REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P-2730/2023-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Branku Karamanu, u pravnoj stvari tužitelja JD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po odvjetnicima Igoru Kalebiću i Jadranki Kalebić, iz odvjetničkog ureda u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Jelačića 10, zastupana po odvjetnicima iz OD METELKO, KNEŽEVIĆ&PARTNERI d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 15. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja, dana 17. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I.
Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208561476, kreditna partija: 7103536346 od 06.03.2007., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 80.640,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, u članku 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu.
II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 11.891,39 €, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje od svakog pojedinog više plaćenog iznosa teku od tuženikovog stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do 31.12.2007., od 01.01.2008. tekući do 31. srpnja 2015. na navedene iznose teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od datuma i na iznose kako slijedi:
od datuma na iznos eura
01.03.2008 10,57 €
01.04.2008 4,99 €
01.10.2008 21,28 €
01.11.2008 26,14 €
01.01.2009 64,00 €
01.02.2009 64,30 €
01.03.2009 43,66 €
01.04.2009 48,47 €
01.05.2009 49,43 €
01.06.2009 41,14 €
01.07.2009 42,59 €
01.08.2009 33,15 €
01.09.2009 44,99 €
01.10.2009 35,12 €
01.11.2009 41,27 €
01.12.2009 40,48 €
01.01.2010 57,71 €
01.02.2010 68,78 €
01.03.2010 66,38 €
01.04.2010 77,37 €
01.05.2010 97,34 €
01.06.2010 101,83 €
01.07.2010 125,50 €
01.08.2010 124,71 €
01.09.2010 173,78 €
01.10.2010 145,19 €
01.11.2010 151,81 €
01.12.2010 171,07 €
01.01.2011 211,52 €
01.02.2011 167,61 €
01.03.2011 180,74 €
01.04.2011 163,99 €
01.05.2011 200,44 €
01.06.2011 234,35 €
01.07.2011 243,28 €
01.08.2011 388,11 €
01.09.2011 251,31 €
01.10.2011 234,36 €
01.11.2011 235,48 €
01.12.2011 235,53 €
01.01.2012 254,45 €
01.02.2012 265,52 €
01.03.2012 266,92 €
01.04.2012 259,43 €
01.05.2012 263,24 €
01.06.2012 271,43 €
01.07.2012 261,92 €
01.08.2012 262,71 €
01.09.2012 246,36 €
01.10.2012 251,75 €
01.11.2012 263,43 €
01.12.2012 259,83 €
01.01.2013 265,64 €
01.02.2013 250,53 €
01.03.2013 246,21 €
01.04.2013 261,81 €
01.05.2013 249,27 €
01.06.2013 243,10 €
01.07.2013 227,46 €
01.08.2013 238,43 €
01.09.2013 245,54 €
01.10.2013 254,76 €
01.11.2013 255,56 €
01.12.2013 261,04 €
01.01.2014 250,57 €
01.02.2014 263,19 €
01.03.2014 267,32 €
01.04.2014 264,20 €
III. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 249,24 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose
1. EUR 19,55 od 02.05.2007. ,
2. EUR 19,48 od 02.06.2007. ,
3. EUR 24,97 od 02.07.2007. ,
4. EUR 14,41 od 02.08.2007. ,
5. EUR 14,62 od 02.09.2007. ,
6. EUR 28,28 od 02.10.2007. ,
7. EUR 15,19 od 02.11.2007. ,
8. EUR 24,34 od 02.12.2007. ,
9. EUR 6,57 od 02.01.2008. ,
10. EUR 5,46 od 02.02.2008. ,
11. EUR 12,96 od 02.05.2008. ,
12. EUR 10,35 od 02.06.2008. ,
13. EUR 16,68 od 02.07.2008. ,
14. EUR 18,12 od 02.08.2008. ,
15. EUR 16,45 od 02.09.2008. ,
16. /EUR 1,81 od 02.12.2008. ,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, dok se odbija više zatraženi iznos od 4.108,61 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.
IV Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.090,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 17. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu radi isplate podnesenoj ovom sudu 7. lipnja 2023. navodi se kako je tužitelj s tuženikom kao kreditorom 6. ožujka 2007. zaključio ugovor o kreditu broj 3208561476 temeljem kojeg mu je stavljeno na raspolaganje 80.640,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan isplate kredita. Ugovorena je nepoštenja i ništetna ugovorna odredba kojom je isplatu kredita vezao uz valutu švicarski franak o čemu prednik tužiteljice kao potrošač nije bio obaviješten o svim bitnim elementima za donošenje odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna bitne za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.
1.1. U podnesku od 2. siječnja 2026. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju te potražuje iznos od 11.891,39 eura sa zateznim kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa na način kako je to specificirano u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev osporavajući osnov i visinu. Ističe se prigovor zastare. Tuženik ističe kako tužitelju prilikom zaključenja ugovora nije prikrio niti jednu informaciju koju je imao ili za koju je znao, ali ga je isto tako upozorio na moguće negativne posljedice i rizike oko ugovaranja valutne klauzule, a koja ugovorna odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega ne može kao takva niti biti predmetom ocjene poštenosti, a da je i u skladu s važećim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Zbog činjenica da je u određenom razdoblju visina tečaja bila manja od tečaja koji je vrijedio na dan zaključenja ugovora zbog čega su određeni anuiteti bili manje od početno ugovorenih tuženik do zaključenja ističe prigovor prijeboja kojeg je specificirao nakon provedenog vještačenja u podnesku od 31. listopada 2025.
3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije Ines Lozić (list 160-167 spisa), kao i financijsko knjigovodstvene dokumentacije temeljem koje je provedeno financijsko vještačenje te saslušanjem tužitelja od 15. siječnja 2026. (list 197-199 spisa).
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplata novčanog iznosa stečenog bez osnove.
4.1. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).
4.2. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti određenih odredbi i isplata po osnovi Ugovora o kreditu od 6. ožujka 2007. broj 3208561476 temeljem kojeg mu je stavljeno na raspolaganje 80.640,00 CHF za dovršetak gradnje kuće (nadalje: Ugovor) u kojem je prednik tužiteljice kao ugovaratelj imao status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.
5. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., ), prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.
6. Čitanjem priložene dokumentacije i prometa po računu u vlasništvu tužitelja, pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije Ines Lozić , sud je utvrdio:
-ugovoreno je da su mjesečni anuiteti izraženi u CHF-valuti ugovora koji se podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća,
-financijskim vještačenjem vještaka utvrđeno je da je ukupan iznos preplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog valutne klauzule i to samo pozitivne razlike 11.891,39 eura dok je tužitelj za vrijeme kada je valuta CHF bila niža od početne uplatio manje 249,24 eura.
-tužitelj je u svojstvu stranke izjavio da je 2007. godine podigao kredit radi uređenja obiteljske kuće za potrebe stanovanja, inače je pomorac i nije bio vlasnik nekog obrta ili imatelj poslovnih udjela u trgovačkom društvu, nakon zaključenja ugovora o kreditu značajno je porastao mjesečni anuitet zbog porasta tečaja CHF, a zaposlenica banke mu je rekla da je puno povoljniji kredit u CHF i da je to stabilnija valuta od eura,
6.1. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka sačinjen nakon provedene dopune već prigovora činjenici što je tuženik u zahtjevu za isplatu ne uračunava i iznose koje je manje platio zbog činjenice što je tečaj bio manje od ugovorenog.
7. Što se tiče pravnog pitanja ništetnosti predmetne ugovorne Trgovački sud u Zagrebu je presudom P- -1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. (predmet br.) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
7.2. Prema čl.502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018).
8. Osim iznesenog o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, treba reći da je temeljem čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/2003., nadalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).
8.2. Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
8.3. Iako tuženik ističe da su tužitelju bile jasne sve ugovorne odredbe u presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
9. Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4.ZOO propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
9.1. Prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma utjecaja valutne klauzule sve kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Valutna klauzula koja je zapravo trebala biti zaštitni mehanizam potrošača
9.2. Ni ZZP/03 ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4.ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
9.3. Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je njegova mjesečna financijska obveza dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene tečaja ugovorene valute do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/03.
10. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Visoki Trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki Trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.
10.1. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
11. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i to čl.1. i 6. nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne.
12. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U odnosu na valutnu klauzulu presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to ne postoji zastara predmetnog potraživanja jer je tužba podnesena 7. lipnja 2023. tj. prije isteka roka od 5 godina.
13. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete primjene valutne klauzule, odnosno nepostojanje pravnog okvira u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača ne znači da banka tužitelju kao potrošaču može nametnuti ugovornu odredbu koje ju stavljaju u neravnopravan položaj i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
14. U odnosu na podnesen prigovor radi prebijanja za navesti je kako tuženik nema status potrošač, a tijekom postupka drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbe, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetna ugovorna odredba za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama.
15. Tužitelj je u osnovnom tužbenom zahtjevu potraživao iznos od 16.000,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatom dok je u podnesku od 2. siječnja 2026. smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 11.891,39 eura što ima učinak djelomičnog povlačenja za koji je potreban pristanak tuženika. Tuženik se u podnesku od 12. siječnja 2026. protivio djelomičnom povlačenju zbog čega ono nema učinak te je potrebno odlučiti o iznosu postavljenom u osnovnom tužbenom zahtjevu, odnosno o 16.000,00 eura.
16. Stoga, imajući u vidu izneseno, prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora i odlučeno je kao u izreci presude pod I . Kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, odlučeno je kao pod točkom II. Odluke. Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj platio tuženiku 11.891,39 eura više na ime anuiteta zbog promjene tečaja CHF, odnosno pojedine mjesečne iznose navedene u izreci ove presude što ne uključuje negativne razlike.
16.1. U odnosu na zahtjev za isplatu zateznih kamata ističe se da se tijek kamata prosuđuje po odredbi članka 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž- 923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa .
17. Odluka o trošku se temelji na čl.154.st.1.ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 dalje: OT).
17.1. U ovom postupku vrijednost predmeta spora iznosi 16.000,00 eura koliko je tužitelj postavio u osnovnom tužbenom zahtjevu prema kojem se utvrđuje vrijednost svake poduzete parnične radnje.
17.2. Tužitelju je obistinjen trošak po 250 bodova za svaku poduzetu radnju i to temeljem Tbr. 8. t. 1. Tarife za sastav tužbe od 7. lipnja 2023., podneska od 18. travnja 2025., potom zatraženih 100. bodova za podnesak od 2. siječnja 2025. po 250 bodova temeljem Tbr. 9. t. 1 za pristup ročištu od 1. listopada 2025. te zatraženih 100 bodova za pristup ročištu od 15. siječnja 2026. što iznosi 950 bodova pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 euro iznosi 1.900,00 eura, a s obračunatim PDV-om 2.375,00 eura čemu je potrebno pridodati troškove provedenog vještačenja od 450,00 eura što sveukupno iznosi 2.825,00 eura.
17.3. Tužitelj je u osnovi s tužbenim zahtjevom uspio jer mu je prihvaćen tužbeni zahtjev s osnova ništetnosti ugovorne odredbe . U pogledu visine tužiteljicama je od ukupno zatraženih 16.000,00 eura prihvaćeno 11.891,39 eura što je uspjeh od 74%. Dakle, tužitelj je u pogledu osnove uspio 100%, a u pogledu visine 74% kada se ta dva iznosa zbroje i podijeli s dva dobije se uspjeh tužitelja u postupku u sporu što iznosi 87% od čega je potrebno oduzeti iznos od 13% koji je uspjeh tuženika. Dobiveni rezultat daje konačan postotak koji se od utvrđenog troška dodjeljuj tužitelju, a to je 74%. zbog čega se tuženiku od utvrđenih troškova u iznosu od 2.825,00 eura odmjerava iznos od 2.090,50 eura.
17.4. Tužitelju nije obistinjen trošak sudske pristojbe na tužbu i odluku jer su člankom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) potrošači oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.
18. Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 151. st. 3. ZPP-a.
Zbog navedenog sud je odlučio je kao izreci presude.
U Splitu 17. veljače 2026.
SUDAC
Branko Karaman
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).
DNA:
- pun. tužiteljice
- pun. tuženika
- u spis
