Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-547/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja NG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Luki Marčiću, odvjetniku iz Šibenika, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6465/22-35 od 8. veljače 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6465/22-35 od 8. veljače 2024.:

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 168-50-2799214 od 27. travnja 2005., zaključenog između tužitelja NG i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 23.300,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, tako da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan,

- preinačuje u točki IV. izreke za iznos od 128,86 EUR (slovima: sto dvadeset osam eura i osamdeset šest centi), tako da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška,

- potvrđuje preostali dio točke I. izreke, kao i točke II. i III. izreke te točka IV. izreke za iznos od 2.148,16 EUR (slovima: dvije tisuće sto četrdeset osam eura i šesnaest centi).

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka u iznosu od 445,22 EUR (slovima: četiristo četrdeset pet eura i dvadeset dva centa).

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 168-50-2799214 od 27. travnja 2005., zaključenog između tužitelja NG i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 23.300,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kao i odredba čl. 7. u dijelu kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF, važećem na dan dospjeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 168-50- 2799214 od 27. travnja 2005., zaključenog između tužitelja NG i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenljiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju NG iznos od 1.805,96 Eur sa zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 3,55 Eur-a od 30.11.2007. do isplate,

- na iznos od 3,53 Eur-a od 30.12.2007. do isplate,

- na iznos od 3,60 Eur-a od 30.1.2008. do isplate,

- na iznos od 3,63 Eur-a od 29.2.2008. do isplate,

- na iznos od 3,69 Eur-a od 30.3.2008. do isplate,

- na iznos od 3,60 Eur-a od 30.4.2008. do isplate,

- na iznos od 4,77 Eur-a od 30.5.2008. do isplate,

- na iznos od 4,83 Eur-a od 30.6.2008. do isplate,

- na iznos od 4,74 Eur-a kn od 30.7.2008. do isplate,

- na iznos od 4,75 Eur-a od 30.8.2008. do isplate,

- na iznos od 4,80 Eur-a od 30.9.2008. do isplate,

- na iznos od 7,55 Eur-a od 30.10.2008. do isplate,

- na iznos od 4,93 Eur-a od 30.11.2008. do isplate,

- na iznos od 10,57 Eur-a od 30.12.2008. do isplate,

- na iznos od 12,76 Eur-a od 30.1.2009. do isplate,

- na iznos od 13,74 Eur-a od 28.2.2009. do isplate,

- na iznos od 14,64 Eur-a od 30.3.2009. do isplate,

- na iznos od 15,16 Eur-a od 30.4.2009. do isplate,

- na iznos od 10,94 Eur-a od 30.5.2009. do isplate,

- na iznos od 8,62 Eur-a od 30.6.2009. do isplate,

- na iznos od 8,66 Eur-a od 30.7.2009. do isplate,

- na iznos od 10,30 Eur-a od 30.8.2009. do isplate,

- na iznos od 10,15 Eur-a od 30.9.2009. do isplate,

- na iznos od 8,64 Eur-a od 30.10.2009. do isplate,

- na iznos od 11,61 Eur-a od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 14,10 Eur-a od 30.12.2009. do isplate,

- na iznos od 16,83 Eur-a od 30.1.2010. do isplate,

- na iznos od 16,83 Eur-a od 28.2.2010. do isplate,

- na iznos od 21,65 Eur-a od 30.3.2010. do isplate,

- na iznos od 20,73 Eur-a od 30.4.2010. do isplate,

- na iznos od 22,51 Eur-a od 30.5.2010. do isplate,

- na iznos od 34,75 Eur-a od 30.6.2010. do isplate,

- na iznos od 34,75 Eur-a od 30.7.2010. do isplate,

- na iznos od 46,65 Eur-a od 30.8.2010. do isplate,

- na iznos od 34,42 Eur-a od 30.9.2010. do isplate,

- na iznos od 47,07 Eur-a od 30.10.2010. do isplate,

- na iznos od 47,07 Eur-a od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 61,52 Eur-a od 30.12.2010. do isplate,

- na iznos od 53,52 Eur-a od 30.1.2011. do isplate,

- na iznos od 54,52 Eur-a od 28.2.2011. do isplate,

- na iznos od 47,25 Eur-a od 30.3.2011. do isplate,

- na iznos od 55,98 Eur-a od 30.4.2011. do isplate,

- na iznos od 70,03 Eur-a od 30.5.2011. do isplate,

- na iznos od 71,14 Eur-a od 30.6.2011. do isplate,

- na iznos od 89,46 Eur-a od 30.7.2011. do isplate,

- na iznos od 89,46 Eur-a od 30.8.2011. do isplate,

- na iznos od 70,81 Eur-a od 30.9.2011. do isplate,

- na iznos od 69,05 Eur-a od 30.10.2011. do isplate,

- na iznos od 68,35 Eur-a od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 72,67 Eur-a od 30.12.2011. do isplate,

- na iznos od 76,44 Eur-a od 30.1.2012. do isplate,

- na iznos od 76,92 Eur-a od 29.2.2012. do isplate,

- na iznos od 74,34 Eur-a od 30.3.2012. do isplate,

- na iznos od 76,10 Eur-a od 30.4.2012. do isplate,

- na iznos od 77,31 Eur-a od 30.5.2012. do isplate,

po stopi obračunatoj do 31.7.2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju NG troškove postupka u iznosu od 2.277,02 Eur, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 8. veljače 2024. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a obveže tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, uključujući i trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) smatrajući da sud nije obrazložio u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, odnosno koje dokaze je izvodio i kako je dokaze ocijenio, a također tvrdi da je pogrešno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a jer se u konkretnom slučaju taj članak nije mogao primijeniti.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer je sud prvog stupnja u obrazloženju presude o svim odlučnim činjenicama naveo jasne razloge, a s obzirom da se je tužitelj u postupku pozivao na pravne učinke presude donesene u postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, pravilno je sud prvog stupnja činjenično stanje utvrđivao na temelju utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 168-50-2799214 kojeg su stranke zaključile 27. travnja 2005. i to u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 23.300,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora o kreditu), zatim dio članka 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora o kreditu) te u dijelu kojim je način otplate kredita ugovoren u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (članak 7. stavak 1. Ugovora o kreditu) te isplata temeljem stjecanja bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

6.1. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja sud je utemeljio na slijedećim činjeničnim utvrđenjima:

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 168-50-2799214 dana 27. travnja 2005. u svrhu kupnje vozila za osobne potrebe tužitelja kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 23.300,00 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora o kreditu), te da je člankom 2. Ugovora o kreditu redovna kamata od 5,65% ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a člankom 7. stavak 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je tužitelj realizirao kredit radi kupnje vozila za njegove osobne potrebe te da on ima status potrošača u smislu članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP/03) jer kredit nije iskorišten za bilo kakvu njegovu poslovnu ili poduzetničku djelatnost,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi tužitelja valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, niti o načinu promjene kamatne stope ugovorne kamate, jer je u postupku odustao od dokaza saslušanjem svoje djelatnice SG na okolnost postupanja tuženika u postupku koji je prethodio sklapanju Ugovora o kreditu,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., protiv koje presude je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu u kojima su korištene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da je sud u postupcima koje pokreću potrošači vezan za navedene presude u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.; dalje: ZZP/14),

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te odredbe o načinu promjene kamatne stope tuženiku preplatio iznos od 13.607,03 kune,

- da nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja iz razloga što od dana pravomoćnosti presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a u odnosu na ništetnost načina promjene kamatne stope 13. lipnja 2014., pa do dana podnošenja tužbe 24. svibnja 2019. nije protekao rok od 5 godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO), pri čemu se sud poziva na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.,

- da tužitelju na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana stjecanja bez osnove, zaključujući da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovorne odredbe u obavljanju svoje djelatnosti, koje su kasnije utvrđene ništetnima, zbog čega je u obvezi platiti zateznu kamatu na dosuđene iznose od svake pojedine uplate.

7. Činjenična utvrđenja suda prvog stupnja kao pravilna prihvaća i ovaj sud, kao i primjenu materijalnog prava osim u odnosu na utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu kojim je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednosti 23.300,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

8. Člankom 1. Ugovora o kreditu banka se obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.

8.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 1. ožujka 2023., a koje prihvaća i ovo vijeće, ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja nije ništetna jer nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora. Ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula ne odnosi se na odobreni iznos kredita, već na povrat kredita u ratama čiji je iznos vezan za CHF i to po tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinih rata, kako je to i utvrđeno presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. Kako je prvostupanjski sud utvrđujući ništetnost članka 1. Ugovora o kreditu pogrešno primijenio materijalno pravo, taj dio prvostupanjske presude je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačen na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

9. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika prvostupanjski sud pravilno je pošao od utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, odnosno u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. time što je u ugovorima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Također pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio. Tuženik je u ovom sporu imao mogućnost dokazivati da su okolnosti zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljem bile drugačije u odnosu na one o kojima se raspravljalo u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, međutim, tuženik te činjenice nije dokazao jer je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svoje djelatnice SG, a iz iskaza tužitelja sud je pravilno utvrdio da mu tuženik nije objasnio rizike zaključenja ugovora u švicarskim francima niti mu je objasnio način promjene kamatne stope, kao i činjenicu da je Ugovor sastavljen na unaprijed pripremljenom obrascu kojeg je pripremio tuženik, zbog čega tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe kojima se plaćanje anuiteta veže uz valutu švicarski franak, kao i odredbe kojima je način promjene ugovorne kamate ugovoren sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika bez jasno naznačenih parametara prema kojima će se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjati.

9.1. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno sud prvog stupnja prilikom utvrđivanja visine preplaćenog iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije uzimao razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog jer tuženik u postupku nije istaknuo prigovor radi prebijanja niti je postavio protutužbeni zahtjev pa sud nije bio dužan te činjenice utvrđivati.

9.2. Žalbene tvrdnje tuženika da tužitelj nije mogao tražiti utvrđenje ništetnosti i isplatu zbog toga što je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen neosnovane su, jer se pravo na utvrđenje ništetnosti ne gasi u smislu odredbe članka 328. ZOO-a, zbog čega je tužitelj mogao tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, kao i isplatu zbog utvrđene ništetnosti.

9.3. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), a u odnosu na način promjene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13), to u trenutku podnošenja tužbe 24. svibnja 2019. u konkretnom slučaju nije nastupila zastara jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a.

9.4. Neosnovano tuženik u žalbi osporava zaključak suda prvog stupnja da je on nesavjesni stjecatelj te da je u obvezi platiti zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a od dana svake uplate preplaćenog iznosa jer je po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je tuženik, koji je sastavio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, kao i ugovornu odredbu o načinu promjene ugovorne kamate, koje odredbe su utvrđene ništetnim, nepošteni stjecatelj zbog čega je u obvezi platiti zateznu kamatu na preplaćene mjesečne iznose od dana stjecanja, odnosno dana svake uplate (isto pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-364/2022). Neosnovano je pozivanje tuženika na pravno shvaćanje Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. jer je to pravno shvaćanje doneseno na temelju druge činjenične osnove od one utvrđene u ovom postupku.

10. Tuženik žalbom osporava odluku o parničnim troškovima tvrdeći da je sud pogrešno obračunavao za sve radnje u postupku visinu troškova prema vrijednosti boda od 2,00 eura jer je ta vrijednost boda stupila na snagu tek 25. studenog 2023., zbog čega se ta vrijednost boda mogla primjenjivati jedino na radnje koje su poduzete nakon toga, ali ne i prije. Također, osporava odluku suda kojom je tužitelju kao potreban priznat trošak zastupanja na pripremnom ročištu 11. svibnja 2020., trošak podneska od 3. prosinca 2023., kao i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu tvrdeći da u slučaju da je tužitelj sudske pristojbe platio u roku od 3 dana u polovini iznosa, tada može imati pravo na povrat samo onog što je platio, a ne dvostruko većeg iznosa.

10.1. Žalbene tvrdnje tuženika u odnosu na primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa), koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., neosnovane su jer je odredbom Tbr. 52. stavak 3. Tarife navedeno da kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka iz kojih razloga je pravilno sud primijenio Tarifu koja je bila na snazi u vrijeme presuđenja 8. veljače 2024.

10.2. Neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika da je pripremno ročište od 11. svibnja 2020. odgođeno prije početka raspravljanja, zbog čega da je sud pogrešno trošak zastupanja na tom ročištu tužitelju dosudio primjenom Tbr. 9. točka 1. Tarife, jer je po ocjeni ovog suda pravilno u tom dijelu sud utvrdio visinu troškova primjenom Tbr. 9. točka 1. Tarife, obzirom da je na tom ročištu tužitelj ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je predložio da se izvedu dokazi predloženi u tužbi, a tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i predložio da se izvedu dokazi predloženi u odgovoru na tužbu, ali je tražio rok za očitovanje na podnesak tužitelja kojeg je primio na tom ročištu, te je iz tog razloga predložio odgodu pripremnog ročišta. Neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika da je sud pogrešno kao potreban tužitelju dosudio trošak sastavljanja podneska od 3. prosinca 2023. jer je tim podneskom tužitelj samo izrazio tužbeni zahtjev u kunama i eurima zbog uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, jer je Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22., 88/22.) euro postao službena valuta Republike Hrvatske od 1. siječnja 2023. te je tužitelj bio dužan tužbeni zahtjev postaviti u važećoj valuti Republike Hrvatske, bez obzira na to što su sudovi imali obvezu u skladu s člankom 48. stavak 1. u vezi s člankom 43. stavak 1. toga Zakona po službenoj dužnosti dvojno iskazivati iznose u odlukama (u eurima i kunama), zbog čega se radi o potrebnom podnesku. Međutim, pogrešno je sud primijenio Tbr. 8. točka 1. Tarife kada je trošak toga podneska priznao kao trošak obrazloženog podneska, jer se po ocjeni ovog suda radi o ostalom podnesku iz Tbr. 8. točka 4. Tarife za koji tužitelju pripada pravo na naknadu troška u iznosu od 50,00 eura, odnosno s PDV-om u ukupnom iznosu od 62,50 eura.

10.3. Osnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je sud pogrešno tužitelju priznao troškove sudskih pristojbi, odnosno da bi tužitelj imao pravo na trošak stvarno plaćenih sudskih pristojbi. Naime, tužitelj je tijekom ovog postupka platio jedino pristojbu na presudu od 8. srpnja 2021. u iznosu od 66,36 eura (500,00 kuna), dok pristojbu na tužbu nije platio iz kojih razloga nema pravo na naknadu tog troška.

10.4. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika protiv točke IV. izreke presude trebalo je uvažiti za iznos od 128,86 eura te u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška, dok je u preostalom dijelu odluku o parničnim troškovima za iznos od 2.148,16 eura trebalo potvrditi.

11. Iz razloga obrazloženih u točkama 9. do 9.4. ovog obrazloženja žalbu tuženika protiv odluke o glavnoj stvari u preostalom dijelu trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je odluku o parničnim troškovima djelomično trebalo potvrditi primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a, a djelomično preinačiti primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

12. Tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak žalbenog postupka jer je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu iz kojih razloga nema pravo na naknadu troškova koji se sastoje od troška sastavljanja žalbe s PDV-om te sudske pristojbe na žalbu u ukupnom iznosu od 445,22 eura.

Koprivnica, 18. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković