REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Kzz-2/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenome od sudaca dr. sc. Branka Brkića kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa i Žarka Dundovića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog MĐ zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje KZ/11), odlučujući o zahtjevu glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske za zaštitu zakonitosti od 29. prosinca 2025., broj KZZ-DO-65/2024-4, podignutom protiv pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Požegi od 25. ožujka 2024., broj Kv-7/2024-6, i drugostupanjska presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 31. svibnja 2024., broj Kž-214/2024, u sjednici održanoj 17. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e :
Zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Uvodno citiranom pravomoćnom presudom osuđenom MĐ obustavljen je postupak za opoziv uvjetne osude zbog neizvršenja posebne obveze naložene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi broj K-2/2022.
2. Protiv te pravomoćne presude državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je 29. prosinca 2025., pod brojem KZZ-DO-65/2024-4, zahtjev za zaštitu zakonitosti, zbog bitne povrede Zakon o kaznenom postupku – ("Narodne novine", broj 125/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka USRH, 143/12., 56/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - odluka USRH, 80/22., 36/24. i 72/25. – dalje: ZKP) iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a i povrede zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 5. ZKP-a u svezi s čl. 58. st. 5. KZ/-11, te predlaže da se Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdi da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Puli-Pola od 31. svibnja 2024., broj Kž-214/2024 povrijeđen zakon u 468. st. 1. toč. 11. i čl. 469. st. 1. toč. 5. ZKP-a u svezi s čl. 58. st. 5.-KZ/11, u korist osuđenog.
2.1. Sjednici vijeća nije pristupio uredno obaviješteni glavni državni odvjetnik.
3. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.
4. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da u postupku opoziva uvjetne osude zbog neispunjenja posebne obveze iz čl. 62. KZ/11 o neispunjenju te obveze u cijelosti, izričaj "… u potpunosti ili u većoj mjeri …" propisan čl. 58. st. 5. KZ/11, valja tumačiti na način da je za ovo neispunjenje morao postojati neki ispričavajući razlog. Njegova tvrdnja da matematičko stavljanjem u razmjer ispunjenog i neispunjenog dijela posebne obaveze, bez da se za neispunjenje obveze u manjoj mjeri utvrde i obrazlože ispričavajući razlozi, nikada ne može rezultirati obustavom postupka opoziva te uvjetne osude, je pogrešna.
5. Naime, odredba čl. 58. st. 5. KZ/11, kada govori o razlozima za mogući opoziv uvjetne osude, postavlja alternativno nekoliko razloga, time da ovo neispunjenje samo za "… kršenje obveze koja mu je određena sigurnosnom mjerom izrečenom uz uvjetnu osudu…" povezuje sa sintagmom "bez opravdanih razloga". Kada govori o potrebi ispunjenja posebne obveze, kao što ju je imao osuđeni MĐ, odredba čl. 58. st. 5. KZ/11 mogući opoziv uvjetne osude povezuje s ispunjenjem te obveze "… u potpunosti ili u većoj mjeri …", ne stavljajući bilo kakav opravdavajući razlog kao uvjet ako bi obveza bila ispunjena u "samo" većoj mjeri, a ne u potpunosti.
5.1. Pitanje postojanja "opravdanih razloga" navedeni su u daljnjem tekstu čl.a 58. st. 5. KZ/11. Naime zakonodavac, u slučaju postojanja "opravdanih razloga" za neispunjenje posebne obveze propisuje da sud može osuđenoj osobi "… obveze zamijeniti drugima, ili mu izreći zaštitni nadzor ako ga do tada nije imao, ili ga može osloboditi obveza, odnosno zaštitnog nadzora, ili mu može produljiti rok za izvršenje izrečenih obveza ili zaštitnog nadzora". Dakle, upravo iz ovakvog izričaja zakonodavca jasno je da postojanje tzv. opravdavajućih razloga za neispunjenje posebne obveze može rezultirati mogućim odlukama kako ih propisuje zakon i da se ne dovodi u vezu sa ispunjenjem posebne obveze u pretežitom dijelu.
6. Je li ispunjenje posebne obveze naložene pravomoćnom presudom u smislu popravljanja štete na način da je osuđenik dužan platiti preračunato 16.988,52 eura, a koji dug je plaćen u omjeru 24,34 % nešto što se može smatrati ispunjenjem posebne obveze u pretežitom dijelu, činjenično je pitanje zbog kojeg se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi. Valja istaći da i sam državni odvjetnik u svome zahtjevu izrijekom isključuje traženje utvrđenja da li je ovaj matematički razmjer opravdavajući za obustavu opoziva uvjetne osude.
6.1. Naime, zakonodavac je prepustio sudu činjenično utvrđivanje radi li se o razlogu za obustavu postupka opoziva uvjetne osude zbog ispunjenja posebne obveze u pretežitom dijelu. Ovaj izričaj zakona "u pretežitom dijelu" nije brojčano moguće izraziti identično za sve predmete, već je upravo zadaća suda da od slučaja do slučaja utvrđuje radi li se o ispunjenju obveze u pretežitom dijelu ili ne, pri tome neovisno o postojanju ili ne postojanju ispričavajućih razloga, kao razlogu za opoziv uvjetne osude odnosno obustavu postupka opoziva.
7. Iz naprijed navedenih razloga je na temelju čl. 512. ZKP-a valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.
Zagreb, 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Branko Brkić
