P-2375/2023-17

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu Branku Malenici u pravnoj stvari tužitelja ČZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. siječnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Marija Skejića, odvjetnika u Splitu i zamjenice punomoćnika tužene MZ, odvjetničke vježbenice, na ročištu radi objave dana 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj 9012236940 od 22. siječnja 2007. u člancima 1., 4.,5., 6. i 7. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).

II Dužna je tužena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku, isplatiti tužitelju iznos od 6.692,02 EUR s kamatom na pojedine mjesečne iznose od:

0,63 EUR koja teče od 31.3.2007.

2,98 EUR koja teče od 22.1.2008.

8,37 EUR koja teče od 25.3.2008.

31,42 EUR koja teče od 28.10.2008.

9,16 EUR koja teče od 21.11.2008.

26,23 EUR koja teče od 31.12.2008.

32,33 EUR koja teče od 22.1.2009.

30,35 EUR koja teče od 25.2.2009.

26,42 EUR koja teče od 31.3.2009.

27,10 EUR koja teče od 30.4.2009.

21,46 EUR koja teče od 31.5.2009.

16,65 EUR koja teče od 30.6.2009.

17,73 EUR koja teče od 31.7.2009.

20,50 EUR koja teče od 31.8.2009.

20,19 EUR koja teče od 30.9.2009.

17,54 EUR koja teče od 31.10.2009.

22,49 EUR koja teče od 30.11.2009.

26,11 EUR koja teče od 31.12.2009.

31,92 EUR koja teče od 31.1.2010.

30,41 EUR koja teče od 28.2.2010.

37,91 EUR koja teče od 31.3.2010.

36,27 EUR koja teče od 30.4.2010.

39,69 EUR koja teče od 31.5.2010.

62,41 EUR koja teče od 30.6.2010.

57,56 EUR koja teče od 31.7.2010.

70,65 EUR koja teče od 31.8.2010.

66,44 EUR koja teče od 30.9.2010.

57,53 EUR koja teče od 31.10.2010.

72,21 EUR koja teče od 30.11.2010.

92,95 EUR koja teče od 31.12.2010.

78,26 EUR koja teče od 31.1.2011.

83,42 EUR koja teče od 28.2.2011.

76,49 EUR koja teče od 31.3.2011.

77,53 EUR koja teče od 30.4.2011.

102,52 EUR koja teče od 31.5.2011.

104,33 EUR koja teče od 30.6.2011.

127,54 EUR koja teče od 31.7.2011.

113,41 EUR koja teče od 31.8.2011.

101,31 EUR koja teče od 30.9.2011.

99,80 EUR koja teče od 31.10.2011.

98,72 EUR koja teče od 30.11.2011.

104,04 EUR koja teče od 31.12.2011.

109,63 EUR koja teče od 31.1.2012.

110,05 EUR koja teče od 29.2.2012.

106,30 EUR koja teče od 31.3.2012.

108,16 EUR koja teče od 30.4.2012.

109,91 EUR koja teče od 31.5.2012.

107,13 EUR koja teče od 30.6.2012.

108,07 EUR koja teče od 31.7.2012.

106,50 EUR koja teče od 31.8.2012.

102,52 EUR koja teče od 30.9.2012.

106,72 EUR koja teče od 31.10.2012.

109,04 EUR koja teče od 30.11.2012.

108,23 EUR koja teče od 31.12.2012.

99,22 EUR koja teče od 31.1.2013.

106,90 EUR koja teče od 28.2.2013.

107,27 EUR koja teče od 31.3.2013.

104,04 EUR koja teče od 30.4.2013.

95,45 EUR koja teče od 31.5.2013.

95,22 EUR koja teče od 30.6.2013.

97,54 EUR koja teče od 31.7.2013.

101,03 EUR koja teče od 31.8.2013.

106,36 EUR koja teče od 30.9.2013.

103,61 EUR koja teče od 31.10.2013.

105,19 EUR koja teče od 30.11.2013.

107,00 EUR koja teče od 31.12.2013.

90,62 EUR koja teče od 31.1.2014.

92,62 EUR koja teče od 28.2.2014.

92,01 EUR koja teče od 31.3.2014.

89,67 EUR koja teče od 30.4.2014.

88,71 EUR koja teče od 31.5.2014.

88,96 EUR koja teče od 30.6.2014.

91,99 EUR koja teče od 31.7.2014.

94,20 EUR koja teče od 31.8.2014.

93,70 EUR koja teče od 30.9.2014.

95,80 EUR koja teče od 31.10.2014.

97,28 EUR koja teče od 30.11.2014.

96,49 EUR koja teče od 31.12.2014.

97,58 EUR koja teče od 15.1.2015.

97,54 EUR koja teče od 28.2.2015.

97,54 EUR koja teče od 31.3.2015.

97,54 EUR koja teče od 30.4.2015.

97,54 EUR koja teče od 31.5.2015.

97,54 EUR koja teče od 30.6.2015.

97,54 EUR koja teče od 31.7.2015.

97,54 EUR koja teče od 31.8.2015.

97,54 EUR koja teče od 30.9.2015.

do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

III Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba iz članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012236940 od 22. siječnja 2007. kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada).

IV Dužna je tužena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, na ime povrata naknade za trošak obrade kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) isplatiti tužitelju iznos od 262,61 EUR s kamatom koja teče od 31. siječnja 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

V Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.387,50 EUR sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 1. lipnja 2023. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene radi utvrđenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012236940 (dalje Ugovor) koji su stranke sklopile 22. siječnja 2007. i isplate novčanog iznosa koji će biti označen nakon provedenog financijskog vještačenja. U bitnom navodi kako mu je tužena odobrila kredit u iznosu od 87.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja i kako su tim pravnim poslom povrijeđena tužiteljeva prava kao potrošača, jer je ugovorena valutna klauzula, odnosno glavnica vezana uz CHF, a banka ga u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala o riziku vezanom za tu valutu, tako da su mu kao prosječnom potrošaču ugovorne odredbe bile nerazumljive i nepoštene. Dodaje kako je ugovor sklopio postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, jer mu je predmetni ugovor prikazala kao povoljniji, a pored toga navodi kako prije sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovarao ni o drugim ovdje predmetnim ugovornim odredbama kojima je utvrđena ulazna i izlazna naknada. Slijedom toga, smatra kako je tužena na ovaj način postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, a u prilog tome ističe kako je zbog ovakvog njezinog postupanja, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen i pravomoćno okončan sudski postupak pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, a odluke u toj parnici obvezujuće su i u ovom sporu. Na temelju iznesenih okolnosti drži kako ima pravo i interes pokrenuti ovaj postupak radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi te zahtijevati povrat novčanog iznosa koji je preplaćen s osnova ništetnih ugovornih odredbi, a koji će točno postaviti po provedenom financijskom vještačenju.

2. U svom odgovoru od 30. listopada 2023. tužena je u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističući i prigovor zastare potraživanja. U bitnom navodi kako je tužitelj bio informiran o odlučnim odredbama, kako je ugovorena valutna klauzula dopuštena, a ulazna naknada jasna i odrediva, kako su stranke prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dana 17. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012236940 (dalje Dodatak), stoga tužitelj nema pravo, a ni interes osporavati odredbe osnovnog ugovora jer je sklapanjem Dodatka stvorena nova pravna osnova, a posljedično tome nema pravo povrata koristi.

3. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom predmetnog Ugovora i njegovog Dodatka te cjelokupne dokumentacije koju su stranke priložile spisu, pregledom financijskog vještačenja sudske vještakinje Ines Lozić iz Centra za vještačenje d.o.o. u Splitu od 19. rujna 2025. te saslušanjem tužitelja kao stranke.

4. Punomoćnici stranaka zatražili su naknadu parničnog troška.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti tužbe i visine tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare potraživanja.

7. Pregledom Ugovora od 22. siječnja 2007. razvidno je kako je tužitelj ČZ, kao korisnik kredita, sklopio s tuženom Privrednom bankom Zagreb d.d., kao kreditorom, kredit radi kupnje stambenog objekta kojim mu je u skladu s člankom 1. odobren iznos od 87.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, uz obvezu vraćanja kredita prema valutnoj klauzuli s pripadajućom kamatom koja se obračunava i plaća u kunskoj protuvrijednosti CHF, prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja, kako stoji u čl. 4., 5. i 6. prema odredbi iz čl. 7. korisnik se obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja za CHF. U skladu s odredbom iz čl. 12.3. ugovoreno je kako se korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita.

8. Pregledom Dodatka od 11. prosinca 2015. razvidno je kako je tužena temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZIDZPK) s tužiteljem izmijenila odredbe osnovnog ugovora i to valutu kredita tako što je dugovanje vezano za EUR umjesto CHF. Sudionici su utvrdili kako neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 46.136,07 EUR i kako je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, a preračunatih u EUR po srednjem tečaju banke, tužitelj na dan 30. rujna 2015. preplatio iznos od 3.964,09 EUR.

9. Odredbom iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti označenim načelima savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive unesene su u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) i sadržane u njegovoj odredbi iz čl. 3. toč. 1. Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredba iz čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

10. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

11. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

12. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe Ugovora o obvezi vraćanja kredita uz valutnu klauzulu CHF i o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranom odlukom banke nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Drugom odlukom utvrđeno je kako je Privredna banka Zagreb d.d. (označena kao tužena pod 2) u vremenu od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, označenom presudom naloženo je svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.

13. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (Narodne novine broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

14. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene i time neravnopravan odnos ugovornih strana. Naime, prije svega je za navesti kako je predmetni Ugovor unaprijed formulirala prema standardiziranom obrascu, a o okolnostima njegovog sklapanja govori tužitelj u iskazu. Navodi kako je odobrenim sredstvima kupio stan u [adresa], u [adresa], kojeg je u međuvremenu prodao i kupio veći u Županjskoj ulici 13, u kojem stanuje i ne koristi u gospodarske svrhe. Dodaje kako su mu djelatnici tužene ponudili kredit uz valutnu klauzulu CHF kao najpovoljniju opciju, a ponuda je bila prema načelu "uzmi ili ostavi", jer nije imao mogućnost posebnog pregovaranja i utjecaja na odlučne ugovorne odredbe, a svakako bez posebnih saznanja o valuti CHF. U odnosu na konverziju navodi kako je prihvatio ponudu tužene i sklopio unaprijed pripremljeni obrazac Dodatka bez mogućnosti posebnog pregovaranja. Slijedom iznijetog, i u ovom slučaju je utvrđeno već navedeno postupanje tužene, jer tužitelju prije sklapanja Ugovora nije dala mogućnost posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla. Dakle, tužitelj nije dobio posebne upute o valuti CHF, odnosno jasne informacije o utjecaju njegovog tečaja na buduće ugovorne obveze, a također ni objašnjenja o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope, već isključivo obvezu podmirenja prema izmjenama u skladu s nejasnom i jednostranom odlukom kreditora na koju nije mogao utjecati. Na temelju takvih ugovornih odredbi koje su unaprijed formulirane standardiziranom tiskanicom i nedostatka jasno obrazloženih odlučnih činjenica, evidentna je posljedica značajne neravnoteže odnosa i položaja ugovornih sudionika i to na štetu tužitelja kao potrošača, uz napomenu kako tužena nije dostavila dokaze iz kojih bi proizlazio suprotan ili drugačiji zaključak. U takvim okolnostima, označene odredbe iz čl. 1., 4., 5., 6., 7. te 12.3. Ugovora bile su nepoštene, a pored svega, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva. Ovome je za dodati kako je bez pravnog značaja tvrdnja tužene o jasnoj i odredivoj ulaznoj naknadi pored iznesenog utvrđenja kako tužitelj ni o toj ugovornoj odredbi nije imao mogućnost pregovaranja i utjecaja, već se radi o jednostranoj odluci banke. U svakom slučaju, tužitelj se primjenom citirane odredbe iz čl. 502.c ZPP ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, a ovaj sud vezan je za njihova pravna utvrđenja, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO smatra ništetnim.

15. Tužena u svom odgovoru i u tijeku postupka ističe kako tužitelj sklapanjem Dodatka nema pravni interes utvrđivati ovdje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi nepoštenim i ništetnim, niti na osnovi njihove ništetnosti zahtijevati predmetnu isplatu preplaćenog, odnosno plaćenog novčanog iznosa, međutim takav stav ovaj sud smatra neosnovanim i pogrešnim. Naime, Dodatak predstavlja ispunjenje zakonske obveze tužene koja je postupila u skladu s nalogom suda i odredbom iz članka 19.e ZIDZPK i odnosi se na konverziju ugovora iz valute CHF u valutu EUR te regulira podmirenje budućih nepodmirenih dospjelih tražbina, a predmet ovog parničnog postupka je utvrđenje ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi te zahtjev za isplatom novčanog iznosa preplaćenog uslijed promjene početnog tečaja CHF do konverzije Ugovora, kao i iznosa koji je plaćen s osnove ulazne naknade. Dakle, unatoč konverziji, koja može biti provedena u skladu sa zakonskim odredbama, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate, stoga u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi na temelju ništetnih odredbi osnovnih ugovora. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji prije svega podrazumijeva da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodatcima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi, odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tužene za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim parametrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena parametra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi iz čl. 145. st. 2. ZOO. Slijedom toga, sklapanjem Dodatka potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, a pored toga zahtijevati povrat ulazne naknade koja je također plaćena po osnovi ništetne ugovorne odredbe. S druge strane, restitucija nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru prema odredbi iz čl. 247., a u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05, već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove, prema odredbama iz čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05, a u svezi s odredbama iz čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03. Dakle, ZID ZPK regulira u potpunosti drugačiji ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama Dodatka ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da tužena neosnovano ističe kako je konverzijom tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o vezivanju otplate kredita uz valutu CHF. Potrebno je naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ukoliko bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona, a ne posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima primarna svrha i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Dakle, ograničenja ili ukidanja bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju, moraju biti propisana jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. U svakom slučaju, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom kredita vezanih uz valutu CHF potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, to je trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK, ali tome nije slučaj, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, bilo potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

16. Na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Ines Lozić, koja je nakon pregleda cjelokupne dokazne građe u svom vještvu od 19. rujna 2025. utvrdila kako je Ugovor sklopljen 22. siječnja 2007. na iznos od 87.200,00 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu koja je iznosila 4,20% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 360 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 28. veljače 2007. u iznosu od 426,42 CHF, a prema odredbi iz čl. 7. ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Dana 11. prosinca 2015. sklopljen je Dodatak kojim je provedena konverzija, a prema njemu je na dan 30. rujna 2015. preostala glavnica za otplatu u iznosu od 46.136,07 EUR. Ovim Dodatkom utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 4.021,94 EUR. U promatranom razdoblju otplate kredita tečaj CHF je oscilirao na više i na niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, tako da je tužitelj zbog rasta tečaja do dana izračuna konverzije kredita preplatio iznos od 6.692,02 EUR, dok je zbog pada tečaja u odnosu na početni manje platio iznos od 82,04 EUR, stoga je više platio razliku u iznosu od 6.609,98 EUR. Vještakinja je utvrdila kako je tužena obračunala i naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 262,61 EUR, a kako iz raspoložive dokumentacije nije razvidna prijevremena otplata kredita, zaključuje kako nije obračunata i naplaćena izlazna naknada. Zatezne kamatne na preplaćene mjesečne iznose po osnovi promjene tečaja do provođenja konverzije kredita 30. rujna 2015. iznose 2.269,04 EUR. Na kraju navodi kako je tužena prilikom obračuna konverzije uzela u obzir sve uplate tužitelja i postupala u skladu s odredbama ZID ZPK te mu priznala preplatu u ukupnom iznosu od 4.021,94 EUR. Uzimajući u obzir red uračunavanja obveza prema ZOO, smatra kako bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja s iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet do dana provođenja konverzije iznosio 1.752,90 EUR, a pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivalo više plaćeno zbog rasta tečaja, tada bi nakon prebijanja preostao iznos od 4.939,12 EUR više plaćenog zbog rasta tečaja.

17. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještakinje koja je postupila u skladu s potrebama predmetnog spisa i nalogom suda, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari, niti su dovele u sumnju njezinu stručnost i objektivnost, stoga se financijski nalaz i mišljenje prihvaćaju u cijelosti. Podneskom od 31. listopada 2025. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja konačno postavio tužbeni zahtjev na način koji je u osnovi istovjetan izreci ove presude.

18. Na kraju valja navesti kako je tužitelj dokazao status potrošača i aktivnu legitimaciju te osnovanost tužbe, a posljedica ništetnosti odredaba Ugovora kojima se obveza otplate kredita vezuje uz valutu CHF i odredbe kojom se ugovara obveza plaćanja ulazne naknade, vraćanje je onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, tako da predmetna tužba ima valjano zakonsko uporište. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, prije svega valja navesti kako prema odredbi iz čl. 225. ZOO tražbina tužitelja zastarijeva za pet godina, a u smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što znači da zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1401/2012 pravomoćno okončan 14. lipnja 2018. presudom broj Pž-6632/2017-10, rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od 15. lipnja 2018. U ovom slučaju tužba je zaprimljena 1. lipnja 2023., stoga je podnesena u zakonskom roku od pet godina od kada je tužitelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze, tako da se prigovor zastare drži neutemeljenim. Istovjetan je zaključak i u odnosu na tražbinu kojom se zahtjeva povrat plaćene ulazne naknade, uz napomenu kako rok za zastaru tog potraživanja teče od utvrđenja ništetne odredbe kojom je obveza ugovorena, a u ovom slučaju ništetnost odredbe iz čl. 12.3. Ugovora utvrđena je ovom presudom, tako da rok za zastaru nije ni počeo teći. Kod takvog stanja stvari, tužbeni zahtjev postavljen radi povrata preplaćenog iznosa, kao i iznosa plaćenog za ulaznu naknadu, sve prema nalazu i mišljenju sudske vještakinje, trebalo je prihvatiti u cijelosti. Naime, u ovom slučaju radi se o potrošačkom kreditiranju, a prema financijskom vještvu proizlazi kako je na temelju ništetnih odredbi isključivo imovina korisnika kredita prešla u imovinu kreditora, tako da je i nakon provedene konverzije s ovog osnova zaostala tražbina tužitelja, stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tuženoj naloženo isplatiti tužitelju iznos od 6.692,02 EUR, kao potraživanje temeljem više plaćenog po valuti te iznos od 262,61 EUR s osnova plaćene ulazne naknade. Na dosuđene iznose tužitelj ima pravo na zateznu kamatu koja teče od dospijeća svakog preplaćenog iznosa utvrđenog financijskim vještačenjem, odnosno od plaćanja ulazne naknade i to u skladu s odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, radi čega je na kraju svega odlučeno kao u točkama I-IV izreke presude.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 6.954,63 EUR, tužitelju je priznat trošak punomoćnikovog sastava tužbe od 1. lipnja 2023., obrazloženih podnesaka od 11. srpnja i 31. listopada 2025., kao i zastupanja na ročištima održanim 16. srpnja i 8. listopada 2025. te 15. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR za svaku nabrojanu radnju, sve u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje OT). Također mu je priznat trošak zastupanja na ročištu 4. studenog 2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. toč. 5. i Tbr. 54. OT) i zastupanja na ročištu radi objave presude 17. veljače 2026. u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 54. OT). Priznati iznos od 1.350,00 EUR uvećan je za 25% PDV, trošak vještačenja u iznosu od 600,00 eur, a trošak sudske pristojbe iznosio bi 232,00 EUR (tužbe i presude po 116,00 EUR), stoga mu je po ovoj osnovi priznat trošak u zatraženom iznosu od 100,00 EUR (tužbe i presude pod 50,00 EUR).

20. Slijedom iznijetog, tuženoj je naloženo 2.387,50 EUR sa zatraženom zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove presude do isplate, kako je i odlučeno u točki V izreke.

Split, 17. veljače 2026.

S u d a c

Branko Malenica

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana zaprimanja njezinog pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tužene