REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-373/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, za Ministarstvo obrane, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Koprivnici, protiv tuženika EŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi stjecanja bez osnove, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-107/2024-57, od 26. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17.veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika EŽ djelomično se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-107/2024-57, od 26. veljače 2025., u odluci o glavnoj stvari sadržanoj u točkama I., II. i III. izreke presude.

II. Žalba tuženika EŽ djelomično se uvažava, te se preinačava presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-107/2024-57, od 26. veljače 2025., u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki IV. izreke presude i sudi:

Svaka stranka snosi svoje troškove, uključujući i troškove drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-107/2024-57, od 26. veljače 2025., u točki I. izreke utvrđeno je da na dan 7. travnja 2021. postoji tražbina tužiteljice Republike Hrvatske, prema tuženiku EŽ, u iznosu od 14.300,81 EUR, koji je isplaćen tuženiku na temelju Presude Općinskog suda u Koprivnici - Stalna služba u Đurđevcu broj P-1183/2010-27 od 2. veljače2012., potvrđene Presudom Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici broj Gž-1693/2012-2 od 7. svibnja 2013., koje su ukinute Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1068/2013-2 od 3. siječnja 2017.

1.1. U točki II. izreke utvrđeno je da na dan 7. travnja 2021. postoji tražbina tuženika EŽ prema tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, Ministarstvu obrane, na temelju pravomoćne i ovršne Presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž R8/2020-2 od 15. veljače 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena Presuda Općinskog suda u Koprivnici broj Pr-9/2017-52 od 16. listopada 2020., u iznosu od 11.920,09 EUR.

1.2. U točki III. izreke izvršeno je prebijanje tražbine tužiteljice i tuženika iz točke I. i II. izreke presude te je presuđeno:

Nalaže se tuženiku EŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB:52634238587, za Ministarstvo obrane, OIB: 66486182714, isplati iznos od 2.380,72 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. travnja 2021. do isplate, i to: do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

1.3. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku EŽ da tužiteljici Republici Hrvatskoj za Ministarstvo obrane, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 771,75 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude

26. veljače 2025. do ispate.

2. Protiv presude žalbu je uložio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka s prijedlogom da se žalba uvaži, a presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije i tuženiku dosude troškovi postupka, ili podredno da se presuda ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. U sadržaju žalbe tuženik prvenstveno ističe da je osnova predmetnog postupka isplata iznosa razlike plaće koji je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem pravomoćnih sudskih presuda, nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske te presude ukinuo. Međutim, tuženik smatra da je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti jer su u istovrsnim postupcima sudovi takve zahtjeve odbijali, pa u tom pravcu citira pojedine sudske odluke.

2.2. Posebno se ukazuje i na odluku ESLJP Solomun c/a RH, prema kojoj je utvrđeno da je u tom predmetu pravomoćno naplaćena plaća od Republike Hrvatske kao poslodavca postala mirno vlasništvo, te da je VSRH promjenom takove pravomoćne odluke povrijedio pravo na mirno uživanje prava vlasništva. Stoga tuženik smatra da nije dužan vratiti iznos koji je naplatio po pravomoćnoj presudi od tužiteljice kao poslodavca, jer je taj iznos dakle ovršio po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije preinačena i vraćanje tog iznosa predstavljalo bi povredu konvencijskog prava na mirno uživanje prava vlasništva iz čl. 1 Protokola br. 1. te da su navedeno stajalište dužni primjenjivati i hrvatski sudovi kako ne bi došlo do povrede konvencije jer presuda Europskog suda za ljudska prava ima obvezujući učinak za državu koja je tužena pred sudom shodno čl. 46 st. 1 Konvencije, koja je po pravnoj snazi iznad zakona (čl. 141 Ustava RH).

2.3. Tuženik smatra i da je glede dosude procesnih kamata narušeno načelo ravnopravnosti, pravične ravnoteže i proporcionalnosti, kao i da je visina tog potraživanja protivna moralu društva, s obzirom na visinu kamata koja se od banaka dobiva za oročena sredstva.

2.4. Glede troškova postupka u žalbi se navodi da je sud kod odluke o trošku trebao voditi računa o tome da tuženik praktično nije uzrokovao niti jedan trošak u ovom postupku jer nije imao nikakav utjecaj, krivnju ili bilo što drugo da je dospio u predmetnu pravnu poziciju, niti je svojim ponašanjem uzrokovao bilo koji nepotreban trošak.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

3.1. U sadržaju odgovora posebno se osporava relevantnost odluka na koje se kao bitne za sudsku praksu poziva tuženik i istovremeno se citiraju odluke koje idu u korist stava tužiteljice. Glede pozivanja tuženika na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske broj 679/11, ističe se kako pravno stajalište izraženo u toj presudi nije primjenjivo u konkretnom slučaju jer se pravno stajalište iz navedene odluke temelji na bitno različitoj činjeničnoj osnovi.

4. Žalba nije osnovana glede odluke o glavnoj stvari, a djelomično je osnovana glede odluke o troškovima postupka.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka i pravilno je primijenio materijalno pravo glede odluke o glavnoj stvari, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo glede odluke o troškovima postupka.

6. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice radi povrata neto isplaćenog iznosa koji je tuženik naplatio na temelju osnove koja je kasnije otpala - ovršne isprave, pravomoćne Presude Općinskog suda u Koprivnici - Stalna služba u Đurđevcu poslovni broj P-1183/2010-27 od 2. veljače 2012., na temelju koje je provedena ovrha u korist tuženika. S druge strane tuženik je u slučaju da tužbeni zahtjev tužiteljice bude prihvaćen predložio donošenje presude kojom će se utvrditi da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 14.300,81 eura, utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 11.920,09 EUR, te da se navedene tražbine prebijaju.

7.1. Tijekom postupka tužiteljica je priložila matematički izračun svog potraživanja koji tuženik nije osporio i na temelju istog je tuženik precizirao svoj zahtjev za prijeboj podnesen podneskom od 16. studenog 2024.

8. Iz dokumentacije u spisu utvrđeno je:

- da je Presudom Općinskog suda u Koprivnici -Stalna služba u Đurđevcu broj P- 1183/2010-27 od 2. veljače 2012., potvrđenom Presudom Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici broj Gž1693/2012-2 od 7. svibnja 2013. naloženo ovdje tužiteljici da ovdje tuženiku isplati bruto iznos od 104.000,33 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 12.955,00 kn.

- da je radi namirenja tražbine koja mu je dosuđena ovdje tuženik pokrenuo ovršni postupak podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu te je njegova tražbina na temelju citirane ovršne isprave namirena u cijelosti.

- da su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr1068/2013-2 od 3. siječnja 2017. ukinute Presuda Općinskog suda u Koprivnici - Stalna služba u Đurđevcu broj P-1183/2010-27 od 2. veljače 2012. i Presuda Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici broj Gž1693/2012-2 od 7. svibnja 2013. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

- da je u predmetu broj Pr-9/2017., u ponovljenom postupku nakon ukidbene revizijske odluke, Općinski sud u Koprivnici donio Presudu broj Pr9/2017-52 od 16. listopada 2020., koja je preinačena Presudom Županijskog suda u Varaždinu Gž R- 8/2020-2 od 15. veljače 2021., kojom je naloženo tamo tuženici Republici Hrvatskoj za Ministarstvo obrane da tamo tužitelju EŽ isplati iznos od 122.625,65 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice,

- da je povodom žalbe tuženice presuda je djelomice potvrđena i djelomice preinačena Presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž R8/2020-2 od 15. veljače 2021. tako da je presuda Općinskog suda u Koprivnici broj Pr-9/2017-52 od 16. listopada 2020. potvrđena u dosuđujućem dijelu u odnosu na iznos od 63.532,93 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose i u odluci o troškovima postupka za tužitelju dosuđeni iznos od 25.911,60 kn, a preinačena je u preostalom dosuđujućem dijelu i u odluci o troškovima postupka te je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 59.092,72 kn sa zateznom kamatom i zahtjevom radi naknade parničnog troška u iznosu od 23.918,40 kn i naloženo je tužitelju da tuženici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 750,00 kn.

- da je protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije, koji je prijedlog odbačen Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3773/2021-2 od 14. rujna 2021., te je tužitelj podnio Ustavnu tužbu koja je odbačena rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5831/2021 od 25. studenog 2022.

- da iz izračuna koji je dostavila tužiteljica, a koji tuženik ne osporava proizlazi da prema presudi broj Pr-9/2017 tuženiku pripada iznos od ukupno 11.920,09 eura. S druge strane prema ukinutoj presudi broj P-1183/2010 neto iznos i kamate te procesne kamate od dana kada je tuženik primio zahtjev za mirno rješenje spora (19. rujna 2020.) do dana izjave o prijeboju (7. travnja 2021.) iznosi ukupno 14.300,81 eura, tako da prema dostavljenom izračunu ukupna razlika nakon izvršenog prijeboja u korist tužiteljice iznosi 2.380,72 eura.

9. Pravni okvir spora pravilno je postavljen pozivom na odredbe:

- čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) i to st. 1. kojim je propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema st. 3. citiranog članaka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

- čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. U postupku je sporno da li je tuženik dužan vratiti iznos koji mu je isplaćen na temelju Presude Općinskog suda u Koprivnici - Stalna služba u Đurđevcu broj P- 1183/2010-27 od 2. veljače 2012., koja je ukinuta povodom revizije. U svom stavu da nije dužan vratiti primljeni novac tuženik se poziva na odluku ESLJP u predmetu Solomun c/a RH, prema kojoj je utvrđeno da je u tom predmetu pravomoćno naplaćena plaća od Republike Hrvatske kao poslodavca postala mirno vlasništvo, te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske promjenom takove pravomoćne odluke povrijedio pravo na mirno uživanje prava vlasništva. Stoga tuženik smatra da nije dužan vratiti iznos koji je naplatio po pravomoćnoj presudi od tužiteljice kao poslodavca, jer je taj iznos ovršio po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije preinačena i vraćanje tog iznosa predstavljalo bi povredu konvencijskog prava na mirno uživanje prava vlasništva iz čl. 1 Protokola br. 1., a navedeno stajalište dužni primjenjivati i hrvatski sudovi kako ne bi došlo do povrede konvencije, jer presuda Europskog suda za ljudska prava ima obvezujući učinak za državu koja je tužena pred sudom shodno čl. 46 st. 1 Konvencije, koja je po pravnoj snazi iznad zakona (čl. 141 Ustava RH).

11. Prvostupanjski sud po ocijeni drugostupanjskog suda pravilno je zaključio da intervencijski efekt odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske nije primjenjiv na konkretni slučaj.

11.1. Naime, činjenica je da je presudom Europskog suda za ljudska prava broj 679/11 od 2. travnja 2015. u predmetu Solomun protiv Republike Hrvatske zauzeto pravno shvaćanje po kojem u slučaju kada je tužitelj vodio sudski spor protiv Republike Hrvatske i temeljem pravomoćne presude naplatio potraživanja od Republike Hrvatske, a potom pravomoćna sudska bude ukinuta ne mora vratit primljeni iznos jer bi mu vraćanjem naplaćenog iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje prava vlasništva a to bi u suprotnom značilo povredu prava iz čl.1. Protokola 1. Konvencije. No u konkretnom slučaju protiv navedene presude nije bio dozvoljen pravni lijek na koji bi imale pravo obje stranke, nego se samo Republika Hrvatska mogla koristiti izvanrednim pravnim lijekom - zahtjevom za zaštitu zakonitosti, što je u konačnici dovelo do nejednakosti stranaka u postupku.

12. U konkretnom slučaju tuženik je znao da je u predmetu Općinskog suda u Koprivnici - Stalna služba u Đurđevcu broj P-1183/2010, tuženica Republika Hrvatska protiv Presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici broj Gž1693/2012-2 od 7. svibnja 2013., kojom je potvrđena Presuda Općinskog suda u Koprivnici - Stalna služba u Đurđevcu podnijela pravovremenu reviziju 5. srpnja 2013. Revizija je izvanredni pravni lijek na koji stranke mogu podnijeti protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije. Tuženik, iako svjestan da je Republika Hrvatska uložila reviziju i da bi u slučaju da ista bude prihvaćena otpala osnova za plaćanje, podnio zahtjev za izravnu naplatu i u ovršnom postupku naplatio svoje potraživanje. Stoga je u pravu prvostupanjski sud kada navodi da je tuženik bio svjestan da se pravomoćna presuda može ukinuti i da ne može očekivati da će bezuvjetno moći zadržati novčani iznos koji mu je isplaćen u ovrsi, jer je odredbama Zakona o parničnom postupku propisana mogućnost ukidanja pravomoćne i ovršne presude povodom revizije, pa zahtjev za povrat isplaćenog iznosa temeljem osnove koje je otpala, ne predstavlja miješanje u tuženikovo uživanje prava vlasništva, odnosno, povredu prava iz čl.1. Protokola 1. Konvencije.

13. Ako bi se prihvatio stav da u konkretnom slučaju tuženik ne mora vratit primljeni iznos jer bi mu vraćanjem naplaćenog iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje prava vlasništva, podnošenje revizije kao izvanrednog pravnog lijeka i vođenje ponovljenog postupka bilo bi posve besmisleno.

14. Kako je u postupku utvrđeno postojanje potraživanja tužiteljice u iznosu od 14.300,81 eura na dan izjave o prijeboju 7. travnja 2021., i potraživanje tuženika u iznosu od 11.920,09 eura, pravilno je utvrđeno da preostala tražbina tužiteljice prema tuženiku iznosi 2.380,72 eura.

15. Zatezna kamata pravilno je dosuđena tužiteljici sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje ZOO), od 7. travnja 2021. (dan tuženikove izjave o prijeboju), jer je s danom prijeboja tuženik došao u zakašnjenje.

16. Djelomično je prihvaćena žalba tuženika glede odluke o troškovima postupka, jer drugostupanjski sud smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba članka 154. st. 4. ZPP-a.

16.1. Naime, prilikom odlučivanja o troškovima postupka treba imati u vidu cjelokupni kontekst uzroka koji su doveli do pokretanja postupka. Djelomično je u pravu je tuženik kada u žalbi navodi da je doveden u situaciju da vodi spor oko povrata sredstava koje je naplatio sukladno zakonu, ali po osnovi koja je kasnije otpala. Upravo cijeneći cijeli kontekst koji je doveo do ovoga spora drugostupanjski sud smatra da je uspjeh stranaka u postupku podjednak i da svaka strana snosi svoje troškove.

17. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. st.1. i članka 380. točka 3. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

U Požegi 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Branka Ribičić