REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-415/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru, Bjelovar, Šetalište dr. Ivše Lebovića 40, kojeg zastupa AC, službena osoba, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (sada: Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe ACM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Franjo Šebijan, odvjetnik u Varaždinu, Pavlinska 5, radi naknade za oduzetu imovinu, 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/23-01/267, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-04 od 1. veljače 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi zainteresiranoj osobi ACM trošak upravnog spora u iznosu od 3.750,00 eur (tri tisuće sedamsto pedeset eura), PDV uključen, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika u toč. I. izreke odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv djelomičnog rješenja Virovitičko-podravske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-942-01/20- 01/97, URBROJ: 2189-08/16-23-25 od 6. srpnja 2023. (dalje: djelomično rješenje); u toč. II. izreke odbačena je kao nepravovremeno podnesena dopuna žalbe tužitelja izjavljena protiv djelomičnog rješenja.

2. Prvostupanjskim djelomičnim rješenjem (od 6. srpnja 2023.) pod točkom I. ovlašteniku naknade ACM iz [adresa] dano je u vlasništvo – vraćeno – poljoprivredno zemljište, oduzeto na temelju presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj Kž-295/45-3 od 21. studenog 1945., kojom presudom je konfiscirana sva imovina, koja je kasnije specificirana u Odluci o utvrđivanju objekata agrarne reforme i kolonizacije broj 443/47 od 2. svibnja 1947., koju je donijela Komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, u kojoj su taksativno navedene čestice koje su prema nalazu te komisije činile posjed A istom su oduzete a čijim vraćanjem u vlasništvo bivšem vlasniku odnosno njegovom nasljedniku prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka poljoprivredne struke ne bi bitno okrnjila gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost nekog kompleksa, te koje su označene kao čestice nabrojane u toč. I.1. – I.77. izreke, upisane u k. o. [katastarska općina], odnosno k. o. [katastarska općina] (samo kč. br. [katastarska čestica]). Točkom II. izreke obveznikom naknade utvrđena je Republika Hrvatska. U točki III. izreke odlučeno je da će Republika Hrvatska (odnosno jedinica lokalne samouprave koja u ime Republike Hrvatske raspolaže poljoprivrednim zemljištem iz toč. I.1. – I.77. izreke rješenja), po pravomoćnosti tog rješenja predati posjed ACM u roku 30 dana od dana podnošenja pisanog zahtjeva ovlaštenika naknade. Ako po pravomoćnosti tog rješenja u odnosu na zemljište koje se u naravi koristi kao poljoprivredno zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske budu na snazi neki ugovori o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, Općina Mikleuš će raskinuti ugovore o zakupu u odnosu na vraćene čestice ili dijelove čestica prema uvjetima i na način kako je to navedeno u točki III. izreke rješenja. Točkom IV. izreke odlučeno je da će Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, Zemljišno-knjižni odjel u Slatini, po pravomoćnosti tog rješenja izvršiti promjenu upisa tog stanja, sukladno točki toč. I.1. – I.77. tog rješenja po službenoj dužnosti. U točki V. izreke određeno je da će se o preostalom dijelu zahtjeva za naknadu za imovinu oduzetu grofu ĆC odlučiti u nastavku postupka posebnim rješenjem. U točki VI. Izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

3.1. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja navodeći da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo jer ne postoji pravna osnova za povratom imovine nasljednicima A jer je isti bio mađarski državljanin pa prema članku 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/1996, 39/1999, 42/1999, 92/1999, 43/2000, 131/2000, 27/2001, 65/2001, 118/2001, 80/2002, 81/2002 i 98/2019., dalje: Zakon o naknadi) nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu. Smatra pogrešnim stav tuženika da je državljanski status prijašnjeg vlasnika oduzete imovine, pok. A, već riješen jer je Vrhovni sud presudom poslovni broj Uzz-28/12 od 12. siječnja 2016. i presudom poslovni broj Uzz-29/12-12 od 27. veljače 2018. otklonio kao neosnovan prigovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske navodeći, između ostaloga, da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske utvrdio da je prednik tužitelja bio jugoslavenski državljanin u vrijeme konfiskacije sporne imovine čije se vraćanje sada traži. Smatra da je pitanje njegovog državljanstva potrebno još jednom utvrditi, te se poziva na sadržaj pribavljenih dokaza koji potvrđuju da je pok. grof. HC (ACML ) od svog rođenja **.**.1878. do smrti 04. veljače 1963. bio mađarski državljanin, i to: 1. dopis odvjetnika Miroslava Vitaljića koji je zaprimljen u DORH- u 10. siječnja 2024., 2. potvrdu Glavnog ureda Vlade u Budimpešti broj; BP/A/58564-1/2023 od 11. prosinca 2023. o činjenici da je pok. HC (ACML) rođ. **.**.1878. bio mađarski državljanin; 3. Potvrdu o preuzimanju dokumenta; 4. potvrdu o državljanstvu Mađarske s prijevodom na hrvatski jezik; 5. dopis Ratno- povijesne pismohrane i arhiva s prijevodom na hrvatski jezik. Ističe da navedenim dokazima nije raspolagao do 10. siječnja 2024., kada ih je dostavio odvjetnik Miroslav Vitaljić iz Opatije. Smatra da iz priloženih dokaza proizlazi da je u trenutku raspada Austro – ugarske monarhije grof ĆC imao samo mađarsko državljanstvo te je imao pravo na obeštećenje na temelju Ugovora o miru s [adresa] zaključenim u Parizu 10. veljače 1947. te stoga, na temelju članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi, nema pravo na naknadu. Smatra da od trenutka kada je Republike Hrvatska postala članicom Europske unije i preuzimanjem pravnih stečevina Europske unije prestaje i (samo) gramatičko tumačenje pravnih propisa, te je potrebno tumačiti pravne propise u odnosu na cilj i svrhu koja se treba postići tim propisom. Smatra da se odredba članka 10. Zakona o naknadi odnosi na sve državljane država s kojima je bivša SFRJ sklopila međunarodni ugovor (pa tako i na mađarske državljane) te je u pogledu primjene te odredbe irelevantno jesu li te osobe uz državljanstvo države s kojom je sklopljen međunarodni ugovor istodobno imale i jugoslavensko državljanstvo. Nadalje smatra da je pitanje obeštećenja imovine oduzete mađarskim državljanima riješeno navedenim Ugovorom o miru s [adresa] zaključenim u Parizu 10. veljače 1947. i Uredbom o prijelazu mađarske imovine na teritorij FNRJ u državno vlasništvo FNRJ prema Ugovoru o miru s [adresa] („Službeni list“ FNRJ, broj 91/48). Na temelju članka 29. navedenog Ugovora svaka od savezničkih i udruženih sila stekla je pravo zaplijeniti, zadržati, likvidirati ili poduzeti bilo kakvu drugu radnju u pogledu te imovine te svih prava i interesa mađarskih državljana. Istim člankom propisano je također da će se način likvidacije mađarske imovine provesti sukladno zakonima zainteresirane savezničke i udružene sile, a mađarska vlada je bila u obvezi obeštetiti svoje državljane za oduzetu imovinu.

3.2. Dakle, imovina grofa ĆC kao mađarskog državljanina potpadala je pod Ugovor o miru s [adresa] te je pritom irelevantno što je ta imovina oduzeta po ranijem propisu, konkretno konfiskacijom, jer se radi o imovini koja je podlijegala odredbama Ugovora o miru s [adresa] te je osoba čija je imovina oduzeta imala pravo po tom Ugovoru tražiti obeštećenje za oduzetu imovinu od mađarskih vlasti. Za primjenu Ugovora o miru s [adresa] mjerodavno je radi li se o imovini mađarskog državljanina koja je potpadala pod odredbe Ugovora s [adresa] neovisno o tome na temelju koje osnove su jugoslavenske komunističke vlasti oduzele tu imovinu, jer je Ugovor izrijekom propisivao da je pravo savezničkih i udruženih sila da svojim zakonima provedu oduzimanje imovine.

Da se Ugovor o miru s [adresa] ne primjenjuje na imovinu mađarskih državljana koja je oduzeta prije stupanja na snagu toga Ugovora, kako pogrešno zaključuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske, to bi značilo da su ti mađarski državljani bili diskriminirani u odnosu na druge mađarske državljane jer ne bi imali pravo na naknadu od mađarskih vlasti, a što je protivno svrsi i cilju toga Ugovora jer se njime trebalo obeštetiti sve mađarske državljane čiju imovinu su oduzele jugoslavenske komunističke vlasti. Navodi da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske svojom odlukom, broj Us-12475/07-8 od 9. veljače 2011., u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, zauzeo pravno stajalište da se Ugovor o miru s [adresa] primjenjuje na imovinu mađarskog državljanina neovisno o tome što je oduzimanje imovine izvršeno konfiskacijom prije stupanja na snagu toga Ugovora. Dokazi o činjenici da je grof Ivan Drašković 1935. i 1936. (u vrijeme eksproprijacije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije), a posljedično i 1945. (za vrijeme DFJ i FNRJ) bio mađarski državljanin imaju jaču dokaznu snagu od isprave na temelju koje su upravna tijela odnosno sudovi u dosadašnjim postupcima zaključili da je grof ĆC imao jugoslavensko državljanstvo. Navodi da je Uredbom o prijelazu mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državnom vlasništvu propisano da sva imovina, prava i interesi Mađarske i mađarskih državljana koji su na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s [adresa] postojali na teritoriju FNRJ postali vlasništvo FNRJ. Stoga smatra da je postojao interes ĆC za naknadu za ranije oduzetu imovinu ili za povrat te imovine, koju u FNRJ nije mogao ostvariti upravo zbog odredbi Ugovora o miru s [adresa], jer bi njegova imovina i bez ranije konfiskacije postala vlasništvo FNRJ. Ističe da pok. grof HC nakon raspada Austro – ugarske monarhije nije više boravio na području bivših država nastalih raspadom monarhije već je cijelo vrijeme prebivao u [adresa], a nakon Drugog svjetskog rata samo u Austriji. Također smatra da je u provedenom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer su nekretnine za koje se vrši povrat „faktično oduzete ranijem vlasniku za vrijeme Kraljevine Jugoslavije te su bile nadijeljene fizičkim osobama“ (koje ne specificira niti specificira dokaze o istome. Ne osporava da predniku zainteresirane osobe nije isplaćena naknada za eksproprirano zemljište, u odnosu na koje je deposediran. Također navodi da su kasnije odluke jugoslavenskih komunističkih vlasti bile deklaratornog karaktera te se na temelju istih vršio (samo) prijenos prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, iako isto zemljište nije bilo u faktičnom posjedu i vlasništvu ranijeg vlasnika. Slijedom navedenog predlaže Sudu usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti osporavano rješenje tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. Tužitelj je 14. svibnja 2024. dostavio podnesak u kojemu je ponovio tužbene navode u smislu da je sporno jesu li nekretnine grofa HC konfiscirane

– izvlaštene u postupku provedenom za vrijeme Kraljevine Jugoslavije ili presudom Okružnog narodnog suda u Daruvaru, br. KZ-295/45 od 21. studenog 1945., smatrajući da je Kraljevina Jugoslavija eksproprirala/izvlastila nekretnine (poljoprivredno zemljište) Ć, što potvrđuje i Odluka o utvrđivanju objekata veleposjednika HC grofa A br. 27.442/III-6 1935 od 15. svibnja 1935. Tužitelj je stava da je predmetno zemljište tužitelju oduzeto u agrarnoj reformi koja je provedena u Kraljevini Jugoslaviji te stoga nije faktično oduzeta za vrijeme FNRJ i ponovio je deklaratorni značaj presuda Okružnog narodnog suda u Daruvaru (1945. godine).

6.1. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu ističe da je ovaj Sud, u odnosu na citiranu naknadno pribavljenu dokumentaciju (Potvrda Glavnog ureda Vlade u Budimpešti od 11. prosinca 2023. o mađarskom državljanstvu) donio dvije meritorne odluke, odnosno pravomoćnom presudom poslovni broj: Us I-1298/2023 (potvrđenom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-994/2024-2 od 7. svibnja 2024.) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ŽDO u Bjelovaru kojim je tražio poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/22-01/308, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 22. rujna 2023., dok je rješenjem poslovni broj: Us I-1297/2022-26 od 11. ožujka 2024. odbačen prijedlog za obnovu upravnog spora. Dakle u navedenim odlukama Sud je zauzeo stav:

- da je irelevantno kako A tretira mađarska država u smislu državljanstva, budući je od vlasti Kraljevine Jugoslavije i jugoslavenskih komunističkih vlasti tretiran kao jugoslavenski državljanin, a državljanstvo ovih tvorevina bilo je jedno, te mu je sva imovina na području DFJ oduzeta 21. studenog 1945. na temelju tzv. „daruvarske presude“;

- pitanje državljanstva kao pretpostavke za povrat imovine više nije relevantno, a na dan 19. rujna 1947. (kao danom stupanja na snagu Ugovora o miru s [adresa]) Ć više nije imao imovine, pa se stoga i Ugovor o miru sa [adresa] ne može odnositi na status imovine A, već samo na onu imovinu koja je u trenutku njegovog stupanja na snagu tj. 19. rujna 1947. i dalje bila u vlasništvu mađarskih državljana;

- državljanski status grofa HC utvrđen je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Us-9198/2002-13 od 24. studenog 2005., a u odnosu na prigovor da je isti imao mađarsko državljanstvo, a ne jugoslavensko; Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi posl.br. Uzz-29/12-12 od 27. veljače 2018. zauzeo stajalište da pitanje državljanstva kao pretpostavke za povrat više nije odlučno.

6.2. Ističe da je, za potrebe upravnog spora, zatražio i dopunu ekspertnog pravnog mišljenja prof. dr. sc. IC (bazno mišljenje izrađeno je u ožujku 2020. godine) na temu pravnog učinka potvrde o mađarskom državljanstvu A u vrijeme konfiskacije njegove imovine te pitanje ima li ta činjenica utjecaja na postupke povrata oduzete imovine uz poseban osvrt na sklopljene mirovne ugovore s Mađarskom iz 1920. i 1947. godine. Zaključno u dopuni pravnog mišljenja navedeno je da predmetna potvrda o državljanstvu nije relevantna za postupke denacionalizacije koji se vodi glede imovine A, oduzete 1945. godine, te je upitna vjerodostojnost izdane Potvrde, odnosno njezin sadržaj, u dijelu koji se odnosi na razdoblje nakon 1918. godine. Navodi da se (osim što su ga tako tretirale jugoslavenske komunističke vlasti) i sam Ć smatrao jugoslavenskim državljaninom. Navodi da je bivši odvjetnik Miroslav Vitaljić, osoba koja ustrajno opskrbljuje DORH dokumentacijom o navodnom mađarskom državljanstvu A, u rujnu mjesecu 2019. godine dostavio dokumentaciju na temelju koje se već tada tvrdilo kako je Ć imao mađarsko državljanstvo, primjerice Molba za potraživanjem austrijskog državljanstva od 26. svibnja 1949., u kojoj se ne navodi ili spominje navodno mađarsko državljanstvo A, već se kao prilog zamolbe (pod točkom 3.) navodi: „moja jugoslavenska domovnica uz odluku mađarskog Upravnog suda, u kojoj mi je nakon odvajanja Hrvatske od zemalja Stjepanove krune oduzeto tadašnje mađarsko državljanstvo…“ Stoga osporava valjanost navedene Potvrde o državljanstvu [adresa] za A. U pogledu Ugovora o miru s [adresa] iz 1947. godine te Uredbe o prelazu [adresa] imovine na teritoriju Federativne Narodne Republike Jugoslavije u državno vlasništvo Federativne Narodne Republike Jugoslavije ističe da su u primjeni ovog Ugovora trebala biti ispunjena dva osnovna kriterija: trebalo se raditi o mađarskom državljaninu i moralo se raditi o imovini koja je na dan 15. rujna 1947. (kao danom stupanja na snagu Ugovora) bila u vlasništvu mađarskog državljanina ili Mađarske. Ć oduzeta je sva imovina na području FNRJ na temelju presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj Kz- 295/45-3 od 21. studenog 1945. (koja je i popisana u svrhu provođenja konfiskacije od strane Kotarskog narodnog suda u Slatini od 09. prosinca 1945.), pa mu nije mogla biti i ponovno oduzeta i na temelju Ugovora o miru sa Mađarskom koji je stupio na snagu dvije godine kasnije (19. studenog 1947.), a niti mu je ista ikada popisana i procijenjena po spomenutoj Uredbi o prelazu [adresa] imovine. Navodi da u citiranom kontekstu nije moguće primijeniti presudu Upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Us-12475/07-8 od 09. veljače 2011., jer se u tom predmetu radilo o mađarskom državljaninu, kojemu je imovina čiji povrat traži njegova sljednica (kćer) oduzeta na temelju rješenje o konfiskaciji br. 171/1948 od 06. rujna 1948., dakle nakon stupanja na snagu Ugovora o miru s [adresa]. Također u navedenoj presudi Sud upućuje na odredbu članka 1. stavak 1. Uredbe o prijelazu mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ po kojoj na dan stupanja snagu Ugovora o miru s [adresa] (19. rujna 1947.) imovina mora postojati odnosno biti u vlasništvu mađarskog državljanina.

6.3. Zainteresirana osoba osporava i stav tužitelja o deklaratornom karakteru akata jugoslavenskih komunističkih vlasti, koji stav je (jedinstveno) osporen od strane upravnih tijela kao i upravnih sudova. Da bi određeni akt jugoslavenskih komunističkih vlasti bio deklaratornog karaktera ili značaja, minimum bi predstavljao da se jugoslavenske komunističke vlasti u tom aktu pozivaju na propise (bivše) Kraljevine Jugoslavije, a što ne proizlazi iz presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj Kz- 295/45-3 od 21. studenog 1945., te što ne proizlazi niti iz mišljenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske pod brojem: KTR-I-271/97 od 09. travnja 1998. i broj: DOKR-I-971/00 od 20. prosinca 2000.

6.4. Vezano uz navode o navodnom deposediranju odnosno nadjelivanju zemljišta fizičkim osobama poziva se na odredbe Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije (SL.L. br. 61/46 - pročišćeni tekst i 74/46 – ispravak). Naime, sukladno odredbi članka 20. stavak 1. navedenog zakona agrarni subjekti (ukoliko su uopće postojali) kao treće osobe koje polažu vlasnička prava na konfisciranu imovinu, mogle su i trebale staviti izlučne zahtjeve. Smatra da agrarna reforma nije bila završen proces, odnosno propisi o likvidaciji agrarne reforme nisu provedeni sve do sloma Kraljevine Jugoslavije, iz kojeg razloga je provođenje agrarne reforme i kolonizacije u raznim oblicima provođeno sve do 1941. godine, a što proizlazi i iz provođenja znatno radikalnije agrarne reforma 1946. godine. Slijedom navedenoga zainteresirana osoba predlaže da Sud po provedenom dokaznom postupku odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu troška upravnog spora zainteresiranoj osobi.

6.5. Zainteresirana osoba dostavila je očitovanje na navode tuženika 9. siječnja 2026. u kojima je ponovila navode, koje će Sud iznijeti u sažetom prikazu, radi izbjegavanja ponavljanja, da je: Odluka o utvrđivanju objekata veleposjednika HC grofa A br. 27.442/III-6 1935 od 15. svibnja 1935. predstavljala opću odluku o eksproprijaciji, a ne provedenu agrarnu reformu s utvrđenim agrarnim interesentima; da je imovina grofa ĆC konfiscirana presudom Okružnog narodnog suda u Daruvaru od 21. studenog 1945., što je gotovo dvije godine prije stupanja na snagu Ugovora o miru s [adresa] iz 1947. godine. Zainteresirana osoba navodi i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske (rješenje posl.br. U-zpz-14/2023-26 od 11. prosinca 2024.) da Ugovor o miru s [adresa] nije primjenjiv jer su akti o konfiskaciji doneseni prije njegovog stupanja na snagu. Nadalje zainteresirana osoba iscrpno citira znanstveni rad dr.sc. IC koji dokazuje da je Ć za jugoslavenskih vlasti bio isključivo jugoslavenski državljanin, čineći prigovor mađarskog državljanstva irelevantnim.

7.1. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis. Dana 20. siječnja 2026. kod ovog suda održana je javna rasprava kako bi se, u smislu odredbe članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/2024., dalje: ZUS) svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pitanjima koji su predmet ovog spora.

7.2. Na raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana u njegovoj odsutnosti, sukladno odredbi članka 39. stavka 2. ZUS-a, a u nazočnosti AC, zamjenika u Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru te u nazočnosti opunomoćenika zainteresirane osobe.

7.3. Službena osoba tužitelja i opunomoćenik zainteresirane osoba ostale su u cijelosti kod sadržaja svih podnesaka dostavljenih ovome sudu.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je zahtjevima od 26. ožujka 1997., 2. travnja 1997., 16. travnja 1997. i **.**.1997. H grofica I zatražila povrat imovine konfiscirane njezinom ocu odnosno pok. Ć, a postupak je nastavio njezin zakonski nasljednik Z, ovdje zainteresirana osoba.

10. Zainteresirana osoba ACM je tijekom postupka u podnesku od 21. studenoga 2012. specificirao zahtjev za nekretnine oduzete u k. o. [katastarska općina], i to u odnosu na čestice upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška]. zk. ul. [broj ZK uloška]. zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška]. (sve k. o. [katastarska općina]), na način da se djelomičnim rješenjem izvrši povrat oduzetih nekretnina u naravi gdje je to moguće, povrat zamjenskih nekretnina ili da se odredi drugi oblik naknade sukladno Zakonu o naknadi, te je u spis predmeta priložio identifikaciju oduzetih čestica (Identifikacija oduzetih katastarskih čestica po sadašnjem stanju za k. o. [katastarska općina] od studenoga 2012.) izrađenu od strane ovlaštenog inženjera geodezije ZC, dipl. ing. geod. iz trgovačkog društva Art Gea d.o.o. Osijek.

11. Podneskom od 14. studenoga 2013. ovlaštenik naknade VC specificirao je zahtjev za nekretnine oduzete u k. o. [katastarska općina], i to u odnosu na čestice upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška], oba k. o. [katastarska općina], na način da se djelomičnim rješenjem izvrši povrat oduzetih nekretnina u naravi gdje je to moguće, povrat zamjenskih nekretnina ili da se odredi drugi oblik naknade sukladno Zakonu o naknadi, pri čemu je u spis predmeta priložio identifikaciju oduzetih čestica (Identifikacija oduzetih katastarskih čestica po sadašnjem stanju za k. o. [katastarska općina] od listopada 2013.) izrađenu od strane ovlaštenog inženjera geodezije ZC, dipl. ing. geod. iz trgovačkog društva Art Gea d.o.o. Osijek.

12. Nadalje, podneskom 13. travnja 2022. i dopunom istog od 17. listopada 2022., ovlaštenik naknade VC, zatražio je donošenje djelomičnog rješenja o vraćanju u vlasništvo u odnosu na čestice ranije upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina] te zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška], oba k. o. [katastarska općina], u skladu s odredbom članka 20. stavka 1. Zakona o naknadi, a koje čestice su oduzete lvanu grofu ACM na temelju presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, Broj: Kz-295/45 od 21. studenog 1945. i navedene u odluci Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju za posjed A iz Podr. Slatine broj 443-47 od 2. svibnja 1947., a danas su u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave.

13. Nadalje, uvidom u Odluku Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, Broj: 443/47 od 2. svibnja 1947., utvrđeno je da je na temelju provedenog postupka po paragrafima 24. - 27. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske od 24. studenoga 1945., te odluke Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini, Broj: R.110/46 od 9. prosinca 1946., kojom je konfisciran posjed A iz [adresa] te izvršen prijenos u gruntovnim knjigama sa imena prijašnjeg vlasnika na ime FNRJ, utvrđen kao objekt agrarne reforme i kolonizacije posjed A ĆC na temelju stanja posjeda prema upisu u zemljišnim knjigama, katastru i naravi, koji je između ostalih upisan i u zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina] (str. 58. - 67. i str. 104. -106. Odluke), kao i u zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina] (str. 67. - 80. i str. 111. - 112. Odluke), te određen prijenos s imena Federativne Narodne Republike Jugoslavije i upis na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

14. Iz svih povijesnih zemljišnoknjižnih izvadaka za sve čestice koje su predmet naknade nedvojbeno i dokumentirano proizlazi da su predmetne nekretnine na temelju Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini, Br. 443/47 od 2. svibnja 1947. uknjižene za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije (upis broj Z-283/47 od 9. svibnja 1947., te da je bivši vlasnik (uknjižen u zemljišne knjige) bio grof ĆC, nekada označen i kao V, vlastelin iz Baranje Sellye u Ugarskoj.

15. Nadalje, izvršenim uvidom u prethodno navedene povijesne zemljišnoknjižne izvatke, kao i u dokumentaciju pribavljenu od Državnog arhiva u Virovitici i Državnog arhiva u Zagrebu te od Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Slatini, u postupku je utvrđeno da su predmetne čestice u trenutku oduzimanja bile upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška], oba k. o. [katastarska općina] te zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina] kao vlasništvo grofa ĆC, oduzete bivšem vlasniku na temelju propisa odnosno odluka iz odredbe članka 2. stavka 2. Zakona o naknadi, odnosno da su predmetne čestice Ć oduzete presudom Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj 295/453 od 21. studenoga 1945. i da su sve navedene u Odluci Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, Broj: 443/47 od 2. svibnja 1947. o utvrđivanju objekta agrarne reforme i kolonizacije za posjed A. Dakle niti jedna od ranijih čestica od kojih su nastale današnje čestice nije grofu ĆC oduzeta za vrijeme Kraljevine Jugoslavije ili Nezavisne Države Hrvatske. U tom smislu valja istaknuti da je primjenom pravila o teretu dokazivanja upravo na tužitelju bilo dokazati istinitost tvrdnji o dovršetku agrarne reforme prije postupka konfiskacije imovine (dakle prije 1945.), za što nije pružio dokaze.

16. Valja istaknuti i da je odredba članka 20. stavak 1. Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije (SL.L. broj 61/46 - pročišćeni tekst i 74/46 - ispravak) propisivala da su agrarni subjekti (iz eksproprijacijske odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme Banovine Hrvatske u Osijeku) kao treće osobe koje polažu vlasnička prava na konfisciranu imovinu, mogle i trebale staviti izlučne zahtjeve, koji rokovi su bili prekluzivne naravi, te u spisu predmeta nema dokaza (niti je tužitelj pribavio ikakav dokaz) da bi itko od agrarnih subjekta iz eksproprijacijske odluke donesene za vrijeme Kraljevine Jugoslavije stavio izlučni zahtjev u odnosu na nekretnine koje su bile upisane na ime A u trenutku konfiskacije.

17. Nadalje, radi identifikacije današnjih čestica s oduzetim česticama prvostupanjsko tijelo je provelo i vještačenje po vještaku geodetske struke, nakon čega je stalni sudski vještak za geodeziju Dolores Riba, ovl. ing. geod. iz trgovačkog društva ADDO d.o.o. Osijek u spis predmeta dostavila Identifikaciju oduzetih katastarskih čestica u k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina] (studeni 2022.) koja sadržava tabelarne prikaze u kojima su polazna osnova sadašnje katastarske čestice u kojima se nalaze površine oduzetih čestica, pri čemu je vještakinja dala precizan prikaz koje oduzete čestice i u kojim površinama se nalaze u današnjim česticama, te su izrađene i preklopne karte u kojima su na današnjim česticama precizno ucrtane oduzete čestice.

18. Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvu) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

19. U članku 2. stavka 1. Zakona o naknadi primjerice su navedeni propisi na temelju kojih je oduzimana imovina na teritoriju Republike Hrvatske, a za koje se na temelju tog Zakona prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu.

20. Sukladno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište koje je oduzeto na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona (stavak 1.). Prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo i objekti (gospodarske zgrade, poslovne zgrade, kuće za stanovanje, dvorci i sl.) koji su u vrijeme oduzimanja bili izgrađeni na zemljištu iz stavka 1. ovoga članka, zajedno sa zemljištem na kojem se objekti nalaze, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano (stavak 2.). Ako su poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište sukladno članku 52. do 55. ovoga Zakona izuzeti od davanja u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u vrijednosnim papirima, utvrđenu ovim Zakonom (stavak 3.).

21. Odredba članka 52. Zakona o naknadi propisuje da se prijašnjem vlasniku ne vraća imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanoga pravnoga osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije propisano. U slučajevima iz stavka 1. ovoga članka, prijašnjem vlasniku priznaje se pravo na naknadu sukladno odredbama ovoga Zakona.

22. Sukladno odredbi članka 55. stavka 4. Zakona o naknadi, ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed: 1. koja je nedjeljiv sastavni dio sustava mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih poduzeća iz oblasti energetike, komunalne djelatnosti, prometa i veza te šumarstva, 2. koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva, 3. čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine, 4. čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga kompleksa i sl.).

23. Prema odredbi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96.,73/00., 114/01., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

24. Uvidom u presudu Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45-3 od 21. studenog 1945. utvrđeno kako je okrivljeni Ć osuđen krivim za počinjenje krivičnog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv države, uslijed čega je kažnjen po članku 3. Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj na konfiskaciju imovine koja se sastoji iz veleposjeda i nekretnina koje se nalaze na području Federativne Jugoslavije te sa svim zgradama kao i svim postrojenjima na tim nekretninama. Ujedno se osuđuje na trajan izgon iz čitavog područja Federativne Jugoslavije.

25. Iz zaključaka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45- 14 od 9. prosinca 1945. godine i broj: R.110/45 od 9. prosinca 1945. proizlazi kako je u svrhu provođenja konfiskacije imovine A u smislu presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945. određen popis i procjena navedene imovine na licu mjesta te podredno određena uknjižba prava vlasništva na nekretninama A pobliže označenim u tom zaključku, u korist DFJ.

26. Nadalje, iz mišljenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj: KTR-I- 271/97 od 9. travnja 1998. i broj: DOKR-I-971/00. od 20. prosinca 2000. proizlazi da je presuda Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45 od 21. studenog 1945., kojom je grof ĆC osuđen zbog kaznenog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države uz kaznu konfiskacije sve imovine, presuda bivše Jugoslavije, i da je riječ o presudi iz odredbe članka 4. stavak 1. Zakona o naknadi, odnosno, o presudi za kazneno djelo, političko kazneno djelo, politički motivirano kazneno djelo i da je do osuđujuće presude došlo zlouporabom prava i političke moći.

27. Uvidom u odluku Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, broj: 443/47 od 2. svibnja 1947. utvrđeno je da je na temelju provedenog postupka po paragrafima 24. -27. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske od 24. studenog 1945. te odluke Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/46 od 9. prosinca 1945. kojom je konfisciran posjed A te izvršen prijenos u zemljišnim knjigama s imena prijašnjeg vlasnika na ime FNRJ, utvrđen kao objekt agrarne reforme i kolonizacije posjed A na temelju stanja posjeda prema upisu u zemljišnim knjigama te određen prijenos s imena FNRJ i upis na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

28. Među strankama je sporno pitanje državljanstva A pa time i ulazi li Ć, odnosno njegov nasljednik, u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu, kao i činjenica je li oduzeta imovina (1945. godine) najprije eksproprirana u vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

29. Najprije valja istaknuti da i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-zpz-8/2023-11 od 25. ožujka 2025. (točka 12. obrazloženja) navodi da pitanje primjene čl. 10. Zakona o naknadi i Ugovora o miru s [adresa], ovise isključivo o činjenici postojanja imovine na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s [adresa], što čini jednu od pretpostavki njezinog podvrgavanja pod odredbe tog Ugovora. Podredno se napominje da navodi podnositelja zahtjeva (DORH) polaze od pogrešne pretpostavke da je u postupku nesporno utvrđeno mađarsko državljanstvo grofa ĆC, što nije slučaj u ovom predmetu, niti se u ovaj fazi postupka mogu preispitivati te činjenice (tako i U-zpz-8/2016).

30. Iz podataka spisa, odnosno obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi kako su prvostupanjsko tijelo i tuženik iscrpno, razložno i utemeljeno obrazložili svoj zaključak da agrarna reforma nije okončana u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odnosno da su predmetne nekretnine Ć oduzete od strane jugoslavenske komunističke vlasti. Tako je u obrazloženjima osporavanih odluka iznijet opširan i detaljan pregled izmjena normativnog okvira relevantnog za ovu upravnu star u promatranom razdoblju, ali i isto tako povijesno-političko i stvarno stanje vezano za eksproprijaciju nekretnina, iz kojeg je razvidna utemeljenost tuženikovih stavova i zaključaka.

31. Iz preslika zemljišno-knjižnih uložaka, razvidno je, da su, i nakon provedenih parcelacija, sve nekretnine ostale u vlasništvu A sve do uspostave jugoslavenske komunističke vladavine. Osim toga, tijekom upravnog postupka, utvrđeno je da su predmetne nekretnine ostale i u njegovom posjedu.

32. S obzirom na sve navedeno, a uzimajući u obzir i činjenice da nije došlo do realizacije promjene vlasnika u zemljišnim knjigama niti je došlo do prijenosa posjeda ekspropriranog zemljišta na agrarne interesente, proizlazi osnovanim zaključak javnopravnih tijela kako su predmetne nekretnine grofu ĆC oduzete tek od strane jugoslavenske komunističke vlasti.

33. Iz navedenih dokumenata nespornim proizlazi da se, prilikom uknjižbe prava vlasništva (kao općenarodne imovine) na spornom zemljištu, jugoslavenske komunističke vlasti nisu pozvale na odluke upravnih tijela Kraljevine Jugoslavije kao pravnu osnovu na temelju koje će se izvršiti uknjižba prava vlasništva, već je uknjižba prava vlasništva izvršena na temelju Odluke Kotarskog narodnog suda u Slatini, br. R- 110/45 od 9. prosinca 1945. i Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini br. 443/47 od 2. svibnja 1947. zbog čega proizlazi da bi, da nije bilo intervencija jugoslavenskih komunističkih vlasti u razdoblju od 1945. do 1947., prijašnji vlasnik grof ĆC i nadalje zadržao svoj status knjižnog vlasnika. Naime, da je postupak eksproprijacije okončan, kako to pravilno zaključuje tuženik, jugoslavenske komunističke vlasti, ne bi imale razloga predmetne nekretnine konfiscirati, odnosno eksproprirati na temelju odluke donesene na temelju Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske, već bi predratne odluke samo bile provedene u zemljišnim knjigama.

34. U pogledu prigovora iz tužbe, a u kojem tužitelj osporava da grof ĆC, odnosno njegov nasljednik – ovdje zainteresirana osoba, ulazi u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu, tvrdeći kako je grof ĆC imao mađarsko državljanstvo, a ne jugoslavensko, ovaj sud ističe kako isti prigovor nije osnovan.

35. Naime, ovaj je prigovor otklonjen sudskom praksom u drugim predmetima naknade za oduzetu imovinu, kao što je presuda Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us- 9198/2002-13 od 24. studenoga 2005., a u kojima je grof ĆC bio ovlaštenik. Državljanski status je tada utvrđen iz dopisa Oblasnog NO za Istru, Odsjeka za narodnu imovinu od 3. prosinca 1946., dopisa Predsjedništva Vlade Narodne Republike Hrvatske, Odjela za narodnu imovinu od 13. prosinca 1946., te službene potvrde Saveznog ministarstva financija Republike Austrije od 29. travnja 1999.

36. Osim toga, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Uzz 29/12-12 od 27. veljače 2018., odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. GZ-DO-92/12 od 20. lipnja 2012., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-1483/2010-12 od 16. veljače 2012., navodi da je zavičajnik kao institut austro-ugarskog zakonodavstva, odnosno knjiga državljana koja je ustrojena Zakonom o državljanstvu FNRJ (Sl. list FNRJ br. 54/46, 104/47, 88/48, 104/48) jesu službene evidencije, no neovisno o tome je li prednik tužitelja bio u njima upisan ili ne, dopušteno je i drugim dokazima utvrđivati činjenicu je li pokojni prednik tužitelja u vrijeme konfiskacije imao jugoslavensko državljanstvo ili ne. Podredno se napominje da je nakon Odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. ("Narodne novine" broj 39/99) kojom su ukinute odredbe čl. 9. i čl. 11. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 45/01., 118/01., 80/02., 81/02.), donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi ("Narodne novine" broj 80/02, 81/02) kojim je pravo na povrat imovine priznato i stranim državljanima. Stoga pitanje državljanstva kao pretpostavke za povrat imovine više nije relevantan. Isto shvaćanje zauzeto je i u nizu odluka revizijskog suda (Uzz-20/2008 i dr.).

37. Također, i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2/20-3 od 26. ožujka 2021. zauzeto je stajalište da su prigovori o potrebi utvrđivanja državljanstva A, kojemu je imovina konfiscirana, pravno neodlučni budući da je do konfiskacije imovine došlo neovisno o njegovom državljanstvu te mu imovina nije oduzeta kao stranom državljaninu na temelju Ugovora o miru s [adresa] (stajalište toga suda o primjeni Ugovora o miru s [adresa] potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom U-zpz-10/2018 od 5. veljače 2020.).

38. U konkretnom slučaju irelevantan je Ugovor o miru s [adresa] za koji tužitelj pojašnjava kako je stupio na snagu dvije godine kasnije, odnosno 19. studenoga 1947. Naime, proizlazi kako je imovina grofa HC konfiscirana te je u trenutku sklapanja Ugovora o miru s [adresa] ista bila u vlasništvu FNRJ, a ne u vlasništvu grofa HC. Stoga je irelevantno i pozivanje tužitelja na primjenu članka 10. Zakona o naknadi koji propisuje da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

39. Naime, osnovano je utvrđenje upravnih tijela da je u konkretnom slučaju osnova oduzimanja imovine koja je predmet povrata bila konfiskacija imovine izvršena na temelju presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45 od 21. studenog 1945., u odnosu na koju je sukladno odredbi članka 4. stavka 3. Zakona o naknadi pribavljeno mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj KTR-I- 271/97 od 9. travnja 1998. i broj DOKR-I-971/00 od 20. prosinca 2000. te da je u svrhu provođenja konfiskacije imovine, zaključcima Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini, broj: R-110/45 od 9. prosinca 1945. određen popis i procjena imovine i uknjižba prava vlasništva, a na temelju odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. izvršen prijenos konfiscirane imovine u zemljišnim knjigama na FNRJ, odnosno za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

40. Stoga, uz činjenicu da se u svim navedenim odlukama izričito navodi mjera konfiskacije imovine prijašnjem vlasniku kao posljedica osude za kazneno djelo od 21. studenog 1945., ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovore da je do oduzimanja imovine došlo prije nastupa jugoslavenskih komunističkih vlasti, čije odluke su osnova za povrat imovine, odnosno priznavanje prava na naknadu oduzete imovine prema članku 1. Zakona o naknadi. Naime, neovisno o radnjama koje je u odnosu na imovinu prijašnjeg vlasnika poduzimala Kraljevina Jugoslavija u svrhu agrarne reforme, nedvojbeno je kako je do oduzimanja imovine došlo tek naprijed navedenim odlukama kojima je imovina konfiscirana i na temelju kojih je prenesena u vlasništvo FNRJ, odnosno za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

41. Također su neosnovani navodi o potrebi utvrđivanja državljanstva A, kojemu je imovina konfiscirana, budući da je do konfiskacije imovine došlo neovisno o njegovom državljanstvu te mu imovina nije oduzeta kao mađarskom državljaninu na temelju Ugovora o miru s [adresa] (stajalište o primjeni Ugovora o miru s Mađarskom potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom U-zpz-10/18 od 5. veljače 2020.). Naime, na temelju članka 29. Ugovora o miru s [adresa], sklopljenog 10. veljače 1947., ratificiranog Ukazom o ratifikaciji Ugovora o miru s [adresa] ("Službeni list FNRJ", broj: 72/47.) te Uredbe o prelazu mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ po Ugovoru o miru s [adresa] ("Službeni list FNRJ", broj: 91/48.), sva imovina, prava i interesi Mađarske i mađarskih državljana koji su na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s [adresa] (19. studeni 1947.) postojali na teritoriju FNRJ postaju u skladu s člankom 29. Ugovora o miru s [adresa] državno vlasništvo FNRJ, o čemu se ovdje, kao što je naprijed navedeno, ne radi.

42. Pri tome Sud ponavlja kako u konkretnom slučaju odlučnu činjenicu ne predstavlja to da li je Ć imao mađarsko državljanstvo pa prema tome ni svi dokazi na koje upire tužitelj po toj osnovi nisu relevantni za konkretni upravni spor, budući da odlučnu činjenicu predstavlja to što je istome sporna imovina oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu. Ne ulazeći u istinitost dostavljenih dokaza u svezi činjenice da je isti mogao imati ili imao mađarsko državljanstvo, sud ponavlja kako njegova imovina nije oduzeta kroz agrarnu reformu kao drugim mađarskim državljanima na području državnih tvorevina iz tog vremenskog razdoblja, već je ista oduzeta na temelju citirane presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru i da je u to vrijeme bila u njegovom vlasništvu i posjedu pa je prema tome vidljivo da je isti u trenutku oduzimanja bio jugoslavenski državljanin, da su ga državne vlasti tako tretirale i po toj osnovi mu i oduzele spornu imovinu.

43. Također, Sud smatra da tužitelj nije dokazao da je na predmetnim nekretninama izvršen upis prava vlasništva subjektima navedenim u Odluci Kraljevine Jugoslavije iz 1941. radi usklađivanja zemljišnoknjižnog stanja, već je upis promjene vlasništva izvršen novim agrarnim interesentima u novom postupku dodjeljivanja čestica, radi prijenosa konfiscirane imovine u zemljišnim knjigama na FNRJ, odnosno za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

44. Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, prema shvaćanju ovoga suda pravilno je tuženik odlučio kao u izreci osporavanog rješenja, te je stoga i Sud na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke.

45. Prema odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti, to je u smislu članka 147. stavka 1. ZUS-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova spora (točka II. izreke presude).

46. Budući da je zainteresirana osoba uspjela u sporu Sud je istoj dosudio zatraženi trošak, koji sud ocjenjuje opravdanim prema odredbi članka 144. stavak 1. ZUS-a, za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 eur, za sastav obrazloženog podneska od 9. siječnja 2026. u iznosu od 1.000,00 eur te za pristup na ročište (20. siječnja 2026.) u iznosu od 1.000,00 eur, uvećano za pripadajući PDV, odnosno sveukupno 3.750,00 eur, prema Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023.), te je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Osijeku 17. veljače 2026.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. Zainteresiranoj osobi po opunomoćeniku