Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1027/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Danu Lovroviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-1748/2019-38 od 9. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P- 1748/2019-38 od 9. srpnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P- 1748/2019-38 od 9. srpnja 2025. u točkama III., IV., V. i VI. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ukida se rješenje Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P- 1748/2019-38 od 9. srpnja 2025. u točkama II. i III. izreke te se predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno rješavanje.

III. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102985623 od 15. svibnja 2006., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, potvrđenog od strane javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva pod posl. br. OU-889/2006 od 15. svibnja 2006., i to članka 8., u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope, pa iste ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (t. I. izreke). Utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102985623 od 15. svibnja 2006., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, potvrđenog od strane javnog bilježnika Marije Grozdanić - Dekleva pod posl. br. OU-889/2006 od 15. svibnja 2006., i to članka 2. i članka 7., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, pa iste ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (t. II. izreke). Naloženo je tuženiku da isplati tužitelju s osnove preplaćene kamate, iznos od 2.714,51 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana plaćanja tog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koje se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se obračunava, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, tekućim kako slijedi: na iznos od 46,08 EUR od 2.2.2008. do isplate (t. III. izreke). Točkom IV. naloženo je tuženiku da isplati tužitelju s osnove razlike naplaćenog i početnog tečaja uslijed ništetne valutne klauzule, iznos od 9.630,92 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos u roku 15 dana. Točkom V. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"V/Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da isplati tužitelju DZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove razlike između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju, iznos od 7.312,87 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se obračunava, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI/Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da isplati tužitelju DZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove manjka utvrđenog u konverziji, iznos od 6.649,17 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 10. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se obračunava, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. " Svaka stranka snosi svoj trošak (t. VI. izreke).

1.1. Rješenjem je odlučeno:

''I-Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva.

II-Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 387,11 EUR.

III-Ne postoji potraživanje tuženika u visini od 1.863,94 EUR. ''

2. Protiv presude žali se tužitelj pobijajući istu u točkama V. i VI. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj je točkom V. tužbenog zahtjeva zatražio isplatu 7.312,87 EUR-a uvećano za zatezne kamate, s osnove razlike između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju. Točkom VI. tužbenog zahtjeva je zatražio isplatu 6.649,17 EUR uvećano za zatezne kamate, s osnove manjka utvrđenog u konverziji, a predmetni tužbeni zahtjevi odbijeni su pobijanom presudom u točki V. izreke. Sud utvrđuje da tužitelj nema pravo na povrat navedenih iznosa jer Aneks ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu, gdje je tužitelju predočen obračun koji je prihvatio. Pristanak tužitelja na konverziju ne znači odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove. Učinci kolektivne presude u slučaju Franak, anuliranje na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, protežu na sve CHF potrošače i koji su u odnosu na svoju obvezu izvršili konverziju. Točkama I. i II. izreke presude utvrđena je ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa je trebalo matematički usporediti konvertiranu glavnicu i onu po početnom otplatnom planu, a što je učinjeno nalazom i mišljenjem vještaka. Vještak je utvrdio na dan 30. rujna 2015., razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju, u iznosu od 7.312,87 EUR. Razliku koju je tužitelj uplaćivao po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, tuženik nije mogao koristiti za zatvaranje konvertirane glavnice . Nije moguće da se ono što je tužitelj plaćao u anuitetima povrh početnog otplatnog plana iskoristi za namirenje konvertirane glavnice. Tuženik je na temelju uplata tužitelja pogrešno zatvarao glavnicu, pa je neosnovano utvrdio nedostatnost uplata tužitelja za namirenje obveza po simuliranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, i to u iznosu od 6.649,17 EUR na dan 30. rujna 2015., a koji iznos je tužitelj podmirio 9. veljače 2016. Iznos od 6.649,17 EUR po osnovi manjka utvrđenog u konverziji, tuženik je neosnovano naplatio od tužitelja iz razloga jer su dotad izvršene uplate anuiteta tužitelja bile dovoljne. Tužitelj ima osnovu potraživati i neosnovano naplaćeni iznos od 6.649,17 EUR uvećano za zateznu kamatu, koji je tuženik pogrešno utvrdio kao manjak i neosnovano stekao. Razlozi o navedenom u presudi su proturječni, posebno s utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, pa je i izreka proturječna stanju spisa. Tužitelj smatra nezakonitom točku V. izreke presude, a nezakonita je i točka VI. izreke odnosno odluka suda da svaka stranka snosi svoj trošak. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu u točki V. izreke, na način da se usvoji tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka, sve uz naknadu troškova albenog postupka.

3. Tuženik žalbom pobija presudu i rješenje pobijajući presudu u toč. I., II., III., IV. i VI. izreke, a rješenje u toč. II. i III. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud utvrđuje da su odredbe o valutnoj klauzuli i načinu podešavanja kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu nepoštene (ništetne) , te da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , pri čemu se poziva na kolektivne presude i izravnu primjenu istih na pojedinačne postupke . Navodi se da konverzija ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača. Neosnovano se odbija prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tuženika, kao i prigovor radi prijeboja, jer da je tuženik taj koji je kriv za sklapanje ugovora s ništetnim ugovornim odredbama. Odlučna činjenica je da su tužitelj i tuženik zaključili Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Aneksom ugovora o kreditu je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu. Tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom, slijedom čega tuženik smatra promašenim navode da odnosi među strankama nisu u cijelosti riješeni sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu. Tuženik smatra promašenim navode suda da je za ugovorni odnos između tuženika i tužitelja relevantna presuda Suda EU u predmetu C-118/17 (slučaj K). Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku u odluci posl. br. Gos 1/2019. se u obrazloženju izravno osvrnuo i na odluku C-118/17 ističući da ta odluka nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj. Sud je pogrešno utvrdio da tužitelj ima pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Donoseći pobijanu presudu sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, obrazloženje je manjkavo, neobrazloženo te u izravnoj suprotnosti sa stanjem spisa čime je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl . 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule sud je stajališta da su dijelovi odredbi čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu nepošteni, a time i ništetni, da su nerazumljivi i da uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prvenstveno se sud poziva na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, dok iskaze tužitelja i djelatnika banke samo navodi. Pogrešno se utvrđuje da odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule nisu razumljive . U pojedinačnim postupcima, koji su pokrenuti temeljem odluke u kolektivnom postupku, potrebno je utvrđivati sve okolnosti savjesnosti i poštenja u odnosu na potrošača. Sud nerazumljivost odredbi isključivo obrazlaže pozivajući se na iskaz tužitelja. Sud utvrđuje da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama Banke tužitelju bile nerazumljive, iako su odredbe bile jasne, lako uočljive i razumljive. Nejasno je temeljem čega sud određuje da bi te odredbe ugovora o kreditu bile nepoštene/ništetne. Propustio je dati bilo kakvo obrazloženje iz kojeg razloga nije uzeo u obzir navode tuženika o informiranosti tužitelja . Sve i da se ima smatrati da su tužitelju te odredbe bile nerazumljive, tuženik ističe da takve odredbe nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o valutnoj klauzuli propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba čl . 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, pa je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Tuženik smatra da sud pogrešno smatra neosnovanim prigovor zastare. Promjena jednog režima (tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze, odnosno početak tijeka zastarnog roka za ostvarivanje prava i početak tijeka zateznih kamata. Tuženik pobija presudu u cijelosti u pogledu glavne stvari, pa pobija i t. VI. izreke u pogledu odluke o troškovima parničnoga postupka , jer je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i dosuditi tuženiku cjelokupne troškove postupka. Pobija se i rješenje jer je sud u toč. II. i III. izreke rješenja neosnovano odbio prigovor radi prijeboja tuženika. Neosnovanim odbijanjem istaknutog prigovora radi prijeboja, a nakon usvajanja tužbenih zahtjeva tužitelja, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupak iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a iz razloga što je odluka u ovom dijelu manjkava, neobrazložena i paušalna. VSRH je odlukom posl. br. Rev 549/2023 utvrdio da tuženik ima pravo na negativne razlike, ako stavi neki od zahtjeva u postupku (procesno pravni prigovor radi prebijanja ili protutužbu), pa je trebalo potraživanje tužitelja umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita i primjene kamatne stope koja je bila niža od početno ugovorene kamatne stope. Predlaže se presudu preinačiti i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalbe su osnovane, osim dijela žalbe tuženika protiv točaka I. i II. izreke presude.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje kako se pobijana presuda ne može ispitati, jer u presudi nema razloga o svim odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi o pojedinim odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbama ukazuju žalitelji. Brojne nejasnoće i proturječnosti dovele su do toga da se presuda u pobijanom dijelu ne može ispitati, osim u dijelu glede točaka I. i II. izreke presude.

6. Ispitujući pobijano rješenje u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP u vezi čl. 381. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je našao da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upiru tuženik zbog čega se rješenje u pobijanom dijelu (točke II. i III. izreke) ne može ispitati.

7. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju presude, sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.

8. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da se vještak u svojem nalazu i mišljenju drži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, te relevantna utvrđenja navesti u obrazloženju presude, kako bi dokazao što je i na koji način utvrđeno. Navedeno u cijelosti izostaje u obrazloženju presude te se ne može nadomjestiti navodom iz obrazloženja da je visina tužbenog zahtjeva sukladna nalazu i mišljenju vještaka.

9. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolekt ivnih prava i interesa tužiteljice i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni bro j Revt- 249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka.

10. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa i u tom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi.

11. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini, a što se žalbom neuspješno pokušava osporiti.

12. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

13. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da nije sporno da su stranke sklopile 15. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102985623 sa valutnom klauzulom u CHF i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi

- da nije sporno da su stranke 19. veljače 2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu

- da tužitelj smatra da tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije postupao u dobroj vjeri, jer iako je raspolagao svim relevantnim informacijama o rizicima vezanim za valutnu klauzulu u CHF, kao i informacijama o promjenjivosti kamatne stope, iste nije predočio tužitelju i nije ga upozorio na moguće posljedice

- da je na tužitelja prebacio cjelokupni rizik nastalih promjena, a slijedom čega su navedene odredbe ništetne

- da potražuje isplatu iznosa preplaćenih s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli

- da tužitelj smatra da je prilikom zaključenja Aneksa Ugovora o kreditu nastala nova šteta s osnove razlike između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita sa valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju

- da potražuje isplatu s osnove neosnovano utvrđenog manjka konverziji

- da tuženik smatra da su zaključenjem Aneksa Ugovora o kreditu stranke stvorile novu pravnu osnovu

- da tužitelj nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti tražiti navodna obeštećenja s te osnove

- da ističe prigovor zastare

- da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora

- da stavlja prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, te kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, te osporava tužitelju svojstvo potrošača.

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je bio općenito informiran o proizvodima tuženika, te o tome što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula

- da o posebnim uvjetima i parametrima zbog kojih dolazi do promjene kamatne stope ili dodatnog pojašnjenja u odnosu na kredite sa valutnom klauzulom u smislu razlike i eventualne zaštite od strane HNB-a nije bilo govora

- da se radilo o potrošačkom kreditu jer je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba radi rješavanja svog stambenog pitanja

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope, a ta presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

- da su revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude odbijene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena nepoštenim i ništetnim odredba Ugovora koja se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo

- da je ta presuda potvrđena presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika

- da se tužitelj u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i radi utvrđenja ništetnosti i zahtjeva za povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pozvao na naprijed navedena pravna utvrđenja

- da je nedvojbeno da su ništetne odredbe Ugovora kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak

- da samo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nepošteno niti ništetno

- da u ovom sporu tuženik nije iznio niti jedan prigovor koji nije raspravljen citiranim presudama iz kolektivnog spora

- da su svi navedeni sudovi pošli od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i uočljive

- da iste nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije, te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj

- da je primjenom testa poštenosti zaključeno da su kod tih banaka takve odredbe bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao u cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora

- da takva odredba ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita

- da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, odnosno da priroda i specifičnost valute švicarski franak nije bila poznata prosječnom građaninu kojeg banka o tome ni na koji način nije informirala i potrošač nije bio i ne može biti svjestan rizika

- da je tuženik tužitelju dužan vratiti ono što je primio na temelju kamatne stope koju je u odnosu na prvotno ugovorenu povisio jednostranom odlukom, kao i iznos koji je primio na temelju ništetne odredbe kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu CHF

- da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika koji je bio nepošten

- da prigovor zastare nije osnovan, jer se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove, koji zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a

- da je pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO

- da je tužitelj tužbom ustao 10. lipnja 2019. pa zastara nije nastupila

- da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR

- da je citirani propis odredio metodologiju izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit

- da je takav dodatak ugovora potpisao tužitelj

- da je cilj ZID ZPK bio izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR

- da se tužitelj nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je propisano i čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača

- da po ocjeni suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača

- da Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji

- da iako se ukazuje na to da presuda K ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13, na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi

- da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano

- da u konkretnom slučaju takvog odreknuća nema

- da je ocjena prvostupanjskog suda da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen i nije mu vraćena preplata s osnova ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

- da je konverzija specifična građanska pravna ponuda u kojoj je banka imala dužnost ponuditi ga potrošačima, a potrošači su imali pravo izbora prihvatiti ga ili ne

- da je način izračuna konverzije propisan čl. 19. c ZID ZPK, a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao kredit i na takav način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015.

- da se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF

- da se Dodatkom ugovora o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka

- da činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi

- da u vrijeme sklapanja Aneksa pitanje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije niti bilo pravomoćno riješeno

- da je tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovan

- da je tuženik istaknuo prigovor radi prijeboja u visini od 387,11 EUR smatrajući da ukoliko sud utvrdi da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, tada bi tužitelj bio dužan vratiti tuženiku svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog

- da ukoliko bi sud utvrdio ništetnom odredbu o načinu promjene kamatne stope, tada da tuženik ima protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,450% koja bi bila fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita, pa predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u visini od 1.863,94 EUR

- da Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošač

- da je tužitelj isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao

- da je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja, pa nema stjecanja bez osnove na strani tuženika

- da je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke

- da tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, no smatra da je vještačenje nepotrebno i prigovara osnovu potraživanja tužitelja

- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Marimar-Fin d.o.o.

- da iz nalaza vještaka proizlazi da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen u postupku konverzije, jer tuženik nije umanjio glavnicu za preplate izvršene po tečaju i kamati

- da je tužitelj iz postupka konverzije izašao sa većim dugom u kunskoj protuvrijednosti od onoga kojeg bi imao da se ostatak neotplaćene glavnice u CHF pretvorio u kune po početnom tečaju

- da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR

- da aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

- da je visina tužbenog zahtjeva sukladna nalazu i mišljenju vještaka

- da Aneks ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu, gdje je tužitelju prije zaključenja Aneksa predočen obračun kojeg je prihvatio, pa se njegov zahtjev u tom dijelu ne nalazi osnovanim.

14. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

15. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

17. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 15. svibnja 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu nesporno je utvrđeno da je tužitelj kredit realizirao radi rješavanja stambenog pitanja, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužitelj u konkretnom slučaju imaju svojstvo potrošača (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.).

18. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

19. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. U presudi u potpunosti izostaju iznosi koji su utvrđeni provedenim vještačenjem i to kako glede eventualnih preplata temeljem ništetnih odredbi, što je utvrđeno glede provedene konverzije te jasno očitovanje je li time i za koje iznose restituirana šteta, te je li i u kojem iznosu utvrđeno potraživanje tuženika.

20. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a) glede točaka I. i II. izreke presude.

21. Zbog navedenog žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) u t. I. i II. izreke.

22. U pravu su žalitelji da je glede preostalog dijela presude i rješenja prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Prvostupanjski sud je u obrazloženju naveo da je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke, te da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Marimar- Fin d.o.o. Navodi da iz nalaza vještaka proizlazi da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen u postupku konverzije , jer tuženik nije umanjio glavnicu za preplate izvršene po tečaju i kamati te da je tužitelj iz postupka konverzije izašao sa većim dugom u kunskoj protuvrijednosti od onoga kojeg bi imao da se ostatak neotplaćene glavnice u CHF pretvorio u kune po početnom tečaju. Konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR, a da aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da je visina tužbenog zahtjeva sukladna nalazu i mišljenju vještaka. Izostanak bilo kakvih utvrđenja iz provedenog vještačenja doveo je toga da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu ne mogu ispitati.

23. Zbog svega navedenog, razlozi o odlučnim činjenicama ostali su nejasni i proturječni te se pobijana presuda i rješenje zbog toga ne mogu ispitati, pa je temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a valjalo presudu ukinuti u točkama III., IV., V. i VI izreke te predmet vratiti u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

24. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano ovim rješenjem. To znači da će prvostupanjski sud u ponovljenom postupku vodeći računa i o ostalim žalbenim navodima, donijeti novu odluku za koju će dati jasne i valjane razloge.

25. Zbog utvrđenih propusta i rješenje nema jasnih razloga o odlučnim činjenicama, pa se rješenje u pobijanom dijelu ne može ispitati u svezi svih žalbenih navoda. Zbog svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP -a uvažiti žalbu i ukinuti prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkama II. i III. izreke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno rješavanje.

26. U nepobijanom dijelu (točka I. izreke) rješenje prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjeno.

27. S obzirom da je ukinuta presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, ostavljeno je da se o troškovima cjelokupnog postupka, uključivo i u povodu pravn ih lijekova odluči u konačnoj odluci, a kako je to riješeno pod točkom III. izreke ovog rješenja, temeljem čl. 166. st. 3. ZPP.

U Velikoj Gorici 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina