Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kž-274/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednice vijeća, te Igora Pavlica i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog TŠ, zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 3. u svezi st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22, dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Splitu (dalje: ODO) i optuženog TŠ, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K-1083/2023 od 11. prosinca 2023., na javnoj sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I Prihvaća se žalba ODO-a, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženi TŠ za kazneno djelo protiv osobne slobode, prijetnjom iz čl. 139. st. 3. u svezi st. 2. KZ/11, za koje je proglašen krivim pobijanom presudom, na temelju čl. 139. st. 3. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.
II Žalba optuženika TŠ odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom djelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Splitu presudom broj: K-1083/2023 od 11. prosinca 2023., proglasio je krivim optuženog TŠ, zbog kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnjom iz čl. 139. st. 3. u svezi st. 2. KZ/11, te ga je na temelju čl. 139. st. 3. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci.
1.1. Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženom TŠ je u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci uračunato vrijeme od uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u trajanju od 21. kolovoza 2023. do 11. prosinca 2023.
1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22, dalje u tekstu ZKP/08-22), optuženom TŠ naloženo je da nadoknadi troškove kaznenog postupka u iznosu od 400,00 eura u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
2. Protiv navedene presude žale se ODO i optuženik TŠ po braniteljici Jeleni Mandarić, odvjetnici.
2.1. ODO se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da nadležni županijski sud pobijanu presudu preinači na način da optuženika osudi na kaznu zatvora u primjerenom trajanju.
3. Optuženi TŠ žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kaznenopravnim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Odgovor na žalbu ODO-a podnio je optuženik TŠ po braniteljici Jeleni Mandarić, odvjetnici, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.
5. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08-24) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-312/2024-3 od 22. travnja 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.
6. U skladu s odredbom čl. 475. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP/08-26) sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je odsutnosti uredno pozvanog nadležnog državnog odvjetnika, optuženog TŠ te njegove braniteljice Jelene Mandarić, odvjetnice.
7. Žalba ODO-a je osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.
8. Optuženik prije svega nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 - 22, time što u pobijanoj presudi postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u njezinim razlozima u odnosu na sadržaj izvedenih dokaza.
8.1. Naime, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi vjerno prenio bitan sadržaj svih dokaza izvedenih na raspravi, s time da to što se žalitelj ne slaže sa zaključcima koje je sud prvog stupnja na temelju tih dokaza izveo o postojanju/nepostojanju odlučnih činjenicama u ovom predmetu ne ulazi u okvire te citirane žalbene osnove, već se radi o žalbenim tvrdnjama koje se podvode pod žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.
8.2. Povodom žalbe ODO-a i optuženika, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08-26, ovaj žalbeni sud je ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka taksativno navedenu u toč. 1. citirane odredbe.
9. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona, uz bitnu tvrdnju da iz činjeničnog opisa djela ne proizlaze bitna obilježja terećenog kaznenog djela, pri čemu suštinski sugerira da se u opisu djela ne navodi ( a što ne proizlazi niti iz iskaza ispitanih svjedoka) da bi žrtvi tijekom inkriminiranog događaja riječima zaprijetio da će ju ubiti, u svezi čega iznosi stav da prijetnja mora biti konkretizirana i izazvati osjećaj straha, uznemirenosti i nesigurnosti kod žrtve, jer se u protivnom ne radi o ozbiljnoj prijetnji, s time da sud prvog stupnja uopće nije utvrđivao te odlučne činjenice, odnosno nije ispitao oštećenicu na te okolnosti.
9.1. Vezano za takve žalbene tvrdnje, prije svega valja primijetiti da se kazneno djelo može počiniti i konkludentno, odnosno ponašanjem, postupkom ili okolnostima, a ne samo izravno riječima.
9.2. Polazeći od toga, a imajući u vidu da se optuženik prema činjeničnom opisu djela u bitnome tereti da je u nakani da ustraši svoju baku iz džepova izvukao dva kuhinjska noža te ih držeći u ruci pokazivao istoj, na što se ona uslijed ustrašenosti udaljila niz ulicu dozivajući susjeda u pomoć da je spasi jer da će je ubiti, žalitelj nije u pravu kada u žalbi tvrdi da iz činjeničnog opisa djela ne proizlaze bitna obilježja terećenog kaznenog djela, s time da to što smatra da iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da bi se u ovom slučaju radilo o ozbiljnoj prijetnji usmjerenoj prema žrtvi ne ulazi u okvire žalbene osnove povrede kaznenog zakona, već je riječ o žalbenim tvrdnjama koje se podvode pod žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.
10. Žalitelj nije u pravu kada u žalbi tvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na kojem temelji svoju odluku.
10.1. Prije svega, a vezano za žalbene tvrdnje da prvostupanjski sud uopće nije ispitao oštećenu na okolnosti njezinog psihičkog stanja kritične zgode, odnosno na okolnost njezinog eventualnog straha i nesigurnosti, a što predstavlja bitno obilježje predmetnog kaznenog djela, valja primijetiti da se polazeći od zakonskog teksta te suštine i smisla kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. u svezi st. 2. KZ/11 ozbiljnom smatra svaka ona prijetnja koja je prema okolnostima u kojima je izražena bila objektivno podobna kod osobe kojoj je upućena izazvati osjećaj straha i uznemirenosti.
10.2. Prema tome, ozbiljnost prijetnje se prosuđuje prema objektivnim, a ne subjektivnim kriterijima, tako da za postojanje predmetnog kaznenog djela nije odlučno je li na strani žrtve izraženom prijetnjom doista i izazvana emocija straha ili uznemirenosti, tako da žalitelj nije u pravu kada u žalbi smatra da navedene činjenice ulaze u biće predmetnog kaznenog djela.
10.3. Nadalje, žalba optuženika u dijelu gdje upire na sadržaj toč. 10.1. obrazloženja pobijane presude, tvrdeći kako sud apstraktno opisuje utvrđenje da se u ovom slučaju radilo o ozbiljnoj prijetnji, koristeći pritom samo općenite pojmove, je potpuno promašena.
10.4. Naime, iz cjelokupnog konteksta pobijane presude je potpuno jasno i razvidno da sud prvog stupnja kada u toč. 10.1. njezinog obrazloženja izlaže svoj zaključak da se u konkretnom slučaju radilo o ozbiljnoj prijetnji usmrćenjem polazi od konkretnog činjeničnog stanja kakvo je utvrdio na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, koje potom pretače u opće pojmove, tako da žalba optuženika niti u tom pravcu nije osnovana.
10.5. Naposljetku, optuženik nije u pravu niti kada u žalbi smatra da iz iskaza ispitanih svjedoka ne proizlazi da bi kritične zgode prijetio svojoj baki, odnosno da bi se radilo o ozbiljnoj prijetnji.
10.6. Pritom posebice upire na iskaze svjedoka ČŠ i HŠ. Tako u žalbi ističe iskaz svjedoka ČŠ u dijelu gdje taj svjedok navodi kako je njemu izgledalo da on tim noževima nije prijetio baki već ih je više izvadio kako bi pokazao da ih ima, te na iskaz svjedokinje HŠ u kojem je navela da noževi nisu bili usmjereni prema žrtvi, već je istima pokazivao put nje u smislu: „da će dočekati te ljude ukoliko dođu po njega“. Pored toga oboje svjedoka su suglasno naveli da pritom tim noževima nije mahao.
10.7. Uz to žalitelj upire da nitko od ispitanih svjedoka u svojem iskazu nije potvrdio da bi kritične zgode prijetio svojoj baki, i to niti riječima, niti konkludentnim radnjama.
11. Suprotno optuženiku, prvostupanjski sud je na temelju pažljive, sveobuhvatne i kritičke analize svih izvedenih dokaza, kao i pravilne ocjene njihove vjerodostojnosti, s pravom zaključio da je u konkretnom slučaju na izvjestan način dokazano da se radilo o ozbiljnoj prijetnji usmrćenjem usmjerenoj upravo prema žrtvi.
11. 1. Tako sud prvog stupnja povezujući iskaz svjedoka NŠ sa iskazima svjedoka ČŠ i HŠ (u svezi čega valja primijetiti da optuženik u žalbi ne osporava vjerodostojnost tih dokaza, samo što im daje drugačiji značaj od prvostupanjskog suda), prije svega pravilno uočava da je optuženik inkriminiranu radnju (vađenja i pokazivanja dva kuhinjska noža žrtvi) poduzeo tijekom njihove svađe u kojoj je baku optužio da mu je ukrala 200,00 eura (naime, svjedok NŠ je to izrijekom naveo u svome iskazu, dok je svjedokinja HŠ navela kako je čula da je optuženik nešto pitao baku za novce, govoreći joj da mu trebaju i da će biti problema ako ih ne dobije).
11.2. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno uočava da iz navedenih dokaza, kada se isti međusobno povežu i sagledaju u svojoj ukupnosti, proizlazi da je žrtva nakon što joj je optuženik pokazao noževe počela dozivati susjeda NŠ (riječ je o svjedoku NŠ) govoreći mu: „spasi me, ubit će me“, a kakve njezine riječi već same po sebi bjelodano govore o tome kako je ista shvatila inkriminiranu radnju.
11.3. Imajući uz to dodatno u vidu još i ranije izloženi iskaz svjedokinje u dijelu gdje je navela kako je optuženik prethodno baku pitao za novce, govoreći joj da mu trebaju i da će biti problema ako ih ne dobije, tada i po stavu ovog žalbenog suda, a suprotno žalitelju, inkriminirana radnja koju je isti poduzeo nakon toga (vađenje i pokazivanje žrtvi dva kuhinjska noža) evidentno predstavlja konkludentnu radnju koja je bila usmjerena upravo prema žrtvi i koja je u opisanim okolnostima objektivno bila podobna kod nje izazvati osjećaj straha i uznemirenosti.
11.4. Pritom valja nadodati kako se imajući u vidu sve prethodno navedeno u ovom žalbenom sudu nipošto ne ukazuju kao životni i logični iskazi svjedoka ČŠ i HŠ u kojima iznose svoje dojmove da vađenje noževa od strane optuženika kritične zgode nije predstavljalo ozbiljnu prijetnju usmjerenu prema žrtvi, već prema drugim osobama.
11.5. Naposljetku, a vezano za žalbene navode kojima optuženik upire na iskaz svjedoka ČŠ u dijelu gdje isti navodi da mu nije izgledalo da bi optuženik udario svoju baku ili nešto slično, valja primijetiti da za ostvarenje bića predmetnog kaznenog djela nije odlučno je li počinitelj izraženu prijetnju doista i namjeravao ostvariti.
11.6. Slijedom svega navedenog žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.
12. Što se tiče žalbi ODO i optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji, ovaj žalbeni sud prije svega uočava da optuženik tu žalbenu osnovu, osim što ju uvodno naznačuje u žalbi, u njezinom tekstu ne konkretizira niti posebno obrazlaže, osim što u odgovoru na žalbu upire da sud prvog stupnja u toč. 13. obrazloženja pobijane presude navodi da je odluku o kazni donijelo vijeće, premda se ovaj postupak vodi pred sucem pojedincem, a što ovaj žalbeni sud ocjenjuje kao očitu pogrešku u pisanju, dok državni odvjetnika smatra da sud prilikom odluke o kazni nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti na strani optuženika u vidu njegove dosadašnje brojne kaznene osuđivanosti zbog počinjenja različitih kaznenih djela, te činjenicu da je djelo počinio prema starijoj osobi rođenoj 1929.
12.1. ODO je pravu kada smatra da je prvostupanjski sud podcijenio značaj otegotnih okolnosti na strani optuženika s posljedicom da mu je izrekao kaznu zatvora u prekratkom trajanju.
12.2. Naime, polazeći od stupnja krivnje s kojim je optuženik počinio predmetno kazneno djelo (izravna namjera prvog stupnja) te imajući posebice u vidu da iz izvoda iz kaznene evidencije proizlazi da je isti do sada bio višestruko kažnjavan zbog počinjenja različitih kaznenih djela, koja uporno i kontinuirano čine još od 2013., s time da je bio osuđivan i zbog kaznenih djela s elementima nasilja (konkretno kaznenog djela iznude iz čl. 234. st. 1. u svezi čl. 33 KZ/97, kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ/97 te u više navrata zbog kaznenog djela izazivanja nereda iz čl. 324. st. 1. i 2. KZ/11,), a što ukazuje da do sada izricane kaznene sankcije, između ostalog, i bezuvjetne kazne zatvora, očito nisu polučile očekivani cilj – usklađenje njegovog ponašanja s zakonom i odvraćanje od daljnjeg činjenja kaznenih djela, ODO je u pravu kada u žalbi smatra da mu je prvostupanjski sud izrekao kaznu zatvora u prekratkom trajanju (minimalnu propisanu kaznu zatvora za predmetno kazneno djelo u trajanju od 6 mjeseci).
12.3. Stoga je prihvaćanjem žalbe ODO-a, a sukladno ovlaštenju iz čl. 486. st. 1. ZKP/08-26, pobijana presuda preinačena u odluci o kazni, na način da je optuženik za kazneno djelo protiv osobne slobode, prijetnjom iz čl. 139. st. 3. u svezi st. 2. KZ/11, za koje je proglašen krivim pobijanom presudom, na temelju čl. 139. st. 3. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a kako je to odlučeno pod toč. I ove odluke, kakvu kaznu ovaj žalbeni sud nalazi primjerenom svim utvrđenim okolnostima važnim za izbor vrste i mjere kaznene sankcije i proces njezine individualizacije, te podobnom za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja, i to kako glede zahtjeva generalne tako i specijalne prevencije.
13. Budući da žalba optuženika nije osnovana u cijelosti, to je ista na temelju čl. 482. ZKP/08-26 odbijena kao neosnovana, a shodno čemu je u ostalom pobijanom, a nepreinačenom djelu potvrđena prvostupanjska presuda, a kako je to i odlučeno pod toč. II izreke ove presude.
U Varaždinu 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Rajko Kipke
