REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-2530/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Zagreba, Ulice Franje Župana 18, protiv tuženika OTP BANKE d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 23. siječnja 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e :

I/ Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj: 75209/05 sklopljenog dana 29.06.2005. godine između pok. ŽĐ, Kaštel Štafilić, Put Resnika 50, OIB: 35259077481 kao korisnika kredita s jedne strane i HVB Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 696,79 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 31.07.2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže s tuženiku, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 509,59 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 17. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV/ Odbija se djelomično kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu trošak u iznosu od 323,76 € sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 02. studenog 2025. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su pok. ŽĐ i HVB Splitska banka d.d. (pravni prednik tuženika) 29.06.2005. sklopili Ugovor o kreditu. Navodi da je ugovoreno čl. 5.2. ugovora naplaćivanje administrativne naknade za obradu kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita. Korisniku kredita je 31.07.2005. naplaćena naknada u iznosu od 696,79 €. Napominje da je korisnik kredita potrošač i da se radi o tipskom i adhezijskom ugovor o kreditu kojeg je sastavio pravni prednik tuženik, a da korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj predmetne odredbe te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u naknadu. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika kredita koji je potrošač. Navodi da su nasljednici korisnika kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da nije sporno da je pravni prednik tuženik sklopio predmetni Ugovor o kreditu, no sporno je jesu li konkretne odredbe Ugovora nepoštene i ništetne. Navodi da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % pa je ta odredba lako uočljiva i razumljiva. O njoj se moglo pregovarati i korisnik kredita je bio slobodan odabrati neki drugih model kredita dostupan na tržištu. Spori da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i da bi time doveo korisnika kredita u neravnopravni položaj. Naknada za obradu odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima prilikom obrade kredita jer službenici banke moraju provesti niz radnji prije izdavanja kredita (analiza prikupljene dokumentacije, prikupljanje dodatne dokumentacije, ocjena prihoda i rashoda klijent, kreditne sposobnosti, vjerojatnosti vraćanja kredita i proces odobrenja i odbijanja kreditnog zahtjeva). Učinio je nespornom visinu tužbenog zahtjeva, a na ročištu dana 23. siječnja 2026. je učinio nespornim da je korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača kao i da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo između korisnika kredita i banke.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u obavijesti o promjeni kamatne stope (list 6-7 spisa), sporazum o podmiri duga nastalog temeljem konverzije (list 8 spisa), Ugovor o kreditu (list 9-15 spisa), Obavijesti (list 16, 17, 134 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 18-67, 75-130 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 68-73 spisa), potvrda o konačnoj podmiri kredita (list 74 spisa), rješenja Trgovačkog suda u Splitu (list 132-133, 135-136 spisa), rješenja o nasljeđivanju (list 137-138 spisa), sudska praksa (list 151-184 spisa).

4. Tužitelj je na ročištu dana 23.01.2026. povukao dokazni prijedlog financijskog vještačenja kao i prijedloga saslušanja svjedoka pok. ŽĐ, SĐ i TĐ.

5. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora u ovom predmetu je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o naknadi.

7. U ovom predmetu nije sporno da su pravni prednik tuženika i pok. ŽĐ sklopili ugovor o namjenskom kreditu 29.06.2005. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer je korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 3. ugovora o namjenskom kreditu određeno je da je namjena kredita adaptacija i podmira kredita HVB Splitska banka i refinanciranje kredita Hrvatska poštanska banka. Tuženik u postupku ne spori da je korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača.

8. Čl. 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da pravni prednik tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 105.000,00 CHF. Čl. 5. ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita i upravljanje kreditom u iznosu od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita i da se ista plaća jednokratno.

9. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su SĐ i TĐ (nasljednice pok. ŽĐ, što je razvidno iz rješenja o nasljeđivanju) i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 12. lipnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da SĐ i TĐ ustupaju tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ranije navedenog ugovora o kreditu sklopljenog između pok. ŽĐ i pravnog prednika tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

10. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

11. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

12. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

13. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

14. Tuženik tijekom postupka je učinio nespornim da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo između korisnika kredita i banke, stoga je prema ocjeni ovog suda ništetna je odredba čl. 5. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da će korisnik kredita platiti naknadu za obradu kredita i upravljanje kreditom u iznosu od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 29/03 – dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

16. Tijekom postupka je učinjeno nespornim da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, a u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je banka prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno troškovima radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita nije iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade niti je bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

17. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

20. Odredba o naknadi je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Pravni prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Zbog toga je i odredba čl. 8. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a, stoga je odlučeno kao pod točkom I/ izreke ove presude.

22. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

23. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

25. Suprotno odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

26. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 696,79 €, za koji iznos tužitelj tvrdi da je korisnik kredita uplatio po osnovi naknade za obradu kredita, a tuženik je istu činjenicu učinio nespornom.

27. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

28. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

29. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II/ izreke ove presude.

30. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25– dalje: Tarifa) kao i vrijednosti predmeta spora.

31. Sud je po prigovoru tuženika odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 696,79 € sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a. Tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 696,79 €. Međutim, posljedica ništetnosti navedene odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju iznos od 696,79 €. Stoga, vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u iznosu od 2.024,01 € je previsoko naznačena. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u ovom slučaju u cijelosti služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 696,79 € budući da je posljedica ništetnosti uprava plaćanje tog iznosa pa je primjerena vrijednost predmeta spora upravo 696,79 €.

32. S obzirom na vrijednost predmeta spora odvjetniku sukladno odredbama Tarife pripada nagrada u iznosu od 150,00 € po radnji, a ne kako je to tužitelj zatražio 200,00 €, slijedom čega je tužitelj odbijen za previsoko zatraženi dio troška po svakoj dosuđenoj radnji.

33. Sud je priznao tužitelju troškove i to: za sastav tužbe iznos od 150,00 € na temelju Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podneska od 17.12.2025. iznos od 150,00 € na temelju Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife te za zastupanja na ročištu 23.01.2026. iznos od 150,00 € na temelju Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife, što ukupno iznosi 450,00 €. Tužitelju je valjalo dosuditi troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,35 € i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 €. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 509,59 €, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.). Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao pod točkom III/ izreke presude.

34. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom da prema mišljenju suda isti trošak također nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP-a jer su se stekli uvjeti za isticanje presude na e-oglasnu ploču. Tužitelj je odbijen i za previsoko zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 100,00 €, obzirom da sukladno Uredbi o Tarifi o sudskih pristojbama, a sukladno vrijednosti predmeta spora iznos sudske pristojbe na presudu iznosi 26,54 €. Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkom IV/ izreke presude.

U Zagrebu 17. veljače 2026. godine

S u d a c:

mr. sc. Maja Josipović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku pristojbu na presudu (26,54 €)

2. tuženiku po punomoćniku