Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-39/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Frani Šturi, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-280/2023-29 od 21. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-280/2023-29 od 21. studenoga 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 8.2. Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5103124806, sklopljenog 30.08.2006. godine, između tužitelja SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische bank d. d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, potvrđenog (solemniziranog) dana 04.09.2006. godine po javnom bilježniku Ranka Spevec iz [adresa], pod brojem: OU-993/2006, a koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d. d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, da u roku od 15 dana, isplati tužitelju SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.993,50 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku:

-na iznos od 4,11 EUR od dana 11.11.2006. godine, pa do isplate

-na iznos od 0,72 EUR od dana 13.12.2006. godine, pa do isplate

-na iznos od 0,04 EUR od dana 13.01.2007. godine, pa do isplate

-na iznos od 0,59 EUR od dana 10.02.2007. godine, pa do isplate

-na iznos od 0,46 EUR od dana 13.03.2007. godine, pa do isplate

-na iznos od 3,84 EUR od dana 13.04.2007. godine, pa do isplate

-na iznos od 4,39 EUR od dana 12.05.2007. godine, pa do isplate

-na iznos od 1,37 EUR od dana 15.06.2007. godine, pa do isplate

-na iznos od 0,91 EUR od dana 13.07.2007. godine, pa do isplate

-na iznos od 6,67 EUR od dana 18.01.2008. godine, pa do isplate

-na iznos od 31,19 EUR od dana 21.02.2008. godine, pa do isplate

-na iznos od 31,79 EUR od dana 21.03.2008. godine, pa do isplate

-na iznos od 24,42 EUR od dana 22.04.2008. godine, pa do isplate

-na iznos od 30,71 EUR od dana 22.05.2008. godine, pa do isplate

-na iznos od 24,31 EUR od dana 22.06.2008. godine, pa do isplate

-na iznos od 31,16 EUR od dana 17.07.2008. godine, pa do isplate

-na iznos od 24,10 EUR od dana 22.08.2008. godine, pa do isplate

-na iznos od 24,10 EUR od dana 23.09.2008. godine, pa do isplate

-na iznos od 25,43 EUR od dana 22.10.2008. godine, pa do isplate

-na iznos od 32,92 EUR od dana 15.11.2008. godine, pa do isplate

-na iznos od 29,47 EUR od dana 13.12.2008. godine, pa do isplate

-na iznos od 22,78 EUR od dana 16.01.2009. godine, pa do isplate

-na iznos od 23,86 EUR od dana 14.02.2009. godine, pa do isplate

-na iznos od 91,41 EUR od dana 14.03.2009. godine, pa do isplate

-na iznos od 31,58 EUR od dana 16.04.2009. godine, pa do isplate

-na iznos od 31,69 EUR od dana 16.05.2009. godine, pa do isplate

-na iznos od 30,84 EUR od dana 16.06.2009. godine, pa do isplate

-na iznos od 21,23 EUR od dana 15.07.2009. godine, pa do isplate

-na iznos od 26,71 EUR od dana 14.08.2009. godine, pa do isplate

-na iznos od 32,32 EUR od dana 06.09.2009. godine, pa do isplate

-na iznos od 35,74 EUR od dana 30.10.2009. godine, pa do isplate

-na iznos od 30,13 EUR od dana 17.11.2009. godine, pa do isplate

-na iznos od 35,72 EUR od dana 15.12.2009. godine, pa do isplate

-na iznos od 32,18 EUR od dana 15.01.2010. godine, pa do isplate

-na iznos od 33,64 EUR od dana 16.02.2010. godine, pa do isplate

-na iznos od 33,02 EUR od dana 16.03.2010. godine, pa do isplate

-na iznos od 35,12 EUR od dana 15.04.2010. godine, pa do isplate

-na iznos od 26,97 EUR od dana 15.05.2010. godine, pa do isplate

-na iznos od 29,18 EUR od dana 16.06.2010. godine, pa do isplate

-na iznos od 40,29 EUR od dana 16.07.2010. godine, pa do isplate

-na iznos od 36,42 EUR od dana 14.08.2010. godine, pa do isplate

-na iznos od 32,89 EUR od dana 16.09.2010. godine, pa do isplate

-na iznos od 38,53 EUR od dana 16.10.2010. godine, pa do isplate

-na iznos od 28,97 EUR od dana 16.11.2010. godine, pa do isplate

-na iznos od 32,40 EUR od dana 16.12.2010. godine, pa do isplate

-na iznos od 46,96 EUR od dana 15.01.2011. godine, pa do isplate

-na iznos od 36,81 EUR od dana 16.02.2011. godine, pa do isplate

-na iznos od 168,55 EUR od dana 19.02.2013. godine, pa do isplate

-na iznos od 45,67 EUR od dana 15.03.2013. godine, pa do isplate

-na iznos od 41,34 EUR od dana 16.04.2013. godine, pa do isplate

-na iznos od 47,69 EUR od dana 14.05.2013. godine, pa do isplate

-na iznos od 41,81 EUR od dana 14.06.2013. godine, pa do isplate

-na iznos od 39,09 EUR od dana 13.07.2013. godine, pa do isplate

-na iznos od 38,20 EUR od dana 14.08.2013. godine, pa do isplate

-na iznos od 41,76 EUR od dana 14.09.2013. godine, pa do isplate

-na iznos od 44,63 EUR od dana 15.10.2013. godine, pa do isplate

-na iznos od 40,95 EUR od dana 15.11.2013. godine, pa do isplate

-na iznos od 39,22 EUR od dana 14.12.2013. godine, pa do isplate

-na iznos od 45,21 EUR od dana 15.01.2014. godine, pa do isplate

-na iznos od 42,55 EUR od dana 14.02.2014. godine, pa do isplate

-na iznos od 42,86 EUR od dana 14.03.2014. godine, pa do isplate

-na iznos od 43,85 EUR od dana 12.04.2014. godine, pa do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023. godine pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.157,76 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja 21. studenoga 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.''

2. Protiv presude u cijelosti tuženik je izjavio žalbu zbog pogrešno primijenjenog materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te apsolutno i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Neutemeljeno sud smatra da sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR, nije otklonjena eventualna neravnoteža u pravima i obvezama parničnih stranaka, te da bi tužitelj imao pravni interes voditi postupak, odnosno imao pravo na isplatu unatoč provedenoj konverziji. Odlučna i nesporna činjenica koju sud nije odgovarajuće uzeo u obzir jest da su stranke 30. ožujka 2016. sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15. Čak i ukoliko sklapanje Aneksa ne dovodi do gubitka pravnog interesa i posljedično odbačaja tužbe, sporno je pitanje ima li tužitelj pravo na isplatu i utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi unatoč konverziji . Tuženik navodi da VSRH potvrđuje da su potrošači konverzijom u cijelosti obeštećeni i to kako s osnove promjenjive kamatne stope tako i s osnove valutne klauzule. Aneks Ugovora o kreditu sklopljen je slobodnom voljom na strani tužitelja, na osnovi jasno propisanih i zakonom utvrđenih uvjeta i parametara, pa je sud trebao utvrditi samo je li zakonskim odredbama o konverziji koje su sastavni dio aneksa/dodatka/sporazuma/ o konverziji pruženo dovoljno jamstvo zaštite tužitelju kao potrošaču, a što sud nije učinio. U obrazloženju sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude u kolektivnom postupku i to na odluku iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa pogrešno utvrđuje da je tuženikov prigovor zastare neosnovan, čime je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Sud je tužitelju dosudio iznos od 1.993,50 EUR na ime preplaćenih kamata, sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Navodi se da je u razdoblju nakon siječnja 2014. tužitelj u realiziranom otplatnom planu plaćao nižu kamatnu stopu od početno ugovorene, pa je nelogično da je vještak u tom razdoblju uspio izračunati preplatu po kamatnoj stopi u korist tužitelja. Kako je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku cjelokupne troškove postupka, osporava se i odluka o troškovima postupka te se navodi da je sud neosnovano na radnje učinjene prije 02.11.2022. prim ijenio vrijednost boda od 15,00 kn/2,00 EUR. Predlaže se presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbaciti odnosno odbiti kao neosnovan, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, sve uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima obrazloženje presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama.

5. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 15/23, 36/24 i 136/25 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

6. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da se vještak u svojem nalazu i mišljenju drži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio , te je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, jer je dan stručno i nepristrano , a vještak je otklonio sve prigovore tuženika. Pravilno sud smatra da su p rigovori tuženice na nalaz i mišljenje pravne naravi, a o kojima prigovorima je sud dao svoju ocjenu.

7. Temeljem provedenog vještačenja, a ne mišljenja prvostupanjskog suda, utvrđeno je da prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu , tužena nije uzela u obzir preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije .

8. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

9. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

10. Sud prvog stupnja utvrdio je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužiteljice i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

11. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

13. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

14. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da je predmet spora zahtjev za utvrđenje ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 8. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5103124806 od 30. kolovoza 2006., te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, te da tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa

- da je sporno jesu li predmetne odredbe Ugovora o kreditu bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja

- da li se radi o ništavim odredbama Ugovora o kreditu

- da je sporna visina zahtjeva, kao i da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je tijekom 2006. odlučio sa suprugom kupiti nekretninu za stanovanje

- da se odlučio realizirati kredit u Erste banci u švicarskim francima kada je bila kamata 4,75%

- da su kreditom kupili stan u [adresa], veličine 57 m² u kojem tužitelj stanuje sa svojom obitelji

- da se u banci nije moglo pregovarati u vezi visine kamatne stope, niti o ugovornim odredbama koje određuju način promjene kamatne stope

- da je uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006/1031262160/51400607-5103124806 od 30. kolovoza 2006. utvrđeno da je isti sklopljen između Erste & Steiermärkische bank d. d. kao banke i ABC iz [adresa], kao korisnika kredita

- da je iznos kredita 131.280,00 CHF

- da se radi o stambenom kreditu za kupnju nekretnine

- da je uvidom u aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103124806 od 30. ožujka 2016., utvrđeno da je isti sklopljen između Erste & Steiermärkische bank d. d. i SČ

- da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo, poreze i informatiku

MČ prof. dr.sc. dipl.oec

- da je utvrđeno da prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu, tužena nije uzela u obzir preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije

- da je tužitelj podneskom od 21. veljače 2024. uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka

- da je utvrđeno da je tuženica kamatnu stopu mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni

- da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredbe

- da je tuženica dužna isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjenjivih kamatnih stopa iznos od 1.993,50 eura

- da je iz Ugovora o kreditu utvrđeno da niti na jednom mjestu nisu navedeni egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope

- da je odredba da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a samim time i ništetna

- da ugovorna odredba koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to isključivo na štetu tužitelja

- da je čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora

- da na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate i to od dana kada su izvršene pojedine uplate

- da prigovor zastare nije osnovan

- da je u konkretnom slučaju tužba podnesena 12. lipnja 2019.

15. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. ZS sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

16. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

17. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

18. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom.

20. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 30. kolovoza 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

21. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

21. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

22. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

23. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužitelja nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, te da je njime utvrđen novi iznos glavnice duga, utvrđena redovna kamata, novi otplatni plan i novi mjesečni anuiteti, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužitelj konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za nju nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužitelj ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlašten pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

24. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

25. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, stoga su takvi žalbeni navodi tužene neosnovani. Utvrđeno je da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, a što je nesporno utvrđeno provedenim vještačenjem kojim je utvrđeno da prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu, tužena nije uzela u obzir preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije.

26. Treba reći da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

28. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita, jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje: Tarifa) te sukladno postavljenim zahtjevima. Valja reći da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a jer je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Ako je propisana Tarifa za nagrade odvjetnika ti troškovi odmjerit će se prema toj tarifi, a što je pravilno učinio prvostupanjski sud primjenjujući Tarifu koja je vrijedila u trenutku donošenja odluke.

29. Zbog navedenog žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao zakonitu.

30. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina