Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3465/2023-28

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić, u pravnoj stvari tužiteljice CC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. siječnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Ivana Adžića, odvjetnika i punomoćnice tuženika Sofije Petković, odvjetnice, dana 17. veljače 2026. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 038-50-3692082, sklopljenog dana 25. rujna 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja ŠC kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle točka 7. Ugovora u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, isplatiti tužiteljici CC, iz [adresa], iznos od 8.451,34 EUR s osnova valutne klauzule sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom i to:

- iznos od 24,25 EUR tekuće od 31. listopada 2008.g. do isplate,

- iznos od 32,16 EUR tekuće od 31. prosinca 2008.g. do isplate,

- iznos od 37,87 EUR tekuće od 31. siječnja 2009.g. do isplate,

- iznos od 40,44 EUR tekuće od 28. veljače 2009.g. do isplate,

- iznos od 33,34 EUR tekuće od 31. ožujka 2009.g. do isplate,

- iznos od 34,70 EUR tekuće od 30. travnja 2009.g. do isplate,

- iznos od 23,84 EUR tekuće od 31. svibnja 2009.g. do isplate,

- iznos od 15,84 EUR tekuće od 30. lipnja 2009.g. do isplate,

- iznos od 17,97 EUR tekuće od 31. srpnja 2009.g. do isplate,

- iznos od 22,18 EUR tekuće od 31. kolovoza 2009.g. do isplate,

- iznos od 21,82 EUR tekuće od 30. rujna 2009.g. do isplate,

- iznos od 90,94 EUR tekuće od 31. listopada 2010.g. do isplate,

- iznos od 121,30 EUR tekuće od 30. studenog 2010.g. do isplate,

- iznos od 159,91 EUR tekuće od 31. prosinca 2010.g. do isplate,

- iznos od 132,57 EUR tekuće od 31. siječnja 2011.g. do isplate,

- iznos od 142,91 EUR tekuće od 03. ožujka 2011.g. do isplate,

- iznos od 129,96 EUR tekuće od 31. ožujka 2011.g. do isplate,

- iznos od 132,15 EUR tekuće od 30. travnja 2011.g. do isplate,

- iznos od 187,79 EUR tekuće od 14. lipnja 2011.g. do isplate,

- iznos od 184,96 EUR tekuće od 30. lipnja 2011.g. do isplate,

- iznos od 230,95 EUR tekuće od 02. kolovoza 2011.g. do isplate,

- iznos od 185,72 EUR tekuće od 12. rujna 2011.g. do isplate,

- iznos od 171,45 EUR tekuće od 12. listopada 2011.g. do isplate,

- iznos od 107,27 EUR tekuće od 15. studenog 2011.g. do isplate,

- iznos od 111,75 EUR tekuće od 20. prosinca 2011.g. do isplate,

- iznos od 122,27 EUR tekuće od 19. siječnja 2012.g. do isplate,

- iznos od 122,80 EUR tekuće od 10. veljače 2012.g. do isplate,

- iznos od 111,93 EUR tekuće od 16. ožujka 2012.g. do isplate,

- iznos od 119,85 EUR tekuće od 07. travnja 2012.g. do isplate,

- iznos od 202,56 EUR tekuće od 19. svibnja 2012.g. do isplate,

- iznos od 152,46 EUR tekuće od 15. lipnja 2012.g. do isplate,

- iznos od 147,54 EUR tekuće od 10. srpnja 2012.g. do isplate,

- iznos od 149,82 EUR tekuće od 31. srpnja 2012.g. do isplate,

- iznos od 146,79 EUR tekuće od 31. kolovoza 2012.g. do isplate,

- iznos od 140,23 EUR tekuće od 30. rujna 2012.g. do isplate,

- iznos od 149,20 EUR tekuće od 15. studenog 2012.g. do isplate,

- iznos od 150,58 EUR tekuće od 30. studenog 2012.g. do isplate,

- iznos od 136,22 EUR tekuće od 16. siječnja 2013.g. do isplate,

- iznos od 140,81 EUR tekuće od 09. veljače 2013.g. do isplate,

- iznos od 138,93 EUR tekuće od 15. ožujka 2013.g. do isplate,

- iznos od 150,02 EUR tekuće od 16. travnja 2013.g. do isplate,

- iznos od 133,20 EUR tekuće od 13. srpnja 2013.g. do isplate,

- iznos od 131,87 EUR tekuće od 22. srpnja 2013.g. do isplate,

- iznos od 133,60 EUR tekuće od 14. kolovoza 2013.g. do isplate,

- iznos od 142,10 EUR tekuće od 28. listopada 2013.g. do isplate,

- iznos od 149,03 EUR tekuće od 17. prosinca 2013.g. do isplate,

- iznos od 142,04 EUR tekuće od 13. siječnja 2014.g. do isplate,

- iznos od 141,46 EUR tekuće od 16. siječnja 2014.g. do isplate,

- iznos od 121,79 EUR tekuće od 12. veljače 2014.g. do isplate,

- iznos od 125,89 EUR tekuće od 14. ožujka 2014.g. do isplate,

- iznos od 119,93 EUR tekuće od 13. lipnja 2014.g. do isplate,

- iznos od 123,22 EUR tekuće od 15. srpnja 2014.g. do isplate,

- iznos od 125,22 EUR tekuće od 14. kolovoza 2014.g. do isplate,

- iznos od 125,83 EUR tekuće od 16. rujna 2014.g. do isplate,

- iznos od 128,42 EUR tekuće od 15. listopada 2014.g. do isplate,

- iznos od 133,00 EUR tekuće od 15. siječnja 2015.g. do isplate,

- iznos od 132,75 EUR tekuće od 13. veljače 2015.g. do isplate,

- iznos od 132,75 EUR tekuće od 13. ožujka 2015.g. do isplate,

- iznos od 132,75 EUR tekuće od 15. travnja 2015.g. do isplate,

- iznos od 132,75 EUR tekuće od 18. svibnja 2015.g. do isplate,

- iznos od 132,75 EUR tekuće od 12. lipnja 2015.g. do isplate,

- iznos od 132,75 EUR tekuće od 16. srpnja 2015.g. do isplate,

- iznos od 132,75 EUR tekuće od 18. kolovoza 2015.g. do isplate,

- iznos od 86,96 EUR tekuće od 16. rujna 2015.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 35.178,17 EUR/265.049,92 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 01.10.2015. do isplate.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije i utvrđenog manjka, isplati iznos od 8.806,99 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.9.2015. pa do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,"

V. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, naknaditi tužiteljici CC iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 5.010,00 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 17. veljače 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 038-50- 3692082 dana 25. rjna 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 148.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za valutu švicarski franak (CHF) na dan korištenja kredita, promjenjiva kamatna stopa, a koji kredit se tužiteljica obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način kako je ugovoreno, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, važećem na dan korištenja kredita i da se tijekom ugovornog razdoblja tečaj CHF mijenjao. Tužiteljica navodi da je početkom 2016. godine prihvatila zakonsku konverziju kredita u eurski te su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu. Nadalje ističe kako je tuženik nije informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Tužiteljica navodi da je ugovorena valutna klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak ništetna, a što je utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Tužiteljica navodi da je na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF preplatila kreditu u iznos od 65.398,00 kn, ali i da je oštećena za iznos od 66.680,00 kn na ime razlike nedospjele glavnice i utvrđenog manjka, jer nedospjela glavnica na dan 30.09.2015. godine u kunama prema usporednom kreditu sa valutnom klauzulom u EUR iznosi 674.333,00 kn, dok bi nedospjela glavnica na taj dan u kunama, da je za cijelo vrijeme otplate tečaja ostao na početnoj razini iznosila 624.530,00 kn. Navodi da je u konverziji tuženik joj izračunao manjak u visini od 16.877,00 kn. Tužiteljica navodi da je uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj kaluzuli preplatila iznose anuiteta, predlaže usvojiti tužbeni zahtjev kojim zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, razliku glavnice i utvrđenog manjka, zahtjeva naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare potraživanja tužiteljice, ne osporava da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi. Tuženik ističe da je Dodatkom Ugovoru o kreditu izvršena konverzija tužiteljičinog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) i da sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Tuženik nadalje osporava pravni interes tužiteljice za vođenje ovog postupka nakon što su stranke sklopile Dodatak Ugoovru o kreditu, jer prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR, pa je time stvorena nova pravna osnova voljom tužiteljice. Tuženik se poziva pri tome i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos- 1/19. Nadaje u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu ističe da tužiteljica u ovoj pravnoj stvari mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze. Ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje navodi da je odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja i da su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je pristala i podnijela zahtjev za kredit u CHF, a pri tome treba imati u vidu da solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. U odnosu na razliku glavnice koju tužiteljica potražuje tužbenim zahtjevom proizlazi kako tužiteljica smatra da je tuženik pogrešno utvrdio preostalu glavnicu na dan 30.9.2015., a iako je odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 8. Zakona o potrošačkom kreditiranju izričito propisano na koji se način ista ima utvrditi. Navodi da tužiteljica neosnovano tvrdi da joj tuženik dodatno nešto duguje budući je tuženik konverziju proveo u skladu s prisilnim zakonskim odredbama, a ne na način kako tužiteljica smatra da je konverziju trebalo provesti (ili propisati). Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 038-50-3692082 od 25.09.2006.g. (list 9-12 spisa), otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 13-15 spisa), Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu od 16.02.2016.g. (list 16-20 spisa), knjigovodstvenu karticu po kreditu tužitlejice (lsit 21-26 spisa), dopis tuženika od 15.01.2016.g. uz izračunu konverzije, pregled izvršenih uplata (list 42-64 spisa), Izjava o prihvatu izračuna konverzije uz otplatni plan u valuti EUR (list 65-75 spisa), Izvještaj ovlaštenog revizora (list 80-83 spisa), Zahtjev tužiteljice za kredit od 31.08.2006.g. (list 100 spisa), promotivni uvjeti odobravanja RBA Flexi stambenih kredita (list 101-105 spisa), odluke Županijski sudova, odluke Vrhovnog suda, odluke suda EU (list 76-69, list 84-89, list 137-157 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, te povrat preplaćenih iznosa, te isplata razlike galvnice i iznosa utvrđenog manjka izračunom konverzije.

5. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se navodima tuženika kao u podnesku od 03. rujna 2023. godine, ističe kakko nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama stranaka sklapanjem Dodatka broj KONV 1/16, osporava istaknuti prigovor zastare. Tužiteljica ne osporava da je konverzija povedena sukladno čl. 19.c. ZID ZPK, ali da plaćeni anuiteti nisu zatvarali ispravnu glavnicu tj. onu po početnom otplatnom planu, a to nisu niti mogli jer u vrijeme konverzije valuta još uvijek nije proglašena nepoštenom odnosno ništetnom. Tužiteljica se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1096/22 od 08. studenog 2022. godine.

6. Sud je na okolnost skapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu saslušao tužiteljicu. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora bila knjigoveža u tiskari koja nije bila u njezinom vlasništvu, završila je srednju školu za drvodjelnog tehničara. Navodi da joj je trebao kredit radi kupnje stana za obiteljske potrebe, stan je kupila i u njemu je živjela s obitelji dok banka nije prodala stan na javnoj dražbi. Navodi da joj nitko nije objasnio značenje valutne klauzule niti je mogla utjecati na sadržaj ugovora jer je bio unaprijed pripremljen, da je u ugovoru pročitala osnovne podatke, da nije niti laički znala što je valutna klauzula kao ni što je CHF te posljedice svega toga. Navodi da prije zakonske konverzije nije pokušala promijeniti valutu kredita. Tužiteljica iskazuje da kredit još uvijek otplaćuje. Nije imala prijavljeni obrt i trgovačko društvo na svoje ime u to vrijeme.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

Tuženik povlači prijedlog za saslušanjem svjedokinje LC. Tuženik u odogovor na tužbu predlaže saslušati javnog bilježnika Gordane Frković, iz [adresa] na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i solemnizacije Ugovora o kreditu.

Sud nije prihvatio prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika. U svezi zahtjeva tuženika da se sasluša javni bilježnik, sud je imao u vidu pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: UIII-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i to točke 11. do 11.3., prema kojem se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

7. U tijeku postupka tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu. Tuženiku u tijeku postupka u bitnom ističe kako tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan imajući u vidu da se u ovom postupku radi o ugovoru o kreditu koji je konvertiran u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da treba imati u vidu da je tužiteljica dobrovoljno pristala na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu. Tuženik se tijekom postupka poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 4.3.2020.g. kojom odlukom je potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Navodi da su ugovorne strane svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR i da Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako to traži tužiteljica. Tuženik navodi da posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužiteljice i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog spora poslovni broj Gos-1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan. U odnosu na tvrdnje tužiteljice iz tužbe ističe kako su sporne odredbe tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo i da ugovorne odredbe koje su predmet spora nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja te nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi kako su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužiteljica pristala, da je Ugovor o kreditu solemniziran te je odraz slobodne volje ugovornih strana.

U odnosu na navode tuženika da su tužiteljici djelatnici tuženika pojasnili značenje valutne klauzule sud je takve tvrdnje tuženika ocijenio kao neosnovane budući da iz iskaza tužiteljice jasno i nedvosmisleno proizlazi da joj nitko nije tumačio značenje valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF niti je bila upozorena na rizik sklapanja Ugovora o kreditu u CHF.

8. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 038-50-3692082 dana 25.09.2006. godine na iznos od 148.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 3,95% na rok od 300 mjeseci, stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 9-12 spisa). Nadalje je utvrđeno da se tijekom ugovorenog vremenskog razdoblja mijenjao tečaj valute švicarski franak (nesporno između stranaka),

-da su tužiteljica i tuženik sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak Ugovoru o kreditu) dana 16.02.2016.g. kojim je konvertiran kredit odobren tužiteljici Ugovorom o kreditu od 25.09.2006. godine (list 16-19 spisa),

- da tužiteljica nije otplatila kredit u cijelosti.

Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora. Nadalje je sporno da li tužiteljici pripada iznos preplaćenih anuiteta obzirom da je tužiteljica sklopila Dodatak Ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

9. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 038-50-3692082 dana 25.09.2006. godine utvrdio da su tužiteljica i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 148.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 1. Ugovora ), namjena kredita - stambeni kredit (čl. 6. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 7. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima (300 mjesečnih anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu.

10. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužiteljica ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu tj. Dodatkom Ugovoru o kreditu.

11. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 25. rujna 2006. godine, time da su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Da je osnovni Ugovor o kreditu iz 2006. godine i dalje na snazi proizlazi i iz činjenice da su ugovorne strane samo izmijenile ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa su ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka ostali neizmijenjeni i nadalje su na snazi (čl. 13. Dodatka Ugovora o kreditu iz 2016. godine).

Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2025, dakle ZID ZPK) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Naime odredbom čl.19.b. ZID ZPK/15 propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

12. U odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.g., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužiteljice u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojem se tužiteljica protivi.

Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, vezanom u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu dana 11. svibnja 2023. godine dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 15. lipnja 2023. godine).

14. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. U ovaj pravnoj stvari sud primjenjuje odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao tužiteljicu s rizicima ugovaranja valutne klauzule kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak prije sklapanja ugovora, pa da je tužiteljica tek onda pristala na sklapanje ugovora niti iznosi nove činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu. Iz iskaza tužiteljice nedvojbeno je utvrđeno da joj djelatnica banke nije protumačila ugovorne odredbe niti je upozorila na rizik sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.

15. Sud je utvrdio da se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari primjenjuju odluke donesene u kolektivnom sporu. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba, namjena kredita - stambeni kredit (čl. 6. Ugovora o kreditu, iskaz tužiteljice) i da je ugovor o kreitu sklopljen u vremenskom razdoblju za koje je utvrđeno da je ugovarena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF nepoštena i ništetna, pa kako je utvrđeno da tužiteljica ima status potrošača to se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju oduke na koje se poziva tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe.

16. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 123.084,60 EUR, da je preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. godine prije provedbe konverzije u iznosu od 88.356,19 EUR u kunskoj protuvrijednosti, utvrđen je više uplaćeni iznos do dana konverzije u iznosu od 34.728,41 EUR na dan 30.09.2015.g. (čl.5. Dodatka Ugovora o kreditu), a za koji iznos je umanjena preostala neotplaćena glavnica nakon konverzije. Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID ZPK.

17. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

18. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

19. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 25.09.2006. godine kojima je bila regulirana promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Nadalje točkom 4. članak 19c. ZID ZPK propisano je da iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

20. Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužiteljici pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojeg prava se nije odrekla. Nadalje kako je utvrđena ništetnost i da su nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a koji su sklopili tužiteljica i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora to prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tužiteljici kao korisniku pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Pri tome sud je imao u vidu da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. godine nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, pa se tužiteljica nije niti mogla odreći prava na povrat preplaćenih iznosa budući da u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru nije mogla znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valutne klauzule.

21. Sud je ovoj pravnoj stvari imao u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava broj C-452/18 od 26. lipnja 2018. godine povodom zahtjeva za prethodnu odluku na o

temelju članka 267. UFEU-a (Juzgado de Primera Instancia e Instrucción n 3 de Teruel protiv Ibercaja Banco SA). Europski sud za ljudska prava zauzeo je stajalište da čl. 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri, da čl. 3. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se za odredbu ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi izmijenili potencijalno nepoštenu odredbu prethodno sklopljenog ugovora odnosno kako bi uredili posljedice njezine nepoštenosti može smatrati da se ni o njoj samoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, prema potrebi, može proglasiti nepoštenom. Nadalje se navodi da čl. 3. stavak 1., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev transparentnosti koji na temelju tih odredaba obvezuje prodavatelja robe ili pružatelja usluga podrazumijeva da se prilikom sklapanja ugovora o hipotekarnom zajmu uz promjenjivu kamatnu stopu u kojem se utvrđuje odredba „o najnižoj kamatnoj stopi” potrošaču mora omogućiti da shvati ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz mehanizma koji pokreće ta odredba.

Kako je prethodno navedeno tuženik nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi tužiteljicu informirao da će se svi iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi uračunati u izračun konverzije.

22. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Sud je pri tome imao u vidu i presudu Suda EU broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

23. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i stajalište u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Sud EU odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Sud EU zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

24. U ovoj pravnoj stvari sud je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine.

U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

25. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

26. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužiteljica je postavila zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

27. Tuženik navodi da je odredbama ZID ZPK/15 propisana detaljna i jasna procedura koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama naprijed citiranih članaka 19.d i 19.e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ističe kako u takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača i da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe.

28. Sud je navode tuženika ocijenio kao irelevantne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je tri bitno različita stajališta u odnosu na povrat preplaćenih iznosa koje zahtijevaju potrošači, u konkretnom slučaju tužiteljica, te je u odluci poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine zauzeo stajalište u odnosu na konvertirane kredite da su potrošači provedenom konverzijom u cijelosti obeštećeni. Odlukom poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine zauzeto je stajalište da potrošači nisu obeštećeni dočim u odluci poslovni broj Rev-586/19 a na koju se poziva tuženik zauzeto je stajalište da tužitelji (potrošači) imaju samo pravo na zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita. Ovaj sud je primijenio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/22 od 08. studenog 2022. godine kako je prethodno navedeno.

29. Tuženik pravilno ističe da je ZID ZPK/15 imao svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora te da se izjednače potrošači koji su sklopili s valutnom klauzulom u EUR i oni koji su sklopili ugovor o kreditu u CHF. Takav cilj u odnosu na koji je donesen ZID ZPK/15 ne navodi da bi se otklonila primjena odredbi o ništetnosti Zakona o obveznim odnosima niti pravilo da je svaka stranka dužan vratiti ono što je stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome ovaj sud stajališta je da tuženik neosnovano ističe da se odredbe ZID ZPK/15 primjenjuju ex tunc, pa da u tom smislu prilikom izračuna je trebao uvrstiti i preplaćene iznose s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. To iz razloga jer zakonodavac nije izričito propisao da se i iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi uračunavaju u izračun konverzije za koje iznose je tuženik znao i mogao znati da je ništetna ugovorna odredba o kamatnoj stopi, a nakon donesenih odluka naknadno i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog sud je u ovoj pravnoj stvari prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-1096/2022 kako je prethodno navedeno i obrazloženo. Pri tome je sud imao u vidu odluke Suda EU u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu kao i odluku Suda Europske unije broj C-118/17 ĐC protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. u kojoj odluci je zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji te je sud imao u vidu i već prethodno citiranu odluku Europskog suda za ljudska prava broj C- 452/18 od 26. lipnja 2018. godine.

30. Ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na preplaćene iznose koji su tužiteljici priznati konverzijom tuženik je preplaćene iznose koristio za umanjenje mjesečnih anuiteta u EUR kreditu, a koju preplatu je utvrdio izračunom konverzije kojim su bili obuhvaćeni i iznosi koje je tužiteljica uplatila s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz da bi preplaćene iznose vratio tužiteljici niti je pribavio suglasnost tužiteljice da se navedeni iznosi uvrste u izračun konverzije.

31. Između stranaka nije sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije tj. do dana 30.09.2015. godine.

32. U odnosu na valutnu klauzulu sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na osnov. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužiteljici kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio kako joj djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak niti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

33. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba o valutnoj klauzuli sklopljenim između Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužiteljice CC, iz [adresa], te da su samim time iste odredba odnosno dio odredbe i nepoštene, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

34. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića od 22.08.2025. godine (list 158-167 spisa) utvrdio:

- da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 63.676,31 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 8.451,34 EUR,

- da razlika glavnice iznosi 49.694,65 HRK/ 6.595,61 EUR,

- da prema Dodatku broj KONV-01/2016 utvrđen je manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015. Tražbina Kreditora temeljem konverzije iznosi 2.211,38 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan 30.09.2015.g. iznosi 16.877,42 HRK.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke.Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne osporava nalaz i mišljenje vještaka, osporav osnov, ostaje kod istaknutog prigovora prijeboja iz tužbe (podnesak tuženika od 15.12.2025. godine – list 177-179 spisa).

35. Tužiteljica podneskom od 04.09.2025. godine uskladila je tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenje vještaka Darka Prpića u odnosu na preplaćene iznose (podnesak tužiteljice - list 173-176 spisa). Tuženik se ne protivi preinaci tužbenog zahtjeva.

36. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor prijeboja za iznos od 35.178,17 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. godine pa do isplate s osnova umanjenja glavnice (čl.5. Dodatka broj KONV 1/2016. Navodi kako je tužiteljici provedbom konverzije neotplaćena glavnica smanjena za navedeni iznos.

Sud je ocijenio da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici. Ugovorne strane su utvrdile da je preplata tužiteljice 1.566,00 EUR a koji preplaćeni iznos se koristi za uvećanje glavnice iz članka 5. Dodatka Ugovora o kreditu (čl.8. Dodatka Ugovora o kreditu). Tuženik na kojem je teret dokaza nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka da bi koristio sve preplaćene iznose za otplatu budućih anuiteta kako je to ugovoreno imajući u vidu da je tužiteljica iskazivala da joj je banka prodala stan, a da ona i dalje otplaćiva kredit. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom III. izreke presude.

37. Tužiteljica je zahtijevala samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužiteljica kao nestručna osoba to nije znala ni mogla znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. Nadalje sud ocjenjuje da tužiteljica u tom razdoblju nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjesna, a da bi trebala vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tim priznatim preplaćenim iznosima i razlikom glavnice. Tuženik je taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljičine obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF- a tijekom otplate kredita umanji za priznatu razliku glavnice, jer nije ništa primila tj. samo je otplaćivala kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljičina imovina. Kad bi se tužiteljičin zahtjev umanjio za tražbinu tuženika, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

Nadalje, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužiteljica nije zapravo ništa primila ili stekla bez osnove jer je te obroke uplaćivala u cijelosti tuženiku pa tužiteljica nije u obvezi niti vratiti ono što nije primila, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužiteljica sve uplaćivala tuženiku te nije ništa ni primila u odnosu na to. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom III. izreke presude.

38. Sud je usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule kao pod točkom II. izreke presude bez priznate razlike glavnice.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

39. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

40. Tužiteljica zahtjeva tužbeni zahtjevom razliku glavnice u iznosu od 6.595,61 EUR i povrat utvrđenog manjka u iznosu od 2.211,38 EUR, ukupno 8.806,99 EUR sve sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate.

Tužiteljica ističe kako je tuženik mijenjao kamatnu stopu i ništetno primijenio valutnu klauzulu pa je glavnica kredita tužiteljice na dan 30.09.2015. godine bila viša, a da nije mijenjao kamatnu stopu i primijenio ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tada bi glavnica bila znatno niža. Tužiteljica zahtjeva isplatu razlike glavnice.

Sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što tužiteljica niti ne osporava. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite za dovršenje stambenih objekta koje je nudio u vrijeme kada je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu 2006. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužiteljici nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužiteljica suprotno ne dokazuje) to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužiteljici preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužiteljici su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužiteljica neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primjenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi: "7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

U odnosu na povrat iznosa od 2.211,38 EUR a koji iznos je prilikom izračuna konverzije utvrđen kao manjak u oplati kredita sud ne nalazi osnova za povrat iznosa koji je tužiteljica manje uplatila tijekom otplate kredita u CHF do dana 30.09.2015. godine imajući u vidu da je navedeni iznos tužiteljica dugovala tuženiku do dana konverzije, a za koji iznos je uvećana glavnica u EUR na dan konverzije.

Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužiteljica u tužbi to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom II. izreke presude.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

41. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 11.05.2023. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 03.09.2023.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 10.05.2024.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 14.02.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 19.05.2025. g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 04.09.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 22.12.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 08.01.2026.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 17.02.2026.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 7.600,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 1.900,00 EUR, ukupno 9.500,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (48%), priznat je trošak u izosu od 4.560,00 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 450,00 EUR, ukupno 5.010,00 EUR.

Sud nije priznao trošak tuženiku u razmjernom dijelu u kojem je uspio u ovom postupku iako je tužiteljica kao potrošač u konkretnom slučaju djelomično uspjela u sporu, buduće da nije u skladu s načelom djelotvornosti prava EU, da se tužiteljici kao potrošaču naloži snašanje troškova postupka ovisno o iznosima koji su joj vraćeni temeljem nepoštene ugovorne odredbe jer ishod postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, potrošača može odvratiti od ostvarivanja navedenog prava ( Sud Europske unije u predmetu C-224/19 u odluci od 16.07.2020.g.). S druge strane tuženik je trgovac koji se prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega, prema stajalištu ovog suda, financijski teret snašanja troškova postupka, za njega ne bi bio posebno nepravedan, niti bi predstavljao pretjerani teret. Slijedom navedenog sud je odstupio od mehaničke primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a jer bi nametanje obveze tužiteljici kao potrošaču da snosi troškove postupka ovisno o iznosu koji joj je vraćen s osnova nepoštene ugovorne odredbe, odnosno razrezivanje troškova postupka prema uspjehu u sporu, dovelo do nerazmjernog ograničenja temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, a u situaciji kada nije izvjesno da bi se takvim odstupanjem od primjene čl. 154. st. 2. ZPP drugoj strani, odnosno tuženiku nametnuo pretjerani teret. Obzirom na navedeno u okolnostima ove pravne stvari legitiman cilj na razuman, odnosno razmjeran način, postići će se tako da se obveže tuženika na snašanje parničnog troška tužiteljici samo u odnosu na tužbeni zahtjev s kojem je uspijela u sporu i to prema vrijednosti predmeta spora tog zahtjeva (8.451,34 EUR) dok će u odnosu na odbijeni tužbeni zahtjev svaka stranka snositi svoj trošak.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 17. veljače 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud u Velioj Gorici.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte