Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-543/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IA iz [adresa], I 20, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Korneliji Krizmanić, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 27. siječnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Kornelije Krizmanić, odvjetnice iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni PA, odvjetničke vježbenice u uredu Jurice Barbarića, odvjetnika iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. 1. Ugovora o kreditu broj 772205 od 25. 10. 2006. zaključenog između tužitelja IA iz [adresa], I 20, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora, koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % (jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati 138,26 eura (sto trideset osam eura i dvadeset šest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26. 10. 2006. do isplate i to za razdoblje do 31. 7. 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope HNB na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. 1. 2023. do 29. 12. 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 776,55 eura (sedamsto sedamdeset šest eura i pedeset pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od presuđenja tj. 17. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 150,00 eura (sto pedeset eura) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 7. listopada 2025. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je 25. 10. 2006. s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb sklopio Ugovor o kreditu broj 772205 (dalje: Ugovor) po kojem mu je odobren kredit u iznosu od 20.369,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate s rokom otplate od 84 mjeseca.

1.2. Nadalje navodi kako je odredbom članka 6. 1. Ugovora određeno: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ Navedenu odredbu kredita smatra nepoštenom i ništetnom jer je navedena naknada određena tipskim ugovorom bez mogućnosti pregovaranja. Dakle, sporna odredba je sastavni dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju on kao korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je bio upoznat s time na što se odnosi navedena naknada, niti je bio upoznat sa sadržajem akata banke na koji sporna ugovorna odredba upućuje, čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu s odlukama Vrhovnog suda RH i to odluke broj Rev-673/2023 od 13. 2. 2024. Rev-1051/2023 od 3. 4. 2024., Revd-1601/2024 od 30. 4. 2024. i Rev- 715/2024 od 22. 5. 2024.

1.3. Tužitelj ističe da se prije pokretanja ovoga postupka obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu podataka i za mirno rješenje spora međutim tuženik je dostavio tražene podatke o visini naplaćene naknade, ali je odbio zahtjev za povrat plaćene naknade. Tuženik mu je po osnovu navedene ništetne odredbe Ugovora neosnovano naplatio iznos od 138,26 eura (1.041,74 kn) dana 26. 10. 2006. koji iznos i potražuje ovom tužbom uz pripadajuće kamate i naknadu prouzročenih mu parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sve to iz razloga jer su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu i to temeljem odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev ističući između ostalog da je potraživanje tužitelja u zastari. Naime, kako je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tužbom dana 7. 10. 2025. to tuženik prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove sukladno Zakonu o obveznim odnosima te ističe da prema čl. 215. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema navedenom, zastara počinje teći prvoga dana dospjelosti tražbine.

2.2. Nadalje, tuženik prigovara načinu na koji je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora u ovoj tužbi budući zahtijeva isplatu iznosa od 138,26 eura, dok kao vrijednost predmeta spora neosnovano označava iznos od 1.327,22 eura.

2.3. Tuženik se protivi samo osnovi, a ne i visini postavljenog tužbenog zahtjeva jer ista proizlazi iz dostavljene dokumentacije. Sukladno tome, tuženik se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja jer je isto bespredmetno i nepotrebno. Nadalje, po tuženiku da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da kumulativno budu ispunjene određene pretpostavke i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra da tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. U okviru odgovora na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom, te potražuje od tužitelja plaćanje prozročenih parničnih troškova.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 25. 11. 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivio svim navodima iz odgovora na tužbu, te u odnosu na prigovor visoko označenoj vrijednosti predmeta spora napominje da kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, određuju se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, a što je sukladno članku 16. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama. Budući su u ovom postupku obuhvaćena dva zahtjeva vrijednost predmeta spora u tužbi je naznačena sa 1.327,22 eura.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj: 772205 sklopljenog 25. 10. 2006. (list 5-12), zahtjev tužitelja za dostavu dokumentacije (list 13), odgovor tužene na prigovor s potvrdom o naplaćenoj naknadi (list 14), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu od 27. 1. 2026. (list 104- 107).

4.1. Budući tužena ne spori visinu tužbenog zahtjeva odnosno na ročištu od 27. 1. 2026. čini nespornim da je 26. 10. 2006. naplaćena tzv. ulazna naknada u jednokratnom iznosu od 1.041,74 kn odnosno 138,26 eura, to sud financijsko – knjigovodstveno vještačenje nije niti provodio.

5. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio s prednikom tužene banke 25. 10. 2006. u svrhu kupnje osobnog automobila koji je koristio za svoje osobne potrebe. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije korišten kao porezna olakšica. Iz auto kuće u kojoj je odabrao automobil uputili su ga na ovu banku jer su s njom imali suradnju, a u banku nije niti odlazio već je sve obavio u auto kući gdje ga je sačekao gotov i pripremljen ugovor. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, ali ga je najviše zanimalo kolika je rata kredita i koliko će cijeniti vrijednost njegovog automobila kojega je davao pod račun. Odgovarala mu je rata i rok otplate pa je iz tog razloga ugovor i prihvatio. Nije tražio kredit u CHF već su mu ponudili kao povoljniji u odnosu na kredit u EUR jer je razlika u iznosu rata bila mjesečno po 50,00 kn, pa je računao da na cjelokupnoj otplati gubi 4.000,00 kn radi čega je prihvatio kredit u CHF. Ovako pripremljen gotov obrazac samo je potpisao i odnio na ovjeru kod javnog bilježnika. Nitko mu nije posebno pojašnjavao pojedine odredbe ugovora niti u auto kući niti kod javnog bilježnika. Nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora. Nije obavješten o plaćanju ulazne naknade odnosno nije niti znao da mu je naplaćena.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 25. listopada 2006. na iznos od 20.369,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da je tužitelj platio tuženiku iznos od 138,26 eura na ime naknade za obradu kredita.

6.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti članka 6.1. Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

7.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.2. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

7.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8. Analizirajući spornu odredbu članka 6. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 25. 10. 2006.

8.1. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

9. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 6.1. Ugovora o kreditu ništetne.

9.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolazi test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

10. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz članka 6.1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

11. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Kako proizlazi iz očitovanja tuženika da je tužitelju zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita 26. 10. 2006. prilikom isplate kredita naplaćen iznos od 138,26 eura (1.041,74 kn), a koji iznos tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

12.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., 41/08., 63/08., 134/08., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

13. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

14. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

15. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23., dalje: Tarifa) odobren trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije u iznosu od 50,00 eura, za sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 25. 11. 2025. u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja na ročištu od 27. 1. 2026. u iznosu od 200,00 eura, trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, to je tužitelju dosuđen sveukupni parnični trošak u iznosu od 776,55 eura.

15.1. Tužitelju nije odobren trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije u zatraženom iznosu od 200,00 eura budući sukladno Tbr. 8. točka 4. za sastavljanje ostalih podnesaka odvjetniku pripada 25 % nagrade, ali ne više od 25 bodova, stoga je tužitelj odbijen s ovim dijelom zatraženog troška u iznosu od 150,00 eura.

U Vinkovcima 17. veljače 2026.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Kornelija Krizmanić, Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetnik Jurica Barbarić, odvjetnik iz Vinkovaca – pun. tuženika