Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kžmp-2/2026-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća te sutkinje za mladež Mirne Mavriček i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog UO, zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku od 15. siječnja 2026. broj Kmp-35/2025-10, u sjednici održanoj 17. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba optuženog UO te se potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda optuženi UO proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda – protuzakonitog uzlaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., za koje kazneno djelo mu je, na temelju članka 326. stavka 2. u vezi s člankom 48. stavkom 2. i člankom 49. stavkom 1. točkom 3. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine te zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda – prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 1. i 2. KZ/11., za koje kazneno djelo mu je, na temelju članka 314. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te je, na temelju članka 51. KZ/11., optuženi UO osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. rujna 2025. nadalje. Nadalje, na temelju članka 270. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25. – dalje: ZKP-I. – valja primijetiti da je prvostupanjski sud propustio navesti puni naziv ovog Zakona i naznačiti brojeve "Narodnih novina" u kojima je objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama), odlučeno je da se optuženom UO vraćaju predmeti oduzeti uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta broj 01574283 i to mobilni uređaj marke "Iphone", model 15, crne boje, sa umetnutom SIM karticom pozivnog broja [broj SIM kartice]. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP-I. optuženi UO oslobođen je obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP-I. te nagrade i nužnih izdataka branitelja.
2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi UO, po branitelju, odvjetniku Hrvoju Milakoviću, zbog odluke o kazni, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači u odluci o kazni.
3. Na žalbu optuženika odgovorio je državni odvjetnik, predlažući njezino odbijanje.
4. Prije dodijele sucu izvjestitelju, spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP-I. dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijajući presudu prvostupanjskog suda zbog odluke o kazni, optuženi UO u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno cijenio sve činjenice o kojima ovisi izbor vrste i mjere kazne i da je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci prestroga i neprimjerena te protivna svrsi kažnjavanja. Obrazlažući svoje tvrdnje o prestrogoj i neprimjerenoj kazni, optuženi UO u žalbi tvrdi da "sudovi gotovo uvijek izriču mlađim punoljetnicima blaže kazne" te ukazuje na konkretne okolnosti koje nalazi olakotnima i to mladu životnu dob optuženika, koji je mlađi punoljetnik u dobi od 19 godina, njegovu dosadašnju neosuđivanost za kaznena djela, priznanje i iskazano kajanje, narušeno zdravstveno stanje, izostanak stvarne imovinske koristi te činjenicu da je predmetna kaznena djela počinio u strahu i pod pritiskom prijetnji njemu i njegovoj obitelji. Optuženik smatra da ove olakotne okolnosti kod odluke o kazni prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio, kao i da je zanemario činjenicu da se optuženik već nekoliko mjeseci nalazi u istražnom zatvoru, okružen starijim osuđenicima i istražnim zatvorenicima, "što mu je sama po sebi dovoljna kazna za čitav život".
7. Međutim, protivno iznijetim žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje, prema odredbi članka 47. stavka 1. KZ/11., utječu na izbor vrste i mjere kazne, pri čemu je optuženom UO olakotnim cijenio mladu životnu dob, odnosno činjenicu da je predmetna kaznena djela počinio kao mlađi punoljetnik, u dobi od 19 godina, dosadašnju neosuđivanost za kaznena djela, priznanje kaznenih djela, time i njegov doprinos brzom i ekonomičnom okončanju postupka, izraženo kajanje te činjenicu da ima određenih zdravstvenih problema. Nasuprot tome, u kontekstu skrivljenih učinaka kaznenog djela, prvostupanjski je sud otegotnom cijenio činjenicu da se počinjenjem kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1. i 2. KZ/11., zbog nekontroliranih ulazaka na područje Republike Hrvatske, ugrožava sigurnost Republike Hrvatske i njezinih građana.
7.1. Nadalje, kod utvrđivanja pojedinačnih kazni za počinjenja kaznena djela, prvostupanjski je sud u odnosu na kazneno djelo iz članka 326. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., ocijenio da utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika u svojoj ukupnosti imaju značaj naročito olakotnih okolnosti, zbog kojih se svrha kažnjavanja može postići i kaznom blažom od propisane, slijedom čega je, za to kazneno djelo (za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od tri do dvanaest godina), primjenjujući odredbe o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., optuženom UO utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, dakle u trajanju koje je ispod donje granice kazne propisane za to kazneno djelo. Ujedno je, za kazneno djelo prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. (koje je počinjeno na način da je optuženik, upravljajući vozilom u kojem je prevozio migrante, a u nakani sprečavanja policijskih službenika da ga zaustave, odbio zaustaviti se i povećavao brzinu kretanja te je, prilikom pokušaja policijskih službenika da ga službenim vozilom zaobiđu i preteknu, svojim naglim skretanjem u lijevu stranu, u nakani da službeno vozilo udari i izgura s ceste, udario lijevom bočnom stranom svog vozila u desnu bočnu stranu službenog vozila u kojem su bili policijski službenici RO i GO, a kada su ga policijski službenici uspjeli preteći, tada je prednjom stranom svog vozila udario u službeno policijsko vozilo, uslijed čega se ono zaustavilo, dok se on nastavio kretati sve dok nije zaustavljen od strane drugog policijskog vozila, time da je uslijed opisanog postupanja, policijski službenik RO, kao vozač službenog policijskog vozila, zadobio ozljedu u vidu istegnuća paravertebralne muskulature lumbalno) za to je kazneno djelo optuženom UO utvrđena kazna zatvora u minimalnom trajanju od jedne godine.
7.2. Prema tome, prvostupanjski je sud utvrđenim olakotnim okolnostima (njegovoj mladoj životnoj dobi, neosuđivanosti, priznanju, kajanju i zdravstvenim problemima) dao osobiti značaj prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni za počinjena kaznena djela, nakon čega je, na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, kako ti nalaže odredba članka 51. stavka 1. KZ/11., optuženom UO izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, koja se ukazuje primjerenom kako počinjenim kaznenim djelima, tako i ličnosti optuženika te stupnju njegove krivnje, pogodnom da ostvari svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Naime, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da utvrđene pojedinačne i izrečena jedinstvena kazna zatvora u dostatnoj mjeri izražavaju društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela i jačaju povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te će utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.
8. Dakle, pojedine okolnosti koje optuženi UO ističe u žalbi, prvostupanjski je sud utvrdio i cijenio olakotnima te im je dao primjeren, pa čak i osobiti značaj kod odmjeravanja kazne. Daljnje činjenice koje optuženik ističe u žabi - navodni izostanak imovinske koristi te pobude iz kojih su predmetna kaznena djela počinjena (namirenje kockarskih dugova i prisila od strane osoba kojima duguje novac), kraj činjenice da je kazneno djelo iz članka 326. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., kojim je, između ostalog doveo u opasnost život i tijelo soba koje nedozvoljeno ulaze i kreću se u Republici Hrvatskoj, s kojima je postupao na nečovječan i ponižavajući način, počinio u nakani da se materijalno okoristi, s pravom prvostupanjski sud nije cijenio olakotnima.
8.1. Nadalje, vrijeme provedeno u istražnom zatvoru nije okolnost koja je, u skladu s odredbom članka 47. stavka 1. KZ/11., od značaja za izbor vrste i mjere kazne, već se vrijeme lišenja slobode, u skladu s odredbom članka 54 KZ/11., uračunava u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora. Stoga nije osnovana ni žalbena prema kojoj je vrijeme od četiri mjeseca provedenih u istražnom zatvoru trebalo cijeniti olakotnom činjenicom.
9. Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene ni povrede zakona iz članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. – dalje: ZKP- II.), na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP-II., žalbu optuženoj UO odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao je i odlučeno u izreci ove presude.
U Varaždinu 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Igor Pavlic
