Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-101/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5649/2024-10 od 28. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5649/2024-10 od 28. listopada 2025. u točkama I. i II. izreke, te u točki III. do iznosa od 630,82 eura.

r i j e š i o  j e

I. Preinačava se navedena presuda pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. naknaditi trošak parničnog postupka preko iznosa od 630,82 eura (za iznos od187,50 eura) s pripadajućim zateznim kamatama od 28. listopada 2025. do isplate i za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 187,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2025. do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 312332 od 26.11.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, koja glasi:

„Naknada za odobrenje kredita: 0,60% (slovima: nulacijelihšestposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217 isplatiti tužitelju ČM, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 859,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 22.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217 naknaditi tužitelju ČM, OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 818,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.10.2025. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Pogrešna primjena materijalnog prava počinjena je jer sud pogrešno ocjenjuje članak 5.1. Ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita nepoštenim. Za utvrđivanje nepoštenosti tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). Pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene pretpostavke jasna i lako uočljiva odredba. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, jer svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Netočno je tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu jednostranu odluku naplate naknade za obradu i administraciju kredita, bez znanja korisnika, jer se o istoj pregovaralo. Tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj tvrdi da se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu naknadu, te da je takvim postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbu članka 4. ZOO-a te je zato spomenuta odredba ništetna. Sud je pogrešno utvrdio da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru te da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik ponavlja da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita. Tužitelj je dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe. Da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva potrebno je utvrditi uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi. Ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Razvidno je da je vrijednost predmeta spora 859,12 EUR. Samim time odluka suda o dosuđenim troškovima je pogrešna, jer je sud priznao tužitelju po 100 bodova za svaki podnesak i ročište, umjesto po 75 bodova. U skladu sa žalbenim navodima, očito je da je prvostupanjska presuda neosnovana, pa je tuženiku neosnovano naloženo i da plati trošak. Predlaže se preinačiti presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i dosudi trošak postupka tuženiku uključujući i trošak žalbe, a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana glede odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana glede odluke o troškovima parničnog postupka.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 0,60 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je predmet spora utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za odobrenje kredita u visini od 0,60 % na iznos odobrenog kredita te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za odobrenje kredita u iznosu od 859,12 EUR

- da tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo

- da nije sporno da su tužitelj i tuženik odnosno prednik tuženika Volksbank d.d. Zageb sklopili Ugovor o kreditu dana 26. 11. 2007.

- da je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 235.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti

- da je čl. 5.1. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za odobrenje kredita u visini od 0,60 % na iznos odobrenog kredita

- da je predmetna naknada naplaćena 22.1. 2008. u iznosu od 859,12 EUR što je priznao tuženik

- da je sporno je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za odobrenje kredita u visini 0,60 % na iznos odobrenog kredita, sadržana u čl. 5.1.

Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba

- da li je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade u iznosu od 859,12 EUR

- da je sporno je li nastupila zastara

- da je u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti temeljem predmetnog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora

- da se prema odredbi čl. 5.1. Ugovora o kreditu naplaćuje jednokratna naknada za odobrenje kredita u visini 0,60 % na iznos odobrenog kredita

- da je na ročištu 16. 09. 2025. tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 859,12 EUR

- da je učinio nespornim da je tuženik naplatio tužitelju tzv. ulaznu naknadu u utuženom iznosu 22. 01. 2008.

- da tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je namjena predmetnog kredita bila kupnja stana

- da je stan koji je kupio kreditom koristio za svoje stanovanje i stanovanje svoje obitelji, a nikada ga nije davao u najam ili zakup

- da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu niti tijekom otplate istog, nije u vlasništvu imao obrt niti trgovačko društvo

- da nije sudjelovao u sastavljanju samog ugovora o kreditu, već je ugovor pripremila i sastavila banka

- da mu je službenik banke rekao da je prema uvjetima banke dužan platiti naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 0,60 % od iznosa kredita

- da su takvi uvjeti banke, a kako je želio riješiti stambeno pitanje, pristao je potpisati takav ugovor

- da je bilo uzmi ili ostavi, odnosno onako kako banka kaže

- da mu službenik banke nije objasnio od kojih troškova i usluga banke se naknada za odobrenje kredita sastoji, niti koliko bi ti troškovi iznosili

- da je uvidom u predmetni Ugovor utvrđeno da se radi o kreditu za kupnju stana, a što potvrđuje i tužitelj, koji je zaključio ugovor kao fizička osoba

- da je stan koji je kupio predmetnim kreditom i koristio za svoje stanovanje i stanovanje svoje obitelji, te da ga nikada nije davao u najam ili zakup,

- da tužitelj ima status potrošača

- da je iz iskaza tužitelja i sadržaja predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužitelju

- da su takvi ugovori tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja te prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača

- da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezuje platiti banci naknadu za odobrenje kredita jednokratno u visini 0,60 % na iznos odobrenog kredita

- da iako je predmetna odredba (čl. 5.1 Ugovora o kreditu) transparentna odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena

- da predmetni Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita

- da u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste

- da se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali

- da se značajna neravnoteža može utvrditi iz činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima

- da niti čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju plaćanje naknade za odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama

- da iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu odobrenja kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača

- da tuženik nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita odnosno zašto ista iznosi 0,60 % na iznos odobrenog kredita

- da je iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno da ga je prethodno pripremio tuženik

- da se radi o tipskom ugovoru, pa je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je iako je u čl. 5.1. ugovora o kreditu navedena obveza plaćanja jednokratne naknade za odobrenje kredita u visini 0,60 % na iznos odobrenog kredita, izostala informiranost tužitelja od strane tuženika na što se konkretno naknada za odobrenje kredita odnosi

- da se o odredbama Odluke o kamatama i naknadama kreditora i ostalim važećim aktima kreditora (pravnog prednika tuženika) na koje se poziva Ugovor o kreditu, po prirodi stvari, ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati

- da je je sporna odredba iz čl. 5.1. Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj

- da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita od 0,60 % na iznos odobrenog kredit

- da je to dovelo do znatne neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je stav prvostupanjskoga suda da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07 (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-715/2024 od 3.travnja 2024.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 102. ZZP/07

- da prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora

- da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za odobrenje kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom

- da je tuženik na pripremnom ročištu 16. rujna 2025. učinio nespornim da je predmetna naknada naplaćena 22. 1. 2008. u iznosu 859,12 eura

- da je tužitelju na temelju čl. 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata tekuća od 22. 01. 2008., kao dana plaćanja sporne naknade do isplate

- da istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 0,60 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Nesporno je utvrđeno temeljem iskaza tužitelja da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 0,60 % od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, broj 96/03 - dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužen ik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.''

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je nište tna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja, pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 859,12 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove, pa zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

16. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke.

17. Glede odluke o troškovima parničnog postupka treba reći da je djelomično osnovana žalba tuženika, jer je u konkretnom slučaju tužitelj istaknuo deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

18. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju predmeta spora se uzima u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske odluka Revr- 475/08, Revr-31/02, Rev-688/00, Revr-774/05).

19. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu od 859,12 eura, po kojoj je tužitelju trebao biti odmjeren parnični trošak sukladno Tarifi o naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23 - dalje: Tarifa).

20. S obzirom na vrijednost kondemnatornog zahtjeva, tužitelju je za naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora od 859,12 eura, trebalo pravilno priznati naknadu za svaku opravdanu parničnu radnju u visini od 75 bodova (Tbr. 7/1) uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) odnosno 150,00 EUR-a, te uz 25 % uvećanja na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) od 37,50 Eura ukupno iznosi 187,50 eura.

21. Tužitelju pripada pravo na naknadu svih troškova postupka od 562,50 eura uvećano za plaćenu pristojbu ukupno iznosi 630,82 eura. Kako je sud prvog stupnja tužitelju dosudio iznos od 818,32 eura, to je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 187,50 eura te na temelju čl. 373. st. 3. ZPP-a djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu.

22. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom II. izreke rješenja temelji se na čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, jer njegova žalba nije osnovana glede glavne stvari, a u odnosu na troškove postupka nisu nastali posebni troškovi.

U Velikoj Gorici 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Ankica Jakovina