Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Delnicama

Tina Ujevića 1

51300 Delnice

Poslovni broj: P-1212/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba Delnicama, OIB: 54566384631, po sucu Renati Rački, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Srok Lopar, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate (v.p.s. 1.330,00 EUR), nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 20. siječnja 2026. u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, javno objavivši 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012367364 koji je sklopljen dana 27. ožujka 2007. godine između ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije na adresi u [adresa]), OIB: 02535697732, Podružnica RIADRIA Rijeka, kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac pod brojem OV-1804/07 dana 29. ožujka 2007. godine kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak sadržane u čl. 4. st. 2. u dijelu koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospjeva na naplatu zajedno s njima."

sadržane u čl. 5. st. 2. koja glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."

sadržane u čl. 6. st. 2. koja glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."

sadržane u čl. 7.2. st. 1. u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja

pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.030,95 EUR (slovima: tisućutrideseteuraidevedesetipetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 14% godišnje od dana 15. ožujka 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2021. godine do dana 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2021. godine do dana 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine, po stopi od 6,15% godišnje tekućim od 1. siječnja 2025. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,69 EUR od dana 15.03.2088. pa do isplate

- na iznos od 0,55 EUR od dana 08.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 1,22 EUR od dana 28.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 7,46 EUR od dana 01.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 0,04 EUR od dana 14.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 0,04 EUR od dana 01.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 7,40 EUR od dana 17.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 7,39 EUR od dana 17.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,34 EUR od dana 14.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,82 EUR od dana 16.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 4,59 EUR od dana 10.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,06 EUR od dana 23.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 4,89 EUR od dana 01.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,06 EUR od dana 01.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,14 EUR od dana 01.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 4,12 EUR od dana 01.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,25 EUR od dana 01.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 4,58 EUR od dana 01.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 7,39 EUR od dana 01.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 7,58 EUR od dana 01.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 9,15 EUR od dana 01.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 10,79 EUR od dana 13.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 11,52 EUR od dana 16.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 15,05 EUR od dana 14.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 16,28 EUR od dana 17.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 18,85 EUR od dana 19.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 16,33 EUR od dana 19.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 17,56 EUR od dana 15.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 20,95 EUR od dana 15.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 21,40 EUR od dana 18.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 19,77 EUR od dana 12.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 20,86 EUR od dana 16.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 21,24 EUR od dana 16.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 23,30 EUR od dana 17.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 27,48 EUR od dana 14.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 33,55 EUR od dana 16.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 40,18 EUR od dana 14.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 30,12 EUR od dana 19.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 27,03 EUR od dana 18.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 27,12 EUR od dana 18.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 27,50 EUR od dana 14.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 30,52 EUR od dana 16.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 31,33 EUR od dana 14.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 30,97 EUR od dana 14.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 30,50 EUR od dana 04.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 30,65 EUR od dana 04.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 30,80 EUR od dana 01.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 31,55 EUR od dana 01.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 30,58 EUR od dana 14.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 29,06 EUR od dana 13.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 29,20 EUR od dana 05.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 30,64 EUR od dana 01.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 30,26 EUR od dana 14.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 30,42 EUR od dana 15.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 28,96 EUR od dana 14.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 28,98 EUR od dana 14.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 30,89 EUR od dana 13.04.2013. pa do isplate

III. Utvrđuje se da je ništetna odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012367364 koji je sklopljen dana 27. ožujka 2007. godine između ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije na adresi u [adresa]), OIB: 02535697732, Podružnica RIADRIA Rijeka, kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac pod brojem OV- 1804/07 dana 29. ožujka 2007. godine koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visnini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita (...) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“ pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 72,80 EUR (slovima: sedamdesetidvaeuraiosamdesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% od dana 30. ožujka 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2021. godine do dana 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2021. godine do dana 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine, po stopi od 6,15% godišnje tekućim od 1. siječnja 2025. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.650,00 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica navodi da je njen prednik – brat ZU s tuženikom zaključio ugovor o kreditu 27. ožujka 2007. (u nastavku Ugovor) koji mu je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 8.021,27 švicarskih franaka (CHF) po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz valutnu klauzulu. Ugovoren je i način vraćanja u jednakim mjesečnim anuitetima, platio u kunskoj protuvrijednosti po srednje tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan dospijeća. Također je ugovoren i obračun kamate u CHF kao i da se interkalarna kamata te kamata na zakašnjela plaćanja obračunavaju u CHF a naplaćuju se u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kamate.

Nadalje ističe da je ZU umro **.**.2022., da su njegovim nasljednicama prema rješenju O-152/22 proglašene IU i tužiteljica, svaka u ½ dijela, da je njegovom ostavinskom imovinom između ostalog utvrđeno i potraživanje po predmetnom ugovoru, da su nasljednice 29. svibnja 2023. sklopile ugovor o darovanju predmetom kojeg je bilo i opisano potraživanje te je po prednjem tužiteljica aktivno legitimirana za vođenje ovog postupka.

U odnosu na valutnu klauzulu u CHF ističe da njen prednik nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja ugovora vezanog uz tu valutu a koje su, zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, utjecale na ukupan trošak kredita. Tuženik nije obavijestio prednika tužitelja da postoji mogućnost povećanja rizika u odnosu na CHF u zemljama istočne Europe gdje je CHF bio najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu. Također tuženik nije obavijestio prednika tužitelja da Hrvatska narodna banka (u nastavku HNB) ne štiti kunu u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, također ga nije obavijestio o postojećem studijama Međunarodnog monetarnog fonda u kojim je već tada bio predviđen porast CHF nakon uvođenja euro zone već je naprotiv predniku tužitelja CHF bio prezentiran kao stabilna valuta.

U daljnjim navodima ukazuje na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) , konkretno čl. 21. i 22. istog.

Ističe da je opisanim ugovorom ugovoreno da se prilikom isplate kredita naplaćuju troškovi obrade istog u iznosu od 1,50 % sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Radi se o ulaznoj naknadi u odnosu na koju je Direktivom 93/13EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. S tim u vezi ukazuje i na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13, pa u konačnici u tom dijelu ističe da prednik tužitelja kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita pa se očito radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

Navodi da je predniku tužitelja na temelju jasnih i razumljivih kriterija trebalo objasniti odredbe ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz istog za njega proizlaze pa se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu prednika tužitelja. Također se radi o tipskom ugovoru na koji on nije mogao utjecati niti mijenjati odredbe. Nije objašnjeno koji će se konkretno troškovi iz takve naknade podmirivati te zašto se ista ugovara u postotku od odobrenog kredita. Ukazuje na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. st. 1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

Nadalje se poziva na odluke viših sudova donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. odnosno konkretno na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 kojom je kao nepoštenom odredbom potrošačkog ugovora, a time i ništetnom, proglašena odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banaka. Također poziva se i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak a naknadno je na tu okolnost donesena i presuda Vrhovnog suda posl.br. Rev- 2221/18.

Stoga u konačnici predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost odredbi ugovora kako je to pobliže navedeno u točki I. i II. izreke te naložiti tuženiku isplata u visini koju će tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju. Podredno u tom dijelu predlaže da se tuženiku naloži dostava cjelokupne dokumentacije odnosno otplatnog plana, knjigovodstvene kartice, specifikacije uplata te podatke o promjeni kamatnih stopa i visini ulazne naknade kako bi u skladu s tako dostavljenim podacima mogao postaviti određen tužbeni zahtjev.

Uz tužbu prilaže ugovor o darovanju, rješenja o nasljeđivanju, ugovor o kreditu i sudsku praksu, predlaže saslušanje tužitelja te financijsko vještačenje.

1.1.Uz naknadni podnesak od 24. kolovoza 2023. (list 63) dostavlja dokumentaciju koju je tuženik istome naknadno dostavio na njegov zahtjev pa s tim u vezi postavlja određen tužbeni zahtjev (točka 2. istog) na iznos od 7.862,57 kn, sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne dijelove ukupnog iznosa kao i na iznos od 548,53 kn na ime ulazne naknade (točka 4. istog).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 93) prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije iz razloga što tužitelj nije naslijedio predmetnu tražbinu pa predlaže odbacivanje tužbe. Prigovor dalje obrazlaže i činjenicom da tužitelj nije potrošač pri čemu ukazuje na čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. sukladno kojoj se potrošačem smatra fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

U daljnjim navodima osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, ističe prigovor zastare pozivom na čl. 225. ZOO-a.

Smatra da tužitelj neosnovano ističe da povreda interesa pojedinog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojim se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor, pa se utvrđenja iz tog spora ne mogu koristiti u ovom postupku.

Nadalje ističe da je predmetni kredit zatvoren 7. lipnja 2013. a čime je ugovorni odnos prestao pa s tim u vezi ukazuje i na čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača. U pogledu navoda o valutnoj klauzuli ukazuje na čl. 22. ZOO-a kojom je propisana dopuštenost iste a na tu okolnost ukazuje i na presudu suda Europske unije broj C- 81/19.

U odnosu na postavljen tužbeni zahtjev ističe da u ugovoru nije određeno da je anuitet izražen u kunama niti da se otplaćuje u kunama već je jasno određeno da se otplaćuje u 72 jednaka mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U pogledu Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te su navedene odredbe ugovora nedvojbeno jasne i unesene u ugovor na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta.

Prije sklapanja ugovora prednik tužitelja je od tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana uz valutnu klauzulu i njen učinak a također je isti o mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja HNB-a jer mu nije moglo ostati nepoznato da ista štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Stoga smatra da je ta odredba ugovora predniku tužitelja bila jasna, lako uočljiva i razumljiva pa ocjena poštenosti nije dopuštena. Također unatoč toga da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, ističe da on unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. U vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao nijedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju Ugovora s valutnom klauzulom odnosno nije bilo pravnih okvira u kojima je tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača. Odlučno je da li su prilikom sklapanja Ugovora postojale okolnosti koje će izgledno ili izvjesno utjecati na tečaj CHF odnosno da li je tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio predniku tužitelja prilikom sklapanja Ugovora, a u postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale. Ukazuje i na solemnizaciju Ugovora kod javnog bilježnika te s tim u vezi na odredbe Zakona o javnom bilježništvu.

Također, prednik tužitelja mogao je primjenu sporne odredbe otkloniti ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili EUR, što je većina potrošača i činila.

2.1. U pogledu naknade za obradu kreditnog zahtjeva (toč. IV. odgovora na tužbu) u bitnom ističe da odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz odredbi čl. 59. ZZP i čl. 2. st. 1. toč. 7. ZPK (koje citira), kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje naknade dopušteno. Suprotno navodima tužitelja, takva odredba nije ništetna, prednika tužitelja je u vrijeme sklapanja Ugovora znao da će naknada iznositi određeni, Ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na isto je pristao. Radi se o fiksnom iznosu te u Ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno ta naknada i predstavlja jer to nije bila njegova obveza (kao što nije ni danas). Ukazuje na odluku Suda EU C-621/17 te ističe da nije bitno što naknada uključuje nego koliko ista iznosi a što je predniku tužitelja bilo poznato pa je mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora. Ukazuje i na toč. 3.8. Općih uvjeta o poslovanju s građanima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora i kojima je bilo određeno da korisnik kredita plaća naknadu utvrđenu odlukom o naknadama. Ističe da sama naknada predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita. Ističe i u tom dijelu prigovor zastare u pogledu kondemnatornog dijela zahtjeva jer je još 2012. istekao petogodišnji zastarni rok. Stoga je postoji niti pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnosti jer deklaratorni zahtjev ne može biti sam sebi svrha.

Uz odgovor na tužbu prilaže opće uvjete poslovanja s građanima.

3. Tužitelj se na odgovor na tužbu očitovao podneskom od 29. srpnja 2024. (list 115) ukazujući na brojnu sudsku praksu. U pogledu prigovora zastare ukazao je da je tijek zastare prekinut podnošenjem kolektivne tužbe te je počeo ponovno teći pravomoćnošću presude a na koju okolnost je donesena presuda Vrhovnog suda posl.br. Rev-3142/18.

4. Sukladno dokaznim prijedlozima podnesenim do zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari provedeni su dokazi financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću koji je na prednju okolnost u spis dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 152-165). Također proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 218) te čitanjem priloženih isprava.

4.1. Po provođenju vještačenja tužitelj je u podnesku od 28. veljače 2025. (list 174) uredio tužbeni zahtjev, ujedno u cijelosti prihvativši nalaz vještaka te je po osnovu valutne klauzule u CHF zatražio iznos od 1.030,95 EUR-a, a po osnovi naplaćene ulazne naknade iznos od 72,80 EUR-a.

4.2. Tuženik je u podnesku od 11. ožujka 2025. (list 198) u cijelosti osporio nalaz vještaka kao neosnovan jer da isti ne doprinosi rješenju spora u ovoj pravnoj stvari jer je izračun izrađen na način da isti pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit iako je kredit bio vezan uz valutu CHF. Stoga smatra da je vještak trebao izračunati eventualnu preplatu anuiteta po predmetnom ugovoru tako da isti usporedi s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, odnosno ako je vještak predmetni kredit pretvorio u kunski tada je trebao primijeniti i sve uvjete koji su važili za kunske kredite u utuženom razdoblju. Pri tom ističe da su uvjeti kreditiranja za kredite u kunama bili posve drugačiji od uvjeta za kredite sa valutnom klauzulom. Stoga je izračun preplate netočan i suprotan volji ugovornih strana.

U daljnjim navodima iznesen je stav tuženika u pogledu pravnih pitanja, dok samom obračunu vještaka nije bilo prigovoreno.

4.3. Tužiteljica je u stranačkom iskazu navela da saznanja o ugovoru ima iz razgovora sa bratom te se sjeća da je on auto kupio 2007. i radilo se o polovnom autu marke VW Polo, zna da je taj kredit bio vezan za CHF jer je brat znao govoriti da se boji da li će uspjeti sve isplatiti zbog toga što je sve počelo varirati. Brat je umro 2022. te je taj auto ostao iza njega i naslijedile su ga ona i majka svaka u ½ dijela a poslije je ona auto prodala, nakon što je majka istim darovnim ugovorom prenijela na nju. Brat je auto koristio za svoje potrebe kako dok je živio u [adresa] tako i poslije kada se preselio u Zagreb, brat je ranije bio zaposlen u pilani u [adresa] a kasnije je u Zagrebu radio kod privatnika te se uvijek radilo o radnom odnosu odnosno isti nije nikada otvarao obrt ili firmu.

4.4. Iz ugovora je vidljivo da je isti sklopljen 27. ožujka 2007. te 29. ožujka 2007. solemniziran po javnom bilježniku, da je predmetnim ugovorom tuženik ZU stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 8.021,27 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje vozila, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se obračunava u CHF, da je rok otplate kredita 72 mjeseca računajući od dana prijenosa kredita i to u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF, pri čemu anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dospijeća prvog anuiteta, da je korisnik kredita dužan banci kao kreditoru platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

4.5. Iz rješenja o nasljeđivanju iza ZU vidljivo je da su njegovim nasljednicama utvrđene majka i sestra svaka u ½ dijela dok je iz ugovora o darovanju od 29. svibnja 2023. utvrđeno da je majka ZU svoj suvlasnički dio imovine koju je naslijedila od sina, darovala ovdje tužiteljici – sestri ostavitelja.

4.6. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je iznos kredita po predmetnom Ugovoru bio 8.021,27 CHF/36.568,58 kn, da je isti isplaćen 29.03.2007. kada je tečaj bio 4,558951 CHF/1kn, rok otplate 72 mjeseca (6 godina), sa kamatnom stopom 5,100%, anuitet prilikom puštanja kredita 129,55 CHF/590,61 kn, da je kredit zatvoren 31.03.2013., da je tuženik mijenjao kamatnu stopu 01.08.2007. na 6,10% te 01.02.2008. na 7,45%.

Vještak je nadalje utvrdio da je prednik tužitelja na ime više plaćenog s osnova tečajnih razlika u otplatnom razdoblju više platio iznos od 1.030,95 EUR, a što je prikazano u tablici kao sastavnom dijelu nalaza. Obračun se temelji na zbroju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita, prikazujući pri tom stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, datume plaćanja odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvarana prijevremeno.

Vještak je u nalazu prikazao i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio manji od početnog (tablica 6) pa je istakao da je po toj osnovi manje plaćeno 27,24 EUR.

Završno, na ime naknade za obradu kredita je dana 29.03.2007. naplaćen iznos od 72,80 EUR/548,53 kn.

5. S obzirom na očitovanja stranaka, u ovoj pravnoj stvari nije sporno sklapanje Ugovora između prednika tužitelja i tuženika a kojim ugovorom je tuženik predniku tužitelja stavio na raspolaganje iznos od 8.021,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti, pri čemu se radilo o namjenskom kreditu za kupnju osobnog vozila, te da je ugovorena naknada za obradu kredita koja je i naplaćena.

Također nije sporno da je opisani kredit u cijelosti otplaćen.

5.2. Prvenstveno je u ovoj pravnoj stvari sporna aktivna legitimacija tužitelja. Nadalje, sporno je da li su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, također je sporno da li je nastupila zastara. Sporno je i da li prednik tužitelja ima status potrošača te li se na konkretan slučaju mogu primijeniti utvrđenja iz tzv. kolektivnog spora. Također je sporna ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita kao i pravo tužitelja na isplatu po toj osnovi.

Također je sporno da li je tužitelj mogao podnijeti tužbu na isplatu novčanog iznosa bez da je na tu okolnost postavljen tužbeni zahtjev.

6. Analizom i ocjenom prethodno provedenih dokaza sud nalazi da je tužbeni zahtjev kako je isti specificiran nakon provedenog financijskog vještačenja, osnovan u cijelosti, odnosno kako u pogledu utvrđenja ništetnosti ugovorene valute obveze vezane uz CHF te jednokratnu naknadu kao i u dijelu u kojem se potražuje isplata po osnovi valute obveze vezanoj u CHF te po osnovi naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita.

7. Prvenstveno je potrebno navesti da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom VS RH Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. (odlučivanje o presudi VTS Posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) u kojoj je VSRH utvrdio da su tužene banke (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena valuta vezana uz CHF pri čemu prije a i u vrijeme sklapanja takvih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke koja se temelji na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici (banke) postupili protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. (NN 79/07 sa daljnjim izmjenama, dalje: ZZP/07) i to odredbi čl. 96. i 97. istog. Uz navedeno, isto je protivno i odredbama ZOO-a.

7.1. Također odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, a prema st. 2. interesi iz st. 1. mogu između ostalog biti i potrošački.

Odredba čl. 502.b ZPP-a propisuje što se može tražiti tužbom iz čl. 502.a, dok odredba čl. 502.c propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7.2. Iz navoda u tužbi te daljnjih navoda tužitelja vidljivo je da isti u ovoj pravnoj stvari podnosi tužbu kao nasljednik fizičke osobe – potrošača – ZU, koji je umro **.**.2022., radi teže povrede potrošačkih interesa i prava te istu temelji na presudi donesenoj u tzv. kolektivnom sporu, što sukladno čl. 502.a st. 1. ZPP-a znači da je sud vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora.

7.3. Kako je prethodno izneseno, tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, kao nasljednika korisnika kredita.

Opisani prigovor nije osnovan iz razloga koji se iznose u nastavku.

Naime, iz rješenja o nasljeđivanju iza ZU poslovni broj O-8446/22 proizlazi da je istim rješenjem utvrđena ostavinska imovina ostavitelja, a njegovim nasljednicima na temelju zakona su proglašene tužiteljica i majka ostavitelja, kao nasljednice drugog nasljednog reda. Naknadnim ugovorom je majka ostavitelja svoj nasljeđivanjem stečeni dio prenijela na ovdje tužiteljicu.

Odredbom čl. 5. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (dalje ZN) propisano je da ako je netko naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni sljednik. Stavkom 2. navedenog članka propisano je kako ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednike, čime postaje njegovo nasljedstvo. Tužiteljica kao nasljednica ostavitelja aktivno je legitimirana u ovom postupku temeljem navedene zakonske odredbe. Kako predmetno potraživanje tužitelja nije utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom u trenutku smrti ostavitelja, o njemu se raspravlja u ovom postupku. Nasljednik je univerzalni sukcesor pa kao takav stupa u pravni položaj svoga prednika u pogledu njegovih prava i obveza i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju. Stoga je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

7.4 Također, u vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka na snazi bio ZZP/03 koji je u čl. 3. toč. 1. propisivao da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Cijeneći iskaz tužiteljice kao i sadržaj Ugovora, sud nalazi utvrđenim da je prednik tužitelja imao status potrošača u smislu navedene odredbe ZZP. Prednje posebno zbog činjenice da je iz samog Ugovora vidljivo da prednik tužitelja isti nije sklopio kao vlasnik obrta ili zastupnik pravne osobe već kao fizička osoba odnosno da je isti Ugovor sklapao kao obrtnik, tada bi u svakom slučaju isto bilo i istaknuto na njegovoj strani kao korisniku kredita.

Sukladno prednjem, kako je utvrđeno da je prednik tužitelja u vrijeme sklapanja Ugovora imao status potrošača te kako je u kolektivnom sporu odlučeno o povredi potrošačkih interesa i na koji kolektivni spor se tužitelj i pozvao, nisu osnovani prigovori istaknuti na prednju okolnost.

Pri tome posebno valja istaći i da s obzirom na citirane odredbe ZPP-a, predmet ovog postupka nije ocjena stavova i shvaćanja iz kolektivnog spora, a na što se u konačnici odnosi najviše prigovora tuženika iznesenih u odgovoru na tužbu.

Vezano uz prednje nije osnovan niti prigovor zastare. U konkretnom slučaju je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva, što se odnosi i na predmetnu situaciju. Nakon prekida, zastara počinje ponovno teći, što znači a s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. lipnja 2023., da je ista podnesena unutar zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, pri čemu zastara u pogledu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počinje teći od 14. lipnja 2018., pa je tužba podnesena unutar tog roka.

8. Kako je već izneseno, zahtjev koji se odnosi na preplatu zbog primjene valutne klauzule odnosno promjene tečaja CHF na štetu potrošača, je osnovan.

8.1. U vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka na snazi je bio ZZP/2003 koji je u odredbi čl. 81. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Prema čl. 87., nepoštena ugovorna odredba je ništava a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost samog ugovora ako isti može opstati bez takve odredbe.

8.2. Iako bi iz Ugovora proizlazilo da je lako uočljivo da je otplata kredita vezana uz valutu CHF, predniku tužitelja kao prosječnom potrošaču u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije moglo biti poznato postojanje rizika odnosno to da ne postoji zaštita tečaja kao u slučaju kredita vezanog za valutu EUR, a prednje znači da tuženik nije na transparentan način upoznao prednika tužitelja na neusporedivo veći rizik. Stoga se u ovom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu prednika tužitelja kao potrošača.

Iako zakonom nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule, u konkretnom slučaju tuženik tužitelja nije informirao o mogućim rizicima te je njemu kao takvom mogao biti poznat tečaj u vrijeme sklapanja Ugovora.

8.3. U tom dijelu još valja navesti da je tuženik istakao prigovor da je predniku tužitelja objasnio značajke Ugovora u odnosu na valutnu klauzulu u CHF odnosno da istome nisu mogle ostati nepoznate moguće oscilacije tečaja valute CHF pa se radilo o jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi a zbog čega nije dopuštena ocjena poštenosti. S tim u vezi, valja ukazati i na navod tuženika da on unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Stoga se u tom dijelu radi o kontradiktornom prigovoru tuženika, a neosnovanost takvog prigovora utvrđena je u odluci USRH broj U-III-1593/21, U-III-4310/21, U-III- 4852/21, U-III-5053/21, U-III-5209/21, U-III-6026/21, U-III-7082/21, U-III-7118/21, U- III-7326/21, U-III-7327/21, U-III-7547/21, U-III-29/22, U-III-317/22, U-III-703/22, U-III- 708/22, U-III-770/22, U-III-3521/22, U-III-4412/22, U-III-5206/22, U-III-5284/22, U-

III-5387/22, U-III-233/23, U-III-1095/23, U-III-4747/21, U-III-5095/21, U-III-5756/21, U-III-6721/21, U-III-6940/21, U-III-7461/21, U-III-1102/22, U-III-2973/22, U-III-

5209/22, U-III-6431/22, U-III-7038/21, U-III-7077/21, U-III-7081/21, U-III-7226/21, U-III-7532/21, U-III-316/22, U-III-537/22, U-III-3106/22, U-III-3544/22, U-III-5509/22, U-III-322/22, U-III-509/22, U-III-4107/22, U-III-4124/22, U-III-5101/22, U-III-5486/22, U-III-1211/23, U-III-4274/22 i U-III-4500/22 od 29. studenog 2023.

8.4. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora u kojoj je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF i isplata po navedenoj osnovi, prihvaćeni su u cijelosti.

8.5. Pri tom se ističe a u pogledu provedenog financijskog vještačenja da je zadatak vještaka bio utvrditi razlike preplate nastale zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu u odnosu na tečaj prilikom realizacije kredita, a koje razlike su nastale zbog porasta tečaja CHF a takav je zadatak određen upravo zbog utvrđenja u kolektivnom sporu odnosno jer tužene banke (među kojima i tuženik) nisu prednika tužitelja kao potrošača obavijestile o izglednoj budućoj promjeni početnog tečaja CHF iako su o istome imale saznanja. Stoga su neosnovani prigovori tuženika u pogledu provedenog vještačenja odnosno da je isti trebao vještačiti prema drugim parametrima. Isto tako, kako tuženik nije osporio sam izračun sačinjen po vještaku, nije traženo dopunsko pisano očitovanje vještaka niti iznošenje nalaza usmeno na ročištu.

9. Uz prethodno navedeno, tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, te naloži tuženiku isplata iznosa od 72,80 EUR koja je istome obustavljena prilikom isplate kredita na ime naknade, zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos.

I u ovom dijelu sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan iz razloga koji će se iznijeti u nastavku.

Iz odredbe čl. 11.3. Ugovora vidljivo je da se radi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 1,50% od iznosa odobrenog kredita, te da se naknada naplaćuje prilikom korištenja kredita odnosno prije korištenja.

Tuženik, na kojem je teret dokaza sukladno navedenoj odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/2003, ni na koji način ne pojašnjava niti dokazuje o kakvoj se naknadi radi, osim što u odgovoru na tužbu ističe da se radi o naknadi za sam proces odobravanja kredita. Na okolnost toga da je predniku tužitelja bilo predočeno što čini iznos od 72,80 EUR obustavljen prilikom korištenja kredita na ime naknade, tuženik nije priložio niti predložio nikakve dokaze niti je iz samog Ugovora vidljivo o kakvoj se vrsti naknade radi odnosno što je sadržano u navedenom iznosu.

Stoga sud nalazi utvrđenim da i ova odredba predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1.i 2. ZZP/2003, ovo posebno iz razloga što tuženik ni na koji način ne obrazlaže o kakvoj se naknadi radi odnosno ukoliko bi se eventualno radilo o troškovima obrade kredita također isti nisu specificirani odnosno pojašnjeni odnosno sadržajno se ne može utvrditi što takva naknada obuhvaća. Tuženik također ne dokazuje da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

Iz prethodno opisane formulacije čl.11. 3. Ugovora nije jasno vidljivo o kojim se troškovima radi odnosno nije vidljivo na koju se konkretnu uslugu banke ta naknada odnosi, ovo posebno iz razloga što bi s obzirom na formulaciju čl. 11.3. Ugovora proizlazilo da ukoliko se primjerice radilo o većem iznosu kredita, da bi tada takva naknada iznosila više. Da se radilo o stvarnim troškovima kredita, tada bi po ocjeni ovog suda isti bili navedeni u nominalnom iznosu a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Završno, tuženik ne doprinosi dokaz na okolnost toga da je predniku tužitelja bila pružena bilo kakva mogućnost pregovaranja kako o samoj visini naknade tako i sadržaju iste.

Iako je prednik tužitelja potpisao Ugovor u kojem je naknada regulirana u čl.11. 3. istog, vidljivo je da se radi o standardnom ugovoru tuženika na sadržaj kojeg prednik tužitelja nije imao utjecaja, pa se posljedično naprijed navedenom radi o ništetnoj odredbi sukladno čl. 87. ZZP/2003 te je tužbeni zahtjev prihvaćen i odlučeno je kao u izreci.

9.1. U pogledu prigovora zastare isti nije osnovan iz razloga što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH sa sjednice 30. siječnja 2020., broj Su-IV-4772020-2, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. ugovora. Sukladno prednjem, zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

10. Odluka o troškovima sadržana u toč. V. izreke presude temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega su tužitelju priznati troškovi kako slijedi: za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe, zastupanje na 2 ročišta te sastav obrazloženih podnesaka i to od 29.07.2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) i od 28.02.205. (očitovanje na nalaz vještaka) – svaka radnja po 200,00 EUR odnosno ukupno u tom dijelu iznos od 1.000,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 8. toč. 1. Odvjetničke tarife) te PDV na prednje u iznosu od 250,00 EUR, odnosno u tom dijelu ukupno 1.250,00 EUR.

Uz navedeno je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR (sukladno računu vještaka), a u pogledu sudskih pristojbi tužitelj sukladno izmjenama Zakona o sudskim pristojbama NN 51/23 kao potrošač oslobođen od plaćanja takvih pristojbi te obveza plaćanja istih nastaje po pravomoćnom okončanju postupka te je u slučaju uspjeha tužitelja u sporu, tuženik u obvezi podmiriti takve pristojbe.

Stoga ukupno priznati trošak tužitelju iznosi 1.650,00 EUR.

Nisu priznati troškovi sastava ostalih podnesaka jer se ne radi o potrebnim troškovima u smislu čl. 155. ZPP-a (sastav požurnica i specifikacije tužbenog zahtjeva prije provedenog vještačenja).

Delnice, 17. veljače 2026.

Sudac

Renata Rački

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka kojoj je dostavljen ovjeren prijepis presude prema čl. 335. st. 11. ZPP-a može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Protiv ove presude stranka kojoj je presuda dostavljena putem e-oglasne ploče sudova prema čl. 335. st. 9. ZPP-a, može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.