REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-2821/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Meri Dominis Herman, na prijedlog više sudske savjetnice Margarete Duvnjak, uz sudjelovanje Slobodanke Gorsensky, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Katarina Fabek Glasnović, odvjetnica u Zaprešiću, Josipa Jelačića 13, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja poreza na dohodak za 2018. godinu, 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/21- 01/38, URBROJ: 513-04-24-2 od 30. travnja 2024.

II Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske – Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačka županija, Ispostave Zaprešić KLASA: UP/I-410-23/2020-02/8791, URBROJ: 513-07-22-03-20-5 od 9. studenoga 2020. III Nalaže se tijelu iz točke II da u roku od 30 (trideset) dana od dana dostave pravomoćne presude donese odluku o prigovoru tužitelja protiv privremenog poreznog rješenja KLASA: UP/I-410-23/2020-02/8791, URBROJ: 513-07-22-03-20-01 od 12. kolovoza 2020. te da u ponovljenom postupku postupi u skladu s pravnim shvaćanjem i primjedbama izraženim u obrazloženju presude.

IV Nalaže se tuženiku OIB: 18683136487, da tužiteljici nadoknadi trošak ovog upravnog spora u iznosu od 1.250,00 EUR-a (tisućudvjestopedeset eura) u roku od 30 (trideset) dana od dana dostave pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/21- 01/38, URBROJ: 513-04-24-2 od 30. travnja 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske – Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačka županija, Ispostave Zaprešić KLASA: UP/I-410-23/2020-02/8791, URBROJ: 513-07-22-03-20-5 od 9. studenoga 2020.

2. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 9. studenoga 2020., točkom I. izreke odbijen je prigovor tužitelja izjavljen protiv privremenog poreznog rješenja KLASA: UP/I-410-23/2020-02/8791, URBROJ: 513-07-22-03-20-01 od 12. kolovoza 2020. Točkom II. izreke tužitelj se obvezuje uplatiti razliku poreza na dohodak i prireza, sukladno članku 54. stavku 10. Zakona o porezu na dohodak na naznačeni broj računa. Točkom III. izreke određeno je da se na nepravodobno uplaćeni iznos poreza i prireza obračunava i plaća zatezna kamata. Točkom IV. Izreke određeno je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

3. Tužitelj u cijelosti osporava zakonitost pobijanog akta. U bitnom ističe kako se u osporenom rješenju tuženik poziva na odredbe međunarodnog ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprječavanju izbjegavanja plaćanja poreza na dohodak i na imovinu, ali da u cijelosti primjenjuje zakone Republike Hrvatske. Ističe kako tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja samo navodi da je vodilo računa o navedenom Ugovoru te citira članke 1. i 14., međutim propušta obrazložiti njihovu primjenu u konkretnom slučaju. Navodi da je nesporno da je ostvario dohodak od nesamostalnog rada u Republici Sloveniji za 2018. godinu. Nadalje, da se naknade i druga slična primanja koja rezident države ugovornice ostvari nesamostalnim radom, oporezuju samo u toj državi, osim ako se nesamostalni rad obavlja u drugoj državi ugovornici. Iz takve zakonske norme proizlazi da Republika Hrvatska nema legitimaciju za ponovno oporezivanje po istoj osnovi. Predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika i predmet vratiti tuženiku na ponovno odlučivanje o žalbi protiv prvostupanjskog rješenja uz naknadu troškova upravnog spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja, predlaže da sud riješi predmetni spor bez rasprave i tužbu odbije kao neosnovanu.

5. Strankama je dana mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima drugih stranka, odnosno o činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, 36/24 – dalje: ZUS), te je spor riješen bez održavanja rasprave, na temelju ovlaštenja iz članka 98. stavka 1. točke 4. ZUS-a, s obzirom da tužitelj osporava samo primjenu prava i nije izričito zatražio održavanje rasprave.

6. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te isprave priložene spisu tuženika.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Iz spisa predmeta proizlazi da je u odnosu na tužitelja doneseno privremeno porezno rješenje od 12. kolovoza 2020. s pozivom na odredbu članka 51. stavka 1., članka 46. stavka 1., članka 54. stavka 9. i članka 80. Zakona o porezu na dohodak, kao i članka 87. Pravilnika o porezu na dohodak te se navodi da je porezna obveza određena na temelju evidencija i podataka kojima je prvostupanjsko tijelo raspolagalo. Navedenim rješenjem tužitelju je utvrđena obveza uplate razlike poreza i prireza na dohodak za 2018. godinu zbog utvrđenih primitaka, plaće i mirovine iz Republike Slovenije, u posebnom postupku utvrđivanja godišnjeg poreza na dohodak, pokrenutom po službenoj dužnosti.

9. Tužitelj je protiv navedenog privremenog poreznog rješenja od 12. kolovoza 2020. podnio prigovor, koji je odbijen kao neosnovan rješenjem od 9. studenoga 2020. U obrazloženju navedenog rješenja od 9. studenoga 2020. tijelo je navelo da je nakon izvršenog uvida u Informacijski sustav Porezne uprave te provjere svih činjenica bitnih za oporezivanje poreza na dohodak za 2018. godinu, utvrdilo da je razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 3.786,61 kuna ispravno obračunata. Pritom, tijelo citira odredbe Zakona o porezu na dohodak, ali odredbe članka 4., članka 14. i članka 23. stavka 1. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sklopljenog između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Također, navodi da je tužitelj dostavio TI upitnik iz kojeg je nesporno vidljivo da je tužitelj rezident Republike Hrvatske te da i sam navodi da živi u [adresa] te kao dnevni migrant radi u Republici Sloveniji po potrebama inozemnog poslodavca.

10. Tuženik je odbio žalbu tužitelja uz obrazloženje da je prvostupanjsko porezno tijelo utvrdilo da je tužitelj rezident Republike Hrvatske te je za istoga kod oporezivanja u osporavanome postupku primijenjen članak 14. stavak 2. Ugovora Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sklopljenog između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, da je tužitelj poreznom tijelu dostavio potvrdu Ministarstva financija Republike Slovenije iz koje je vidljivo da je isti u Republici Sloveniji ostvario primitak od nesamostalnog rada u bruto iznosu od 5.164,68 eura (38.309,40 kuna), da su na isti iznos plaćeni doprinosi u iznosu od 328,47 eura (2.436,45 kuna) te porez u iznosu od 1.079,95 eura (8.010,61 kuna) te da je na ime iste u inozemstvu uplaćen iznos od 0,00 eura poreza; da je prijavio poreznom tijelu stjecanje mirovine iz Republike Slovenije te da je na istu u Republici Hrvatskoj uplatio 0,00 kuna poreza, da u Republici Hrvatskoj tužitelj ne ostvaruje nikakve primitke te da mu je 12. kolovoza 2020. izvršen godišnji obračun poreza na dohodak po načelu svjetskog dohotka i izdano privremeno porezno rješenje, da je tužitelju u Republici Hrvatskoj kao državi rezidentnosti prilikom utvrđivanja godišnjeg obračuna poreza na dohodak izvršeno uračunavanje poreza plaćenog u Republici Sloveniji na propisani način u tuzemni porez na dohodak temeljem potvrde o plaćenome porezu koju je izdalo porezno tijelo Republike Slovenije te da je prvostupanjsko tijelo vodilo računa o Ugovoru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu.

11. Među strankama nije sporno da je tužitelj rezident Republike Hrvatske te da je u 2018. godini radio u Republici Sloveniji. Također je nesporno da je tužitelj u 2018. godini iz Republike Slovenije ostvario primitke po osnovi plaće i po osnovi mirovine.

12. Međutim, sporno je da li je tužitelju pravilno utvrđena razlika poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, kako je to određeno osporenim rješenjem.

13. Sukladno članku 14. stavku 1. Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprječavanju izbjegavanja plaćanja poreza na dohodak i na imovinu (Narodne novine, br. 8/05, dalje: Ugovor) U skladu s odredbama članka 15., 17., 18. i 19. plaće, naknade i druga slična primanja koja rezident države ugovornice ostvari nesamostalnim radom, oporezuju se samo u toj državi, osim ako se nesamostalni rad obavlja u drugoj državi ugovornici. Ako se radi o takvom nesamostalnom radu, primanja koja se od toga ostvaruju mogu se oporezivati u toj drugoj državi. Stavkom 2. Neovisno o odredbama stavka 1., primanja koja rezident države ugovornice ostvaruje od nesamostalnog rada u drugoj državi ugovornici oporezuju se samo u prvospomenutoj državi ako: a) primatelj boravi u drugoj državi u razdoblju ili razdobljima koja ukupno ne traju duže od 183 dana u bilo kojem dvanaestomjesečnom razdoblju koje počinje ili završava u predmetnoj poreznoj godini, i

b) primanja isplati poslodavac koji nije rezident druge države ili se ono isplati u njegovo ime,

c) primanje ne tereti stalnu poslovnu jedinicu koju poslodavac ima u drugoj državi.

14. Člankom 17. Ugovora propisano je da se pod uvjetima propisanima u članku 18. stavku 2., mirovine i druga slična primanja isplaćena rezidentu države ugovornice s obzirom na njegov prijašnji nesamostalni rad oporezuju samo u toj državi.

15. Člankom 18. stavkom 2. Ugovora propisano je:

a) Mirovine koje fizičkoj osobi isplaćuje država ugovornica ili se isplaćuju iz fondova koje je osnovala država ugovornica ili njezina politička podjedinica ili njezino lokalno tijelo vlasti, za usluge obavljene za tu državu ili podjedinicu ili tijelo, oporezuju se samo u toj državi,

b) Međutim, te mirovine, oporezuju se samo u drugoj državi ugovornici ako je fizička osoba rezident i državljanin te druge države.

16. Sukladno članku 23. stavku 1. Ugovora, kad rezident države ugovornice ostvari dohodak ili posjeduje imovinu koja se u skladu s odredbama ovog Ugovora, može oporezivati u drugoj državi ugovornici, prvospomenuta država će odobriti:

a) kao odbitak od poreza na dohodak toga rezidenta iznos koji je jednak porezu na dohodak plaćenom u toj drugoj državi,

b) kao odbitak od poreza na imovinu toga rezidenta iznos koji je jednak porezu na imovinu plaćenom u toj drugoj državi.

Stavkom 2. istog članka propisano je da, međutim, takav odbitak neće niti u jednom od ova dva slučaja biti veći od dijela poreza na dohodak ili poreza na imovinu koji je utvrđen prije odbitka, a koji se može, ovisno o slučaju, pripisati dohotku ili imovini koji su oporezivi u toj drugoj državi.

Stavkom 3. istog članka određeno je kad se u skladu s bilo kojom odredbom ovog Ugovora, dohodak koji ostvari ili imovina koju posjeduje rezident države ugovornice izuzimaju od poreza u toj državi, ta država svejedno može, pri obračunu iznosa poreza na preostali dohodak ili imovinu takvoga rezidenta, uzeti u obračun izuzeti dohodak ili imovinu.

17. Predmet ovog spora je utvrđivanje razlike poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak za 2018. godinu.

18. Pritom, Sud nalazi da je u ovom sporu nesporno utvrđeno da je tužitelj rezident Republike Hrvatske te da je kao dnevni radni migrant nekoliko dana mjesečno radio u Republici Sloveniji kao vozač kamiona i autobusa. Također je nesporno da je tužitelj u 2018. godini iz Republike Slovenije ostvario primitke po osnovi plaće i po osnovi mirovine. Shodno tome, u konkretnom slučaju treba primijeniti relevantne odredbe Ugovora.

19. Na temelju članka 14. stavka 2. Ugovora, primanja koja tužitelj kao rezident Republike Hrvatske ostvaruje od nesamostalnog rada u Sloveniji se oporezuju samo u Republici Hrvatskoj (kao državi rezidentnosti), ali samo ako (kumulativno) tužitelj u Republici Sloveniji boravi ne dulje od 183 dana u godini i ako mu primanja isplaćuje poslodavac koji nije rezident Republike Slovenije, sukladno odredbi članka 14. stavka 2. Ugovora iz kojeg je razvidno da je kumulativni uvjet propisan točkama a) i b) citiranog članka.

20. S obzirom na to da nije utvrđeno da bi tužiteljeva primanja plaće ostvarena u Republici Sloveniji isplatio poslodavac koji nije slovenski rezident, na temelju članka 14. stavka 2. Ugovora, ne bi postojala osnova da se taj tužiteljev primitak oporezuje u Republici Hrvatskoj. Shodne tome, u tom slučaju se u pogledu tužiteljeve plaće ostvarene u Republici Sloveniji primjenjuje članak 14. stavak 1. Ugovora, po kojem se u slučaju nesamostalnog rada koji se obavlja u drugoj državi ugovornici (državi nerezidentnosti) primanja mogu oporezivati u toj drugoj državi, a iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je tužitelj dostavio potvrdu Ministarstva financija Republike Slovenije iz koje je vidljivo da je tužiteljeva plaća već oporezovana u Republici Sloveniji. Suprotno tome, oporezivanje tužiteljeve mirovine ostvarene u Republici Sloveniji se oporezuje samo u Republici Hrvatskoj, na temelju članaka 17. i članka 18. stavka 2. Ugovora. Slijedom navedenog, sud ne može izvesti zaključak o pravilnosti i zakonitosti prvostupanjskog rješenja o odbijanju tužiteljevog prigovora, a niti zaključak o pravilnosti i zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

21. Predmet je vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu koje će ponovo odlučiti o tužiteljevom prigovoru protiv privremenog poreznog rješenja od 12. kolovoza 2020. na način da će prvenstveno primijeniti odredbe Ugovora, tako što će u pogledu tužiteljeve plaće na temelju članka 14. stavka 2. Ugovora moći izvršiti razliku oporezivanja samo ako nedvojbeno utvrdi da je tužitelju plaću isplatio poslodavac koji nije slovenski rezident, u kojem slučaju će onda morati primijeniti načela izbjegavanja dvostrukog oporezivanja iz članka 23. Ugovora, dok će u pogledu tužiteljeve mirovine ostvarene u Republici Sloveniji moći primijeniti oporezivanje po domaćem propisu o porezu na dohodak, na temelju članaka 17. i 18. stavka 2. Ugovora.

22. Slijedom navedenog, prvostupanjsko upravno tijelo će u ponovnom postupku donijeti odluku o prigovoru tužitelja protiv privremenog poreznog rješenja od 12. kolovoza 2020. pridržavajući se pravnog shvaćanja suda iznesenog u točki 21. obrazloženja presude.

23. Sukladno tome, na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u točkama I, II i III izreke presude.

24. Budući da je tuženik izgubio spor dužan je tužitelju nadoknaditi opravdane izdatke učinjene u tijeku spora, a koji obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika. Tužitelju je kao opravdan izdatak u smislu odredbe članka 144. ZUS-a priznat trošak za sastav tužbe u zatraženom iznosu od 1.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV, u sveukupnom iznosu od 1.250,00 EUR uz primjenu Tbr. 27., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

25. Stoga je, temeljem članka 148. stavka 4. odlučeno kao u točki III izreke presude.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Sutkinja:

Meri Dominis Herman

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena sukladno članku 127. stavku 1. ZUS-a.

Dna:

1. Odvjetnica Katarina Fabek Glasnović, Zaprešić, Josipa Jelačića 13

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV,

3. U spisu