Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-165/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja SP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja u zamjeni CP, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Marijana Belčića, i punomoćnika tužene u zamjeni Mateja Šokčevića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić d.o.o. u Osijeku, po objavi 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu br. 9012410446, sklopljenog 16. travnja 2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 16. travnja 2007. po javnom bilježniku Davidu Milasu iz Darde pod br. OV-1549/2007, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.

II. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju SP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 404,04 EUR (slovima: četiristo četiri eura četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. travnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju SP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 490,58 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11. veljače 2025. navodi da je 16. travnja 2007. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu br. 9012410446, potvrđen 16. travnja 2007. po javnom bilježniku Davidu Milasu iz [adresa] pod br. OV-1549/2007, prema kojem je tužena kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 67.692,75 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 28 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 12. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu jednokratno 1,00% od ukupnog iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužena je 17. travnja 2007. naplatila tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.044,27 kn, koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 404,04 EUR. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tužene (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluge na ime koje se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Obzirom je tužena temeljem navedene nepoštene odredbe u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla nepripadajuću imovinsku korist, navedena je kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1115. ZOO-a, takove dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu br. 9012410446, sklopljenog 16. travnja 2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 16. travnja 2007. po javnom bilježniku Davidu Milasu iz [adresa] pod br. OV-1549/2007, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 404,04 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. travnja 2007. do isplate.

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana."

2. Tužena prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora. Naime, tužitelj je očito suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, budući se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, slijedom čega predlaže sudu, sukladno odredbi članka 35. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP), na brz i prikladan način, najkasnije na pripremnom ročištu, utvrditi vrijednost predmeta spora. S navedenim u vezi, tužena ističe kako deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

Tužena ističe prigovor zastare u odnosu na istaknuti regresni zahtjev odnosno potraživanje tužitelja u iznosu od 404,04 EUR. Da nema osnove za fiksiranje dospijeća, a posljedično i početka tijeka zastare, uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe jasno je utvrdio Sud EU presudom u predmetu C-561/21 od 25. travnja 2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA). Budući Vrhovni sud Republike Hrvatske u objedinjenom pravnom shvaćanju nije doveo u pitanje petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima te da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju članka 12. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena 17. travnja 2007., a predmetna tužba podnesena 11. veljače 2025., očito je kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u zastari. Tužena u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (dalje u tekstu: naknada za obradu kreditnog zahtjeva / ulazna naknada), kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 404,04 EUR na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tužena ističe da: ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima; ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna; ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, ista je u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tužene, a na koju naknadu tužena ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u članku 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., 46/07., 79/07., dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine"

75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23., dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Na temelju ZPK, donesen je Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ 15/14.), kojim Pravilnikom je u članku 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženoj dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Navedeno upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 101/17., 128/22., 156/23.), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tužena pridržava u cijelosti. Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, (dalje u tekstu: Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, su sadržani u odredbama članka 81.

– članka 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Sukladno odredbi članka 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Da izostanak pojedinačnih pregovora nije dostatna pretpostavka za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe potvrđuje i VSRH u svojoj presudi posl.br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., a kojom utvrđuje kako sud ocjenu o nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe nikako ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i na tome da tužena nije dokazala stvarne troškove koje je imala prilikom obrade kredita. VSRH jasno određuje kako je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a nakon toga utvrditi i druge okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve u smislu odredbe članka 81. ZPP-a. Tužitelj neosnovano problematizira činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu potvrđuje i Sud EU u presudi od 3. listopada 2019. u predmetu broj C-621/17. Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 67.692,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 3.044,27 kuna / 404,04 EUR ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, vidljivo je kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. I VSRH je, u presudi posl.br. Rev-673/2023-2, jasno utvrdio da je sud prilikom ocjene o postojanju značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, dužan provesti kvantitativnu ocjenu odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade. Tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi eventualno dokazao da bi se iznos sporne naknade mogao smatrati značajnim u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, evidentno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, na temelju odredbe članka 81. ZZP-a. Da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to proizlazi iz odredbe članka 84. ZZP-a. Obzirom tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tužena nije navela koje je usluge naplatila, upire na stav Suda EU iz presude od 3. listopada 2019. u predmetu broj C-621/17: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE NALAŽE da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ Tužitelju je iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tužena naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Sporna naknada obračunata je i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. I iz Općih uvjeta vidljivo je da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Sve naknade su iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Obzirom je primjena Općih uvjeta tužene ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tužene, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ br. 159/13., 19/15., 102/15., 15/18., 70/19., 47/20., 146/20., 151/22., dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tužene valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

Tužena osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tužena ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupala u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženičino poslovanje te se stoga tužena eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Slijedom navedenog, predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz obvezivanje tužitelja da tuženoj nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

2.1. Na ročištu 16. siječnja 2026. tužena je izrijekom iznijela da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva niti datum naplate sporne naknade.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj: 9012410446 od 16. travnja 2007. (stranica 5-10 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 11-118 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (stranica 130-138 spisa), iskaz tužitelja (stranica 149-150 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, budući je tužitelj na ročištu 16. siječnja 2026., odustao od provođenja istog, a obzirom visina kondemnatornog dijela zahtjeva nije sporna.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu broj: 9012410446 od 16. travnja 2007. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“, te isplata iznosa od 404,04 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. travnja 2007. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 16. travnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012410446 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 67.692,75 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna (članak 12. stavak 3.),

- da je kredit odobren za kupnju stambenog objekta + adaptaciju,

- da je tužena tužitelju na ime predmetne naknade 17. travnja 2007. naplatila iznos od 404,04 eura.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna, sadržana u članku 12. stavku 3. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

7.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

7.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

7.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 12. stavka 3. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za kupnju stambenog objekta + adaptaciju, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je kredit bio potreban za kupovinu kuće u kojoj i dan danas živi, time da u trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik tvrtke niti obrta niti je kuću kupljenu sredstvima unio u imovinu obrta odnosno tvrtke. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 12. stavak 3. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu od 16. travnja 2007.

9.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao 2007. godine u PBZ, da je obilazio banke tražeći kredit i u PBZ je ostvario uvjete za podizanje kredita. Prilikom podnošenja zahtjeva za odobrenje kredita nije bilo govora o naknadi za obradu kredita. Ugovor o kreditu sačinila je banka i on nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora o kreditu, bilo je uzmi ili ostavi, a njemu je u tom trenutku kredit bio neophodan. Prethodno potpisivanju, ugovor je pročitao i najbitnije mu je bilo da je dobio iznos kredita koji mu je bio potreban, ostale odredbe je pročitao ali nije razumio. Po struci je VKV tesar, a u to vrijeme bio je zaposlen u vojsci kao vojnik. Od strane službenika u banci nije mu rečeno na što se odnosi naknada za obradu kredita niti na koji je način određena visina iste.

Na upit pun. tužene odgovorio je da se ne sjeća kada je saznao o nepoštenosti odredbi o naknadi za obradu kredita. Pročitao je ugovor ali nije ga razumio u potpunosti pa se više ni ne sjeća da li je uočio odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. Ne sjeća se da bi od službenika banke tražio da mu pojasni pojedine odredbe. Ne zna je li primijetio u ugovoru o kreditu odredbu o Općim uvjetima, ustvari ni ne zna šta to znači.

9.2. Na temelju iskaza tužitelj a , proizlazi da mu nije ništa pojašnjeno u svezi tzv. ulazne naknade, od čega se sastoji, nije mu je pojašnjeno na koji način je određena visina iste, kao i da o istoj nije mogao pregovarati, već se radilo o ponudi banke "uzmi ili ostavi", odnosno odobrenje kredita bilo je uvjetovano plaćanjem predmetne naknade.

9.3. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.

9.4. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužena jednako tako ničim nije dokazala da je tužitelj upoznat s Općim uvjetima poslovanja s građanima.

9.5. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.6. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,00% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.7. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.8. Budući se o odredbi članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

9.9. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

10. U odnosu na prigovor tužene da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisima ni moralu društva, pa da ne može biti nepoštena, ovaj sud ukazuje da sporna odredba ugovora o kreditu nije utvrđena ništetnom jer da ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnom iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

11. Ne radi se o zabrani manjeg značaja jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapali s tuženom i drugim bankama.

12. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

13. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

13.1. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 404,04 eura, koji iznos i datum uplate - 17. travnja 2007. je među strankama nesporan, pa kako tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu počevši od 18. travnja 2007., to mu je ista dosuđena sukladno traženju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

14. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

15. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.) te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 16. siječnja 2026. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 404,04 eura, a koji iznos predstavlja utuženi iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., i u odluci broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena prema visini zahtjeva za isplatu.

15.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 27. svibnja 2025. u iznosu 100,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 16. siječnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 17. veljače 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 350,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 437,50 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 eura i trošak pristojbe za presudu u iznosu 26,54 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 490,58 eura, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužitelj odbijen.

16. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 17. veljače 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Šooš Maceljski, Mandić Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu