Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-37/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednika vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Tini Čemerika, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3258/24-21 od 16. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3258/24-21 od 16. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8 Ugovora o kreditu br. 156 -17/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.03.2007., zaključenog između korisnika kredita JP iz [adresa] i kreditora HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. Zagreb (sada Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877), u dijelu u kojem je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju JP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati 3.138,53 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 05.01.2013. do isplate sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 31.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5 Ugovora o kreditu broj 156 -17/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.03.2007.g., zaključenog između korisnika kredita JP iz [adresa] i kreditora HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. Zagreb (sada Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877), u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita. IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju JP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati 1.525,32 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 31.03.2007. do isplate sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 31.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 1.000,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.09.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana. ''

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, jer nema razloga, odnosno razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni i proturječni te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa je time sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a. Odluka o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koju je tuženi dostavio u spis, određuje da tuženik kod utvrđivanja naknade za prijevremenu otplatu uzima u obzir “vrstu proizvoda, okolnosti poslovanja i zavisne stvarne troškove kojima je izravno izložen za izvršene usluge te neizravne druge stvarne troškove kojima je izložena“. Očigledno je da je šteta pretrpljena prijevremenom otplatom uzeta u obzir prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu. Naplata naknade za prijevremenu otplatu nije sama po sebi protivna čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima , jer naplaćeni iznos predstavlja naknadu štete koju je tuženik pretrpio temeljem prijevremene otplate. Šteta koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate po Ugovoru o kreditu sastoji se od troškova financiranja i administrativnih troškova . Sud temeljem navodne suprotnosti ugovorne odredbe prisilnoj zakonskoj odredbi donosi zaključak o ništetnosti odredbe, pa je počinio i relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a jer nije primijenio čl. 5., čl. 8. i čl. 219. ZPP-a, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Sam ZOO daje pravo tuženiku na naknadu štete koju trpi prijevremenom otplatom kredita te da tuženik upravo s ciljem naknade štete naplaćuje naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te je u svrhu dokazivanja te tvrdnje priložio pisane iskaze PP i SP na okolnost štete koju tuženik trpi. Sud suštinski govori da Ugovorom o kreditu nije ugovorena naknada štete koju tuženik trpi prijevremenom otplatom, a zanemaruje da se tuženikovo pravo na naknadu štete temelji na zakonu, jer čl. 1024. st. 3. ZOO-a tuženiku daje pravo na naknadu štete koju je pretrpio prijevremenom otplatom . Sud je utvrdio da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna, jer stranke nisu posebno pregovarale o spornoj odredbi, a da je odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom prednika tuženika, te da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je takva odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i ništetna smislu čl. 87. st. 1. tog Zakona. Tuženik tvrdi da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, pri čemu je takva odredba u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Da bi se u konkretnom predmetu utvrdila ništetnost sporne odredbe tuženik smatra da je trebalo provesti test transparentnosti odredbe, a da je proveden potencijalno bi rezultirao odbijanjem tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, kao i na isplatu temeljem iste.

Osim ukazanih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, sud je prilikom donošenja presude pogrešno te nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer je utvrđivao i ocjenjivao samo nevažne činjenice o tome je li ugovor o kreditu tipski ugovor, zatim je li se o spornoj odredbi pregovaralo, je li činidba iz te odredbe određena ili odrediva i je li ona jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik skreće pažnju na to da je tužitelj po zvanju ekonomist, zbog čega se ne može smatrati da je Ugovor o kreditu sklopljen suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u obliku troškova financiranja kredita tužitelja koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita. Osim štete u vidu troškova financiranja tuženik zbog prijevremene otplate trpi štetu u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Sud je trebao odbiti tužbeni zahtjev zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja s obzirom na to da je od navodnog stjecanja bez osnove do podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina. Pogrešno sud smatra da su ništetne ugovorne odredbe čl. 5. i čl. 8. Ugovora o kreditu, jer da su te odredbe protivne prisilnim propisima čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, a temelji se na pogrešnoj primjeni materijalnog prava čl. 1024. i čl. 345. ZOO-a, jer davatelj kredita je ovlašten naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu . Pogrešan je stav suda bio da ugovaranjem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužitelj bio doveden u neravnopravan položaj, te se o toj odredbi nije pregovaralo. Pogrešno sud izjednačava testa postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja koji je različit od načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima i testa znatnije neravnoteže. Sud je test poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 osakatio i lišio jednog integralnog dijela, kada je zauzeo pravno shvaćanje da svaka ugovorna odredba koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja automatski uzrokuje i znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu potrošača. Pogrešno je primijenio i materijalno pravo, jer pogrešno tumači pravila o opsegu vraćanja stečenog bez osnove, te pogrešno nalaže tuženiku da plati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate naknade. Presuda pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO, ali tuženik nije nepošten, jer ponavlja da ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije nedopušteno. Osim odluke o predmetu spora, nepravilna je i nezakonita odluka o troškovima postupka , jer je sud pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP trebalo odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u cijelosti te obvezati istoga da naknadi tuženiku parnične troškove u cijelosti. Predlaže se preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška prema troškovniku, uvećano za trošak žalbe, podredno ukinuti presudu u toč. I., II. i IV. izreke (pogrešno žalbom se pobija cijela presuda) i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, sve uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U ovoj žalbenoj fazi postupka predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatu novčanih iznosa koje je tužitelj platio temeljem tih ništetnih odredbi, te je li osnovan prigovor zastare.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio.

6. Nadalje, nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, a suprotno žalbenim navodima žalitelja, presuda ima sve bitne sastojke pri čemu je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

7. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je predmet postupka zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 8. i čl. 5. Ugovora o kreditu br. 156-17/2007 od 14. 03. 2007. kojima su stranke ugovorile naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita (čl. 8) i naknadu za obradu kredita (čl. 5) te zahtjev za isplatom 3.138,53 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. 01. 2013. i iznosa od 1.525,32 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. 03. 2007. do isplate na ime ništetnih odredaba Ugovora o kreditu

- da nije sporno da su stranke temeljem Ugovora o kreditu br. 156-17/2007 od 14. 03. 2007. zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 202.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti

- da nije sporno da su odredbama Ugovora o kreditu ugovorene naknade i to čl. 8. naknada u slučaju prijevremene otplate kredita i čl. 5. st. 2. naknada za obradu kredita u visini 1,25 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno

- da je tužitelj 30. 03. 2007. platio tuženiku 11.492,54 kuna / 1.525,32 eur sukladno odredbi čl. 5. st. 2.

- da je 04. 01. 2013. platio 23.647,28 kuna / 3.138,53 eur sukladno odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu

- da je tuženik osporio osnovanost zahtjeva, ističući i prigovor zastare

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit

- da unatoč toga ima pravni interes za vođenje postupka

- da ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora

- da je čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa da svaka zainteresirana osoba može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno je li kredit otplaćen, što je ovdje slučaj

- da je namjena Ugovora o kreditu bila kupovina nekretnine, a stranke su ugovorile namjenski kredit za kupnju nekretnine

- da je Ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba, kupivši predmetnu nekretninu za svoje osobne potrebe

- da je naknada za obradu kredita određena Ugovorom o kreditu, u kojem iznosu je i plaćena i to u visini od ugovorenih 1,25 % odobrene glavnice kredita

- da iako je riječ o ugovornoj odredbi (čl. 5. st. 2.) koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena

- da se nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga

- da je sud uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora

- da ugovorne odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 8. ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima te da je tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu

- da je čl. 8. Ugovora o kreditu općenito navedeno da prijevremena otplata kredita ovisi isključivo o odobrenju tuženika i njegovim uvjetima, bez navođenja bilo kakvih specifikacija tih uvjeta kao i razloga o kojima ovisi odobrenje tuženika

- da značajna neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima

- da čl. 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita kao niti za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama

- da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno u trenutku prijevremene otplate kredita

- da čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom

- da čl. 8. Ugovora o kreditu kojom prijevremena otplata kredita ovisi isključivo o volji odnosno suglasnosti samo jedne strane i to tuženika, pri čemu nisu niti specificirani uvjeti prijevremene otplate kredita

- da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali

- da je tuženik na tužitelja čl. 5. st. 2. i čl. 8. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima

- da sud nije cijenio izjave svjedoka HP i ČP jer isti nisu sudjelovali u pregovorima sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmetom postupka

- da tuženik nije dokazao da mu je uslijed prijevremene otplate kredita nastala šteta

- da tuženik osim tablica kredita nije dostavio dokumentaciju o kreditnim aranžmanima s matičnom bankom, a vezano za sredstva konkretnog Ugovora o kreditu pa nije dokazao da bi mu uslijed prijevremene otplate kredita nastala šteta, a što je potvrđeno i nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Darfin d.o.o

- da je Ugovor o kreditu sklopljen 14. 03. 2007., pa nema mjesta primjeni odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09) koji nije niti bio u primjeni u trenutku sklapanja Ugovora

- da su odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 8. Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenima

- da tužitelju pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu i to čl. 5 . st. 2. u iznosu 1.525,32 eur i čl. 8. u iznosu 3.138,53 eur

- da je tužitelju uz primjenu čl. 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od dana nakon uplate, odnosno na iznos 1.525,32 eur od 31. 03. 2007., te na iznos 3.138,53 eur od

05. 01. 2013. do isplate

- da prigovor zastare nije osnovan.

8. Na temelju utvrđenih činjenica pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te imajući u vidu da visina potraživanja nije sporna, pravilno je obvezao tužen ika da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetnih odredbi plati presuđene iznose, temeljem ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sa pripadajućim zateznim kamatama.

9. Takva činjenična utvrđenja i odluku suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

10. Pravilno je prvostupanjski sud, temeljem uvida u predmetni Ugovor te saslušanjem tužitelja, utvrdio da stranke o spornim ugovornim odredbama nisu pregovarale prije sklapanja Ugovora, već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika, te je utvrdio da, iako je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj imao parametre utvrđenja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva odnosno mogao je utvrditi visinu naknade za prijevremenu otplatu određenu aktom kreditora, te ugovorne odredbe ipak nisu poštene u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP/03), slijedom čega je pravilnom primjenom tog zakonskog propisa, te odredaba ZOO-a u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, te zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove temeljem tih ugovornih odredbi, u utuženoj visini, koju visinu tuženik tijekom postupka nije osporavao.

11. Naime, budući da tuženik, na kojem je kod unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 81. st. 4. ZZP/03), uopće nije dokazao da su stranke pregovarale o navedenim odredbama u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja, te ocijenio da su predmetne odredbe nepoštene jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve nakon što je proveo test poštenosti istih, pa su suprotni žalbeni navodi tužene neosnovani.

12. U odnosu na ništetnu ugovornu odredbu sadržanu u čl. 5. Ugovora kojom je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,25 % od iznosa odobrenog kredita, valja reći da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane prednika tužen ika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj. U odnosu na tu odredbu tužen ik smatra da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa ju stoga nije dopušteno ocjenjivati u smislu poštenosti. Osim toga, kada bi to bilo i dopušteno, navodi da konkretna odredba treba dovesti do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, odnosno ovdje tužitelja, a što da ista nije dovela.

13. U vezi ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. koje glasi: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a“.

14. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna, jer kao što je navedeno o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogla utjecati, štoviše ista joj je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tužen ik nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,25 %), koju je njezin prednik naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tužen ika imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što u čl. 5. Ugovora nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer tužitelju nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

15. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Dakle, može se zaključiti da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

16. Glede daljnjih žalbenih navoda tuženika, valja istaći da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog drugostupanjskog suda, to ne zahtjeva nužno u Ugovoru specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

17. Nadalje i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je propisano da je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu kredita platiti naknadu kreditoru u iznosu određenom aktom kreditora, ovaj sud u cijelosti pravilnim prihvaća razloge temeljem kojih prvostupanjski sud i tu ugovornu odredbu cijeni ništetnom. Ovo tim više imajući u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tužen ik nije dokazao visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini.

18. Glede žalbenih navoda tuženika da je i ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenosti, a osim toga ista da ne dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, žalitelja valja uputiti na naprijed iznijete razloge glede ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

19. Obzirom na navedeno, utvrdivši sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetnim, prvostupanjski sud je pravilno imajući u vidu da visina naplaćenih naknada nije sporna, naložio tuženiku isplatiti tužitelju presuđene iznose sa zateznim kamatama, obzirom da je prednik tuženika odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer je iste nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je nepošteni stjecatelj navedenih iznosa.

20. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove. U konkretnom slučaju zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Prema stajalištu opće sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove drugostupanjske presude , stoga je i taj žalbeni navod tuženika neosnovan.

21. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ničim konkretno ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima parničnog postupka dostatno obrazložio, a visinu troškova je pravilno odmjerio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/25).

22. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

23. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Ankica Jakovina