REPUBLIKA HRVATSK

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10000 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-1310/2023-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužitelja ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jasna Matičević, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 11. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja, odvjetnice Maje Črnja Stanković i zamjenice punomoćnice tuženika, odvjetničke vježbenice VI, **.**.2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena u podnescima tužitelja od 16. srpnja 2024. i 14. studenog 2025. i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011631729, sklopljenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditora i tužitelja ĆI kao korisnika kredita i založnog dužnika 3. srpnja 2006. te ovjerenog kod Javne bilježnice Zorke Čavajda u Zagrebu 4. srpnja 2006. pod brojem ovjere OU-796/2006 i odredbe I (Prvi) Dodatka Ugovora o kreditu broj: 9011631729 sklopljenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditora i tužitelja ĆI kao korisnika kredita i založnog dužnika 16. ožujka 2007., a ovjerenog kod Javne bilježnice Zorke Čavajda u Zagrebu 29. ožujka 2007. pod brojem ovjere OV-6540/2007, kojima je vrijednost obaveze tužitelja u valuti HRK vezana uz tečaj te valute prema valuti CHF (valutna klauzula) te kojima je ugovoreno pravo tuženika da mijenja kamatnu stopu i obveza tužitelja da plaća mjesečne anuitete sukladno toj promjeni (promjenjiva kamatna stopa).

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužitelju ĆI iznos od 19.434,82 EUR (devetnaesttisuća četristotridesetčetiri eura i osamdesetdva eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,79 EUR od 4.9.2006.

- na iznos od 0,63 EUR od 4.10.2006.

- na iznos od 22,21 EUR od 4.11.2008.

- na iznos od 7,63 EUR od 4.12.2008.

- na iznos od 41,06 EUR od 4.1.2009.

- na iznos od 39,41 EUR od 4.2.2009.

- na iznos od 40,96 EUR od 4.3.2009.

- na iznos od 30,60 EUR od 4.4.2009.

- na iznos od 33,03 EUR od 4.5.2009.

- na iznos od 24,43 EUR od 4.6.2009.

- na iznos od 19,80 EUR od 4.7.2009.

- na iznos od 21,55 EUR od 4.8.2009.

- na iznos od 26,13 EUR od 4.9.2009.

- na iznos od 20,62 EUR od 4.10.2009.

- na iznos od 18,96 EUR od 4.11.2009.

- na iznos od 25,20 EUR od 4.12.2009.

- na iznos od 33,24 EUR od 4.1.2010.

- na iznos od 40,00 EUR od 4.2.2010.

- na iznos od 37,42 EUR od 4.3.2010.

- na iznos od 52,41 EUR od 4.4.2010.

- na iznos od 51,03 EUR od 4.5.2010.

- na iznos od 59,84 EUR od 4.6.2010.

- na iznos od 90,04 EUR od 4.7.2010.

- na iznos od 76,20 EUR od 4.8.2010.

- na iznos od 113,57 EUR od 4.9.2010.

- na iznos od 93,86 EUR od 4.10.2010.

- na iznos od 83,32 EUR od 4.11.2010.

- na iznos od 115,34 EUR od 4.12.2010.

- na iznos od 153,56 EUR od 4.1.2011.

- na iznos od 127,42 EUR od 4.2.2011.

- na iznos od 127,75 EUR od 4.3.2011.

- na iznos od 17.806,81 EUR od 15.03.2011.

sve do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za utvrđenje da Ugovor o kreditu broj:

9011631729, sklopljen između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditora i tužitelja ĆI kao korisnika kredita i založnog dužnika 3. srpnja 2006. te ovjeren kod Javne bilježnice Zorke Čavajda u Zagrebu 4. srpnja 2006. pod brojem ovjere OU-796/2006 nije nastao te da je ništetan u preostalom dijelu od navedenog u toč. I. izreke ove presude.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za utvrđenje da I (Prvi) Dodatak Ugovora o kreditu broj: 9011631729 sklopljen između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditora i tužitelja ĆI kao korisnika kredita i založnog dužnika 16. ožujka 2007., a ovjeren kod Javne bilježnice Zorke Čavajda u Zagrebu 29. ožujka 2007. pod brojem ovjere OV-6540/2007 nije nastao te da je ništetan u preostalom dijelu od navedenog u toč. I. izreke ove presude.

V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužitelju ĆI trošak parničnog postupka u iznosu od 6.775,00 EUR (šesttisućasedamstosedamdesetpet eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj ĆI podnio je 13. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. u kojoj je naveo da je 3. srpnja 2006. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011631729, a 16. ožujka 2007. dodatak tog ugovora, da je u cijelosti otplatio ovaj ugovor o kreditu, da je njime ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odlukama tuženika kao i valutna klauzula, a da on smatra da su te odredbe ovih ugovora ništetne, da su sudovi u Republici Hrvatskoj utvrdili da da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, da tuženik sa njim ni prije ni prilikom sklapanja ovih ugovora nije pojedinačno pregovarao, a niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, a da je to zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Slijedom navedenog predložio je da sud presudom naloži tuženiku da mu na ime preplaćenih obveza temeljem navedenih ugovora isplati novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koji se obavezao odrediti po izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem te da mu naloži da mu naknadi trošak ovog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da se tužbi i tužbenom zahtjevu protivi, da ističe prigovor zastare utuženog potraživanja te da predlaže tužbu odbaciti jer tužitelj nije odredio tužbeni zahtjev, a smatra da je to mogao. Još je naveo da je tužitelj predmetnim kreditom zatvorio ugovor o pozajmici koji je sklopio sa Feal Hrvatska d.o.o. pa da predmetni ugovor nije potrošački. Također je naveo da je sa tuženikom ugovorio način promjene kamatne stope, a da nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica te na jednostrano mijenjanje kamatne stope kao niti zavaravajuću poslovnu praksu te da predmetne ugovorne odredbe nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a i da je predmetni ugovor u potpunosti konzumiran i ugovorni odnos stranaka okončan pa da se i stoga sudske odluke iz tog postupka na isti ne mogu primijeniti. Još je naveo da je valutna klauzula prisutna i zakonom dopuštena, da ju je tužitelj slobodno izabrao i da smatra da mu je bilo u cijelosti jasno što takvo ugovaranje znači pa da ovaj sud ne smije ocjenjivati nepoštenost ovih ugovornih odredbi. Naveo je i da je sa tužiteljem jasno ugovorio njegov pristanak da u slučaju promjene kamatne stope on povisi ili snizi iznos rate te obvezu da mu plaća tako izmijenjene rate te da je i javni bilježnik tužitelju objasnio smisao, sadržaj i posljedice predmetnog ugovaranja, a da je tužitelj prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Još je naveo da ga tužitelj prilikom ugovaranja nije tražio razjašnjenja ugovornih odredaba, a da on smatra da je tužitelj trebao uložiti dužnu pažnju dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Također je naveo kako smatra da su odredbe predmetnog ugovora jasne i da ih ne treba tumačiti, a da niti ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije ništavna ni prema odredbama mjerodavnih propisa ni prema stavu sudske prakse i HNB-a kao regulatornog tijela već zakonom dopuštena. Naveo je i kako smatra da bi fiksna kamatna stopa dovela do potpune neravnoteže u odnosu stranaka, da bi takvo prisilno ugovaranje bilo nedopušteno, a da je on kamatnu stopu mijenjao sukladno tržišnim kriterijima i elementima koji su bili izvan njegovog nadzora te stoga pošteno, savjesno i odredivo obzirom je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi dok su na visinu kamatne stope utjecali realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Tuženik je još naveo da opreza radi ističe prigovor prijeboja odnosno radi prebijanja u odnosu na iznose kada su tečaj i kamata bili niži od onih koji su rezultat fiksiranja kamate odnosno tečaja te prigovor promašene aktivne legitimacije obzirom tužitelj nije potrošač. Slijedom svega navedenog predložio je tužbeni zahtjev odbiti, a tužitelju naložiti da mu naknadi trošak ovog postupka.

3. Tužitelj je podneskom od 16. srpnja 2024. naveo da tužbeni zahtjev uređuje prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka kojeg je sam angažirao te da predlaže sudu da presudom utvrdi da su u tužbi navedeni ugovor o kreditu i dodatak istom ništetni i ne proizvode pravne učinke kao i da tuženiku naloži da mu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 20.343,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je navedeno u izreci ove presude. Naveo je i da za slučaj da sud prethodni tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan predlaže da sud presudom utvrdi da su ništetne i ne proizvode pravne učinke odredbe čl. 1., 4., 5., 6., 8., 10. i 12. predmetnog ugovora o kreditu, a dodatak ovog ugovora u cijelosti kao i da tuženiku naloži da mu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 20.343,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je navedeno u izreci ove presude.

4. Tužitelj je podneskom od 14. studenog 2025., pak, naveo da tužbeni zahtjev uređuje prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka kojeg je odredio ovaj sud pa da predlaže sudu da presudom utvrdi da u tužbi navedeni ugovor o kreditu i dodatak istom nisu nastali i da ne proizvode pravne učinke kao i da tuženiku naloži da mu na ime ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 19.434,82 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, da za slučaj da sud prethodni tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan predlaže da sud presudom utvrdi da su u tužbi navedeni ugovor o kreditu i dodatak istom ništetni i ne proizvode pravne učinke kao i da tuženiku naloži da mu na ime ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 19.434,82 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te da za slučaj da sud ovaj tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan predlaže da sud presudom utvrdi da su ništetne i ne proizvode pravne učinke odredbe čl. 1., 4., 5., 6., 8., 10. i 12. predmetnog ugovora o kreditu, a dodatak ovog ugovora u cijelosti kao i da tuženiku naloži da mu na ime ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 19.434,82 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

5. Tužitelj je prema stavu ovog suda podnescima od 16. srpnja 2024. i 14. studenog 2025. preinačio tužbu u skladu sa odredbama čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), a kako je to učinio prije zaključenja prethodnog postupka te se tuženik toj preinaci nije usprotivio već se u raspravljanje o tako preinačenoj tužbi upustio, sud je primjenom odredaba čl. 190. ZPP-a ovu preinaku dopustio i riješio kao u izreci.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u preslike ugovora (list 5 do 9, 13 do 15 spisa), presliku izvatka (list 11 spisa), presliku izračuna (list 88 spisa), presliku podataka (list 89 do 93 spisa), presliku plana (list 140 spisa), presliku pregleda (list 142 spisa), presliku kartice (list 144 do 150 spisa) i presliku sudske prakse (list 70 do 74, 160 do 201 spisa), saslušao je tužitelja ĆI (list 125 spisa) te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (list 206 do 214 te 234 spisa).

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je prvotno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa iz njegovog podneska od 14. studenog 2025. (koji je sadržan i u preostala dva eventualno kumulirana zahtjeva) osnovan, da je prvotno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje iz njegovog podneska od 14. studenog 2025. neosnovan, a da je drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje iz njegovog podneska od 14. studenog 2025. (koji je sadržan i u trećem eventualno kumuliranom zahtjevu) djelomično osnovan.

8. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima nesporno da su 3. srpnja 2006. sklopili ugovor, a 16. ožujka 2007. dodatak istom kojima je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. odobrio tužitelju kredit u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak odredbom o valutnoj klauzuli (čl. 7.2. ugovora) te je određeno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope, a da tužitelj pristaje da u slučaju te promjene tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta i obavezuje se takav anuitet platiti (čl. 4.1., 4.2. i 7.2. ugovora te čl. 2. dodatka). Među strankama je sporno jesu li ove odredbe uslijed sudskim presudama utvrđene povrede tuženika Privredna banka Zagreb d.d. propisa zaštite potrošača u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; u daljnjem tekstu: ZZP) ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; u daljnjem tekstu: ZOO) te jesu li stoga i cijeli navedeni ugovor i dodatak istom ništetni.

9. Ovaj sud je stava da su predmetne ugovorne odredbe o ovlasti tuženika da izvrši promjenu kamatne stope jasne i lako uočljive, no ne i razumljive. Naime, istima je nedvojbeno određeno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika, no ne i koje će kriterije tuženik pri donošenju ove odluke primijeniti, a obzirom je riječ o bitnom sastojku predmetnog ugovora koji ovako ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez precizno određenih uvjeta za koju se veže promjena kamatne stope, ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovodi do situacije da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih jasnih kriterija. Tuženik je ovakvim odredbama potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamatu) što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada se ista određuje isključivo prema odluci tuženika pa tako jednostrano i bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, sud nalazi i da je ovakva odredba nedvojbeno protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a (ovako i VTSRH u presudi i rješenju posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine).

10. Valja pri tome reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao tuženiku da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi uvjete promjenjivosti kamatne stope u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tuženiku ne daje ovlaštenje kamatnu stopu, a time i visinu obveze tužitelja, mijenjati jednostrano i po svom nahođenju već ukazuje na to da je tuženik upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ga je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

11. Valja reći i da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no ne i procijeniti kolika će kamata bili u budućem kreditnom razdoblju, a tuženik tijekom postupka nije niti naveo niti ičim dokazao da je tužitelju objasnio način utvrđivanja kamatne stope odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti učinke koji će za njega nastupiti u budućnosti dok i iz iskaza tužitelja ĆI kao stranke da mu je bankar ponudio samo predmetni kredit, da mu je rekao da će ga ugovor čekati sastavljen za potpis kod javnog bilježnika, da je kod javnog bilježnika stajao u redu i čekao, a da su mu kada je došao na red dali ugovor na potpis i da nije bilo ni prilike da ga pročita, koji je iskaz sud ocijenio logičnim, životnim i uvjerljivim, prema ocjeni suda jasno proizlazi da tuženik navedeno nije učinio.

12. Konačno valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

13. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope, a ta je presuda Trgovačkog suda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. dok je presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrdila je nepoštenim i ništetnim i odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019., pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim. Predmetni je ugovor čije utvrđenje ništetnosti traži tužitelj zaključen upravo u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u spisu broj P-1401/2012, a kojom presudom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora kojima je valuta glavnice vezana za protuvrijednost švicarskog franka, a takva presuda veže sve sudove u Republici Hrvatskoj dok tuženik u ovom sporu ničim nije dokazao da sadržaj predmetnog ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su bili predmet prethodno navedenih presuda pri čemu valja naglasiti i da tuženik nije dokazao niti da je tužitelj kredit koji je podigao iskoristio za kupnju u sklopu kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti te stoga ne kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača dok je saslušan kao stranka tužitelj ĆI prema ocjeni suda jasno, životno i uvjerljivo iskazao da je ovim kreditom vratio novac koji mu je za kupnju stana za potrebe stanovanja njegove obitelji bio pozajmio njegov poslodavac FEAL HRVATSKA d.o.o. i to obzirom je bio direktor poslovnice te tvrtke i ključna osoba za tu tvrtku, a kredit nije mogao dobiti jer stan nije bio upisan u zemljišne knjige pa tako upravo kao potrošač u smislu odredaba navedenog zakona.

14. Slijedom svega navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a odredbe predmetnog ugovora o kreditu i njegovog dodatka kojima je glavnica kredita vezana za švicarski franak odredbom o valutnoj klauzuli (čl.7.2) te je određeno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope, a tužitelj obvezan plaćati mjesečne anuitete prema toj promjeni (čl. 4.1., 4.2., 7.2. i čl. 2.) ništetne.

15. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen dok će prema odredbi čl. 324. st. 2. istog zakona ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a). Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO-a). Odredbom čl. 22. ZOO-a dopušteno je sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, dakle, dopuštena je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

16. Unatoč prethodno utvrđenoj ništetnosti, načelno dopuštenih, ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope, ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji iznos primljenog (neovisno o iznosu kamata) je korisnik kredita dužan vratiti, egzistiraju. Ništetnost prethodno navedenih odredaba ovog ugovora, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi se na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO-a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi i da bi vrijedio bez njih. Stoga je stav ovog suda da predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je primjenom odredaba čl. 21. i 22., a u vezi sa odredbama čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 2. ZOO-a, tužbeni zahtjev za utvrđenje nepostojanja (tužitelj niti ne navodi da predmetni ugovor i njegov dodatak nije sklopio) odnosno ništetnosti cijelog predmetnog ugovora i njegovog dodatka ocijenio neosnovanim pri čemu još valja reći i da je sud stava da ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredaba čl. 6. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima jer upravo te odredbe žele ponovo uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe (tako je našao i Sud EU u svojoj presudi poslovni broj C-118/17 od 14. ožujka 2019., toč. 51.) dok je i u konkretnom slučaju i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj kao potrošač nalazio da nepoštene odredbe ugovora nisu postojale.

17. Slijedom utvrđenog, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a sud je osnovanim ocijenio i zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos koji mu je na ime povećanja anuiteta otplate predmetnog kredita, a temeljenog na pravu tuženika ugovorenog ništetnim odredbama predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli isplatio i to u iznosu od 19.434,82 EUR koji, pak, jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 21. listopada 2025. (list 206 do 214 spisa) koji je sud ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke pravilnosti ovog izračuna nisu prigovorile.

18. Pri tome valja reći i da je sudski vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio i da je tužitelj temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi tuženiku na ime određenih mjesečnih anuiteta otplate kredita platio niže iznose od ugovorenih i to u ukupnom iznosu od 427,50 EUR. Tuženik svoj zahtjev, međutim, da se sa tužiteljevim zahtjevom prebije njegova tražbina prema tužitelju na ime razlike koja je nastala uslijed ovako niže plaćenih mjesečnih anuiteta, nije novčano odredio pa tako niti uskladio sa navedenim novčanim iznosom koji je kao tu razliku utvrdio sudski vještak, no sve i da je to učinio valja reći da prethodno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu pa posljedice utvrđenja ove ništetnosti ne mogu stvarati korist za trgovca obzirom bi to bilo suprotno sadržaju i smislu zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača (tako i ŽS Varaždin u Gž- 1127/2025-2 od 8. listopada 2025..

19. Primjenom odredaba čl. 1115. te čl. 29. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zakonske zatezne kamate na prethodno naveden iznos isplate i to tekuće od datuma preplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta predmetnog kredita, a koji datumi anuiteta također proizlaze iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića koji je sud i u tom dijelu ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke utvrđenjima vještaka ovih datuma anuiteta nisu prigovorile te prethodno navedeno nedvojbeno utvrđenje iz pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju pojedinih iznosa anuiteta. Tužitelju su ove kamate dosuđene po stopi propisanoj odredbama čl. 29. st. 2. važećeg ZOO-a.

20. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužitelju neosnovano stečene dijelove plaćenih anuiteta, upravo uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja istih, zastarni je rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) u travnju 2012. godine, o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, prema stavu ovog suda prekinut u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te je isti kako je propisano odredbom čl. 245. st. 1. i st. 3. ZOO-a, ponovno počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kojom presudom je ovaj spor okončan, a koja presuda svojim pravomoćnim utvrđenjem povrede tuženika propisa zaštite potrošača sukladno odredbi čl. 502. c. ZPP-a veže i ovaj sud. Tužitelj je tako predmetnu tužbu podnesenu 13. lipnja 2023. podnio prije isteka nanovo započetog tijeka zastarnog roka od pet godina, propisanog odredbom čl. 225. ZOO-a.

21. Valja reći i da je među strankama sporno i ima li tužitelj pravni interes za tužbeni zahtjev obuhvaćen izrekom ove presude obzirom je predmetni ugovorni odnos nesporno prestao. Da tužitelj ima pravni interes za predmetni tužbeni zahtjev prema stavu ovog suda nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 326. st. 1. ZOO kojom je propisano da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla te da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Ništetno ugovaranje, makar i pojedinih odredaba ugovora, predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a visoka razina zaštite javnih interesa je izražena kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje da utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Stoga je neosnovan i prigovor tuženika da je tužbeni zahtjev za utvrđenje ove ništetnosti zastario.

22. Konačno valja reći i da ovaj sud ni na temelju provedenog dokaznog postupka, a ni na temelju utvrđenja suda iz presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. nije utvrdio da bi i koje ostale odredbe predmetnog ugovora i Dodatka ovog ugovora koji su stranke nesporno sklopile 16. ožujka 2007., a pored onih o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, obzirom odredbe istih nisu obuhvaćene pravnim učinkom navedene presude proizašle iz kolektivnog spora, a tužitelj nije niti izričito naveo kako smatra da postoji kakav razlog ništetnosti odredaba o interkalarnoj i zakonskoj zateznoj kamati, osiguranju vraćanja kredita, prijevremenoj otplati istog ili, pak, završnih odredbi predmetnog ugovora niti je postojanje tih razloga ičim dokazao pa tako niti da o samom iznosu kredita, prethodno navedenim kamatama, ugovorenom načinu osiguranja otplate kredita i ostalim odredbama predmetnog ugovora sa tuženikom nije pregovarao te da mu ove odredbe nisu bile razumljive pa da bi stoga bile ništetne. Ugovorna, pak, odredba čl. 1. predmetnog ugovora određuje obvezu tuženika, a ne tužitelja kao potrošača te ni na koji način potrošača ne stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao kreditora, u smislu prethodno navedene presude proizašle iz kolektivnog spora.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je, obzirom je u ovom sporu uspio u cijelosti, priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to trošak sastava tužbe od 250 bodova (tbr. 7/1), sastava podnesaka od 16.7.2024., 17.6.2025. i 14.11.2025. od po 250 bodova za svaki (tbr. 8/1), sastava podnesaka od 16.5.2024. i 14.2.2025. od po 25 bodova za svaki (tbr. 8/4) i zastupanja na ročištima 16.5.2024., 25.9.2024., 5.2.2025., 16.4.2025., 1.7.2025. i 11.12.2025. od po 250 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 2550 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV iznosi 6.375,00 EUR. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 22.5.2024. jer je istim ponovio navode iz tužbe. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi jer isti nije bio obvezan snositi niti je dokazao da ga je snosio. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR pa mu je sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 6.775,00 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP- a. Zahtjev tuženika za naknadom troškova ovog postupka ocijenjen je neosnovanim jer isti u ovom sporu nije uspio.

24. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju ĆI po punomoćnici

2. Tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. po punomoćnici