Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-26/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice DBJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. tužiteljice DB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], obje zastupane po punomoćniku Dominiku Musulinu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Musulin i suradnici d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1001/2025-10 od 18. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o je

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1001/2025-10 od 18. rujna 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 045-50-2933741 sklopljenog 7. srpnja 2005. između prednika tužiteljica UB, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, a koja glasi:

"NAKNADA - 3,30% (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeissenbank Austria d.d. isplatiti I. tužiteljici UBJ i II. tužiteljici DB iznos 597,04 eur sa zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2005. do isplate te im isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 412,50 eur sa zateznom kamatom od 18. rujna 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, na način da tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništavosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 045-50-2933741 kojeg su 7. srpnja 2005. sklopili prednik tužiteljica UB, kao korisnik kredita i tuženik, kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita, te posljedično navedenom zahtjev za povrat iznosa plaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži jasne, međusobno neproturječne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, na temelju kojih se može ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

6. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Neosnovani su i navodi o relativno bitnim povredama postupka te o pogrešnoj primjeni čl. 326. u vezi s čl. 186.c ZPP. Tužba nije preuranjena niti se radi o nedospjeloj tražbini, i to stoga što je riječ o ništetnosti neke ugovorne odredbe, te je ista ništetna od samog početka tj, od sklapanja ugovora i od tada se ima pravo tražiti povret stečenog temeljem tekve ugovorne odredbe. Stoga proizlazi da je tražbina dospjela već od sklapanja ugovora u kojem se ista nalazi, pa zahtjevanje stečenog po toj odredbi je dopušteno i to od sklapanja ugovora zbog čega tužba nije preuranjena.

8. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano je utvrdio činjenično stanje.

9. Tako je utvrdio:

- da je između prednika tužiteljica, kao potrošača, i tuženika, kao banke, 7. srpnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u određenom postotku i to 3,30% od iznosa odobrenog kredita,

- da je riječ o tipskom ugovoru, unaprijed sastavljenom od strane tuženika, o čijem se sadržaju nije pojedinačno pregovaralo,

- da prednik tužiteljica, nije imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, niti na postotak naknade,

- da iz sadržaja ugovora ne proizlazi na koje se konkretne troškove odnosi predmetna naknada, niti je tuženik tijekom postupka dokazao koje stvarne troškove tom naknadom pokriva,

- da je visina naknade bila određena u postotku od iznosa kredita, neovisno o opsegu i vrsti stvarno izvršenih radnji i troškova,

- da tuženik nije dokazao da je potrošaču na jasan, razumljiv i transparentan način objasnio ekonomski smisao i opravdanost sporne naknade,

- da je predmetna ugovorna odredba, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- da je navedena naknada predniku tužiteljica naplaćena 30. kolovoza 2005., u iznosu od sada 597,04 eura,

- da je temeljem takve odredbe tuženik stekao imovinsku korist bez valjane pravne osnove upravo u navedenom iznosu,

- da tužba nije podnesena nakon nastupa zastare potraživanja,

- da su ispunjene pretpostavke za povrat stečenog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom.

10. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu kredita unaprijed sastavljena i pripremljena od strane tuženika, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, da se o njoj nije pregovaralo, da prednik tužiteljica, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe, da je naplaćena u visini od 597,04 eura, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je takva odredba nepoštena, a time i ništava. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – dalje: ZZP).

11. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema odredbi st. 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. U ovom slučaju utvrđeno je i nije sporno da se radi o standardnom obrascu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik, slijedom čega se primjenjuje predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP, da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a pored toga tuženik nije u ovom postupku predložio ikakve dokaze na okolnost da se o spornoj odredbi pregovaralo.

15. Polazeći od navedenih činjenica, a osobito od toga da tuženik nije dokazao koje konkretne stvarne troškove predmetna naknada pokriva, da je naknada određena u postotku od iznosa kredita (od čak 3,30%), neovisno o stvarno pruženim uslugama, te da potrošaču nije na transparentan način objašnjen njezin ekonomski smisao, pravilno je zaključeno da je takav način i postupak ugovaranja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa je takva ugovorna odredba ništava u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP.

16. Na navode žalitelja koji tvrdi da je sporna odredba o plaćanju naknade mogla biti razumljiva za prosječnog potrošača, valja reći da zahtjev transparentnosti (čl. 85. ZZP) ne podrazumijeva samo jezičnu i tekstualnu razumljivost i uočljivost, već traži da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, u ovom slučaju to ovisi o odnosu između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U ovom slučaju prednik tužiteljica je iz same odredbe mogao imati saznanje o obvezi plaćanja predmetne naknade i izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita) ali ne i o tome koje usluge njome plaća.

17. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti i je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i na temelju pojedinačnog pregovora odnosno, je li tuženik uzeo u obzir i zakonite interese tužitelja i pri tome mogao razumno pretpostaviti da bi on pristao na spornu ugovornu odredbu da je imao mogućnost pregovaranja. Iz utvrđenih okolnosti ovoga slučaja proizlazi da banka o tim zakonitim interesima tužitelja nije vodila računa.

18. Uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, ovisi ne samo o kvantitativnom odnosu iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i o tome da li bi neprihvaćanjem te odredbe tužitelj bio ograničen u ostvarivanju svog prava a u ovom slučaju iz iskaza 1. tužiteljice i svih okolnosti sklapanja ugovora proizlazi da bi neprihvaćanjem sporne odredbe tužitelju izvjesno bilo onemogućeno ostvarenje zakonitog i legitimnog interesa za dobivanje kreditnih sredstava.

19. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, proizlazi da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da prednik tužiteljica kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti za njeno eventualno neprihvaćanje, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljica, stoga je zakonita odluka suda prvoga stupnja kojom je utvrđena njena ništetnost (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-715/2024).

20. Uvrđenje ništavosti odredbe dovodi do prava potrošača na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa od sklapanja ugovora, sukladno čl. 104. st. 1. i čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/91 – dalje: ZOO), koji se ima primijeniti na odnos stranaka sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/2 i 155/23 - dalje: ZOO), kako je to pravilno učinio i prvostupanjski sud. Na dosuđeni iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata, sukladno čl. 214. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO. Žalbeni navod tuženika da se zatezna kamata ne bi trebala obračunavati od trenutka plaćanja neosnovano plaćenog iznosa, nije prihvatljiv. Naime, temeljem utvrđenih činjenica, tuženik je stekao imovinsku korist bez valjane pravne osnove, odnosno kao nepošteni stjecatelj, jer je predmetna ugovorna odredba bila ništava i protupravna u odnosu na prava potrošača. Stoga je pravilno zaključeno da zatezna kamata teče od trenutka kada je naknada plaćena.

21. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je ništetnost odredbe o jednokratnoj naknadi ustanovljena tek u ovom postupku, to zastara nije nastupila.

22. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

23. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima postupka. Tužiteljice su u cijelosti uspjele u parnici pa im je tuženik temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Kako tuženik određeno ne pobija visinu odmjerenih troškova, a sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, to se žalba tužene ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

24. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

25. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina