Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-233/2025-3

U I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri u Zagrebu, protiv tuženika Dječje bolnice Srebrnjak, Zagreb, Srebrnjak 100, OIB: 03547184733, zastupanog po punomoćniku Marku Šebalju, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šebalj, Mraz i Šuti u Zagrebu, radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-7188/2020-83 od 22. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7188/2020-83 od 22. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tuženik kao poslodavac na radnom mjestu Voditelja odjela za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju uznemiravao i diskriminirao radnika tužitelja, čime je tužitelju povrijeđeno dostojanstvo (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog (točke II. i III. izreke). U točki IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP) te predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku te troška žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje uznemiravanja i diskriminacije radnjama tuženika kao poslodavca po osnovi društvenog položaja čime je tužitelju povrijeđeno dostojanstvo.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev osnovom slijedećih utvrđenja:

- da je tužitelj od 1997. do 4. prosinca 2019. obnašao funkciju ravnatelja tuženika, sa kojeg mjesta je smijenjen 4. prosinca 2019.;

- da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-2296/2020 od 22. prosinca 2020., odluka tuženika kojom je tužitelj razriješen dužnosti ravnatelja tuženika od 4. prosinca 2019. utvrđena ništavom;

- da je tužitelj nakon donošenja navedene odluke nastavio raditi kod tuženika na radnom mjestu Voditelja odjela za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju;

- da su u pritužbi tužitelja za zaštitu dostojanstva radnika u bitnome navedene okolnosti za koje isti smatra da imaju obilježja uznemiravanja na radnom mjestu i povrede njegovog dostojanstva kao u predmetnoj tužbi;

- da prema zaključku tuženika od 20. srpnja 2020., po provedenom postupku po pritužbi tužitelja, osoba ovlaštena rješavati pritužbe nije utvrdila postojanje uznemiravanja uslijed nekog od navedenih diskriminatornih razloga;

- da iz suglasnih iskaza svjedoka UH, ZH i HH te tužitelja, kao i priopćenja tuženika za medije od 8. lipnja 2020. potpisanog po v.d. ravnatelja THS, proizlazi da se tužitelj prikazuje u negativnom kontekstu jer se navodi da je razriješen s mjesta ravnatelja "zbog niza razloga, među ostalim i zbog postupanja protivno odlukama Upravnog vijeća tuženika, propisa i općih akata ustanove te obavljanja pojedinih aktivnosti bez suglasnosti resornog ministarstva", tužitelja se povezuje s utvrđenim nepravilnostima kod isplate naknade za pripravnost te navodi da je tužitelju "isplaćivana naknada za pripravnost kontinuirano u mjesecima dok je obnašao dužnost ravnatelja", kao i da su svi "članovi bivše Uprave pozvani iznijeti obranu u vezi utvrđenih nepravilnosti" te da "pojedinci kontinuirano nastoje glorificirati vlastiti doprinos, umanjujući i omalovažavajući pri tome doprinos većine djelatnika";

- da navodi iz predmetnog priopćenja tuženika imaju za cilj upravo diskreditiranje tužitelja kao stručnjaka, jer se u priopćenju iznose razlozi zbog kojih je tužitelj smijenjen s mjesta ravnatelja, kao i da su u radu tužitelja utvrđene nepravilnosti;

- da je predmetno priopćenje koje je sastavila tadašnja v.d. ravnatelja isključivo posljedica netrpeljivosti prema tužitelju osobno i dokaz sustavnog uznemiravanja i šikane te da je time tužitelj diskriminiran i uznemiravan po osnovi društvenog položaja jer je bio ravnatelj tuženika, odnosno da je ponašanje tadašnje v.d. ravnateljice bilo usmjereno na to da se to da se tužitelja pred kolegama diskreditira i marginalizira njegov rad;

- da iz sadržaja priopćenja jasno proizlazi da se navodi odnose upravo na tužitelja, dok ne proizlazi da je problematika u ikakvoj vezi sa javnosti i povjerenjem pacijenata u tuženika kao zdravstvenu ustanovu;

- da prema iskazima svjedoka UH, ZH, HH, UHS i tužitelja te dokumentaciji spisa (e-mail poruka od 7. srpnja 2020. i od 9. srpnja 2020.), proizlazi da je tužitelj zadužen za rad u ambulantama svakodnevno od ponedjeljka do petka sa svim popunjenim terminima, što nije bila uobičajena praksa kod tuženika jer su drugi liječnici imali dva do tri puta tjedno ambulante; da je osim toga tužitelj bio raspoređen na radno mjesto Voditelja odjela te je stoga imao dodatnih radnih obveza, a bio je i sindikalni povjerenik;

- da je raspoređivanjem tolikog broja ambulanti na tužitelja, tuženik počinio izravnu diskriminaciju u odnosu na tužitelja jer takav raspored rada nije bio isti u odnosu na druge liječnike već su tužitelju dodijeljene ambulante u puno većem broju nego drugim liječnicima i to nakon njegove smjene s mjesta ravnatelja;

- da je tuženik sklopio Ugovor o suradnji sa Medicinskim fakultetom Sveučilišta Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku, a tužitelju nije odobren službeni put radi držanja predavanja; da predmetni Ugovor predstavlja bilateralni sporazum između tuženika i fakulteta te je istim ugovoreno da će Fakultet i tuženik kao bolnica realizirati zajednički cilj putem znanstveno-nastavne, znanstvene i stručne suradnje, razmjene iskustva uspostavljanjem i održavanjem veza znanstveno-nastavnih i znanstvenih kadrova, uzajamnog povezivanja znanstveno-nastavnog i znanstvenog osoblja radi održavanja dogovorenih predavanja i tečajeva, odnosno tuženik se obvezao dati na raspolaganje svoj stručni kadar radi obavljanja znanstvene djelatnosti i održavanja dogovorenih predavanja; da Ugovor ne sadrži tehnička utanačenja poput obveze plaćanja putnih troškova;

- da je notorno da su radnici morali imati putne naloge za takva putovanja jer bi inače izostanak s posla bio neopravdan te da radnik za obavljanje rada za korist poslodavca (tužitelj da je dužan predavati na fakultetu čija je tuženik nastavna baza i temeljem čega je tuženik dobio status Klinike) nije dužan koristiti vlastite slobodne dane niti svoj godišnji odmor;

- da su prema iskazima tužitelja te svjedoka UH, ZH i HH, zaposlenici tuženika pri obavljanju svojih akademskih aktivnosti uvijek dobivali slobodne dane sve dok nije došlo do smjene tužitelja s mjesta ravnatelja; da za odlazak u Osijek radi održavanja nastave nisu ni tražili od tuženika plaćanje dnevnica, a putne troškove im je ponekad plaćao Fakultet, dok im je tuženik sve do smjene tužitelja sa mjesta ravnatelja uredno odobravao službeni put;

- da je tuženik 23. studenog 2020. donio odluku o suspenziji tužitelja s radnog mjesta, koja mjera, a s obzirom da je tužitelj smijenjen s mjesta ravnatelja tuženika u prosincu 2019. i da je od tada radio isključivo kao liječnik na Odjelu, zbog povreda koje su nastale dok je obnašao funkciju ravnatelja, nije bila ni nužna ni razmjerna, a ista ima štetan učinak na život tužitelja te predstavlja uznemiravanje tužitelja s osnove društvenog položaja;

- da je tuženik svoju odluku od 23. studenog 2020. opozvao Odlukom od 8. rujna 2021. i tužitelja vratio na rad i bez daljnjih utvrđivanja povreda zbog kojih je tuženik prvotno donio Odluku o suspenziji;

- da iz iskaza svjedoka ZHS, tadašnjeg ravnatelja, svjedoka SH, UH, ZH, HHS, SHS, HH i tužitelja, proizlazi da je ravnatelj tuženika odobrio da se sve stvari tužitelja izmjeste iz sobe koja je tužitelju bila dodijeljena nakon smjene sa mjesta ravnatelja za potrebe ambulante i da se na vratima prostorije promijeni brava; da su sve stvari tužitelja nakon njegove suspenzije s radnog mjesta u bolnici posložene u kutije i preseljene u tzv. Plavi salon, koji predstavlja sobu za sastanke, o čemu tužitelj nije bio obaviješten;

- da je tuženik izravno diskriminirao tužitelja time što tužitelj nije bio obaviješten o tome da će se njegove stvari izmjestiti iz dodijeljene mu sobe u kojoj je držao sve stvari koje su mu potrebne za obnašanje funkcije sindikalnog povjerenika i profesora

– predavača, niti je bio obaviješten o tome gdje su njegove stvari preseljene; da tužitelj nije dobio nikakvu obavijest o namjeravanoj promjeni brave, niti je pozvan na primopredaju stvari koje se nalaze u sobi i eventualno upućen u to da se neka druga soba sada koristi za sindikalne potrebe.

- da se u svim slučajevima radilo o potpunom degradiranju tužitelja u radnom kolektivu do kojeg je došlo isključivo kao posljedica okolnosti da je tužitelj bio ravnatelj tuženika, a način postupanja tuženika ukazuje na sustavno i uporno uznemiravanje tužitelja počinjeno s namjerom da se tužitelj ponizi i onemogući u stručnom radu, da se marginalizira njegov radni doprinos u radu kod tuženika i to s ciljem da se tužitelja prisili da sam da otkaz;

- da tuženik nije podastro sudu jasna, nedvosmislena i objektivna obrazloženja razloga zbog kojih je tužitelj učinio vjerojatnim postojanje diskriminacije, čime je teret dokaza prešao na tuženika, koji je svoje ponašanje morao otkloniti i to do razine izvjesnosti, a što nije učinio.

10. Pozivajući se na primjenu članka 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" br. 85/08., 112/12., dalje: ZSD), prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj učinio vjerojatnim postojanje diskriminacije, odnosno učinio vjerojatnim da su aktivnosti tuženika poduzete prema njemu, kao i odluke koje je tuženik donosio u odnosu na tužitelja kako je opisano upravo radnje tuženika koje su bile motivirane činjenicom da je tužitelj bio ravnatelj tuženika te da iza njih nisu stajali legitimni poslovni razlozi i interesi. S druge strane, prema stavu prvostupanjskog suda tuženik, na kojem je teret dokaza da u navedenim situacijama nije došlo do diskriminacije, nije dokazao da se ne radi o diskriminaciji nego o legitimnoj poslovnoj praksi utemeljenoj na transparentnim, objektivnim, jasnim kriterijima, čiji način primjene i rezultat su predvidivi unaprijed te koji stoga ne ostavljaju nikakav prostor sumnji u motive koji leže iza poslovnih odluka donesenih primjenom tih kriterija.

11. Gornja činjenična utvrđenja i pravne zaključke kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud dok navodima žalbe nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

12. Prema ZSD-u, diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama po jednoj od sljedećih osnova: rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta i izražavanja ili spolne orijentacije (članak 1. ZSD-a). Društveni položaj, kao diskriminatorna osnova, u svojoj podlozi podrazumijeva položaj koji pojedinac zauzima u određenoj društvenoj grupi ili društvenoj strukturi zahvaljujući svom porijeklu, ekonomskoj moći ili osobnim sposobnostima i obrazovanju, u odnosu na osobe koje često zauzimaju viši društveni položaj jer imaju veći utjecaj na druge, bilo kroz posao, politiku ili druge aktivnosti.

13. S obzirom na citiranu zakonsku odredbu potrebno je zaključiti da se pod pojmom diskriminacije podrazumijeva zakonom zabranjeno pravljenje razlike, odnosno stavljanje u nepovoljniji položaj neke osobe u odnosu na položaj druge osobe u usporednoj skupini po nekoj od osnova koje su taksativno navedene u članku 1. ZSD-a.

14. Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ZSD-a koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje (članak 3. stavak 1.), na koje se na odgovarajući način primjenjuje odredbe ZSD-a koje se odnose na diskriminaciju (članak 3. stavak 3.).

15. Prema odredbi članka 8. ZSD se primjenjuje na postupanje pravne osobe s javnim ovlastima, svih pravnih i fizičkih osoba i na sva područja društvenog života, posebno ona izričito navedena pod deset točaka, među kojima je područje rada i radnih uvjeta – mogućnost obavljanja nesamostalne djelatnosti, uključujući kriterij napredovanja; pristup svim vrstama profesionalnog usmjeravanja; stručnog osposobljavanja i usavršavanja (članak 8. točka 1. ZSD-a).

16. Općim propisima Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23., dalje: ZR), osim izričite zabrane izravne ili neizravne diskriminacije (članak 7. stavak 4.) poslodavcu kao jačoj ugovornoj strani nametnuta je dužnost da u korištenju prava na pobliže određivanje mjesta i načina obavljanja rada, poštuje prava i dostojanstvo radnika (članak 7. stavak 2.), da zaštiti dostojanstvo radnika (članak 7. stavak 5.) i da se pridržava odredbi ZR-a, drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi (članak 8. stavak 1.), prema kojima svako postupanje poslodavca mora imati razumno i objektivno opravdanje, poduzeto radi ostvarenja legitimnog cilja, uz postojanje razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio postići.

17. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tužitelj učinio vjerojatnim postojanje diskriminacije te se stoga u smislu odredbe članka 20. stavak 1. ZSD teret dokaza prebacuje na tuženika, koji mora dokazati da je svaka pojedina radnja imala objektivno i legitimno opravdanje, što tijekom postupka i u žalbi nije učinio.

18. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da sud prvog stupnja nije analizirao dokaze te da je iste selektivno ocjenjivao u korist tužitelja. Naime, sud je ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Sud nije bio dužan detaljno obrazlagati svaki pojedinačni navod svake stranke, već samo one odlučne činjenice koje su mu poslužile kao temelj odluke. Takvo obrazloženje je dano, a sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a.

19. Navodi tuženika da je u predmetu tužitelja ZH (ovdje svjedoka) protiv tuženika, donesena pravomoćna presuda kojom je njegov tužbeni zahtjev sa identičnom diskriminatornom osnovom odbijen, nisu relevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari jer se radi o drugoj osobi tužitelja i drugim činjeničnim okolnostima koje nisu istovjetne pa navedena odluka ne dovodi u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na tuženika u ovome predmetu.

20. Neosnovano tuženik tvrdi da prvostupanjski sud nije naveo konkretne dijelove priopćenja tuženika od 8. lipnja 2020. koji navodno diskreditiraju tužitelja. Iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi kako je sud ocijenio cjelokupni sadržaj priopćenja, da je u kontekstu tada javno poznate smjene ravnatelja bilo jasno na koga se navodi u priopćenju odnose, te da su postavljeni u negativni kontekst profesionalnog rada tužitelja. Tuženik s druge strane, nije ponudio uvjerljivo, konkretno i objektivno objašnjenje legitimne svrhe takvih priopćenja niti ih je doveo u vezu sa interesom javnosti i povjerenjem pacijenata u tuženika kao zdravstvenu ustanovu, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

21. Osim toga, prvostupanjski sud svoje zaključke o tome da je tužitelju dodijeljen neproporcionalno veći broj ambulanti i pacijenata, da takav raspored nije bio uobičajen niti jednako primjenjivan na druge liječnike te da tuženik nije dao objektivne kriterije za takvu odluku, temelji na suglasnim iskazima svjedoka. Navodi žalitelja da svjedoci nisu znali broj ambulanti ne mogu dovesti u pitanje zaključak prvostupanjskog suda, koji se temelji na ocjeni dokumentacije i ukupnosti svih dokaza, a ne samo pojedinačnim navodima svjedoka.

22. U odnosu na daljnje žalbene navode u vezi neodobravanja službenog puta tužitelju radi održavanja nastave na sveučilištu u Osijeku, za navesti je kako je bitno da je tužitelj učinio vjerojatnim da je riječ o obliku nepovoljnog postupanja tuženika koje je u kontekstu ostalih radnji kako je opisano, predstavljalo doprinos uznemiravanju i diskriminaciji.

23. Nadalje, žalbeni navodi o tome da sud ne smije ocjenjivati zakonitost suspenzije tužitelja nisu utemeljeni jer prvostupanjski sud nije ulazio u zakonitost suspenzije kao mjere, već je ocjenjivao njen kontekst, razmjernost i motivaciju s aspekta odredbi ZSD-a, kao i zaštite dostojanstva radnika u smislu ZR-a. U konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao da je ova mjera bila razmjerna, da je bila nužna za zaštitu interesa poslodavca niti da su postojali objektivni kriteriji za njeno donošenje.

24. Protivno stavu žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i da je promjena brave na vratima prostorije koju je tužitelj koristio, premještaj stvari bez obavijesti tužitelju te ostavljanje osobnih stvari na mjestu dostupnom svima, ponižavajuća radnja u smislu ZSD-a. Pri tome, tuženik nije ponudio objektivno objašnjenje za takav postupak niti je dokazao da je to bila redovna i jednaka praksa prema svim zaposlenicima.

25. Stoga i prema stavu ovoga drugostupanjskog suda, utvrđene radnje tuženika predstavljaju uznemiravanje (ponižavajuće, neprijateljsko i degradirajuće okruženje), diskriminaciju temeljem društvenog položaja te ponašanje poslodavca koji prelazi granicu legitimnog upravljanja organizacijom rada, time da tuženik nije dokazao opravdanu svrhu i objektivne kriterije takvog postupanja, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud. Prema tome, kako različitost postupanja tuženika, odnosno zaposlenika koji su organizacijski i administrativno nadređeni tužitelju nije utemeljena na razumnom, objektivnom i zakonskom cilju (nije poduzeta radi legitimnog cilja), to je prvostupanjski sud pravilno primijenio navedeno materijalno pravo kada je utvrdio da je tužitelj uznemiravan i diskriminiran od strane tuženika na radu kod tuženika.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

27. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, trebalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

28. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom 154. stavak 1. ZPP-a).

U Splitu 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić