REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-929/2024-14

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Maji Jurovicki, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TRIGLAV OSIGURANJE d.d., OIB 29743547503, Ulica Antuna Heinza 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Trpimir Gugić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Gugić, Kovačić & Krivić d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika GARANTA VERSICHERUNGS – AG, Ostendstrasse 100, 90337 Nürnberg, zastupan po punomoćniku dr. sc. Marko Rašica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu RAŠICA & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Praška ulica 10, radi isplate, vanraspravno, 17. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I Ovaj se sud oglašava nenadležnim, ukidaju se provedene radnje u postupku i odbacuje tužba.

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 13.955,00 € u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da se 03. srpnja 2003. u Republici Austriji dogodila prometna nesreća u kojoj su sudjelovali vozilo marke Mercedes, registarske oznake [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]), osigurano kod tuženika, kojim je upravljao JF i vozilo registarske oznake [registarska oznaka], osigurano kod tužitelja, kojim je upravljao OF. Prometnu nezgodu skrivio je JF na način da je vozilo kojim je on upravljao iz neobjašnjivih razloga prešlo na suprotni prometni trak i tamo se frontalno sudarilo s vozilom registarske oznake [registarska oznaka] u kojem je kao suputnik sudjelovao i ŽF koji je pretrpio teške tjelesne ozljede, pa je protiv tužitelja pokrenuo sudski postupak radi naknade štete. Općinski građanski sud u Zagrebu je presudom 23. prosinca 2019., poslovni broj Pn-4910/07, potvrđenom i djelomično izmijenjenom presudom Županijskog suda u Rijeci od 22. svibnja 2023. poslovni broj Gž- 2065/2020 dosudio BF s osnova nematerijalne i materijalne štete iznos od 11.876,04 €, s osnova izgubljene zarade iznos od 64.006,82 € te osnova parničnog troška iznos od 65.954,94 €, sve uvećano za zatezne kamate te mjesečnu renta u iznosu od 1.359,06 €, sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Temeljem navedene presude, tužitelj je 06. listopada 2023. isplatio ŽF iznos od 719.273,25 €, a osim navedenog iznosa iz predmetne presude, tužitelj ima i daljnje mjesečne troškove rente u iznosu od 1.359,06 € , zatim trošak u iznosu od 5.339,44 € te 37,83 € s osnova prijevoda dokumentacije po ovlaštenom sudskom tumaču koja je po nalogu suda slana tuženiku te je tijekom trajanja sudskog postupka imao i sudske troškove i to troškove pristupa vještaka na ročište u iznosu od 97,15 €, troškove predujma za pristup vještaka ročištu 04. rujna 2015. u iznosu od 33,18 €, troškove predujma za provođenje medicinskog vještačenja u iznosu od 199,08 €, troškove dopune financijskog vještačenja u iznosu od 106,18 €, trošak sudske pristojbe za žalbu protiv presude u iznosu od 1.327,23 €, trošak sudske pristojbe za prijedlog za dopuštenje revizije u iznosu od 663,61 €, trošak sudske pristojbe za prijedlog za dopuštenje revizije u iznosu od 663,61 €, trošak sudske pristojbe u iznosu od 1.327,23 €, trošak s osnove sudskog troška u iznosu od 53,09 € Tužitelj ističe da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-4910/07, obaviješten o vođenju predmetne parnice i pozvan da stupi u istu u svojstvu umješača, a što je tuženik propustio učiniti.

Tužitelj smatra kako ima pravo regresa od tuženika ukupno isplaćenog iznosa od 738.634,30 € jer je predmetnu prometnu nezgodu skrivio vozač motornog vozila osiguranog kod tuženika temeljem čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da se prije podnošenja ove tužbe, regresnim zahtjevom obratio tuženiku istaknuvši svoje regresno pravo, međutim tuženik nije postupio po tom dopisu te nije isplatio tužitelju traženi iznos.

U odnosu na nadležnost naslovnog suda za postupanje u ovom predmetu, tužitelj ističe da ista proizlazi iz čl. 7. st. 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog Parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima kojom je propisano da osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima pred sudom mjesta u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja. Dakle, u konkretnom slučaju tuženik ima sjedište u državi članici EU (Savezna Republika Njemačka), međutim može biti tužen u drugoj državi članici (Republika Hrvatska), s obzirom da su ispunjeni uvjeti iz čl. 7. st. 2. Uredbe. S tim u vezi naglašava se da se prema relevantnoj sudskoj praksi kao mjesto u kojem je nastala štetna radnja podrazumijeva mjesto u kojemu je nastupila posljedica štetne radnje točnije šteta pa predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik stavlja prigovor apsolutne nenadležnosti Trgovačkog suda u Zagrebu, tvrdi da niti bilo koji drugi hrvatski sud, ne može biti nadležni u predmetnoj pravnoj stvari.

Ističe da je Sud Europske unije 16. lipnja 2016. u svojoj presudi u predmetu C-12/15 jasno naveo kako članak 5. točku 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (navedeni je članak identičan članku 7. stavku 2. Uredbe na koju se poziva tužitelj) treba tumačiti na način da se, „mjestom u kojemu se dogodio štetni događaj”, kada ne postoje druge poveznice, ne treba smatrati mjesto u državi članici u kojem je šteta nastala ako se ta šteta sastoji isključivo od financijskog gubitka koji je nastao izravno na tužiteljevu bankovnom računu i koji je izravna posljedica delikta koji se dogodio u drugoj državi članici. Baš kao u spomenutoj presudi Suda EU u kojoj se radi o Universal Music, izdavačkoj kući koja je dio Universal Music Groupa tako je i tužitelj kao osiguratelj dio TRIGLAV INT, holdinška družba, d.o.o., osigurateljne grupe iz Slovenija koja je i njegov jedini dioničar. Tuženik ističe kako u ovoj konkretnoj situaciji šteta koju je tužitelj pretrpio ima okarakterizirati kao „isključivo izravnu imovinsku štetu“ koja je nastala u Zagrebu. S obzirom na to, tuženik smatra kako ne postoji dovoljno poveznica koje bi omogućile uspostavu nadležnosti hrvatskog suda jer se mjestom štetnog događaja (mjestom u kojem je štetna radnja nastala ili može nastati) ne može smatrati Zagreb, u smislu članka 7. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog Parlamenta i Vijeća. Nesporno je da se štetni događaj u predmetnoj stvari dogodio u Republici Austriji. Stoga okolnost da je tužitelj izvršavajući svoju obvezu prema oštećenima vršio isplate s bankovnog računa u Republici Hrvatskoj ne mogu opovrgnuti raniji zaključak. Dodatno se ističe kako se izraz „mjesto u kojem je nastala štetna radnja“ ne smije tumačiti na ekstenzivan način do te mjere da uključuje svako mjesto na kojem se mogu osjetiti štetne posljedice događaja koji je već u stvarnosti prouzročio štetu koja ja onda nastupila na drugom mjestu. Sud Europske unije također ističe kako izraz „mjesto u kojem se dogodio štetni događaj“ ne upućuje na tužiteljev domicil u kojem se nalazi pretežiti dio njegove imovine isključivo na temelju činjenice da je ondje pretrpio financijsku štetu. Štetu koja je isključivo financijska, a koja je nastala izravno na tužiteljevom bankovnom računu ne može se samu po sebi smatrati mjerodavnom poveznicom. Napominje da nije isključeno da je društvo poput Triglav osiguranja d.d. (kao člana Triglav osiguravajuće grupe) moglo birati između više bankovnih računa s kojih je moglo platiti iznos štete tako da mjesto u kojem se nalazi taj račun nije nužno kriterij za stvaranje poveznice pa predlaže oglasiti se nenadležnim, ukinuti provedene radnje te odbaciti tužbu.

3. U ovoj pravnoj stvari sporno je pitanje je li za rješavanje ovog spora nadležan sud u Republici Hrvatskoj jer je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor nenadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj za odlučivanje u ovom predmetu.

4. Radi se, dakle, o sporu o izvan ugovornoj odgovornosti za štetu s međunarodnim elementom, pa su za ocjenu postojanja nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj mjerodavne odredbe Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. prosinca 2012., Posebno izdanje na hrvatskom jeziku: Poglavlje 19 Svezak 011, str. 289 – 320, u daljnjem tekstu: Uredba).

5. Prema odredbi članka 4. stavka 1. Uredbe osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice. Dakle, temeljno načelo Uredbe jest međunarodna nadležnost sudova države članice tuženikova domicila (actor sequitur forum rei). To znači da tuženik može biti tužen u drugoj državi članici samo onda ako postoji posebna nadležnost po odredbama Uredbe, a u odredbi članka 5. stavka 1. Uredbe prema kojoj osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. poglavlja Uredbe.

6. Uredba propisuje posebnu nadležnost, među ostalim, u sporovima o izvan ugovornoj odgovornosti za štetu ili odgovornosti koja je istovjetna toj odgovornosti.

7. Prema članku 7. stavku 1. točki 2. Uredbe osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima povezanim s deliktima ili kvazi deliktima pred sudom mjesta u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja. Ovaj propis uređuje ne samo međunarodnu nego i mjesnu nadležnost sudova država članica i time potpuno potiskuje primjenu propisa nacionalnog prava o mjesnoj nadležnosti.

8. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda pravde Europske unije (dalje: Sud EU) pravilo o posebnoj nadležnosti u stvarima povezanima s deliktima ili kvazi deliktima treba tumačiti na autonoman i strog način, uzimajući u obzir opći sustav i ciljeve Uredbe, čiji je sastavni dio (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2011., eDate Advertising i dr., C-509/09 i C-161/10, EU:C:2011:685, t. 38.). To pravilo o posebnoj nadležnosti temelji se na postojanju posebno bliske veze između spora i sudova mjesta u kojem je nastala ili je mogla nastati štetna radnja, koja opravdava dodjeljivanje nadležnosti tim sudovima radi dobrog sudovanja i postupovne ekonomije (vidjeti osobito eDate Advertising i dr., t. 40. i od 22. siječnja 2015., J, C-441/13, EU:C:2015:28, t. 19.).

9. Prema stalnoj praksi Suda EU-a prilikom tumačenja članka 7. točke 2. Uredbe valja voditi računa i o njezinoj uvodnoj izjavi 16., prema kojoj bi postojanje uske povezanosti između suda i tužbe trebalo osigurati pravnu sigurnost i spriječiti mogućnost da tuženik bude tužen pred sudom države članice koji nije mogao razumno predvidjeti, s obzirom na to da je taj aspekt posebno važan u slučajevima u vezi s izvan ugovornim obvezama koje nastaju iz povrede privatnosti i prava osobnosti, uključujući klevetu.

10. Nadalje prema stalnoj sudskoj praksi Suda EU-a izraz „mjesto u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja” odnosi se kako na mjesto uzročnog događaja tako i na mjesto gdje je nastala šteta, s obzirom na to da svako od njih može, ovisno o okolnostima, biti posebno korisno u pogledu dokaza i postupovne ekonomije (vidi eDate Advertising i dr., t. 41. i navedena sudska praksa).

11. U konkretnom slučaju pravilo o posebnoj nadležnosti koje se temelji na postojanju posebno bliske veze između spora i sudova mjesta u kojem je nastala ili je mogla nastati štetna radnja, ne postoji jer se eventualni štetni događaj dogodio na području Republike Austrije i tamo je eventualno nastala šteta jer bi tamo štetna radnja proizvela svoje štetne posljedice, zbog toga u konkretnom slučaju posebna nadležnost ne proizlazi iz članka 7. stavka 1. točke 2. Uredbe.

12. Sud smatra kako ne postoji dovoljno poveznica koje bi omogućile uspostavu nadležnosti hrvatskog suda jer se mjestom štetnog događaja (mjestom u kojem je štetna radnja nastala ili može nastati) ne može smatrati Zagreb, u smislu članka 7. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog Parlamenta i Vijeća jer je nesporno da se štetni događaj dogodio u Republici Austriji.

13. Sud smatra kako u konkretnom slučaju posebna nadležnost ne proizlazi iz članka 7. stavka 1. točke 2. Uredbe, slijedom navedenog ovaj sud se sukladno odredbi čl. 16. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08; 57/11,148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) proglasio apsolutno nenadležnim, ukinuo je provedene radnje u postupku i odbacio tužbu.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br.138/23).

Tuženiku je dosuđena naknada troškova postupka, a sastoji se od troška sastava podneska 19. prosinca 2025. u iznosu od 11.164,00 € (Tbr.8.1.) uvećano za PDV 25% u iznosu od 2.791,00 € (Tbr.46), dakle ukupno 13.955,00 € slijedom čega je odlučeno kao u toč. II izreke.

U Zagrebu, 17. veljače 2026.

SUDAC:

Maja Jurovicki

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana dostave ovog rješenja.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- kal 30 dana