Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-444/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vesni Šnur, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 27. siječnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Vesne Šnur, odvjetnice iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni ĆG, odvjetničke vježbenice u uredu Jurice Barbarića, odvjetnika iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 6. Ugovora o kreditu broj 772453 od 29. 3. 2007. zaključenog između tužitelja PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te naknada za vođenje računa za otplatu kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da isplati tužitelju PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 351,01 eura (tristo pedeset jedan euro i jedan cent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. 3. 2007 do isplate i to po stopi od 15 % za period od dospijeća do 31. 7. 2008., zatim u periodu od 1. 8. 2008 do 31. 7. 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %, a od 1. 1. 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 800,00 eura (osamsto eura) sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 17. veljače 2026. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 207,50 eura (dvjesto sedam eura i pedeset centi) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 31. kolovoza 2025. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je 29. 3. 2007. s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb sklopio Ugovor o kreditu broj 772453 po kojem mu je odobren kredit u iznosu od 35.227,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseca.

1.2. Tužitelj nadalje navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te ističe da prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ističe da je tuženik u Ugovor o kreditu od 29. 3. 2007. ugradio odredbu u točki 6. kojom je određena naknada u iznosu od 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, kao i naknada za osiguranje kredita i to jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95 % na iznos glavnice uvećano za 20 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom, kao i naknada za vođenje računa za otplatu kredita. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.3. Tuženik ističe da je temeljem nepoštene – ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu, osiguranje kredita i vođenje računa za otplatu kredita tuženik dana 29. 3. 2007. naplatio od tužitelja iznos od 500,00 kn.

1.4. Tužitelj nadalje ističe da sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, a sukladno odredbama članka 1111. stavak 1., u vezi odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita te naknadi za vođenje računa za otplatu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate i naknadu prouzročenih troškova ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sve to iz razloga jer su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu i to temeljem odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev ističući između ostalog da je potraživanje tužitelja u zastari. Naime, kako je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tužbom dana 31. 8. 2025. to tuženik prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove sukladno Zakonu o obveznim odnosima te ističe da prema čl. 215. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema navedenom, zastara počinje teći prvoga dana dospjelosti tražbine.

2.2. Nadalje, po tuženiku da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da kumulativno budu ispunjene određene pretpostavke i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra da tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja.

2.3. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva te stoga nije opravdano ulaziti u raspravu o visini istog. U okviru odgovora na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom, te potražuje od tužitelja plaćanje prozročenih parničk troškova.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 8. 10. 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivio svim navodima iz odgovora na tužbu, te ističe da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva kao i prijedloga za provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja, a vezano za u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora tužitelj nadopunjuje svoje navode iz tužbe, te ističe da se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu tj. više zahtjeva. Stoga je potrebno vrijednost predmeta spora odrediti prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno odredbi članka 37. stavak 1. ZPP-a, pa utvrđuje vrijednost predmeta spora iznosom od 1.400,00 eura.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj: 772453 sklopljenog 29. 3. 2007. (list 7-13), potvrda o naplaćenoj naknadi (list 103), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu od 27. 1. 2026. (list 100-102).

4.1. Budući tužena ne spori visinu tužbenog zahtjeva odnosno na ročištu od 27. 1. 2026. čini nespornim da je 2. 4. 2007. naplaćena tzv. ulazna naknada u jednokratnom iznosu od 1.760,65 kn / 233,68 eura, te trošak vođenja računa u iznosu od 884,00 kn / 117,33 eura odnosno sveukupno 351,01 eura to tužitelj ispravlja točku 2. tužbenog zahtjeva te umjesto iznosa od 500,00 eura potražuje iznos od 351,01 eura dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje nepromijenjen, te ističe da nije potrebno provoditi financijsko – knjigovodstveno vještačenje.

5. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio s prednikom tužene banke 29. 3. 2007. u svrhu kupnje osobnog automobila koji je koristio za svoje osobne potrebe i potrebe obitelji. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije korišten kao porezna olakšica. Za ovu banku se odlučio jer su imali najpovoljnije uvjete kreditiranja. Nije tražio kredit u CHF već su mu ponudili kao jedini mogući, a nije niti znao da je kredit u CHF. Znao je samo da su to bili najpovoljniji krediti i da su svi tamo odlazili. Nakon nekoliko mjeseci kada su rate počele rasti saznao je za CHF. Ugovor je bio već pripremljen kao gotov obrazac koji je samo trebalo potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika. Nitko mu nije posebno pojašnjavao pojedine odredbe ugovora niti u banci niti kod javnog bilježnika. Nitko mu nije objasnio da treba platiti naknadu za obradu kredita. Ugovor nije pročitao prije potpisivanja jer je imao povjerenja i jedva je čekao samo da se to završi. Morao je platiti ovjeru kod javnog bilježnika i koliko se sjeća morao je dati još neki iznos, ali ne zna za čega, ne sjeća se da li je bilo za životno osiguranje ili za nešto drugo. Nije mu nitko posebno pojašnjavao odredbe iz ugovora.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 29. ožujka 2007. na iznos od 35.227,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da je tužitelj platio tuženiku iznos od 351,01 eura na ime naknade za obradu kredita i troška vođenja računa.

6.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti članka 6. Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

7.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.2. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

7.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8. Analizirajući spornu odredbu članka 6. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 29. 3. 2007.

8.1. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

9. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita i vođenje računa uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 6. Ugovora o kreditu ništetne.

9.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolazi test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

10. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz članka 6. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

11. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Kako proizlazi iz očitovanja tuženika da je tužitelju zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita 2. 4. 2007. prilikom isplate kredita naplaćen iznos od 233,68 eura (1.760,65 kn) te trošak vođenja računa u iznosu od 117,33 (884,00 kn) odnosno sveukupno 351,01 eura, a koji iznos tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

12.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., 41/08., 63/08., 134/08., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

13. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

14. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

15. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23., dalje: Tarifa) odobren trošak za sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 8. 10. 2025. u iznosu od 150,00 eura, trošak zastupanja na tri ročišta i to od 4. 11. 2025. i 27. 1. 2026. svako u iznosu od 150,00 eura što uz pripadajući PDVu iznosu od 150,00 sveukupno iznosi 750,00 eura. Tužitelju je također odobren trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, tako da je tužitelju dosuđen sveukupni parnični trošak u iznosu od 800,00 eura dok je tužitelj odbijen za zatraženim troškom za pristup ročištu 18. 12. 2025. budući je isto odgođeno zbog izostanka tužitelja tako da je tužitelj odbijen sa sveukpnim iznosnom zatraženog troška u iznosu od 207,50 eura kao neosnovanim.

U Vinkovcima 17. veljače 2026.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Vesna Šnur, Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetnik Jurica Barbarić, odvjetnik iz Vinkovaca – pun. tuženika