REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Posl. br. P-582/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mariji Grubor u pravnoj stvari tužitelja UL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Mraković, odvjetnica u Buzetu, II. istarske brigade 14/1, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, Medulićeva 31, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 27. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Marine Mraković i zamjenice punomoćnice tuženice IL, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 5.024,45 eura (pet tisuća dvadeset i četiri eura i četrdeset pet centi) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1,99 eura od 14. rujna 2007. do isplate,

- na iznos od 1,22 eura od 15. listopada 2007. do isplate,

- na iznos od 2,25 eura od 14. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 5,26 eura od 15. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 3,90 eura od 14. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 10,39 eura od 15. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 9,60 eura od 15. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,17 eura od 15. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 4,01 eura od 15. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,74 eura od 15. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 0,90 eura od 15. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 1,08 eura od 15. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 9,20 eura od 15. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 19,49 eura od 15. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 8,50 eura od 15. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 27,95 eura od 15. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 29,78 eura od 15. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 32,90 eura od 15. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 25,52 eura od 15. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 25,30 eura od 15. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 21,88 eura od 15. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 22,96 eura od 15. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 20,60 eura od 17. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 21,38 eura od 17. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 19,82 eura od 20. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 22,14 eura od 16. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 21,87 eura od 15. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 28,09 eura od 22. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 30,72 eura od 16. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 30,63 eura od 15. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 34,60 eura od 15. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 41,32 eura od 15. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 42,69 eura od 15. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 51,78 eura od 15. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 51,05 eura od 15. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 67,92 eura od 15. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 58,91 eura od 15. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 60,93 eura od 15. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 74,33 eura od 16. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 75,77 eura od 15. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 68,39 eura od 16. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 75,07 eura od 17. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 72,44 eura od 15. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 80,85 eura od 18. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 97,26 eura od 17. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 110,84 eura od 18. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 130,34 eura od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 100,53 eura od 16. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 90,39 eura od 18. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 89,44 eura od 16. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 94,19 eura od 16. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 100,70 eura od 16. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 102,90 eura od 21. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 100,11 eura od 5. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 101,12 eura od 20. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 103,86 eura od 18. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 102,57 eura od 29. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 102,30 eura od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 100,91 eura od 16. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 99,79 eura od 29. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 102,60 eura od 28. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 102,17 eura od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 101,43 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 94,46 eura od 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 101,26 eura od 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 101,15 eura od 29. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 96,84 eura od 29. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 90,07 eura od 27. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 93,09 eura od 29. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 92,56 eura od 5. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 95,65 eura od 27. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 98,88 eura od 28. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 97,87 eura od 29. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 99,28 eura od 24. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 100,70 eura od 24. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 99,57 eura od 26. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 103,95 eura od 28. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 103,63 eura od 29. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 101,67 eura od 28. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 100,01 eura od 1. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 102,07 eura od 28. srpnja 2014. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos 3,36 eura (tri eura i trideset šest centi) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinog anuiteta do isplate.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom iznosa od 1.850,00 (tisuću osamsto pedeset) eura sa zateznim kamatama koje teku od 17. veljače 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka se odbija.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženice radi isplate iznosa od 5.027,81 eura sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate. U tužbi je naveo da je s tuženicom sklopio ugovor o kreditu broj 9012531431 od 24. svibnja 2007. kojim mu je odobren namjenski kredit za kupnju vozila u iznosu 27.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci. Redovna kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva i u trenutku ugovaranja je iznosila 5,10 % godišnje, a mogla se mijenjati u skladu s važećim odlukama tuženice.

1.1. Naveo je da odluka o valutnoj klauzuli nije lako razumljiva. Cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, pa samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj CHF nije dovoljna informacija koja bi ga upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupan trošak kredita. Tuženica ga prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije informirala, objasnila i upozorila na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je taj kredit nudila kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženici, s obzirom na njezin predmet poslovanja, znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženica je prilikom ugovaranja kredita postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ne može se razumno očekivati da bi sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat s mogućnošću da mu anuitet toliko naraste. Tuženica ga nije informirala o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu, činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja Eura zone skoro izvjestan, kao ni s činjenicom da se povećava rizik kada se istovremeno ugovara valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Tuženica mu je jednostavno prešutila činjenice vezane za opasnosti koje donosi ugovaranje kredita u CHF, a koje je znala ili je s obzirom na svoju stručnost morala znati. Tuženica kao pravna osoba koja se bavi djelatnošću davanja kredita mogla je predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupni trošak kredita. Ona je svoj položaj ugovorne strane u kreditu zaštitila prilikom sklapanja ugovora na način da je ugovorila sredstva osiguranja (suglasnost o zapljeni plaće i drugih novčanih primanja, prijenos vlasništva osobnog vozila radi čije kupnje je kredit podignut, izdana je zadužnica) te se zaštitila i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tako da na sebe nije preuzela nikakav rizik od eventualnih promjena na tržištu čime je također uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Upravo to upućuje na zaključak da je tuženica znala za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF te da se od tog rizika zaštitila na način da je sav rizik prebacila na njega kao slabiju ugovornu stranu.

1.2. Sve navedeno potvrđeno je i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/18-11 kojom je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu u kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., te je naloženo tuženici prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje. Odlukom Ustavnog suda od 3. veljače 2021. odbijene su sve ustavne tužbe podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. U skladu s čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženice o valutnoj klauzuli. Osnova je utvrđena tim presudama, a sada u pojedinačnim slučajevima treba utvrditi visinu preplaćenih iznosa. Ne postoji okolnost zbog koje se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je utvrđena ništetnost upravo ovdje spornih ugovornih odredbi, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj: tužitelj je potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku, njegov se kredit odnosi upravo na razdoblje koje je postupkom obuhvaćeno i ugovorene su upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima. Dakle, presuda donesena povodom kolektivne tužbe primjenjuje se upravo na ovaj slučaj i on ne treba ponovo dokazivati ništetnost odredbi koje su njome utvrđene ništetnima. Ono što eventualno ostaje sporno u ovom postupku je visina iznosa kojeg je preplatio zbog tih nepoštenih ugovorenih odredbi. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, ovom tužbom postavlja zahtjev tuženici za vraćanjem onog što je primila na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz CHF. Da je takva odluka obvezujuća potvrđeno je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

1.3. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je ugovorena valutna klauzula te se odredbe među strankama ne mogu primjenjivati, pa mu je tuženica kao nepošteni stjecatelj dužna vratiti sve iznose koji su plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana i koji predstavljaju stjecanje bez osnove. Te iznose mu je dužna vratiti zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je osporila tužbeni zahtjev po osnovi i visini. Navela je da tužitelju predmetnim ugovorom o kreditu nisu povrijeđena prava kao potrošača, a sve jer ona nije koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postajala zavaravajuća poslovna praksa. Tužitelj se neosnovano poziva na utvrđenja iz kolektivne presude jer zahtjev podnositelja kolektivne tužbe nije identičan zahtjevu tužitelja. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta između ugovorne odredbe o kojoj je raspravljano u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovorne odredbe u predmetnom ugovoru, to se tužitelj ne može pozivati na spomenute presude.

2.1. Predmetni ugovor o kreditu je u potpunosti konzumiran i isplaćen, odnosno prestao je otplatom kredita, dok se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP-a. Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta „Potrošač“ se odnose na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istog.

2.2. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega je samostalno i slobodno donio odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je bilo u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime mu je evidentno bilo jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih sastojaka ugovora o kreditu. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana, ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Konkretnom primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. U predmetnom ugovoru o kreditu tužitelj je potpisom ugovora potvrdio da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF te su potpisom ugovorne strane izjavile da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja i da pristaju na njihovu primjenu. Dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi ugovora o kreditu potrošač je dobio i na način da je ugovor o kreditu solemniziran, odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta, kojom prilikom je javni bilježnik dodatno objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora, sadržaj ugovora i posljedice istog, a takva isprava je istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama.

2.3. Jasno je da je tužitelj bio više nego informiran o svim elementima ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim njegovim značajkama. On je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a on sam prilikom sklapanja ugovora nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe i ništa mu nije bilo sporno. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu, u skladu s njegovim potrebama i mogućnostima, najviše odgovara. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio.

2.4. U odnosu na navode tužitelja da je ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj, istaknula je se kako se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Potpuno su pogrešni navodi tužitelja da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na njegovu štetu jer je, upravo suprotno, ugovorom o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno kako se i pod kojim uvjetima kredit otplaćuje. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. te je nužno u ocjenjivanju tog ugovora poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog, odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je taj ugovor u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja ugovora proizlazila je njezina obveza, a koju je u cijelosti ispunila, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope. To je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju te su i inače bili dostupni u poslovnicama banke i putem internetskih stranica. Istaknula je da su stranke slobodno stupile u ugovorni odnos te nije moguće suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena valutne klauzule u kredit u kunama pod uvjetima koji nisu ugovoreni niti postojali) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada ni postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog, radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredi načela jednake vrijednosti činidaba. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kredit zaključen u kunama za cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište u ugovoru i zakonu, predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka.

2.5. Prigovorila je i da bi tužitelj bio potrošač u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Istaknula je i prigovor prebijanja za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje (zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan u ovoj pravnoj stvari), a istaknula je i prigovor zastare.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je u podnesku od 27. listopada 2025. (str. 172-174) tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka. Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa od 5.024,45 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose (navedene u izreci presude) teku od njihova dospijeća do isplate.

3.1. U skladu s čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u nastavku: ZPP) tužba se može povući i nakon upuštanja tuženika u raspravljanje, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

3.2. S obzirom na to da se tuženica u roku 15 dana od dana primitka podneska tužitelja kojim je obaviještena o djelomičnom povlačenju tužbe o tome nije izjasnila, smatra se da je pristala na povlačenje. Stoga je valjalo utvrditi da je tužba povučena za iznos od 3,36 eura (t. I. izreke rješenja).

4. U dokaznom postupku pročitani su izračun pretplate kredita (str. 7-16), plan otplate (str. 17-18), pregled uplata po kreditu (str. 19-20), ugovor o kreditu broj 9012531431 (str. 21-28), knjigovodstvena kartica (str. 29-44), zapisnik ovog suda, Stalne službe u Bujama-Buie posl. br. P-582/2023-26 od 27. siječnja 2025. na kojem je saslušan tužitelj (str. 128-130) te nalaz i mišljenje vještaka (str. 137-149).

4.1. Tuženica je u podnesku od 21. siječnja 2025. (str. 123) odustala od saslušanja svjedokinja CL i GL.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.024,45 eura sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, a koji potražuje na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja švicarskog franka.

7. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica kao kreditor, 24. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 9012531431, potvrđen kod javnog bilježnika Đordana Pahovića pod brojem: OV-6905/07-1, kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju vozila u iznosu 27.600,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i da je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosila 5,10 % godišnje,

- da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF,

- da je u utuženom razdoblju, uslijed promjene tečaja švicarskog franka, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, pa ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženica od njega naplatila po osnovi tečajne razlike i ako ima, je li njegovo potraživanje zastarjelo. Sporno je i ima li tužitelj uopće status potrošača.

9. Valja istaknuti da okolnost što je kredit zatvoren (kako to navodi tuženica) ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno (nakon prestanka ugovora) utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti (čl. 323. Zakona o obveznim odnosima) bila vrlo često neprimjenjiva, a što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima). Slijedom navedenog, neosnovana je i tvrdnja tuženice da se iz tog razloga na predmetni ugovor o kreditu ne mogu odnositi pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

9.1. Osim toga, ni okolnost da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran i da ima snagu javnobilježničkog akta ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog ugovora ili pojedine njegove odredbe.

10. Prvo valja ocijeniti je li osnovan prigovor tuženice da tužitelj nema svojstvo potrošača.

10.1. On je u svom iskazu naveo da je po zanimanju strojobravar, a da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen u jednoj firmi kao trgovac. Kupljeno vozilo je koristio za svoje potrebe i potrebe obitelji. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta ni vlasnik nekog trgovačkog društva niti je obavljao upravljačke poslove u nekom trgovačkom društvu. Kredit je otplaćivao isključivo on i to tako da su mu u računovodstvu na poslu skidali iznos kredita s plaće i uplaćivali tuženici.

10.2. Iskaz tužitelja je prihvaćen u cijelosti jer je iskazivao vjerodostojno, uvjerljivo i u skladu s predmetnim ugovorom o kreditu.

10.3. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., u nastavku: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravni posao, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam „potrošač“ definiran i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

10.4. U konkretnom slučaju tužitelj je zaključio ugovor o kreditu kao fizička osoba radi kupnje automobila za potrebe njega i njegove obitelji. Tuženica, na kojoj je bio teret dokaza (tako i VSRH u odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), nije dokazala da je tužitelj uzeo kredit u svrhu bilo kakve poslovne ili poduzetničke djelatnosti ili radi obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja niti to proizlazi iz provedenih dokaza, pa njezin prigovor da tužitelj nema svojstvo potrošača nije osnovan.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.). U tom je postupku utvrđeno da je, između ostalog i tuženica, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Utvrđeno je i da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Tuženica je na taj način postupila suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) važećeg u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07. i 125/07., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) važećeg od 7. kolovoza 2007.

11.1. Navedena presuda je, u odnosu na tuženicu, potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

11.2. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji sadrži sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te odredbe o valutnoj klauzuli, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pravna utvrđenja iz tih presuda primjenjuju se i u ovom postupku.

12. Prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.1. Odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022., u nastavku: ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i čl. 126. ZZP-a) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

13. Međutim, tuženica je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlaštena dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarala s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

13.1. Tuženica je predložila saslušanje svjedoka, ali je od tih dokaza odustala (t. 4.1. obrazloženja). Stoga je radi utvrđenja svih okolnosti oko sklapanja predmetnog ugovora i pregovora vođenih između tužitelja i tuženice u predugovornoj fazi proveden samo dokaz saslušanjem tužitelja.

13.2. Tužitelj je u iskazu naveo da su mu u Auto kući Unlim i ted u Buićima u Poreču preporučili da kredit za kupnju vozila Opel Astra uzme kod tuženice jer oni s tom bankom poslovno surađuju. Prije nego je otišao u poslovnicu tuženice i sklopio predmetni ugovor obišao je još neke banke i raspitivao se o kreditu. Kako je kamata kod tuženice bila najpovoljnija, a i prema preporuci auto kuće, odlučio se za nju. Kredit je sklopljen u pet minuta, odnosno sve je išlo jako brzo. U poslovnici tuženice u Poreču su mu nudili samo kredit u CHF jer je bio najpovoljniji. Predmetni ugovor je pročitao i potpisao. Znao je da je ugovorena promjenjiva kamata i da je ugovor vezan za CHF valutu, ali više od toga nije znao. Tako nije znao koliko će rasti rata kredita i da će doći do tolike promjene u visini mjesečne rate. Prije potpisivanja ugovora je u poslovnici tuženice bio samo jednom kada je ugovor potpisao. Tada je već sve bilo spremno, odnosno bio je spreman ugovor, pa je ugovor pročitao i potpisao kod javnoga bilježnika te ga vratio u banku. Prilikom potpisivanja nije imao mogućnost izmjene ugovora. Djelatnica banke mu je samo općenito rekla iznos rate, da je kamata promjenjiva i to je bilo to. Nisu detaljno prolazili svaki pojedinačni članak ugovora.

13.3. Sud je i u ovom dijelu iskaz tužitelja ocijenio istinitim jer je iskazivao na objektivan i uvjerljiv način, u skladu s ostalim provedenim dokazima te u skladu s utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije upoznat s parametrima promjenjivosti te da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF, koji mu je jedini i ponuđen, prikazan kao najpovoljniji. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnicima tuženice u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane tuženice nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

14. Dakle, tuženica (na kojoj je teret dokaza o obaviještenosti potrošača) nije dokazala da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Drugim riječima, tuženica nije dokazala postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženice koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

14.1. Ugovaranje valutne klauzule je u vrijeme sklapanja ugovora bilo dopušteno jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., u nastavku: ZOO/05). Međutim, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.2. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da su i ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, ništetne.

15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Tužitelj, po pravilima o stjecanju bez osnove, ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu sa zateznim kamatama od dana uplate svakog pojedinog anuiteta (čl. 1115. ZOO/05) do isplate. To stoga što je tuženica na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti. Tuženica je, prema mišljenju ovog suda, nepošten stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i time ništetne, pa da joj, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primila, ne pripada. Sudsko utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

16. S obzirom na to da je utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početni tečaj kao jedini tužitelju poznat, a time i valjano određen te pošten.

16.1. Stoga je, radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću. On je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta u razdoblju od sklapanja ugovora do konačne isplate predmetnog kredita i mjesečnih anuiteta koje bi tužitelj platio tuženici u tom razdoblju da se nije mijenjao početni tečaj švicarskog franka, odnosno da se je cijelo vrijeme primjenjivao tečaj švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju.

16.2. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita, odnosno da je tužitelj uzeo kredit u iznosu 27.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je početna kamatna stopa iznosila 5,10 % godišnje i da je tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu iznosio 1 CHF = 4,426145 kuna. Primjenom navedenih parametara utvrdio je da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, iznosi 5.024,45 eura. Pojedinačne iznose na ime tečajne razlike vještak je specificirao po mjesecima u Tablici 5 nalaza i mišljenja.

16.3. Vještak je naveo da su tijekom otplatnog razdoblja nastale i negativne razlike uslijed manje plaćenih anuiteta u razdoblju nižeg tečaja od početnog tečaja u ukupnom iznosu 6,84 eura. Negativne razlike je specificirao u Tablici 6 nalaza i mišljenja.

17. Tužitelj je prihvatio izračun sudskog vještaka te je, u skladu s njim, i uskladio tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi razlika nastalih zbog promjene tečaja.

18. Tuženica nije iznijela primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka. Ona je 14. listopada 2025. dostavila nalaz i mišljenje vještaka, a uz to nije zaprimljen nikakav podnesak (navedeno je i priopćeno zamjenici punomoćnice tuženice na ročištu od 27. siječnja 2026.).

19. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer je izrađen na objektivan i stručan način. Stranke na izvršeni matematički obračun preplate na ime razlika nastalih zbog promjene tečaja nisu imale primjedbi, a hoće li se u obzir uzeti i negativne razlike je pravno pitanje o kojem odluku donosi sud.

20. Mišljenje je ovog suda da se tražbina ne treba umanjiti za negativne razlike iz razloga jer sud u parničnom postupku odlučuje isključivo u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je preplatio uslijed povećanja tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet postavljenog zahtjeva, a niti je tuženica u tijeku postupka u tom smislu postavila odgovarajući zahtjev (u obliku prigovora radi prebijanja ili protutužbe) o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Međutim, po stavu ovoga suda, takav zahtjev tuženice ne bi ni bio osnovan. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a ne ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa nema osnove da se tražbina tužitelja umanji za tzv. negativne razlike.

20.1. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat više plaćenih novčanih iznosa (tzv. pozitivnu preplatu), a tuženica nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama (ili ih eventualno staviti u prijeboj) jer nije tužitelj stekao nešto od tuženice, već upravo suprotno. Naime, tuženica je od tužitelja stekla dio imovine (novac) primjenjujući na ratu kredita povećani tečaj, a takvo postupanje tuženice utvrđeno je ništetnim u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

20.2. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05 koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženicu u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).

21. Iz nalaza i mišljenja utvrđeno je i kada je tužitelj vršio uplate mjesečnih anuiteta, pa mu pripadaju zatezne kamate od dana svake izvršene uplate.

21.1. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/2004., 35/2005.) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena budući se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatno stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

22. Preostalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare.

22.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

22.2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na tuženicu), do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 29. svibnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. i 241. ZOO-a). Stoga potraživanje tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli nije zastarjelo.

23. Slijedom navedenog naloženo je tuženici da tužitelju s osnova preplaćenog tečaja isplati iznos od 5.024,45 eura sa zateznim kamatama koje teku na način kako je određeno u izreci presude.

24. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

24.1. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova pripada onoj stranci koja uspije u sporu. Kako je tužitelj uspio u ovom sporu, valjalo mu je dosuditi opravdane parnične troškove.

24.2. Tužitelj je zatražio naknadu za zastupanje kod sastava tužbe, sastava obrazloženog podnesaka te za zastupanje na ročištima od 9. prosinca 2024., 27. siječnja 2025. i 27. siječnja 2026. u iznosima od po 200,00 eura uvećano za PDV. Osim toga, na ime sudske pristojbe na presudu zatražio je iznos od 96,70 eura, a na ime troškova vještačenja iznos od 600,00 eura.

24.3. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., u nastavku: Tarife) tužitelju su priznati troškovi zastupanja za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), sastav podneska od 27. listopada 2025. (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) te za zastupanje na tri ročišta (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) u zatraženim iznosima od po 200,00 eura. Na ime PDV-a mu pripada iznos od 250,00 eura (Tbr. 46. Tarife).

24.4. Tužitelju je na ime troškova vještačenja valjalo priznati iznos od 600,00 eura (str. 153-154), dok mu ne pripada naknada na ime sudske pristojbe na presudu. Navedeno iz razloga jer su prema čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018., 51/2023.) od plaćanja pristojbi oslobođeni i potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelj neće ni biti pozvan na plaćanje sudske pristojbe na presudu.

24.5. Prema tome opravdani troškovi tužitelja iznose 1.850,00 eura. Na priznate troškove parničnog postupka tužitelju pripadaju i zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

24.6. Stoga je naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 1.850,00 eura sa zateznim kamatama (t. II. izreke rješenja), dok su odbijeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu i zahtjev tuženice u cijelosti (t. III. i IV. izreke rješenja).

U Pazinu 17. veljače 2026.

Sutkinja

Marija Grubor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave odluke.

DNA:

- tužitelj p. p.,

- tuženica p. p.