Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-990/2019-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja ZN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacinger, odvjetniku u Čakovcu, Kalmana Mesarića 1, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon 27. siječnja 2026., održane glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnice tužitelja i z. punomoćnice JN, odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tuženika, 17. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju ZN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 13.737,91 EUR (slovima: trinaesttisuća sedamstotridesetsedameura i devedesetjedancent), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. veljače 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose od:
312,05 EUR od 1. veljača 2012. do isplate
352,67 EUR od 1. ožujak 2012. do isplate
351,22 EUR od 1. travanj 2012. do isplate
356,11 EUR od 1. svibanj 2012. do isplate
364,62 EUR od 1. lipanj 2012. do isplate
354,00 EUR od 1. srpanj 2012. do isplate
351,07 EUR od 1. kolovoz 2012. do isplate
325,04 EUR od 1. rujan 2012. do isplate
347,48 EUR od 1. listopad 2012. do isplate
357,93 EUR od 1. studeni 2012. do isplate
350,99 EUR od 1. prosinac 2012. do isplate
342,66 EUR od 1. siječanj 2013. do isplate
339,79 EUR od 1. veljača 2013. do isplate
336,83 EUR od 1. ožujak 2013. do isplate
357,56 EUR od 1. travanj 2013. do isplate
327,06 EUR od 1. svibanj 2013. do isplate
322,07 EUR od 1. lipanj 2013. do isplate
325,05 EUR od 1. srpanj 2013. do isplate
321,92 EUR od 1. kolovoz 2013. do isplate
333,08 EUR od 1. rujan 2013. do isplate
340,30 EUR od 1. listopad 2013. do isplate
343,82 EUR od 1. studeni 2013. do isplate
356,39 EUR od 1. prosinac 2013. do isplate
343,71 EUR od 1. siječanj 2014. do isplate
263,19 EUR od 1. veljača 2014. do isplate
270,40 EUR od 1. ožujak 2014. do isplate
264,12 EUR od 1. travanj 2014. do isplate
255,11 EUR od 1. svibanj 2014. do isplate
257,05 EUR od 1. lipanj 2014. do isplate
263,49 EUR od 1. srpanj 2014. do isplate
268,62 EUR od 1. kolovoz 2014. do isplate
269,93 EUR od 1. rujan 2014. do isplate
275,43 EUR od 1. listopad 2014. do isplate
283,33 EUR od 1. studeni 2014. do isplate
284,81 EUR od 1. prosinac 2014. do isplate
285,97 EUR od 1. siječanj 2015. do isplate
285,38 EUR od 1. veljača 2015. do isplate
285,38 EUR od 1. ožujak 2015. do isplate
285,38 EUR od 1. travanj 2015. do isplate
285,38 EUR od 1. svibanj 2015. do isplate
285,38 EUR od 1. lipanj 2015. do isplate
285,38 EUR od 1. srpanj 2015. do isplate
285,38 EUR od 1. kolovoz 2015. do isplate
285,38 EUR od 1. rujan 2015. do isplate,
u roku 15 dana.
II. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim traži isplatu iznosa od 6.636,62 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30.9.2015. do isplate.
III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju ZN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 761,25 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 17. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate, te u tužbi u bitnome navodi da je tužena jedna od banaka obuhvaćena pravomoćnim presudama donesenima u postupcima povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13.6.2014., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. te presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018.. Tim presudama da je u bitnome utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora – Ugovora o kreditu koje je sastavljao tuženik i nudio potrošačima u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana za švicarski franak, ništetne. Obzirom da u trenutku sastava tužbe ne raspolaže potrebnom dokumentacijom, da ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev u odnosu na vraćanje preplaćenog iznosa kredita. Ističe da su stranke 10.4.2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR no da je bez obzira na sklopljeni Dodatak, do podnošenja tužbe platio znatno više nego što je morao platiti, da se kamata obračunavala po ugovornoj stopi od 4,50% godišnje i da je kredit odobren u kunama, a sve temeljem ništetnih ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i plaćanju anuiteta po tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja za CHF. U podnesku od 5.10.2023. tužitelj je postavio određeni tužbeni zahtjev u pogledu preplaćenog iznosa uslijed ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku, u iznosu od 13.365,34 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te radi isplate iznosa od 6.636,62 EUR s osnove nezakonito više obračunatog preostalog iznosa glavnice u kunama sa zateznim kamatama od 30.9.2015. do isplate. Nakon provedenog financijskog vještačenja utužuje iznos od 13.737,91 EUR sa zateznim kamatama od svakog pojedinog preplaćenog iznosa (zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita do 30.9.2015.).
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi i osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Naime, da su stranke 12. listopada 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu 3207641619 kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF od 184.630,00 HRK. Navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je kreditna sredstva koristio isključivo za potrošačke svrhe, smatrajući da je teret tog dokaza na tužitelju. Ističe i prigovor zastare tražbine smatrajući da se na zahtjev tužitelja primjenjuje trogodišnji zastarni rok, a ukoliko bi se i primijenio duži zastarni rok od 5 godina, da je tužba podnesena 12. lipnja 2019. pa da je prošlo više od pet godina, za sva potraživanja koja su dospjela prije 12. lipnja 2014.. Odlučnom smatra činjenicu da su stranke 10. travnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) pa da su stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu čime je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tim spomenutim zakonom da je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije i obavijestiti potrošača o tome. Tuženik da je u cijelosti postupio sa navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na svojim mrežnim stranicama, a tužitelju da je pravovremeno dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. Tužitelj da je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka zbog čega da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.
3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 12.10.2006., z.k. izvadak, Dodatak Ugovoru o kreditu od 10.4.2016., izračun konverzije na dan 30.9.2015., dopis tužitelju od 12.11.2015., obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope, promete po kreditu, provedeno je financijsko vještačenje te pročitan nalaz vještaka Natalije Jambrečić te je saslušan tužitelj.
4. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu, te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, proizlazi između stranaka nespornom činjenica sklapanja Ugovora o kreditu između stranaka 12.10.2006., broj Ugovora 3207641619 te sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu 10.4.2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15: dalje ZID ZPK/15). Nije sporno da je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu od 184.620,00 CHF (kunska protuvrijednost tog iznosa) uz ugovorenu kamatnu stopu kao promjenjivu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje te je ugovorena otplata kredita od 16 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.342,05 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Ugovoreno je i da u slučaju promjene kamatne stope, tužitelj pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta i obvezuje se plaćati tako izmijenjene anuitete. Također nije sporno da je prema izračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. tužitelju obračunata razlika više uplaćenog iznosa u skladu sa čl. 19c toč. 5. ZID ZPK/15 od 70.878,57 HRK (čl. 5. st.1. Dodatka Ugovoru o kreditu), te je neotplaćena glavnica u EUR iznosila 66.489,07 EUR (čl. 8. st.1. Dodatka).
5. Spornim proizlazi da li su ništetne odredbe iz osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 2 st.1. (pristanak tužitelja da banka povisi ili snizi iznose anuiteta i da plaća tako izmijenjene anuitete) i dio čl. 7. Ugovora prema kojem se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Sporno je pravno pitanje da li je nastupila zastara tražbine tužitelja, da li tužitelj ima svojstvo potrošača iz sklopljenog Ugovora o kreditu, a sporni su i osnov i visina tužbenog zahtjeva. Konačno, da li tužitelj zbog sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu ima pravnog interesa tražiti isplatu preplaćenih iznosa i pozivati se na ništetnost spomenutih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu.
6. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženik i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
7. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8. Sukladno čl. 502.a ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
9. Sukladno čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
10. Polazeći od čl. 502.c ZPP sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužitelj isti sklopio u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 12. listopada 2006., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. Imajući u vidu navedena utvrđenja sud je temeljem čl. 502.c ZPP vezan za pravna utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na kamatnu stopu promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te na otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja. Valja napomenuti da u ovome postupku tužitelj ne potražuje naknadu štete, već zahtijeva povrat stečenog bez osnove zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, no da je odredbu čl. 502.c ZPP potrebno tumačiti teleološki, a s obzirom da se zaštita kolektivnih interesa ne može učinkovito ostvariti isključivo gramatičkim tumačenjem čl. 502.c ZPP i njegovom primjenom isključivo u parnicama za naknadu štete (sudska praksa - rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 63/18 od 27. kolovoza 2018.). Slijedom navedenog, sud nalazi neosnovanim tuženikovo osporavanje učinaka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u ovome sporu.
11. Uvidom u priloženi Ugovor o kreditu vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljem, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tužitelj u stranačkom iskazu navodi da mu je djelatnica banke objasnila da obzirom na njegova primanja i primanja supruge koja je bila sudužnik, može realizirati upravo predmetni kredit koji je za njega financijski i najpovoljniji, da je prilikom sljedećeg dolaska u banku ugovor bio pripremljen i da je razumio sve ugovorne odredbe. Konkretno, da je razumio da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali da mu nije objašnjeno koji parametri utječu na njezinu promjenu, a nije bilo govora niti o rizicima povećanja tečaja CHF, štoviše, rečeno mu je da je CHF jedna od trenutno najstabilnijih valuta. Rate kredita da su se vremenom počele povećavati i objašnjeno mu je u banci da nadalje mora plaćati rate u povećanom iznosu prema obavijestima koje je primao od banke i upravo iz toga razloga drastičnog povećanja rata kredita da je pristao na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu nakon čega su se rate kredita smanjile.
12. Što se tiče merituma spora, spornim se pokazala osnova i visina tužbenog zahtjeva. Prema čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 47/14, 110/15 i 114/19), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13. Odredbe osporenih članaka Ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe budući je prilikom ugovaranja istih tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Prije svega, tuženik kao bankarska ustanova nije upozorila tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF, također se smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. ZZP-a, jer nije bila razumljiva, tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF, a niti je dobio informacije o parametrima koji utječu na formiranje kamatne stope i to na jasan način od strane djelatnika banke, a da pri tome Opći uvjeti poslovanja tuženika koje je tužitelj primio uz Ugovor o kreditu, ne predstavljaju objašnjenje koje bi tužitelj mogao shvatiti. Dakle, tuženik nije dokazao da bi tužitelj dobio potrebne informacije za informiranu odluku o ova dva parametra Ugovora.
14. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku
– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.
15. U odnosu na prigovor zastare, ovaj sud takav prigovor ocjenjuje neosnovanim. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Kako se tužitelj poziva na spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz Ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 12. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost je takvih ugovornih odredaba utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom slučaju nije nastupila zastara tražbine do podnošenja tužbe. Jednako tako i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na sjednici od 30. siječnja 2020., donio je zaključak koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog Ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnog ugovora."
16. Prema odredbi čl. 186b st.3. ZPP-a, u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe, slojevit je i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje. Kako iz stanja spisa proizlazi, tužitelj je postavio manifestacijski zahtjev, navodeći da ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom i ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev, a da je prije podnošenja tužbe tražio od tuženika obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu te promet po kreditu, a koju dokumentaciju mu tuženik nije dostavio. Prije donošenja odluke o manifestacijskom zahtjevu, tužitelj je nakon podnošenja odgovora na tužbu, a kojem je priložena dokumentacija između ostalog i pregleda prometa po kreditu i promjenama kamatnih stopa, postavio određeni tužbeni zahtjev kako je pobliže navedeno pod točkom 1. obrazloženja. Prema tome, tužitelj je nakon što je došao do potrebnih podataka, postavio određeni tužbeni zahtjev, a podnošenjem stupnjevite tužbe došlo je do prekida zastare.
17. Jasno je da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 184.620,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i time je ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli. Međutim, tuženik je propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, a to iz razloga što Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini prema EUR, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjene kamatne stope o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije dokazao da je tužitelju dao odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi, a koje bi sadržale točne, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF. Prije svega, tuženik nije dokazao da bi tužitelj od strane djelatnika banke bio upozoren na mogućnosti promjene tečaja CHF, naprotiv, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bila upozorena ni na kakve rizike, a niti se o tim odredbama između tužitelja i djelatnika tuženika pregovaralo pa je konkretna ugovorna odredba nepoštena i ništetna temeljem čl. 81. i svezi s čl. 87. ZZP-a.
18. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
19. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
20. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
21. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 10.4.2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su u članku 2 Dodatka mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom.
22. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
23. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.
24. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.
25. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Z protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
26. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan.
27. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrdile preplaćeni iznos, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.
28. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno da je tužitelj do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 30.9.2015. više uplatio po osnovi promjene kamatne stope 4.979,46 EUR i po osnovi promjene tečaja CHF 18.165,65 EUR. Obzirom da je kredit konvertiran u valutu EUR i po konverziji utvrđen višak uplata u iznosu od 9.407,20 EUR, uzimajući u obzir tu preplatu koju je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije, to da je tužitelj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita do 30.9.2015. više platio 13.737,91 EUR sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima kako je pobliže navedeno u izreci presude, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.
28.1. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu i daljnjeg iznosa od 6.636,62 EUR koji iznos tužitelj traži kao razliku između konvertirane glavnice u EUR na dan 30.9.2015., te glavnice u kunama kakva bi bila na dan 30.9.2015. da se kredit od početka otplate obračunavao po inicijalnom otplatnom planu, za navesti je da je sud odbio dokazni prijedlog provođenja dopunskog vještačenja na tu okolnost izračuna te nove glavnice, a ne one koja je izračunata po odredbama ZID ZPK/15 i koji izračun konverzije sam tužitelj ne osporava. Dakle, konverzija je provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, tužitelju je do 30.9.2015. dosuđen preplaćeni iznos zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i tužitelj kao potrošač u takvoj situaciji ne može tražiti isplatu ovako utvrđene razlike od 6.636,62 EUR, obzirom da mu je u cijelosti dosuđen preplaćeni iznos koji još uvijek postoji neovisno o provedenoj konverziji od 13.737,91 EUR, dakle i neovisno od toga što je tuženik prilikom konverzije priznao tužitelju sve uplaćene iznose, međutim, sve vezujući uz valutu EUR kao da se od početka radi o kreditu vezanom uz valutu EUR, slijedom čega više ne postoji nikakva razlika u konvertiranoj glavnici i glavnici kakva bi bila na dan 30.9.2015. da se kredit od početka obračunavao po inicijalnom otplatnom planu.
29. U odnosu na prigovor tuženika kojim se protivi preinaci tužbe, tužitelj je preinačio tužbu nakon provedenog financijskog vještačenja (tzv. neprava preinaka). Naime, do povećanja tužbenog zahtjeva došlo je iz iste činjenične osnove pa u takvom slučaju preinake tužbe, ista je moguća i dopuštena sukladno odredbama članaka 190. i 191. ZPP-a, jer tužitelj nema stručnog znanja utuženja točno određenog iznosa preplate pa je tek nakon provedenog financijskog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku u ovome predmetu mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev. Sukladno tome, sud je dopustio preinaku tužbe.
29.1. Tuženik ističe da iako bi eventualna preinaka tužbenog zahtjeva bila svrsishodna, to ne znači da će se za preinačeni tužbeni zahtjev primijeniti zastarni rok kao i za prvotno postavljeni tužbeni zahtjev. Ovakav stav tuženika nije ispravan jer u slučaju preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, koja je moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe, a ne u trenutku preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, a koji stav je izražen na sjedini Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., te u presudama broj Rev-1266/2024-2 od 25. rujna 2024. i Rev-146/2023 od 26. veljače 2025.
30. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, to mu je naloženo isplatiti zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od datuma njihove uplate, a kako su isti utvrđeni u nalazu vještaka.
31. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Pri tome je za navesti da je tužitelj u ovome sporu uspio u omjeru od 65%, imajući u vidu konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, pa je od postotka uspjeha tužitelja koji je dakle u većoj mjeri uspio u postupku, oduzet postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio u sporu (35%), čime se dobije uspjeh tužitelja od 30%. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, zastupanja na raspravama 23.5.2023., 18.6. i 15.10.2024., 20.11.2025. i 27.1.2026. u iznosima od po 200,00 EUR, sastava podnesaka od 5.10.2023. i 19.11.2025. u iznosima od po 200,00 EUR, sastav podneska od 14.4.2025. u iznosu od 50,00 EUR, trošak vještačenja 350,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu radi objave presude 100,00 EUR, PDV 437,50 EUR ili ukupno 2.537,50 EUR, dok postotku uspjeha u parnici od 30% odgovara iznos od 761,25 EUR i taj je iznos tužitelju dosuđen kao osnovan. Naprotiv, sud ocjenjuje neosnovanim trošak sastava podnesaka od 17.10.2024. kojim dostavlja potvrdu o plaćenom predujmu za financijsko vještačenje.
31.1. Sud je imao u vidu i Direktivu EU broj 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, slijedom koje sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način, ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Međutim, uvažavajući i odluku Suda EU C-224/19 i C- 259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske broj 72152/13 presude Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluku Ustavnog suda RH broj U-III- 4029/2013 od 19. prosinca 2017., sud ocjenjuje da je tužitelj, iako zastupan po kvalificiranom odvjetniku, ustrajao na tužbenom zahtjevu za isplatu i daljnjeg iznosa od 6.636,62 EUR, a to i nakon provedenog vještačenja i okolnosti da sud nije dao u zadatak vještaku izračunati tzv. "novu konvertiranu glavnicu", zbog čega je svojim držanjem doprinio donošenju odluke o odbijanju tog dijela tužbenog zahtjeva.
Varaždin, 17. veljače 2026.
Sutkinja
Karmen Ošpuh
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1) Punomoćnik tužitelja – Bojan Bacinger, odvjetnik u Čakovcu, IN
2) Punomoćnici tuženika – OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb,
Lopašićeva 6
