Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-228/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Josipu Krstuloviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Banke Kovanica d.d., OIB: 33039197637, Ulica Petra Preradovića 29, Varaždin, zastupane po punomoćnici Ivani Radeljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-1226/2022-26 od 13. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-1226/2022-26 od 13. siječnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-1226/2022-26 od 13. siječnja 2025.:

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke, kojim je tuženik obvezan naknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 164,04 EUR;

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke, na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 50,00 EUR.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 6. Ugovora o roto kreditu uz valutnu klauzulu broj: 37029000141 od 31. kolovoza 2005. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,50% na iznos odobrenog kredita“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 162,58 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2005. do isplate, dok je točkom III. izreke tuženik obvezan naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 214,04 EUR.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija u cijelosti tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a podredno i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i dosudi mu troškove postupka (uključujući troškove žalbenog postupka) s pripadajućim zateznim kamatama, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana, osim djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništavom (ništetnom) odredbe čl. 6. Ugovora o roto kreditu uz valutnu klauzulu broj: 37029000141 od 31. kolovoza 2005., sklopljenog između stranaka, kojom je određeno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva prije korištenja kredita u visini od 3,50%, te iz tog osnova zahtjev za isplatu iznosa od 162,58 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2005. do isplate.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka 31. kolovoza 2005. zaključen Ugovor o roto kreditu uz valutnu klauzulu broj 37029000141 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita nenamjenski kredit u iznosu od 35.000,00 kn uz valutnu klauzulu u EUR

- da je čl. 6. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,50% na iznos odobrenog kredita, time da se korisnica kredita obvezala i da će platiti sve naknade i troškove koji prate taj ugovor u skladu s Odlukom o Tarifi naknada Banke (čl. 7. Ugovora)

- da iz potvrde tuženika od 22. veljače 2006. proizlazi da je kredit broj 37029000141 od 31. kolovoza 2005. u cijelosti otplaćen i da Banka Kovanica d.d. nema više potraživanja po tom kreditu

- da je tužiteljici prilikom isplate kredita 31. kolovoza 2005. na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplaćen iznos od 1.225,00 kn, odnosno sada 162,58 EUR

- da je prigovor zastare neosnovan, jer se radi o restitucijskom zahtjevu te zastara počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, što je u skladu sa pravnom shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) održane 30. siječnja 2020., broj: Su-IV-47/20.

7. Temeljem navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je primjenjujući odredbe čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, dakle imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što proizlazi i iz stranačkog iskaza tužiteljice, kojeg ne demantira iskaz saslušane svjedokinje JH (tada zaposlenice tuženika), temeljem čega se može zaključiti da tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati o visini i namjeni sporne naknade, za koju nije znala na što se odnosi, te koja joj je nametnuta kao obveza, pri čemu je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utvrdio da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništava (ništetna), slijedom čega je sukladno odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO-a), koje su identične odredbama čl. 104. st. 1. i čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (31. kolovoza 2005.) i koji se primjenjuje na ovaj slučaj, tužiteljici dosudio zahtijevanu isplatu plaćenog iznosa naknade u visini od 162,58 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2005. do isplate.

8. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP-a koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona) navodeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nema razloge o odlučnim činjenicama ili su isti proturječni. Ističe i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a navodeći da prvostupanjski sud nije udovoljio temeljnom zadatku savjesne i brižljive ocjene dokaza. Ustraje kod navoda da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti pa su dokazi dostavljeni uz podnesak tužiteljice od 17. studenog 2022. trebali biti zanemareni, kao i da tužiteljica nije dokazala da je sporna naknada stvarno naplaćena. Smatra pogrešnim stav prvostupanjskog suda da nije bilo potrebe provesti dokaz saslušanjem svjedokinje DHP (zamjenice direktora Poslovanja građanstva), što da je protivno sudskoj praksi i načelnim stajalištima Ustavnog suda Republike Hrvatske o načelu jednakosti oružja, dok izvedeni dokaz pregledom Proceduralnog uputstva od 15. rujna 2004. nije ocijenjen prilikom odlučivanja. Ističe i da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača, koje se ne presumira, a koji status tužiteljici izričito osporava, slijedom čega je pogrešno primijenjen Zakon o zaštiti potrošača. Navodi i da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti i obrazložio je li sporna odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva, kao i druge okolnosti kao što su narav robe i usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i ostale ugovorne odredbe, ističući da se radi o jasnoj i lako uočljivoj ugovornoj odredbi temeljem koje je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje za nju iz iste proizlaze, kao i da je ispunjen zahtjev transparentnosti, a ostale odredbe Ugovora o kreditu ukazuju da je postupao u dobroj vjeri.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio nije uočeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni one koje tuženik ističe u žalbi. Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, pa kako ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane presude ne bi bilo moguće ispitati, nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a.

10. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer je prvostupanjski sud do svog uvjerenja o bitnim činjenicama koje će uzeti kao dokazane došao na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koji imaju realnu podlogu u činjeničnoj građi koja se nalazi u spisu.

11. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, jer osim tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR, predmet spora je i zahtjev za utvrđenje djelomične ništavosti (ništetnosti) Ugovora o kreditu, što u smislu odredbe čl. 458. ZPP-a ne predstavlja spor male vrijednosti. Osim toga, prema odredbi čl. 299. st. 1. ZPP-a stranke mogu najkasnije na pripremnom ročištu iznositi činjenice i dokaze, pa je prvostupanjski sud pravilno uzeo u obzir isprave dostavljene uz podnesak tužiteljice od 17. studenog 2022., dakle prije zaključenja prethodnog postupka.

12. Neosnovano tuženik u žalbi osporava stajalište prvostupanjskog suda da za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice nije bilo potrebno provesti dokaz saslušanjem svjedokinje DHP, jer se radi o zaposlenici tuženika na radnom mjestu zamjenice direktora Poslovanja građanstva, koja nije nazočila zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu, te o okolnostima tog pojedinačnog slučaja, kao i o razini obaviještenosti tužiteljice nema relevantnih saznanja. Konačno, prvostupanjski sud je prihvatio ostale dokazne prijedloge tuženika, te imao u vidu sve priložene isprave, uz ostalo i Proceduralno uputstvo od 15. rujna 2004. kojim je općenito za interne potrebe tuženika razrađena procedura obrade i odobravanja kredita klijentima , bez opisa troškova koji se naplaćuju, te je izveo dokaz saslušanjem svjedokinje JH, tada voditeljice poslovnice tuženika u kojoj je zaključen predmetni Ugovor o kreditu, međutim, iz tih dokaza proizlazi samo generalni postupak koji se u kreditnim odnosima provodio s klijentima, a ne konkretni postupak u odnosu na osobu tužiteljice i okolnosti njezinog slučaja, a u kojem postupku svjedokinja JH prema navodima tužiteljice nije ni sudjelovala. Stoga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika o povredi prava na jednakost oružja, jer ni u jednom segmentu nije narušena ravnoteža postupka, odnosno tuženik nije stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu.

13. Žalbene navode kojima tužiteljici osporava status potrošača tuženik je istaknuo tek u žalbi, iako tužiteljica već činjeničnim navodima tužbe svoj zahtjev temelji na tvrdnji da se radilo o potrošačkom Ugovoru o kreditu, na kojeg se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača. U navedenom je tužiteljica ustrajala u daljnjem tijeku postupka, izričito na pripremnom ročištu održanom 24. listopada 2023. navodeći da je ugovor zaključila kao fizička osoba - potrošač, koje navode tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije osporio. Prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica, koja je kao fizička osoba zaključila predmetni Ugovor o kreditu, istog zaključila u svojstvu potrošača.

14. Nadalje, neosnovani su i protivni dokazima u spisu žalbeni navodi tuženika da tužiteljica nije dokazala da je sporna naknada stvarno naplaćena . Detaljne razloge o okolnostima relevantnim za utvrđivanje te činjenice, iznesene od strane prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća ovaj sud, te se radi nepotrebnog ponavljanja tuženika upućuje na sadržaj obrazloženja pobijane presude, kao i na sadržaj potvrde od 22. veljače 2006. (str. 9 spisa) kojom je sam potvrdio da je kredit u cijelosti otplaćen i da nema više potraživanja po tom kreditu, dakle da je naplatio sve tražbine po predmetnom kreditu, pa nije uvjerljivo da ne bi naplatio i spornu naknadu, izričito navedenu u ugovoru.

15. Pravilno je pobijanom presudom utvrđena ništavom ugovorna odredba sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je propisano da se tužiteljica obvezuje jednokratno prije korištenja kredita platiti kreditoru troškove obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,50%, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj. Štoviše, iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj u banci nije ni objašnjeno na što se navedena naknada odnosi, već „da to mora platiti i da se bez toga ne može dobiti kredit“.

16. Imajući u vidu da je odredba o jednokratnoj naknadi prije korištenja kredita iz čl. 6. Ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprave koju je u spis dostavio tuženik, kao niti temeljem iskaza svjedokinje JH, čije saslušanje je predložio tuženik, bez predlaganja drugih relevantnih dokaza radi utvrđenja te odlučne okolnosti, dok je tužiteljica u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

17. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu u pogledu visine obveze tužiteljice jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze (3,50% od iznosa kredita). Stoga je kako to tvrdi tuženik ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03, međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

18. Također, pravilno tuženik u žalbi navodi da je u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19.1. Kada je riječ o tome je li poštivano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošteni i pravedan način poslovao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a poglavito imajući u vidu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19.2. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19.3. Odredbe čl. 1065. do 1071. ZOO/91 ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02). Iako isto nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prije korištenja kredita svakako je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19.4. Prema odredbi čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

19.5. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrži isprava u koju je tuženik predložio izvršiti uvid. Osim toga, prema shvaćanju ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu niti samorazumljivi.

19.6. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kada se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u čl. 6. Ugovora o kreditu, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu podmirenja svih naknada i troškova koji prate taj ugovor u skladu s Odlukom o Tarifi naknada Banke. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

19.7. Imajući dakle u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 6. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

19.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu u točki I. izreke presude utvrdio ništavom (ništetnom), slijedom čega je primjenjujući čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi točku I. izreke prvostupanjske presude.

20. Nadalje, utvrdivši spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništavom (ništetnom), prvostupanjski sud je pravilno i u skladu s čl. 210. ZOO/91, odnosno sada čl. 1111. ZOO/05, naložio tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 162,58 EUR (3,50% od 35.000,00 kn) sa zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2005., kada je tužiteljici prije korištenja kredita isplaćen manji iznos kredita zbog uračunate tzv. ulazne naknade. Naime, upravo na strani tuženika nalazi se odgovornost za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, pa je nepošteni stjecatelj navedenog novčanog iznosa, zbog čega sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91, odnosno sada čl. 1115. ZOO/05, tužiteljici duguje zateznu kamatu od dana stjecanja 31. kolovoza 2005. do isplate. Stoga je i u tom dijelu primjenjujući odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke.

21. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te žalbeni navodi tuženika kojima tu odluku osporava u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari nisu osnovani. Međutim, osnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano tužiteljici priznao i dosudio trošak sastavljanja podnesaka od 17. studenog 2022. u iznosu od 50,00 EUR, za kojeg je raspravnim rješenjem od 22. studenog 2022. odlučio da se neće uzeti u obzir. Ostali dio odluke o troškovima, tuženik ne pobija konkretnim razlozima, a sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku u odnosu na odluku o troškovima postupka ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava.

21.1. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 164,04 EUR, pa je u tom dijelu primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a pobijana odluka potvrđena, a u preostalom dijelu primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačena, te je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 50,00 EUR odbijen kao neosnovan.

22. Budući da je tuženik sa žalbom uspio tek djelomično u svezi sporedne tražbine, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen analognom primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, obzirom da u svezi tog uspjeha tuženiku nisu nastali posebni troškovi.

Varaždin, 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer