REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-599/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Almi Opačak, odvjetnici iz Slavonskog Broda protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 21. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i rasprave održane 17. veljače 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 od 10. prosinca 2007. i odredbe čl. čl. 1. i 2. Aneksa 2. uz Ugovor o kreditu od 20. prosinca 2011. zaključenog između tužitelja EĆ iz [adresa] kao korisnika kredita i Addiko Bank d.d. d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, (kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, Kralja Petra Krešimira IV br. 32 i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6) kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, (kao pravnom slijedniku Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, Kralja Petra Krešimira IV br. 32 i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6) da tužitelju KĆ iz [adresa] isplati iznos od 27.661,30 eura (dvadesetsedamtisućašestošezdesetšesteuraitridesetcenti) sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, na iznose od:

-18,84 EUR od 31.01.2008. do isplate

-27,47 EUR od 29.02.2008. do isplate

-46,45 EUR od 1.04.2008. do isplate

-20,06 EUR od 1.05.2008. do isplate

-11,25 EUR od 1.06.2008. do isplate

-23,17 EUR od 1.07.2008. do isplate

-4,16 EUR od 1.08.2008. do isplate

-6,97 EUR od 1.09.2008. do isplate

-19,79 EUR od 1.10.2008. do isplate

-95,53 EUR od 1.11.2008. do isplate

-39,93 EUR od 1.12.2008. do isplate

-101,65 EUR od 1.01.2009. do isplate

-110,02 EUR od 1.02.2009. do isplate

-115,91 EUR od 1.03.2009. do isplate

-104,22 EUR od 1.04.2009. do isplate

-102,77 EUR od 1.05.2009. do isplate

-87,05 EUR od 1.06.2009. do isplate

-73,23 EUR od 1.07.2009. do isplate

-78,05 EUR od 1.08.2009. do isplate

-88,31 EUR od 1.09.2009. do isplate

-82,46 EUR od 1.10.2009. do isplate

-76,77 EUR od 1.11.2009. do isplate

-89,85 EUR od 1.12.2009. do isplate

-102,24 EUR od 1.01.2010. do isplate

-115,29 EUR od 1.02.2010. do isplate

-111,86 EUR od 1.03.2010. do isplate

-133,84 EUR od 1.04.2010. do isplate

-128,17 EUR od 1.05.2010. do isplate

-139,22 EUR od 1.06.2010. do isplate

-201,44 EUR od 1.07.2010. do isplate

-187,28 EUR od 1.08.2010. do isplate

-240,41 EUR od 1.09.2010. do isplate

-212,38 EUR od 1.10.2010. do isplate

-191,31 EUR od 1.11.2010. do isplate

-255,40 EUR od 1.12.2010. do isplate

-295,02 EUR od 1.01.2011. do isplate

-266,30 EUR od 1.02.2011. do isplate

-270,51 EUR od 1.03.2011. do isplate

-249,87 EUR od 1.04.2011. do isplate

-256,25 EUR od 1.05.2011. do isplate

-326,40 EUR od 1.06.2011. do isplate

-336,25 EUR od 1.07.2011. do isplate

-413,90 EUR od 1.08.2011. do isplate

-21.804,05 EUR od 15.12.2011. do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, (kao pravnom slijedniku Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, Kralja Petra Krešimira IV br. 32 i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6) tužitelju KĆ iz [adresa] isplatiti troškove parničnog postupka u iznosu od 4.050,00 eura sa zateznim kamatama od 17. veljače 2026. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se prigovor prijeboja koji je istaknuo tuženik kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.1.U tužbi je navedeno da sud tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 od 10. prosinca 2007. kojim je tužitelju odobren kredit u visini od 262.000,00 CHF uz valutnu klauzulu i sa promjenjivim kamatnim stopama. Rok otplate kredita je 01.07.2038. Tužitelj je sa tuženikom dana 23.08.2011. zaključio Aneks 1. uz Ugovor o kreditu kojim je ugovorio moratorij plaćanja po kreditu. Tužitelj je sa tuženikom dana 20.12.2011. zaključio Aneks 2. uz Ugovor o kreditu kojim je izvršio konverziju glavnice kredita na način da se glavnica kredita u CHF preračunava po srednjem tečaju Hpo Alpe Adria Bank d.d. u valutu EUR sukladno tečajnoj listi banke važećoj na dan provedbe konverzije. Tužitelj traži utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu označenog u točku 1. tužbe s osnove valutne klauzule odnosno zbog ugovorne obveze kojom je tužitelj obvezan isplaćivati mjesečne anuitete obračunate po srednjem tečaju banke važećem za EUR na dan plaćanja, te isplatu razlike s te osnove , kao i isplatu razlike glavnice nakon izvršene konverzije jer plaćanja, te isplatu razlike s te osnove. Člankom 3. predmetnog ugovora korisnik kredita obvezan je vratiti iznos kredita , uz valutnu klauzulu, tuženik nije sa ugovornim odredbama kredita i prilikom zaključenja samog ugovora upoznao tužitelja sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i time zaključenja samog ugovora upoznao tužitelja sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan na zaključenje kredita u CHF kao povoljniji za njega uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu od 100 od stotinjak kuna nije izgledna U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelja sa općim rizikom vezanim općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne. Zbog prednjeg tužitelj je došao u situaciju da se anuiteti kredita koji je plaćao povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćao najveći dio anuiteta odlazi mjesečnoj razini odlazio je na kamate, a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P--1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično 1401/12 od 4. srpnja 2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž Zagrebu br. Pž-7129/137129/13-4 od 13. lipnja 2014. donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze u stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž 6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj se 7. prosinca 2022. i potom ponovno 5. lipnja 2023. pisanim putem obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu nužne dokumentacije koju dostavu nužne dokumentacije koju tužitelj ne posjeduje, a koja je neophodna radi izračuna preplaćenih iznosa. Tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka utvrdi djelomičnu ništetnost Ugovora o kreditu i obveže tuženika na isplatu po pretplati radi valutne klauzule.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev - 120/2023-2 od 28. veljače 2023.g., cit.: „…stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.“ Sporni Ugovor o kreditu sklopljen je između tužitelja i SLAVONSKE BANKE d.d. Osijek, a točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P – 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., povreda kolektivnih interesa i prava potrošača glede ništetnosti spornih ugovornih odredbi utvrđena je u odnosu na Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. Zagreb i na ugovore o kreditu koje je ta banka sklapala u razdoblju od 1. lipnja 2004.g., odnosno od 10. rujna 2003.g. pa do 31. prosinca 2008.g. Dakle, iz izreke pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jasno proizlazi kako se utvrđenja glede ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli odnose isključivo na ugovore o kreditu koje je u razdoblju navedenom u toj presudi sklapala Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. i ne odnose se na ugovore koje je u tom razdoblju sklapala Slavonska banka d.d. Osijek koja je samostalni pravni subjekt. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)2 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Prema definiciji, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika. Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Je li tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja? Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena.8 Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Tuženik ovdje napominje, a premda se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK) da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku10, a osim toga, kako je obrazloženo radi se o Ugovoru o kreditu koji nije obuhvaćen kolektivnim utvrđenjima. Zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH11 cit. "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 2. rujna 2025. i predložio da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu iznosa od 27.661,30 eura.

4. Preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26. studenog 2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, pa je sud istu dozvolio iako se je tuženik protivio istoj.

5. Tuženik je istakao prigovor prijeboja u svezi tzv. negativne razlike kada je tečaj CHF bio manji od četno ugovorenog, vještak je u nalazu mišljenju (str. 9. nalaza red 2.) navela su razlike po osnovi valutne klauzule stalno pozitivne, ne postoje negativne razlike, pa je sud u svezi navedenog i odbacio prigovor prijeboja tuženika kao neosnovan, kako je to i navedenog u izreci presude.

6. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 od 10. prosinca 2007. iz kojeg je vidljivo da su isti zaključili Slavonska banka d.d. Osijek – prednik tuženika kao kreditor i tužitelj EĆ kao korisnik kredita na iznos od 262.000,00 CHF uz valutnu klauzulu i promjenjivim kamatnim stopama (str. 7 do 14 spisa). Uvidom u Aneks br. 1. Ugovora o kreditu od 23. kolovoza 2011. je vidljivo da je isti zaključen između Hypo Alpe-Adria-bank d.d. Zagreb (prednika tuženika) kao kreditora i tuženika kao korisnika kredita 23. kolovoza 2011. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Uvidom u Aneks 2. Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2011. je vidljivo da je isti zaključen 20. prosinca 2011. između Hypo Alpe-Adria-bank d.d. Zagreb (prednika tuženika) kao kreditora i tuženika kao korisnika kredita 23. kolovoza 2011. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i u čl. 2. Ugovora je navedeno da se provodi konverzija kredita na način da se glavnica kredita u CHF preračunava po srednjem tečaju banke u eure. Uvidom u zahtjev za kredit je vidljivo da je isti podnio EĆ **.**.2007. i to za stambeni kredit u iznosu od 262.000,00 CHF sa rokom kredita od 30 godina (str. 124 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja. Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mirna Tot Nužda.

6.1. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je zaključio sa Slavonskom bankom d.d. ugovor o kreditu na iznos od 262.000,00 CHF za kupnju kuće 10. prosinca 2007., živi u toj kući, sam je vraćao sve rate kredita, podigao je kredit u CHF jer je nagovoren na isto. Nije koristio kuću za iznajmljivanje, niti za obrt niti za trgovačko društvo. Rata mu se od mjesečnog iznosa od 6.000,00 kn povećala na iznos od 9.000,00 kn mjesečno i to nije mogao više plaćati. Čim su u banci ponudili prešao je na euro. Pročitao je Ugovor o kreditu, nitko mu ništa nije objasnio.

6.2. Vještak Mirna Tot Nužda je u nalazu i mišljenju navela da je zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita više plaćeno 27.661,30 eura. Vještak je u nalazu mišljenju (str. 9. nalaza red 2.) i navela da su razlike po osnovi valutne klauzule stalno pozitivne, ne postoje negativne razlike. U podnesku od 5.03.2025. vještak je navela da je u tablici 1. na stanici 6.nalaza u retku "uvećana uplata" iskazana razlika glavnice kredita na način da je utvrđena razlika između dospjele glavnice u CHF po tečaju na dan 15. 12. 2011. i dospjele glavnice u CHF prema tečaju na dan isplate kredita 20.12.2007. i navedena razlika iznosi 21.804,05 eura.

6.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

7. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 od 10. prosinca 2007. kojim je tužitelju odobren kredit u visini od 262.000,00 CHF uz valutnu klauzulu i promjenjivim kamatnim stopama,

- je rok otplate kredita 1. srpnja 2038.

- je tužitelj s tuženikom 23. kolovoza 2011. zaključio Aneks 1. uz Ugovor o kreditu kojim je ugovorio moratorij plaćanja po kreditu, od 1. kolovoza 2011. do 1. veljače 2012.

- je tužitelj s tuženikom 20. prosinca 2011. zaključio Aneks 2. uz Ugovor o kreditu kojim je izvršio konverziju glavnice kredita na način da se glavnica kredita u CHF preračunava po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. u valutu EUR sukladno tečajnoj listi banke važećoj na dan provedbe konverzije.

- ovom tužbom tužitelj traži utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu s osnove valutne klauzule,

- je kredit bio u konverziji ali ne po odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015) nego je ista provedena na zahtjev tužitelja 20. prosinca 2011. kada je zaključen Aneks 2.

- je Ustavni sud u svojim odlukama U-III-7002/2021, U-III-2558/2022,U-III- 1359/2022 i dr. naveo da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. u svezi navedenog nesporna pasivna legitimacija tuženika

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli, odlukom prednika tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane prednika tuženika kao kreditora,

- na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri , unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik objasnio tužitelju niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa, pa prigovori tuženika nisu osnovani.

10. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, je neosnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

11. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

11.1. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023., dakle tužba je podnesena prije isteka zastarnog roka 12. lipnja 2023.

12. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP.

13. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača i prednika tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) rata kredita, te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

14. Prednik tuženika je kao banka kreditor, bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o valutnoj klauzule i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi valutna klauzula u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

15. S obzirom da je prednik tuženika i tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka

16. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

17. Nesporno je da tužitelj ima svojstvo potrošača, što je utvrđeno iz njegovog iskaza u kojem je naveo da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio u svrhu za kupnje obiteljske kuće. U tom dijelu su je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja, jer je tako navedeno i u samom Ugovoru, podređenost tužitelja proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

18. Na temelju čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje - ZPP-a) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio sa zahtjevom.

18.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (tbr. 7.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištima održanim kod ovog suda 6.03.2024. u iznos od 500,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 18.06.2024. u iznosu od 500,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 21.01.2026. u iznosu od 500,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 17.02.2016. za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.3.OT). Priznat je i trošak sastava obrazloženih podnesaka od 21.02.2024. u iznosu od 500,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 2.07.2024. u iznosu d 500,00 eura (tb r. 8.t.1OT), 1.09.2025. u iznosu od 500,00 era (tbr. 8. t.1.OT), 2.09.2025. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9.t. 3.OT) u iznosu od 50,00 eura. Predujma za vještačenje je uplaćen u iznosu od 400,00 eura. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 4.050,00 eura, kako je to i navedeno pod točk. III. izreke presude.

19. Pristojbu na presudu tužitelj nije u obvezi platiti jer je Zakonom o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu 20. svibnja 2023. propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, u ovom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelj nije dužan platiti pristojbu.

20. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 17.02. 2026. kao dana presuđenja do isplate na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO-a).

26. Tuženik je bio predložio da se provede financijsko vještačenje uz primjene kamatne stope koja je vrijedila na kunske kredite, a sud je odbio taj prijedlog jer isti po ocjeni ovog suda nesporno nije osnovan budući da tužitelj i prednik tuženika nisu zaključili kunski kredit nego kredit u CHF u kunskoj protuvrijednosti. Sud je odbio prijedlog za saslušanje javnog bilježnika Robert – Anton Čečatka - str. 122 u skladu sa sudskom praksom – odluka Ustavnog suda broj U-III-4372/21, više nema osnove izvoditi taj dokaz.

Slavonski Brod, 17. veljače 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.