Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž R-31/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E NJ E
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Noemi Butorac, kao predsjednice vijeća, Marije Bušković, kao sutkinje izvjestiteljice i Emira Čustovića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Zekić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika [obrt], [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Vignjević Žak, odvjetnica iz Bjelovara, radi ispate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja i presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-93/2023-19 od 18. travnja 2025. i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-93/2023-21 od 24. travnja 2025., u sjednici održanoj 18. veljače 2026.
p r e s u d i o i r i j e š i o j e
I. Žalba tuženika se djelomično prihvaća, a djelomično odbija tako da se rješenje i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-93/2023-19 od 18. travnja 2025:
- ukidaju u dijelu kojim je odlučeno rješenjem bez vraćanja na ponovni postupak,
- potvrđuje u dijelu u kojem je odlučeno presudom.
II. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-93/2023-21 od 24. travnja 2025.
III. Odbija se za zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
IV. Odbija se za zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.1. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem od 18. travnja 2025. utvrdio da je tužitelj podneskom od 07. ožujka 2025. godine, indirektno povukao predmetnu tužbu za dio utuženog razdoblja i to za početno utužena razdoblja od 13. studenog 2018. godine, pa sve do mjeseca lipnja 2021. godine, ali i za razdoblje od 01. svibnja 2022. godine, pa sve do 30. travnja 2023. godine, odnosno za razdoblje od 01. rujna 2023. godine, pa sve do 01. studenog 2023. godine, dok je presudom u točki I. izreke naložio tuženiku da tužitelju ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 5.427,62 eura bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinu razliku plaće od dospijeća plaće do isplate, točkom II. izreke naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 Eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 18. travnja 2025. do isplate, a točkom III. izreke odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.125,00 Eura do zatraženog iznosa od 1.312,50 eura (187,50 eura) sa zateznom kamatom na taj iznos od 18. travnja 2025. do isplate.
1.2. Nadalje, prvostupanjski sud je rješenjem od 24. travnja 2025. naložio tuženiku da u roku 15 dana tužitelju nadoknadi trošak postupka u iznosu od 125,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2025. do isplate.
2. Tuženik žalbom pobija navedene prvostupanjske odluke i to rješenje od 18. travnja 2025. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazujući da Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/2025., dalje u tekstu: ZPP-a) ne poznaje institut indirektnog povlačenja tužbenog zahtjeva te da je time došlo do povrede iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a i čl. 354. st. 1. ZPP-a, a presudu zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer da se podaci o naknadi mogu obračunati samo na stvarno provedeno vrijeme na radu, čime da je visina zahtjeva tužitelja neosnovana. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno donio tužbu po manifestacijskoj tužbi za koju nije bilo uvjeta jer je tužitelj imao svu potrebnu dokumentaciju temeljem koje je bez posebnih stručnih znanja mogao pravilno izračunati visinu tražbinu, a nije. Konačno, pobija odluke prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je njemu naloženo platiti tužitelju troškove postupke zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer da je tužitelj uspio u manjem dijelu zahtjeva čime je pravilnom primjenom ZPP-a o troškovima trebao odlučiti po slobodnoj ocjeni i eventualno riješiti da svaka strana snosi svoje troškove postupka, pored činjenice da su pojedini troškovi pogrešno odmjereni. Predlaže ukinuti pobijane odluke u navedenom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno preinačiti prvostupanjske odluke u pobijanom dijelu i naložiti tužitelju da mu nadoknadi troškove prvostupanjskog i žalbenog postupka.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da je suglasan s navodima tuženika da on nije povukao tužbu u niti jednom dijelu te dodaje da navedeno nije mogao niti učiniti jer nije odredio zahtjev na način kako navodi prvostupanjski sud. U odnosu na trošak postupka, ukazuje da on do dostave izračuna tuženika, a koji usprkos tome i dalje osporava visinu tražbine, nije mogao odrediti zahtjev, a da je u konačnici u cijelosti uspio sa zahtjevom pa da su time odluke prvostupanjskog suda o troškovima postupka pravilne. Predlaže odbiti žalbu tuženika i istom naložiti da mu nadoknadi troškove žalbenog postupka.
4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je isplata razlike plaće tužitelja kao zaposlenika tuženika (profesionalnog vatrogasca) po osnovi primjene dodatka na plaću za posebne uvjete rada od 25 %.
6. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja i presude te zasebnog rješenja o trošku postupka proizlazi:
- da je tužitelj tužbom zahtijevao razliku plaće za razdoblje od 13. studenog 2018. do 1. studenog 2023.,
- da je tuženik nakon okončanja oglednog postupka vođenog pred Vrhovnim sudom RH pod brojem Gop-2/2024 u vezi identičnog pravnog pitanja dostavio matematički obračun potraživanja prema presudi donesenoj u ovom oglednom postupku,
- da je tužitelj po primitku obračuna tuženika odredio zahtjev tako da traži isplatu razlike plaće za razdoblje od lipnja 2021. do kraja travnja 2022. te od svibnja 2023. do kraja kolovoza 2023. u ukupnom iznosu od 5.427,62 eura,
- da je tuženik izričito izjavio da ne osporava osnovu i visinu konačno određenog zahtjeva,
- da je tuženik predložio da se tužba ili odbaci ili zahtjev odbije u odnosu na prvotno tuženo razdoblje koje nije obuhvaćeno konačnim zahtjevom,
- da je manifestacijski zahtjev tužitelja bio opravdan u danim okolnostima nedostatka sudske prakse i nemogućnosti samostalnog izračuna potraživanja temeljem dokumentacije koju je tužitelj imao na raspolaganju,
- da je tužitelj indirektno djelomično povukao tužbu kada je zahtjev odredio prema kraćem razdoblju od onog navedenog u manifestacijskom zahtjevu,
- da tužitelj ima pravo na punu naknadu troškova postupka jer je u cijelosti uspio s konačno postavljenim zahtjevom.
7.1. Ispitujući pobijanu presudu i rješenja te postupak koji joj je prethodio donošenju isti, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a), a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a, na koju tuženiku ukazuje jer odluke sadrže razloge o odlučnim činjenicama i iste nisu proturječne te je odluke moguće ispitati.
7.2. No, pravilno tuženik ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 193. ZPP-a, i to u dijelu u kojem je rješenjem od 18. travnja 2025. utvrdio da je tužitelj podneskom od 7. ožujka 2025. indirektno povukao tužbu.
8.1. Povlačenje tužbe je jasno regulirano odredbama čl. 193. ZPP-a te ZPP ne poznaje institut direktno ili indirektnog povlačenja tužbe. Povlačenje tužbe je izričita radnja/izjava tužitelja da povlači tužbu.
8.2. Pri tome se ukazuje da je u pravnoj teoriji i sudskoj praksi poznat institut presumiranog povlačenja tužbe, a koji se manifestira kroz činjenicu smanjenja tužbenog zahtjeva čime prema izričitoj odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a ne dolazi do preinake tužbe, ali takva radnja sadržajno predstavlja povlačenje tužbe.
9. Da bi tužbeni zahtjev bio smanjen i da bi takvo postupanje tuženika predstavljalo presumirano povlačenje tužbe, osnovna pretpostavka je da je tužitelj istaknuo određeni zahtjev, a isti to nije učinio jer je podnio tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b. ZPP-a, dok je tek podneskom od 7. ožujka 2025., po primitku obračuna razlika plaća od strane tuženika, a nakon donošenja presude VSRH u oglednom postupku, postavio određeni zahtjev za isplatu.
10. Činjenica je li ili nije u konkretnom slučaju postojala osnova za stupnjevitu tužbu je postala bespredmetna za odluku o glavnoj stvari nakon što je tužitelj odredio zahtjev pa time nakon ove radnje tužitelja nije bilo osnove za odbacivanje tužbe u smislu čl. 109. ZPP-a, u vezi s čl. 186. st. 1. ZPP-a, a niti osnove za tumačenje da je tužitelj postavljenjem određenog zahtjeva za isplatu djelomično povukao tužbu. Kao što je već ukazano, pretpostavka djelomičnog povlačenja tužbe je postojanje određenog zahtjeva, a dopuna tužbe na način da se odredi do tada neodređeni zahtjev, ne predstavlja niti smanjenje zahtjeva (presumirano povlačenje) niti preinaku tužbe.
11. U odnosu na samu osnovanost zahtjev tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da osnova potraživanja tužitelja predstavlja osnovu o kojoj je odlučenog presudom VSRH u oglednom postupku pa je pravilno, pored činjenice da je tuženik izričito na ročištu glavne rasprave od 14. ožujka 2025. izjavio da ne osporava osnovu i visinu konkretiziranog zahtjeva tužitelja, prihvatio zahtjev tužitelja u cijelosti.
12. Konačno, a u odnosu na odluku o troškovima postupka, ukazuje se da je vrijednost konačno (jedino) određenog zahtjev tužitelja 5.427,62 eura, da je tužitelj postupak pokrenuo stupnjevitom tužbom te u predaji tužbe putem sustava e-komunikacije, kao i popisu troška tužbe, vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 1.400,00 eura pa kada se navedeno dovede u vezu s činjenicom da se troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje u tekstu: OT) nalaze u istom platnom razredu prema početno određenoj vrijednosti predmeta spora i konačnom zahtjevu tužitelja, jasno je da su troškovi zastupanja u smislu trošak poduzimanja radnji po punomoćniku odvjetniku bili istovjetni tijekom cijelog postupka, pa kada se navedeno dovede u vezu s činjenicom da se radi o radnom sporu u kojem je tužitelj radnik koji je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi te činjenicom da su sve radnje u postupku poduzimane podjednako radi utvrđenje osnove i visine potraživanja, da je odluka ovisila o pravnim pitanjima radi kojih je tijekom ovog postupka vođen ogledni postupak pred VSRH, pravilno je prvostupanjski sud primjenom čl. 502.n ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a i čl. 154. st. 1. ZPP-a, naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka.
13. Pri tome se, a u odnosu na pojedine troškove postupka, ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se radi o radnjama koje su bile potrebne za vođenje parnice te je visinu troškova radnji zastupanja u cijelosti odredio sukladno OT, kako rješenjem od 18. travnja 2025., tako i rješenjem od 25. travnja 2025., a koje sadržajno predstavlja dopunsko rješenje jer je istim odlučeno o trošku zastupanja – pristupu na ročište za objavu presude, koji trošak je tužitelj popisao prije zaključenja glavne rasprave i imao u visini određenoj tbr. 9. toč. 3. OT-a, u vezi s tbr. 46. OT-a (dosuđenih 125,00 eura).
14. Slijedom navedenog, primjenom čl. 380. st. 3. ZPP-a, u vezi s čl. 381. ZPP-a te čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove presude i rješenja.
15. Obzirom je tuženik uspio sa žalbom u neznatnom dijelu, isti sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, dok troškovi tužitelja nisu bili potrebni za vođenje drugostupanjskog postupka u smislu čl. 155. ZPP-a pa je primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke ove presude i rješenja.
Dubrovnik, 18. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Noemi Butorac
