Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-75/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Noemi Butorac, predsjednice vijeća, Marije Bušković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Emira Čustovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Nataša Ružička, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., protiv tuženika ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Canjuga, odvjetnik u Sesvetama, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj Pr-1726/2021-86 od 24. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj Pr-1726/2021-86 od 24. lipnja 2024., osim u dijelu odluke o zateznim kamatama u točkama I., II. i III. izreke presude koje se preinačavaju u dijelu dosuđenih zateznih kamata i sudi:

Nalaže se tuženiku platiti zatezne kamate koje teku na iznose od:

- 726,45 eura od 15. studenog 2015. ,

- 853,04 eura od 15. prosinca 2015.,

- 2.887,43 eura od 15. siječnja 2016.,

- 645,34 eura od 15. veljače 2016.,

- 1.684,53 eura od 15. ožujka 2016.,

- 984,00 eura od 15. travnja 2016.,

- 282,55 eura od 15. svibnja 2016.,

- 1.570,50 eura od 15. lipnja 2016.,

- 1.254,40 eura od 15. srpnja 2016.,

- 277,70 eura od 15. kolovoza 2016.,

- 46,14 eura od 15. listopada 2016.,

- 258,98 eura od 15. siječnja 2017.,

- 268,12 eura od 15. ožujka 2017.

- 1. 963,45 eura od 15. studenog 2015.,

- 1.842,71 eura od 15. prosinca 2015.,

- 1.818,30 eura od 15. siječnja 2016.,

- 1.944,38 eura od 15. veljače 2016.,

- 1.861,33 eura od 15. ožujka 2016.,

- 1.916,72 eura od 15. travnja 2016.,

- 1.671,89 eura od 15. svibnja 2016.,

- 1.912,34 eura od 15. lipnja 2106.,

- 1.584,02 eura od 15. srpnja 2016.,

- 1.671,89 eura od 15. kolovoza 2016.,

- 1.525,47 eura od 15. listopada 2016.,

- 1.816,78 eura od 15. studenog 2016.,

- 2.115,35 eura od 15. prosinca 2016.,

- 1.919,22 eura od 15. siječnja 2017.,

- 1.939,06 eura od 15. veljače 2017.,

- 1.450,97 eura od 15. ožujka 2017. i

- 3.061,28 eura od 15. ožujka 2017. do isplate

umanjene za iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, a po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30 prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj Pr- 1726/2021-86 od 24. lipnja 2024. odlučeno je:

¨I. Tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] nalaže se da tužitelju NO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 11.739,18 EUR-a (razlika plaće), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju:

- na iznos od 726,45 EUR-a počam od 15. studenog 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 853,04 EUR-a počam od 15. prosinca 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 2.887,43 EUR-a počam od 15. siječnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 645,34 EUR-a počam od 15. veljače 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.684,53 EUR-a počam od 15. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 984,00 EUR-a počam od 15. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 282,55 EUR-a počam od 15. svibnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.570,50 EUR-a počam od 15. lipnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.254,40 EUR-a počam od 15. srpnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 277,70 EUR-a počam od 15. kolovoza 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,14 EUR-a počam od 15. listopada 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 258,98 EUR-a počam od 15. siječnja 2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 268,12 EUR-a počam od 15. ožujka 2017. godine pa do isplate, a koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] nalaže se da tužitelju NO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 234.254,56 kuna ili 31.090,92 EUR-a bruto (prekovremeni rad), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju:

- na iznos od 1. 963,45 EUR-a počam od 15. studenog 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 1842,71 EUR-a počam od 15. prosinca 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 1818,30 EUR-a počam od 15. siječnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1944,38 EUR-a pomač od 15. veljače 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1861,33 EUR-a počam od 15. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1916,72 EUR-a počam od 15. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1671,89 EUR-a počam od 15. svibnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1912,34 EUR-a počam od 15. lipnja 2106. godine pa do isplate,

- na iznos od 1584,02 EUR-a počam od 15. srpnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1671,89 EUR-a počam od 15. kolovoza 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1525,47 EUR-a počam od 15. listopada 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1816,78 EUR-a počam od 15. studenog 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 2115,35 EUR-a počam od 15. prosinca 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1919,22 EUR-a počam od 15. siječnja 2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 1939,06 EUR-a počam od 15. veljače 2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 1450,97 EUR-a počam od 15. ožujka 2017. godine pa do isplate, a koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] nalaže se da tužitelju NO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 23.065,18 kuna ili 3.061,28 EUR (godišnji odmor), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od 15. ožujka 2017. godine pa do isplate, a koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate sve u roku 15 dana.

IV. Tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] nalaže se da tužitelju NO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 17.327,12 eura u roku od 15 dana od dana 24.06.2024. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate sve u roku 15 dana.

V. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na točku I. u iznosu od 2.750,82 eura, kao neosnovanim.

VI. Odbija se tužitelj s preostalim zahtjevom u iznosu od 1.150,00 eura za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

VII. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim. ¨.

2. Tuženik žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu pravovremenosti predlaganja dokaza, odluke o preinaci tužbe, provedbi vještačenja te zbog proturječnosti između obrazloženja pobijane presude i odlučnih činjenica u odnosu na sadržaj isprava te nalaz i mišljenje vještaka. Nadalje, presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, a i pogrešne odluke o troškovima postupka. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je neosnovna, osim u dijelu odluke o zateznim kamatama koje teku na glavnicu potraživanja tužitelja.

5. Predmet spora je isplata razlike plaće za rad tužitelja u inozemstvu, razlike plaće za ostvareni prekovremeni rad te isplate razlike naknade za godišnji odmor, a za razdoblje od 1. rujna 2015. do 28. veljače 2017.

6.1. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da odluku temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika Ugovorom o radu na određeno vrijeme od 28. kolovoza 2015.,

- da je ugovoren rad tužitelja u sjedištu poslodavca, na terenu i po potrebi u inozemstvu,

- da je ugovorena osnovna bruto plaća te uvećanje za rad nedjeljom 35 %, blagdanom i neradne dane 50 %, noćni rad 30 % i prekovremeni rad 25 %, uz naknadu troškova za službena putovanja u visini određenoj Zakonom,

- da je ugovoreno radno vrijeme od 7 do 15 sati, ukupno 40 sati tjedno uz dnevni odmor od 30 minuta, kao i godišnji odmor od najmanje 20 dana,

- da je tužitelj radio kod tuženika od 1. rujna 2015. do 28. veljače 2017. (prijava HZMO), kada je tužitelj otkazao ugovor o radu,

- da je za tužitelja ugovoreno socijalno osiguranje u Švicarskoj uz navođenje tuženika kao poslodavca (Ugovor o socijalnom osiguranju između Hrvatske i Švicarske),

- visina isplaćene plaće po svim osnova proizlazi iz obračuna plaće tužitelja u predmetnom razdoblju,

- da iz iskaza stranaka i svjedoka proizlazi da je ugovorena satnica od 12 eura,

- da je tužitelj obavljao poslove inozemstvu,

- da je tužitelj svaki radni dan radio 10 sati, a subotom 8 sati,

- da se tužiteljev rad nakon 15 sati i rad subotom nije evidentirao kao prekovremeni rad već kao redovni rad i da mu je kao takav i plaćen,

- da je tuženik za rad u inozemstvu primjenjivao istu cijenu satnice kao za rad u tuzemstvu,

- da tužitelj tijekom cijelog razdoblja rada nije koristio godišnji odmor niti mu je isplaćen naknada za nekorištenje istog.

6.2. Prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj tijekom cijelog razdoblja rada za tuženika radio u inozemstvu i da je za takav rad ugovorena satnica od 12,00 eura neto, a da mu je tuženik, sukladno prethodnim utvrđenjima i obračunu koji je izradio stalni sudski vještak financijske struke, za obavljeni redovni rad platio 11.739,18 eura bruto manje od ugovorenog, a za sam prekovremeni rad 31.090,92 eura bruto, dok mu na ime neiskorištenog godišnjeg odmora pripada neisplaćeni iznos od 3.061,28 eura bruto. Obzirom na djelomičan uspjeh u sporu, tužitelju je primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a priznat trošak potreban za vođenje parnice u iznosu od 17.327,12 eura.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/2025; dalje u tekstu: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, niti je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. točke 11. ZPP-a, na koju tuženik ukazuje jer presuda ima razloge o odlučnim činjenicama te isti nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima.

7.2. U odnosu na povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 190. ZPP-a (preinaka tužbe), ukazuje se da je do preinake tužbe (povećanja zahtjeva tužitelja) došlo nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka, a da se tuženik nije protivio istoj i da se upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi, čime je sud postupio sukladno čl. 190. st. 4. ZPP-a, a i čl. 190. st. 7. ZPP-a, uzimajući u obzir da su nakon primitka navedenog podneska održana još dva ročišta glavne rasprave (5. rujna 2023. i 26. listopada 2023.) i da su na potonjem izvođeni dokazi saslušanjem svjedoka i vještaka čime je tuženik imao dovoljno vremena da se od 4. rujna 2023. do 26. listopada 2023. pripremi za raspravljanje po preinačenoj tužbi i u kojem razdoblju je i raspravljao o preinačenoj tužbi. Činjenica da sud nije donio posebno rješenje kojim se dopušta preinaka nije od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke jer se tuženik upustio u raspravljanje temeljem preinačene tužbe bez protivljenja istoj čime je vrijedila zakonska presumcija da se ne protivi preinaci pa donošenje posebnog rješenja tijekom prvostupanjskog postupka kojim bi se ista dopustila nije bilo nužna, osobito uzimajući u obzir da nije dopuštena posebna žalba protiv rješenja kojim se preinaka dopušta (čl. 190. st. 9. ZPP-a), a da je smisao donošenja posebnog rješenja u tome da se u slučaju protivljenja tuženika odredi što je predmet raspravljanja, što u prvostupanjskom postupku nakon preinake tužbe nije bilo dvojbeno.

7.3. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 299. ZPP-a, a na koju tuženik ukazuje kada se protivi odluci prvostupanjskog suda kojom je na posljednjem ročištu glavne rasprave odbijen njegov prijedlog da se pregleda njegova knjigovodstvena dokumentacija, obzirom je tuženik već u trenutku primitka tužbe tužitelja saznano za tvrdnju istog da mu nisu isplaćeni traženi iznosi čime je u tom trenutku znao da je navedeno sporna činjenica i da istu treba dokazati on koji tvrdi da je platio sve obveze po ugovoru o radu, pa kako se radi o ispravama koje je kao poslodavac imao u trenutku primitka tužbe, jasno je da predlaganje pribave i pregleda takvih isprava tek na posljednjem ročištu glavne rasprave, nakon saslušanja svih svjedoka i stranaka, pregleda svih dostavljenih isprava i provedenog vještačenja, nije pravovremeno niti dopušteno te da je prvostupanjski sud u pogledu tog prijedloga tuženika u cijelosti postupio sukladno čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a

8. Ovaj sud prihvaća prethodno navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog postupka jer su ista utemeljena na ispravama u spisu, iskazima svjedoka i stranaka te nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka, a koja je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sukladno čl. 8. ZPP-a, izuzev utvrđenja da tužitelj tijekom cijelog predmetnog razdoblja nije koristio godišnji odmor jer isto ne proizlazi iz provedenih dokaza, a kako će se u nastavku obrazložiti.

9. U odnosu na žalbene navode tuženika u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, ukazuje se spor radnika i poslodavca o vrsti i trajanju obavljenog rada, po prirodi stvari pretpostavlja da tužitelj smatra da službene evidencije poslodavca i obračuni plaća nisu u skladu s faktično obavljenim radom, a kako se ne radi o javnim ispravama, iste ne uživaju presumpciju istinitosti u smislu čl. 230. ZPP-a, dapače radi se o privatnim ispravama koje sastavlja poslodavac pa isto pretpostavlja da radnik svoje tvrdnje mora dokazati svjedocima i drugim ispravama, dok se financijsko vještačenje provodi radi stručnog izračuna po zadatku koji sud određuje temeljem prethodno navedenih dokaza, a vještak potom izračunava temeljem isprava o evidentiranom i isplaćenom radu te takav obračun uspoređuje s obračunom kakav bi prema zadatku suda trebao biti primijenjen za stvarno obavljeni rad. Suprotno žalbenim navodima tuženika, upravo je sud rješenjem od 29. prosinca 2022. detaljno odredio zadatak vještaka, a ne tužitelj kako tuženik tvrdi.

10. Prvostupanjski sud je pravilno, temeljem uvjerljivih iskaza svjedoka i tužitelja, a u dijelu u kojem u bitnom istovjetno iskazuju da se stvarna satnica usmeno i pojedinačno dogovarala, prihvatio da je za tužiteljev rad u inozemstvu dogovorena satnica od 12 eura pa je pravilno i prihvatio izračun vještaka čijoj matematičkoj pravilnosti stranke nisu prigovarale, a kako je vještak nesporno isplaćene plaće po obračunima plaća usporedio s izračunom satnice od 12 eura neto i radom od 58 sati tjedno i na iste primijenio uvećanja koja je i sam tuženik primjenjivao za priznati prekovremeni rad, te dosudio tužitelju razliku plaće za ostvareni redovni i prekovremeni rad u inozemstvu u iznosu koji je vještak obračunao.

11. Godišnji odmor je pravo radnika koje je poslodavac dužan omogućiti radniku te mu za isti, sukladno čl. 81. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., dalje u tekstu: ZR), isplatiti naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), a kod tvrdnje radnika da su mu navedena prava povrijeđena, na tuženiku je kao poslodavcu teret dokaza da je radnik ostvario ta prava. Iz obračuna plaće tužitelja za rad u razdoblju od 1. rujna 2015. do 28. veljače 2017. te nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da tužitelj nije koristio godišnji odmor u 2015. godini, dok je isti koristio u 2016. i 2017. godini, a vještak je pravilno obračunao da je tužitelju tijekom korištenja godišnjeg odmora isplaćena naknada koja je za ukupno 3.061,28 eura manja od naknade koja bi mu bila isplaćena da je kao prosjek plaća za naknadu tijekom korištenja godišnjeg odmora uzeta plaća prema obračunu faktično odrađenog rada u tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora (prekovremeni rad i satnica od 12 eura neto). Obzirom je tužitelj konačno zahtijevao samo isplatu razlike naknade plaće tijekom nesporno iskorištenog godišnjeg odmora i to u visini obračun vještaka, a ne naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, bespredmetno je raspravljati o tome je li tužitelju uskraćen godišnji odmor, a na što tuženik ukazuje u žalbi.

12.1. Prvostupanjski sud je u odluci o glavnoj stvari pravilno primijenio materijalno pravo u smislu čl. 90. ZR-a, 90.a ZR-a i 90.b. ZR-a te čl. 94. ZR-a i 81. ZR-a, a pravilno je odbio i prigovor zastare potraživanja tužitelja uzimajući u obzir da je najstarije potraživanje dospjelo 15. listopada 2015., da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. listopada 2020., čime do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok iz čl. 139. ZR-a, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje.

12.2. No, prvostupanjski sud je pri određivanju zateznih kamata koje teku na dosuđene bruto razlike plaće i naknade plaće pogrešno primijenio odredbu čl. 29. st. 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), u vezi s čl. 90. st. 7. ZR-a. Naime, bruto plaća se sastoji od iznosa za isplatu radniku i javnih davanja iz plaće u skladu s posebnim propisima, a od navedenih davanja porez na dohodak i prirez na dohodak predstavljaju davanja koja je poslodavac (tuženik), sukladno čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (¨Narodne novine¨ broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20) dužan obračunati, obustaviti i uplatiti prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate, istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, pa time navedeni iznosi još nisu dospjeli na naplatu da bi tužitelj imao pravo na zateznu kamatu na iste.

13. U odnosu na pravilnost odluke o naknadi troškova postupka, ukazuje se da je tužitelj u konačnici po osnovi i visini zahtjeva uspio u sporu u omjeru od 94 % pa uzimajući u obzir da u pogledu dijela zahtjeva s kojim tužitelj nije uspio nisu nastali nikakvi posebni troškovi, pravilno je prvostupanjski sud o naknadi troškova odlučio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23.), uz zatezne kamate koje su određen temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a.

14. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i 373.a. st. 1. točka 2. i st. 2. ZPP- a te čl. 373. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

Dubrovnik, 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Noemi Butorac