj prema članku 502.c ZPP-a ima pravo pozvati na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu u ovom postupku.
13. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski je sud utvrdio i pravilnost tog utvrđenje se ne može pobijati žalbom:
- da je tužitelj zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu više platio tuženiku iznos od 2.738,75 kn,
- da je tužitelju na temelju izračuna konverzije utvrđena preplata u iznosu od 32.453,50 kn (anex ugovora o kreditu prileži na '''str.6-9 spisa).
14. Prema stavu ovoga drugostupanjskoga suda tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u osnovnom ugovoru o kreditu.
15. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15, a ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ni o valutnoj klauzuli (što nije predmet ovog postupka). Pri tome se ukazuie da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne, čime ih niti zakonodavac niti potrošači nisu mogli uzeti u obzir kod sklapanja Dodatka ugovora.
16. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju te ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi to pravo prestalo.
17.1. Europski sud je u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.
17.2. Nadalje, Europski sud za ljudska prava u predmetu F protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem anexa (dodatka ugovora o kreditu), nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
18. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju ukazuje se da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u korist potrošača kao slabije ugovorne strane (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03, članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača -"Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14). Time, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.
19.1. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.
19.2. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu se ugovorna odredba ugovora koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, a koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku, može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
19.3. Tužitelj se u konkretnom slučaju nije izričito odrekao prava na restituciju, a niti iz samog dodatak ugovora te okolnosti slučaja proizlazi da bi uopće bio informiran o relevantnim činjenicama temeljem kojih bi se slobodnom voljom odrekao prava na restituciju.
20. Međutim, tužitelju je Aneksom ugovora tuženik priznao preplatu po ranijim odredbama ugovora koje su zamijenjene predmetnim Aneksom ugovora (time odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) i to u iznosu od 32.453,50 kuna, a kako tužitelj ne dokazuje da bi imao pravo na restituciju u većem iznosu od 2.738,75 kuna, zaključak je ovog suda da je tuženik priznatom preplatom u postupku konverzije kredita namirio predmetnom potraživanje tužitelja nastalo primjenom nepoštene ugovorne odredbe temeljem koje je tuženik jednostrano povećao kamatnu stopu tijekom otplate kredita radi čega je njegov zahtjev neosnovan.
21. U odnosu na odluku o troškovima postupka, ocjena je ovog suda da je tužitelj u trenutku vođenja prvostupanjskog postupka te do zaključenja glavne rasprave i donošenja prvostupanjske imao legitimna očekivanja u smislu očekivanja ostvarenja prava na traženu sudsku zaštitu, a uzimajući u obzir različitu sudsku praksu sudova Republike Hrvatske i Europskog suda, kao i činjenicu da u odnosu na konkretna pitanja do donošenja prvostupanjske presude nije postojala ujednačena praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pored činjenice da je pravomoćnim odlukama u postupcima kolektivne zaštite potrošača, a na koje se tužitelj i poziva u ovom predmetu, utvrđeno nepoštenje/ništetnost takvih odredbi ugovora, čime je imao legitimna očekivanje da temeljem istovjetne ugovorne odredbe ima pravo zahtijevati od tuženice obeštećenje, dok je sam iznos takvog obeštećenja u konačnici bio ovisan o činjenicama utvrđenim vještačenjem te pravnim shvaćanjem suda, a koje nije niti danas utemeljeno na ujednačenoj sudskoj praksi.
22. Iako je čl. 154. st. 1. ZPP-a jasan u pogledu odredbe da je stranka koja izgubi parnicu dužna nadoknaditi troškove protivnoj stranci, a čl. 154. st. 2. ZPP-a o snošenju troškova sukladno uspjehu u sporu, ukazuje se na shvaćanja Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) da nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na pristup sudu zajamčenog čl. 6. st. 1. EKLJP-a (Klauz protiv Hrvatske, toč. 77.; ABC protiv Hrvatske, toč. 45.), a što bi u okolnostima konkretnog slučaja zaista bio slučaj jer je tužitelj stranka postupka koja sudsku zaštitu traži kao slabija ugovorna strana (potrošač) u odnosu na trgovca, a svoj zahtjev temelji na sudskoj odluci donesenoj u postupku kolektivne zaštite prava potrošača, dok o samom pravu tužitelja nema ujednačene sudske prakse, a tužitelj bi propuštanjem zahtjevanja sudske zaštite do ujednačenja sudske prakse bio u riziku gubitka prava zbog same činjenice zastare potraživanja te je podnošenje zahtjeva tužitelja potrebno tumačiti i u vezi s navedenim.
23. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da je tužitelj u ovom postupku ipak uspio s osnovom potraživanja u smislu prava na obeštećenje usprkos provođenju postupka konverzije osnovnog ugovora o kreditu, a što je tuženik osporavao u postupku, no da nije uspio dokazati da bi imao pravo na traženi iznos obeštećenja, radi čega je sukladno čl. 154. st. 2. i 4. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
24. Slijedom navedenog temeljem članka 373. točka 3. ZPP-a i čl. 166. st. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.
Dubrovnik, 18. veljače 2026.
Sutkinja
Marija Bušković
