REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-57/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Aleksandra Simić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola, od 7. svibnja 2025., poslovni broj: P-198/2021-38, u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli- Pola, od 7. svibnja 2025., poslovni broj: P-198/2021-38.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužiteljici ĆI, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.623,70 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 3,06 eura od 18. ožujka 2009.

- na iznos od 14,34 eura od 15. travnja 2009.

- na iznos od 14,89 eura od 17. svibnja 2009.

- na iznos od 13,35 eura od 7. lipnja 2009.

- na iznos od 12,15 eura od 24. lipnja 2009.

- na iznos od 11,98 eura od 22. srpnja 2009.

- na iznos od 11,55 eura od 19. kolovoza 2009.

- na iznos od 10,27 eura od 20. listopada 2009.

- na iznos od 12,20 eura od 15. studenog 2009.

- na iznos od 16,13 eura od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 19,44 eura od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 18,62 eura od 23. veljače 2010.

- na iznos od 23,28 eura od 30. ožujka 2010.

- na iznos od 21,82 eura od 29. travnja 2010.

- na iznos od 23,93 eura od 30. svibnja 2010.

- na iznos od 32,79 eura od 29. lipnja 2010.

- na iznos od 35,56 eura od 27. srpnja 2010.

- na iznos od 36,38 eura od 19. kolovoza 2010.

- na iznos od 39,80 eura od 21. rujna 2010.

- na iznos od 37,79 eura od 26. listopada 2010.

- na iznos od 44,51 eura od 28. studenog 2010.

- na iznos od 59,92 eura od 1. siječnja 2011.

- na iznos od 51,35 eura od 18. siječnja 2011.

- na iznos od 46,90 eura od 15. veljače 2011.

- na iznos od 53,79 eura od 20. ožujka 2011.

- na iznos od 48,94 eura od 22. travnja 2011.

- na iznos od 55,65 eura od 15. svibnja 2011.

- na iznos od 55,65 eura od 17. svibnja 2011.

- na iznos od 69,55 eura od 18. lipnja 2011.

- na iznos od 95,09 eura od 14. kolovoza 2011.

- na iznos od 68,22 eura od 23. rujna 2011.

- na iznos od 65,66 eura od 15. listopada 2011.

- na iznos od 65,02 eura od 16. studenog 2011.

- na iznos od 68,43 eura od 18. prosinca 2011.

- na iznos od 73,09 eura od 19. siječnja 2012.

- na iznos od 74,86 eura od 17. veljače 2012.

- na iznos od 72,43 eura od 18. ožujka 2012.

- na iznos od 72,22 eura od 17. travnja 2012.

- na iznos od 73,09 eura od 5. svibnja 2012.

a koje zatezne kamate teku do 31. srpnja 2015. po stopi koja je promjenjiva i određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je promjenjiva i određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja je promjenjiva i određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužiteljici ĆI, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.489,35 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 7. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP). Pobija i odluku o troškovima.

2.1.Smatra da je prvostupanjski sud neosnovano odbio predloženo saslušanje javnog bilježnika, da nije obrazložio te naveo da zašto smatra da je nalaz i mišljenje vještaka dano u skladu pravila struke, da je onemogućen u raspravljanju stoga što nije pozvao vještaka na glavnu raspravu.

2.2 Osporava i pravilnu primjenu materijalnog prava te primjenu Zakon o zaštiti potrošača, pogrešno ocijenio tijek zatezne kamate te pogrešno odmjerio troškove postupka.

2.3. Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži troškove podnesene žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužiteljica je u postupku od tuženika potražuje iznos od 1.623,70 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku od njihova dospijeća pa do isplate a na ime nepošteno ugovorene odredbe ugovorenog kredita kojom je ugovoreno da se glavnica kredita vezuje za tečaj švicarskog franka.

6. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj: 326-38/2007, koji je solemniziran 5. travnja 2007. kod javnog bilježnika Denisa Krajara iz [adresa] pod brojem OV-5663/07, i to u kunskoj protuvrijednosti od 16.983,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora o kreditu), te da je namjena kredita bila kupnja motornog vozila

-da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (čl. 4. Ugovora o kreditu)

- da je predmetni kredit tužiteljica u cijelosti otplatila.

7. Pozivajući se na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), odredbu čl. 502.a st. 1. ZPP, odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), odredbe Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine „ 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 28/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO), prvostupanjski sud zaključuje da kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, a koji u čl. 2. i 4. sadrži upravo spornu odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda, da su su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno identičnim odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite, da je došlo do izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, da su tužiteljici u banci valutu CHF prikazali kao najpovoljniju s najnižom kamatnom stopom te da su joj rekli da je valuta CHF stabilna na tržištu, da im je vjerovala i da joj nitko u niti jednom trenutku nije spominjao rizik ugovaranja niti joj je predočena razlika u kreditu u CHF od one u EUR, a iz kojeg je utvrđeno da tužiteljica prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF.

8. Stoga smatra da tužiteljica ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja) i stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od strane tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti.

8.1. Prvostupanjski sud je stajališta nadalje da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

8.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu

pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno

o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

8.3. Nastavno, prvostupanjski sud navodi da s obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli), s obzirom da tužiteljica ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazila da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedino valjano određeno a time i pošteno.

9. U odnosu na osnovanost osnove tužbe stajalište je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U odnosu na osnovanost visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim

vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je korisnik kredita trebao plaćati uzimajući u obzir početni tečaj. I na temelju kojih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 1.623,70 eura, time da je u dopuni nalaza i mišljenja od 26. rujna 2023. vještak povodom primjedbi tuženika pojasnio da je u osnovnom nalazu i mišljenju u Tablici 2. omaškom prikazao dio negativnih razlika te je iste sada iskazao u posebnoj tablici, te objasnio kako pozitivna preplata iznosi 1.687,87 eura (Tablica 1. dopune nalaza i mišljenja – list 284-285 spisa), dok su tzv. negativne razlike utvrđene u iznosu od 64,17 eura (Tablica 2. dopune nalaza i mišljenja – list 286 spisa), a usmenom iskazu naveo kako je razlika u odnosu na u postupku dostavljeni izračun tuženika (list 299- 300 spisa), a radi se o razlici od 0,02 eura kod negativnih razlika i 0,01 euro kod pozitivnih razlika, posljedica zaokruživanja i pretvaranja kuna u euro, jer je vještak pretvarao svaki pojedinačni iznos u eure dok je tuženik ukupan iznos dijelio s fiksnim tečajem konverzije.

11. Pravilan je materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda.

12. Pravilno je prvostupanjski sud temeljem čl. 502.c ZPP utvrdio da je vezan za navedena pravna utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, jer se tužitelj u tužbi na ta pravna utvrđenja pozvao ( Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

12.1. Pravilno je sud prvog stupnja na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da se radilo o tipskom ugovoru, pri čemu joj nije prezentirana mogućnost pregovaranja o pojedinoj ugovornoj odredbi.

13. Stoga, kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radilo o unaprijed formuliranom, standardnom ugovoru, na tuženiku je, prema čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 125/07 i 79/07, dalje: dalje: ZZP), bio teret dokaza da tome nije bilo tako, a tuženik to nije dokazao, nego upravo suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka HI.

14. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno na temelju pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu (čl. 502.c ZPP) utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i na promjenjivu kamatnu stopu.

15. Pravilno je i pravno stajalište prvostupanjskog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

16. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (podnesena 16. ožujka 2021.) nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje restitucijskog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO-a.

17. Kada se uzme u obzir da tuženik nije omogućio tužiteljici da pojedinačno pregovora o spornim ugovornim odredbama, da ju nije upoznao sa svim rizicima zaključenja ugovora o kreditu sa promjenjivom valutnom klauzulom u CHF, da ju nije informirao da tečaj CHF, za razliku od tečaja u EUR, ne štiti intervencijama na deviznom tržištu Hrvatska narodna banka, te da je morao znati da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, tada se dolazi do zaključka da je tuženik prilikom zaključenja spornog ugovora postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, što ga čini nesavjesnim stjecateljem spornih preplata po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tako da je sukladno čl. 1115. ZOO, pravilno sud prvog stupnja zatezne kamate dosudio od dana stjecanja onoga što je tuženik stekao bez osnove.

18. S obzirom na sve izloženo, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 96. st. 1. ZZP kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.114,69 EUR, tako da je trebalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. To tim više što ovaj drugostupanjski sud smatra da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se bi mogla ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. , ali isto tako niti iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a na koju se u žalbi također poziva tuženik budući je iz obrazloženja pobijane presude razvidno da je vještak saslušan i usmeno na raspravi a povodom primjedbi tuženika.

20. Isto tako, ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

21. Također, neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također poziva tuženik. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju tim više što žalitelj u žalbi ne ističe određene dokaze i činjenice koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijanu presudu.

21.1. Žalitelji u žalbi analizirajući na svoj način daje svoja utvrđenja o tome kakvo je činjenično stanje trebao utvrditi prvostupanjski sud i na kakvo je trebao primijeniti materijalno pravo no s obzirom na utvrđenja i stajališta prvostupanjskog suda takovi žalbeni navodi po ocjeni ovog suda nisu prihvatljivi te ih ovaj sud ne prihvaća., po ocjeni ovog suda nije u postupku od odlučnog značaja saslušanje javnog bilježnika s obzirom na iznesena utvrđenja prvostupanjskog suda te stajalište izneseno u obrazloženju pa je i taj žalbeni razlog neosnovan.

22. Tuženik u žalbi odluku o parničnom trošku osporava iz razloga jer smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan, no, kako je ovaj sud utvrdio da je žalba tuženika neosnovana, trebalo je temeljem odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu i u odluci o troškovima postupka.

23. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku, pa je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 161. st. 1. ZPP).

U Slavonskom Brodu, 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić