Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kž-46/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog RU, zbog kaznenih djela iz čl. 149. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 i 114/22, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi privatnog tužitelja FU podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: K-22/2023-9 od 3. listopada 2023., na javnoj sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnice privatnog tužitelja Ljiljane Bilbija, odvjetnice,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba privatnog tužitelja FU kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Varaždinu presudom poslovnog broja: K-22/2023-9 od 3. listopada 2023. je na temelju čl. 453. st. 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76709, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19. i 80/22 - dalje ZKP/08-22, valja primijetiti da je sud prvog stupnja propustio navesti broj Narodnih novina 80/22 u kojem su objavljene izmjene i dopune tog zakona koje su bile na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude), optuženog RU oslobodio optužbe za kazneno djelo protiv časti i ugleda, klevetom iz čl. 149. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 i 114/22, dalje u tekstu: KZ/11, u svezi čega valja primijetiti da je prvostupanjski sud propustio navesti i brojeve Narodnih novina 114/22 u kojem su objavljene izmjene i dopune tog zakona koje su bile na sanzi u vrijeme donošenja oslobađajuće presude).
1.1. Na temelju čl. 149. st. 3. ZKP/08-22 privatni tužitelj FU dužan je platiti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08-22 u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, te nužne izdatke i nagradu branitelja o čemu će se donijeti posebno rješenje.
2. Protiv te presude žalbu je podnio privatni tužitelj FU po punomoćnici Jasni Matičević, odvjetnici, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine te predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.
3. Odgovor na žalbu podnosi optuženik RU po branitelju Nenadu Beloši, odvjetniku, s prijedlogom da se žalba privatnog tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.
4. U skladu s odredbom čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76709, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP/08-26) sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti zamjenice punomoćnice privatnog tužitelja Ljiljane Bilbija, odvjetnice, a na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08 -26 u odsutnosti privatnog tužitelja FU, optuženog RU te branitelja optuženog Nenada Beloše, odvjetnika, a koji su o sjednici uredno obaviješteni.
5. Žalba nije osnovana.
6. Privatni tužitelj nije u pravu kada se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.
6.1. Prije svega, žalitelj nije u pravu kada ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22 nalazi u tome da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije naveo razloge zbog čega je primijenio Kazneni zakon (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21) koji je stupio na snagu nakon počinjenja djela, čime je, po mišljenju žalitelja, došlo i do povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08-22, budući da je sud sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. KZ/11 dužan primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno, s posljedicom da je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.
6.2. Žalba privatnog tužitelja u navedenom pravcu je promašena.
6.3. Naime, žalitelj očito ispušta iz vida da je prvostupanjski sud u ovom slučaju donio oslobađajuću presudu, iz razloga što nije našao dokazanim da bi optuženik počinio kazneno djelo za koje se optužuje (čl. 453. st. 3. ZKP/08-22), a što logikom stvari govori o tome da činjenični opis djela nije niti podvodio pod odredbe kaznenog zakona, pa tako niti pod odredbu iz čl. 3. st. 1. KZ/11 prema kojoj je dužan primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno.
6.4. Nadalje, žalitelj nije u pravu niti kada smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1. ZKP/08 -22 time što nije postupio sukladno odredbi iz čl. 489. st. 3. ZKP/08-22 u kojoj je propisno da je prvostupanjski sud dužan izvesti sve postupovne radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svojoj odluci.
6.4. Pritom žalitelj posebice upire da je drugostupanjski sud u svojoj odluci, između ostalog, konstatirao da sud prvog stupnja svoj zaključak o postojanju subjektivnog elementa predmetnog kaznenog djela temelji na pogrešnom pravnom shvaćanju da je za ostvarenje ovog djela potrebno postojanje tzv. „klevetničke namjere“, zbog čega nije našao potrebnim utvrđivati postojanje drugih zakonskih obilježja, konkretno, je su li inkriminirane činjenične tvrdnje neistinite, a ako da, da li je počinitelj u trenutku njihovog iznošenja znao za njihovu neistinitost, međutim, prvostupanjski sud je protivno takvoj uputi u toč. 11. obrazloženja pobijane odluke ponovio svoj raniji stav prema kojem nije dokazano da bi optuženik počinio terećeno kazneno djelo iz razloga što je inkriminirane izjave dao u cilju svoje obrane u postupku u kojem je imao procesnu ulogu okrivljenika, tako da iste nisu dane u cilju klevetanja privatnog tužitelja, već u cilju obrane i zaštite svojih prava.
6.5. Vezano za takve žalbene tvrdnje, ovaj žalbeni sud prije svega primjećuje da pravni stavovi izraženi u odlukama žalbenih sudova nisu pravno obvezujuće za prvostupanjske sudove, dok vezano za žalbene navode kojim se sugerira da sud prvog stupnja nije raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svojoj odluci, valja primijetiti da je prvostupanjski sud u toč. 15. obrazloženja izložio svoje zaključke glede tih pitanja, navodeći kako na temelju proveden ih dokaza nije utvrdio da bi optuženik znao da iznosi neistinite činjenične tvrdnje, odnosno da nije dokazano da bi isti bio svjestan da se radi o neistinitim činjeničnim tvrdnjama koje mogu škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja.
6.6. Stoga žalba privatnog tužitelja zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana niti u navedenom pravcu.
6.7. Naposljetku, žalitelj nije u pravu niti kada smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 -22 i iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22 time što nije utvrđivao je su li u konkretnom slučaju ispunjenja obilježja nekog drugog kaznenog djela protiv časti i ugleda (uvreda ili sramoćenje).
6.8. Prije svega valja primijetiti da je kazneno djelo teškog sramoćenja u međuvremenu dekriminalizirano, dok pitanje je su li u konkretnom slučaju eventualno ispunjena bitna obilježja kaznenog djelo uvrede prvostupanjski sud nije imao razloga razmatrati, jer iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kao nesporno da je inkriminirane činjenične tvrdnje iznio u svojoj obrani u kaznenom postupku u kojem je imao procesnu ulogu okrivljenika, dakle, u obrani svojih prava, a u kakvom slučaju sukladno odredbi iz čl. 148.a KZ/11 nema kaznenog djela uvrede.
6.9. Stoga žalba privatnog tužitelja nije prihvaćena niti u tom smjeru.
7. Na ovom mjestu valja primijetiti da privatni tužitelj ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 -22 nalazi i kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u kakvom slučaju se, međutim, ne radi o toj povredi već o žalbenim tvrdnjama koje se podvode pod žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.
8. Isto tako, polazeći od cjelokupnog konteksta žalbe, ovaj drugostupanjski sud primjećuje da privatni tužitelj i ostvarenje žalbene osnove povrede kaznenog zakona nalazi kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u kakvom slučaju se, međutim, ne radi o toj žalbenoj osnovi, budući da je o istoj riječ samo u situaciji kada žalitelj u svemu prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali smatra da je na ista pogrešno primijenjen kazneni zakon, s time da je povodom njegove žalbe, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08-26, pobijana presuda ispitana i po službenoj dužnosti te nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-26, niti da bi na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st.1. toč. 2. ZKP/08-26).
8. Privatni tužitelj nije u pravu niti kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na kojem temelji svoju odluku.
9. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju pažljive, kritičke i sveobuhvatne analize i pravilne ocjene vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza i to kako samih za sebe, tako i u međusobnoj povezanosti, pravilno postupio kada je zaključio da u konkretnom slučaju nije na izvjestan način dokazano da bi optuženik počinio terećeno kazneno djelo.
9.1. Prije svega, a vezano za žalbene tvrdnje kojima žalitelj upire da iz načina na koji optuženik izrekao inkriminirane činjenične tvrdnje proizlazi da je on nije izražavao „opravdanu sumnju“ već je kategorički tvrdio kako su njegove izjave istinite, ovaj žalbeni sud primjećuje da to što je optuženik na opisani način iznosio inkriminirane činjenične tvrdnje samo po sebi ne upućuje na zaključak da je pritom znao da su iste neistinite, a kako to u žalbi sugerira privatni tužitelj .
9.2. Nadalje, premda žalitelj pravilno uočava da je optuženik kao jedan od izvora saznanja o inkriminiranim činjeničnim tvrdnja navodio i mjernika R (riječ je o svjedoku RUA), koji svjedok, međutim, u svom iskazu to nije potvrdio, navodeći kako mu nije ništa poznao vezano za ranjavanje privatnog tužitelja, prvostupanjski sud pravilno uočava da svjedoci DU i PU u svojim iskazima podupiru obranu optuženika u kojoj je tvrdio da se u selu duži niz godina pričalo o samoranjavanju privatnog tužitelja i o njegovom stjecanju imovine , s time da je i sam privatni tužitelj u svom iskazu naveo kako se o njegovom samoranjavanju doista pričalo po selu, ali da se nije namjerno ranio kako bi izbjegao rat, već je to bilo slučajno.
9.3. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da privatni tužitelj nije ponudio dokaze koji bi na izvjestan način upućivali na zaključak da je optuženik znao da su inkriminirane činjenične tvrdnje neistinite, prvostupanjski sud je, a suprotno žalitelju, izveo pravilan zaključak da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi optuženik znao da iznosi neistinite činjenične tvrdnje, odnosno da nije dokazano da bi isti bio svjestan da se radi o neistinitim činjeničnim tvrdnjama koje mogu škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja, s time da žalitelj pravilnost takvog utvrđenja prvostupanjskog suda nije uspio dovesti u razumnu sumnju isticanjem određenih proturječnosti u iskazivanju svjedoka PU, koje po stavu ovog žalbenog suda nisu takve naravi da dovode u sumnju vjerodostojnost njegovog iskaza u cjelini, kao niti isticanjem činjenice da je svjedokinja DU s njim u višegodišnjem sporu.
9.4. Na ovom mjestu valja dodatno primijetiti da se imajući u vidu zakonski opis, te suštinu i smisao predmetnog kaznenog djela, isto može počiniti samo s izravnom namjerom.
9.5. Što se pak tiče žalbenih tvrdnji kojima privatni tužitelj upire na neistinitost izjave optuženika da mu je drugi dan donio novce, budući da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kao izvjesno da mu je najprije isplatio samo dio duga u iznosu od tadašnjih 3.000,00 kuna dok je ostatak platio u tri rate, ovaj žalbeni sud, imajući na umu činjenicu da je žalitelj doista optuženiku isplatio dug, samo ne drugi dan, kako je to izjavio optuženik, već sa odgodom, to navedena činjenična tvrdnja, premda je neistinita, sama za sebe, po ocjeni ovog žalbenog suda ne predstavlja činjeničnu tvrdnju koja može naškoditi časti i ugledu privatnog tužitelja.
9.6. Slijedom svega navedenog žalba privatnog tužitelja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.
10. Budući da žalba privatnog tužitelja nije osnovana, a kako ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 - 26 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-26 odlučiti kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Rajko Kipke
