REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Posl.br. P-244/2025-14

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Mirni Mačešić-Biscuoli kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja GM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Leana Modrušan, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika ADDIKO bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 zastupan po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane dana 20. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, objavljene dana 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5. 2. ugovora o kreditu broj: 346-98/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.12.2005. a koja odredba glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita."

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

2. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5.2. ugovora o kreditu broj: 346-109/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 6.12.2006. a koja odredba glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita."

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.832,48 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1.222,75 eura od 23.12.2005.

- na iznos od 609,73 eura od 18.12.2006.

a koja kamata teče od 23.12.2005. po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., od 01.01.2008.do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka odmjeren u sveukupnom iznosu od 1.370,33 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20.01.2026.do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je sa tuženikom zaključio dva ugovora o kreditu. Navodi da je dana 14.12.2005. kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom prvi ugovor o kreditu broj: 346-98/2005 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 155.000,00 CHF. Nadalje navodi kako je dana 6.12.2006. sklopio drugi ugovor o kreditu broj: 346-109/2006 kojim ugovorom je tuženik kao kreditor tužitelju odobrio daljnji kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.000,00 CHF. Tužitelj navodi da je u oba ugovora o kreditu u članku 5. toč. 2. Ugovora bio propisan iznos jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % od iznosa odobrenog kredita a koji iznos se prije isplate kredita odbija od samog iznosa kredita. Tužitelj smatra kako predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge i troškove predmetna naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Ističe kako je tuženik tužitelju obračunao i naplatio po dva odobrena kredita na ime ulazne naknade dana 23.12.2005. iznos od 1.222,75 eura i dana 18.12.2006. iznos od 609,73 eura. Nadalje navodi kako u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o spornoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, to jest o visini ulazne naknade koja je jednostrano određena od strane tuženika. Predmetna naknada ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je taj trošak ugovoren, a sama odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate i informacije koje mu je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Tužitelj tvrdi da su zaključeni ugovori tipskog karaktera unaprijed pripremljeni od strane banke za veći broj korisnika. Navodi kako o uvjetima ugovora nije mogao pregovarati sa bankom niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tvrdi da je predmetni ugovor mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti, čime je od strane banke doveden u nepovoljniju poziciju u odnosu na banku kao kreditora. Nadalje navodi da je direktivom vijeća 93/13 koja je implementirana u Hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača, tim prije ako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ona bila unaprijed formulirana od strane trgovca a na što potrošač nije imao utjecaja. Pravna posljedica takvih odredbi je ništetnost. Tužitelj se poziva na praksu europskih sudova, navodeći predmete C-26/13, C-186/16 i C-84/19. Tvrdi da o spornoj odredbi nikada nije pregovarao sa tuženikom prije zaključenja ugovora o kreditu već mu je ta odredba unesena u tipski ugovor pripremljen unaprijed od strane banke. Tužitelj smatra da je predmetna odredba suprotna čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da mu se kao potrošaču nameću obaveze a da u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Stoga smatra da je temeljem čl. 81., 83. i 87. Zakona o zaštiti potrošača koji je u to vrijeme bio na snazi predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravim i obavezama ugovornih strana pa je kao takva ništetna. Tužitelj smatra da temeljem čl. 323. ZOO-a kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi nastaje obaveza tuženika kao druge ugovorne strane da tužitelju vrati sve ono što je primio na temelju takvih ništetnih odredbi. Stoga u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, tužitelj traži da se utvrdi ništetnim odredbe čl. 5. 2. Ugovora o kreditu te da se obaveže tuženika da mu isplati ono što je primio po ništetnoj odredbi, točnije iznos od 1.832,48 eura zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava zahtjev tužitelja te ističe prigovor zastare. Tuženik navodi kako je tužba podnijeta 15.05.2025. Zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove da zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina što znači da su sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove kako tužitelj tužbom traži koja su nastala prije 15.05.2025. zastarjela. Tuženik ističe da je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari pa smatra da tužitelj nema niti pravni interes da traži utvrđenje ništetnosti zaključenih ugovora o kreditu. Smatra da deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu sukladno čl. 187 ZPP-a. Tuženik u cijelosti osporava pravna razmišljanja VSRH koji govori o tome kada nastupa zastara u ovakvim ili sličnim slučajevima. Smatra da je sud takvim razmišljanjem povrijedio načelo vladavine prava i zakonitosti. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, činjenicu da je naplatio tužitelju spornu naknadu niti datum kada je ista naplaćena. Smatra da tužitelj u tužbi nije dokazao niti jedan od zakonskih razloga ništetnosti svakog pojedinog ugovora o kreditu pa da se o istom ne može niti odlučivati jer da se ne može utvrditi zbog čega bi baš ta ugovorna odredba bila ništetna. Tuženik ističe da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora te da ugovor predstavlja sukladno iskazanu volju ugovornih strana. Navodi da odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su vrlo jasne, lako uočljive i razumljive te je tužitelj kao potrošač prije i tijekom a i nakon sklapanja ugovora imao u vidu navedeno. Osim toga ugovorena naknada za obradu kredita da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bila dopuštena te tvrdi da je opće poznat činjenica da su na tržištu takvi krediti prisutni godinama i da su potrošači sa time upoznati. Osim toga tužitelj da je dobio i uvjete kreditiranja te je znao za predmetnu naknadu. Osporava da se radi o unaprijed formuliranog ugovoru tipskog karaktera te tvrdi da ugovor odražava pravu volju ugovornih strana. Predmetna naknada da je određena u skladu sa tada važećim tarifama naknade banke koje je odobrena od strane HNB. Isto tako tvrdi da tužitelj nema status potrošača te da to nije ničim dokazala. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i potražuje naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu od 14.12.2005., ugovor o kreditu od 6.12.2006., izvršen je uvid u vlasničke listove, pročitane su specifikacije isplate kredita te dokaz o naplaćenoj naknadi za troškove obrade kredita na strani 25 i 26 spisa, pročitan je van sudski dopis tužitelja sa povratnicom, pročitane su naknade za usluge banke u kreditiranju građana na strani 48, pročitane su opće odredbe tuženika na strani 52 spisa, tarifa za poslovne subjekte tuženika na strani 53 spisa, pročitan je iskaz tužitelja, pročitan je anex ugovora o kreditu od 1.02.2016., anex ugovora o kreditu od 30.01.2016.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u cijelosti.

5. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria bank d.d. Zagreb., kao kreditor dana 14.12.2005. sklopili ugovor o kreditu broj 346- 98/2005;

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria bank d.d. Zagreb., (sklopili još jedan ugovor o kreditu) kao kreditor dana 6.12.2006. sklopili ugovor o kreditu broj 346-109/2006;

- da je kreditor osnovom navedenog ugovora iz 2005. isplatio tužitelju kredit u iznosu od 155.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na razdoblje od 14 godina uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,25% godišnje;

- da je tužitelj vratio cijeli kredit te da po tom osnovu nema dugovanja prema tuženiku;

- da je kreditor osnovom navedenog ugovora iz 2006. isplatio tužitelju kredit u iznosu od 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na razdoblje od 13 godina uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,25% godišnje;

- da je tužitelj vratio cijeli kredit te da po tom osnovu nema dugovanja prema tuženiku;

- da je tuženik prilikom sklapanja kredita sukladno čl.3.st.8. ugovora naplatio tužitelju 1.222,75 eura jednokratne naknade u skladu s odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor za ugovor iz 2005.

- da je tuženik prilikom sklapanja kredita sukladno čl.3.st.8. ugovora naplatio tužitelju 609,73 eura jednokratne naknade u skladu s odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor za ugovor iz 2006.

- da je Addiko bank d.d. pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-bank d.d. kako to proizlazi iz povijesnog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

6. Između stranaka je sporna pravna valjanost odredbe čl.3.st.8. Ugovora o kreditu broj 346-98/2005 od 14.12.2005. i kredita broj 346-109/2006 od 6.12.2006. koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita."

7. Sukladno čl.96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st.2.iste norme smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao i pripremio trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Konačno st.4. navedenog članka 96 ZZP propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo tada je to dužan i dokazati što u ovome slučaju nije.

8. Uvidom u ugovor o kreditu kojega su stranke sklopile 14.1.22005 i

06.12.2006 .( radi se o dva ugovora o kreditu) sud utvrđuje da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru kojega je pripremio tuženik. To proizlazi iz njegova sadržaja, a napose:

- čl.1.st.1. (…ugovor se zaključuje na temelju podnijetog zahtjeva te odluke kreditnog odbora kreditora/tuženika…);

- čl.3.st 1. i .2.(…kamatna stopa iznosi 5,25% dekurzivno godišnje i promjenjiva je tijekom trajanja kredita uz obračun interkalarnih kamata…);

- čl.21 (…svojim potpisom na ovom ugovoru ugovorne strane izričito potvrđuju da im je Kreditor prije zaprimanja zahtjeva za odobrenje kredita, kao i prije sklapanja ugovora o kreditu, predočio efektivnu kamatnu stopu…da su upoznati sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom…

- čl.5.(… Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita….)

- čl 13.(…korisnik kredita i založni dužnik obvezuje se dostaviti kreditoru policu osiguranja… te dati mjenicu i zadužnicu..)

- čl.6.(…korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor kao i odluku o kamatnim stopama te sve njihove kasnije izmjene i dopune te otplatni plan..)

9. Upravo citirani sadržaj pojedinih odredbi ugovora ukazuje da je njegov sadržaj unaprijed pripremio tuženik kao kreditor. To možda najbolje ilustrira odredba čl.6. prema kojoj tužitelj unaprijed prihvaća sve izmjene i dopune akata banke (tarife, odluke o kamatnim stopama i dr.) iako ne zna niti može znati kada će se, po kojem kriteriju i u kojem sadržaju ti akti banke mijenjati ili dopunjavati. Naime, ako se tužitelj potpisom ugovora unaprijed suglasio s mogućom izmjenom pojedine odredbe tog ugovora po neodređenim uvjetima tada je logično zaključiti da o toj budućoj možebitnoj izmjeni ugovorne stranke neće pojedinačno pregovarati i na bazi sporazuma odrediti da li će neku odredbu izmijeniti i na koji način. Posljedično tome logično je zaključiti da su na isti način sklopili i osnovni ugovora i kasnije anexe, a to je bez mogućnosti da tužitelj utječe na izmjenu ili dopunu bilo koje ugovorne odredbe već je svojim potpisom prihvatio uvjete na obrascu koje je unaprijed pripremila druga strana (tzv. adhezijski tip ugovora).

10. Tuženik do kraja dokaznog postupka nije sudu predočio niti jedan dokaz da je tužitelj imao mogućnost izmjene ili dopune pojedine odredbe ugovora. Nasuprot tome tužitelj u svom iskazu potvrđuje da po tom pitanju nije imao nikakve mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora te da ga je sklopio na način da je tuženik samostalno i autonomno unaprijed odredio i pripremio sadržaj ugovora. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja jer je isti logičan i životan, podudaran je saznanjima koja o toj materiji danas ima svaka prosječna osoba, a napose ga potvrđuje sadržaj samog ugovora koji sadržaj je ranije obrazložen. Iz navedenog razloga sud zaključuje da se o odredbi čl.5. Ugovora o kreditu (kao ni o bilo kojoj drugoj odredbi tog pravnog posla) nije pojedinačno pregovaralo (osim možda o visini zatraženog iznosa kredita) pa se ta odredba sukladno čl.102.st.1. u svezi s čl.96 ZZP ima smatrati ništetnom.

11. Ništetnost odredbi čl.5. ugovora proizlazi i iz čl.1021 ZOO-a koja određuje prava i obveze stranaka ugovora o kreditu. Naime, prema navedenoj normi banka daje korisniku kredita kredit u novcu, a ovaj se obvezuje kredit vratiti i banci plaćati kamatu za pozajmljeni novac. Upravo ta odredba propisuje što banka može naplatiti korisniku kredita, a to su glavnica i ugovorne kamate. Sve ostale obveze koje banka nameće korisniku kredita, a koje ne proizlaze iz imperativne norme (čl.1021 ZOO-a) jesu nedopuštene/ništetne.

12. Zbog svega navedenog sud smatra da je odredba čl.5. Ugovora o kreditu (dva ugovora) ništetna pa je tuženik sukladno čl.323.st.1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju nesporno naplaćen iznos od 1.832,48 eura sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od izvršene naplate do isplate.

13. Prigovor zastare nije osnovan. U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je određena ugovorna obveza ništetna sa učinkom ex tunc. Na ništetnost pravnih poslova može se prema čl.327.st.1. ZOO-a pozvati svaka zainteresirana osoba (što tužitelj kao stranka ugovora svakako jest), a sud na ništetnost takvih poslova pazi ex offo. Konačno prema čl.328 ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi što znači da zastare nema i svaka stranka ugovora kao i zainteresirana osoba može se odmah po njegovom sklapanju pozvati na ništetnost.

Tu svakako valja ukazati i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH na sjednici 30.siječnja 2020.g. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

Ništetnost ugovora o kreditu utvrđena je ovom presudom pa zastare tužiteljevog restitucijskog zahtjeva počinje teći tek po pravomoćnosti ove odluke.

14. Na dosuđeni iznos sud je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu temeljem čl.29 od nezakonite naplate do plaćanja.

15. Tužitelj je u cijelosti uspio sa postavljenim zahtjevom pa ima pravo na naknadu parničnog troška sukladno čl.154.st.1.u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tako je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren u skladu sa važećim odredbama odvjetničke tarife i utvrđenom vrijednosti predmeta spora. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastav tri pisana podneska, zastupanje na tri ročišta za glavnu raspravu sveukupnom iznosu od 500 bodova. Imajući u vidu vrijednost boda od 2,00, eura i PDV od 25 % tužitelju na ime odvjetničkog troška pripada iznos od 1.250,00 eura. Tome valja pridodati trošak plaćene pristojbe na tužbu i presudu u sveukupnom iznosu od 117,08 eura i materijalni trošak od 3,25 eura pa sveukupno dosuđeni trošak iznosi 1.370,33 eura.

U Puli, 17. veljače 2026. godine

S u d a c

Mirna Mačešić-Biscuoli

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku