REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-69/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1) SI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]) LI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], protiv tuženika 1) NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]) ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje osobno i kao slijednici pok. EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru od 21. studenog 2025., poslovni broj: P-373/2025-9, u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru od 21. studenog 2026. poslovni broj: P-373/2025-9.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Utvrđuje se da su tužitelji pod 1) SI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i pod 2) LI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], vlasnici svaki za 1/3 dijela od cijelog za cijelog čest. zem. [katastarska čestica] neplodno površine 249 m2 a koje pravo vlasništva su stekli dosjelošću, što su tuženici dužni priznati i trpjeti da tužitelji temeljem ove presude, a nakon njezine pravomoćnosti zatraže i ishode uknjižbu prava vlasništva na čest. zem. [katastarska čestica] neplodno površine 249 m2 upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u svoju korist svaki za 1/3 dijela od cijelog, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika u navedenim udjelima, sve u roku od 15 dana.“ II. Nalaže se tužiteljima da tuženicima naknade parnični trošak u iznosu od 2,853,09 eura, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobijaju tužitelji zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2.1. Ističu da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati odnosno izreka Presude uopće nema razloge, a razlozi navedeni o odlučnim činjenicama u presudi su nejasni i proturječni, odnosno uopće nisu navedeni te postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika i zbog čega je zahvaćena bitnom povredom iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

2.2. Smatraju da je nejasno zašto je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ad.1) SI nije dokazao svoje tvrdnje iz iskaza da je u posjedu prizemlja kuće od 2000. godine jer da takve tvrdnje tužitelja nisu potkrepljene da niti jednim provedenim dokazom, te također zašto prvostupanjski sud nalazi utvrđenim da bi tužitelj ad.1) bio u posjedu kuće te od 2011. godine i to navodno na prevarni način.

2.3. Ističu da su tvrdnje o stupanju tužitelja ad.1) u posjed nekretnine 2011. godine tuženici iznijeli tek na ročištu od 6. listopada 2025.godine, kao i tvrdnje da je tužitelj stupio u posjed na prevaran način, a koji iskaz je očito neistinit i pripremljen radi postizanje cilja uspjeha tuženika u ovoj parnici, oduzimanjem tužitelju kvalifikacije njegovog posjeda.

2.4. Navode da je posjed tužitelja kvalificiran jer ima valjani pravni temelj posjedovanja, nije pribavljen ni silom, ni potojno ili prijavarom ili zlouporabom povjerenja kako to tuženici imputiraju tužitelju ad.1) (na prevaru da je od svog nećaka EI, sina tužitelja ad.2) ĆI, uzeo ključ rekavši da je njezin suprug EI rekao da mu da ključ), a niti je tužitelj ad.1) imao razloga povjerovati da mu ne pripada pravo na posjed, pa je stoga tužitelja ad.1) SI posjedovanjem predmetne nekretnine kao kvalificirani posjednik u vremenu od 2000. godine pa do dana podnošenja tužbe stekao suvlasništvo predmetne nekretnine za 1/3 dijela od cijelog.

2.5.Tvrdnji su da je pogrešan i zaključak prvostupanjskog suda da je posjed tužitelja samo pošten te drže da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati što je posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava.

2.6. Predlažu da se usvoji žalba tužitelja te preinači presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tužitelji u žalbi ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

5.1. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također pozivaju tužitelji. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju tim više što žalitelji u žalbi ne ističu određene dokaze i činjenice koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijanu presudu.

6.1. Žalitelji u žalbi analizirajući na svoj način daju svoja utvrđenja o tome kakvo je činjenično stanje trebao utvrditi prvostupanjski sud i na kakvo je trebao primijeniti materijalno pravo no s obzirom na utvrđenja i stajališta prvostupanjskog suda takovi žalbeni navodi po ocjeni ovog suda nisu prihvatljivi te ih ovaj sud ne prihvaća.

7. Predmet postupka je tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) SI i 2) LI za utvrđenjem da su dosjelošću stekli suvlasništvo za po 1/3 dijela svaki na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] neplodno površine 249 m2, u naravi kuća i dvorište.

8. Nesporno je da su tužitelji pod 1) SI i 2) LI, te prvotni tuženik EI braća, a označeni tuženici NI i ŽI su supruga i sin pokojnog prvotnog tuženika EI.

9. Prvostupanjski sud je utvrđenja:

- da je predmetna nekretnina obiteljska kuća i dvorište koje se nalazi na čest. 3376/2,

- da je tužitelj pod 1) SI u trenutku održavanja očevida otključao stan u prizemlju

kuće izgrađene na kat. čest. [katastarska čestica], dok prvi kat i potkrovlje kao dvoetažni stan drže tuženici kao i podrum kuće,

- da je prvotni tuženik EI uknjiženi vlasnik i upisani posjednik prijepora,

- da je prvotnom tuženiku EI prethodnim rješenjem Općine Zadar od 23. rujna 1981. dodijeljeno neposrednom pogodbom građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 549 m2 na kojoj je imenovani sagradio stambenu zgradu, te se citiranim ugovorom korisnik obvezuje za predmetno zemljište platiti naknadu u iznosu od 41.175,00 dinara,

- da je prvotni tuženik EI podnio zahtjev Skupštini općine Zadar od 14. svibnja 1981. da mu se da na korištenje predmetno zemljište, te da je na zapisniku u tijeku postupka izjavio da je 1969. godine započeo s izgradnjom kuće koju je izgradio i danas živi u istoj sa svojom porodicom,

- da iz zapisnika sastavljenog u Općinskoj upravi za imovinsko-pravne poslove Općine Zadar 17. rujna 1981. Klasa: Up-I-08-M-1852/1981 (l.s. 14) i dopisa od 14. svibnja 1981. (l.s. 17) slijedi da je pristupio EI **.**.1981. te naveo da je prema kupoprodajnom ugovoru od 15. listopada 1967. kupio dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja odgovara novoformiranoj čestici zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 630 m2 od II pok. S, a da se u ugovoru spominju pored njega brat SI i LI koji su nakon kupoprodaje odustali tako da je njih isplatio i napravio obiteljsku stambenu kuću koju je započeo raditi 1969. godine i u njoj sada živi sa svojom porodicom, te moli da mu se dodijeli čest. zem. [katastarska čestica] k.o.

[adresa] u površini od 549 m2

- da je prema sadržaju Urbanističkih uvjeta građenja od 11. svibnja 1981.,vidljivo da se uvjeti utvrđuju na zahtjev EI i služe za ishođenje građevinske dozvole za izgrađenu kuću

- da iz sadržaja kupoprodajnog ugovora od 15. listopada 1967. (l.s. 18-20) proizlazi da se kao prodavatelj dijela čest. 222/5 k. o. [katastarska općina] u površini od 600 m2 navodi II pok. S, dok se kao kupci navode EI, SI i LI,

- da je ugovor potpisan od strane EI kao kupca i od strane prodavatelja II,

- da je potpis prodavatelja je ovjeren 1972. godine,

- da iz sadržaja rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-1705/18-53 od 30. svibnja 2019., iza smrti FI (u privitku), preminulog 2010. godine, proizlazi da predmetna nekretnina nije ušla u ostavinsku imovinu iza smrti ostavitelja, iako je ostavitelj iza sebe ostavio oporuku sastavljenu pred Općinskim sudom u Benkovcu od 25. svibnja 2006. kojom oporukom je predmetnu kuću ostavio na tri dijela svojim sinovima, i to: sinu EI stan u kojem je ovaj stanovao, sinu SI prizemni stan, sinu LI potkrovlje, a unuku EI je ostavio teren udaljen 1 m do stambene kuće u [adresa] na kome je EI napravio radionu.

- da iz obrazloženja rješenja poslovni broj O-1705/18-53 od 30. svibnja 2019. proizlazi da je nasljednik EI, sin ostavitelja isticao u ostavinskom postupku da predmetna nekretnina ne ulazi u ostavinsku masu ostavitelja jer je u cijelosti uknjižena kao njegovo vlasništvo što je i dokazao zk. Izvatkom,

- da je sud rješenjem od 12. srpnja 2017. prekinuo ostavinski postupak, te je nasljednike SI, LI, ČI, PI i EI Stipića sina LI uputio na pokretanje parnice protiv nasljednika EI radi utvrđenja da ova nekretnina ne ulazi u ostavinsku imovinu ostavitelja. SI je po punomoćniku obavijestio ostavinski sud kako zakonski i oporučni nasljednici nisu postupili po naprijed navedenom rješenju već su nasljednici SI i LI kao tužitelji podnijeli 16. siječnja 2018. tužbu u ovoj pravnoj stvari pod poslovnim brojem P-84/18 (stari broj ovog predmeta), pa da stoga ostavinski sud nije predmetnu nekretninu uvrstio u ostavinsku masu iza smrti ostavitelja FI budući nije vlasništvo ostavitelja, a nasljednici nisu okrenuli parnicu na koju su bili upućeni

- da je 4. studenog 1966. u postupku osnivanja zemljišne knjige provedena rasprava predmet koje su bile čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koje odgovaraju novoj čest. 3376, koje nekretnine su bile uknjižene u korist društvenog vlasništva, dok je pravo korištenja bilo uknjiženo u korist Zodnik Frane Franina za 1/2 dijela i

MI RI za ½ dijela,

- da je rješenjem sudske komisije određena uknjižba zemljišta matične čest. 3376 k. o. [katastarska općina] u korist društvenog vlasništva, dok je zgrada bez zemljišta sagrađena na toj nekretnini uknjižena u korist OI i MI za po 1/2 dijela,

- da iz arhivskog izvatka iz zemljišne knjige (l.s. 23-29) proizlazi da je prodavatelj ZI bio uknjižen kao suvlasnik zgrade bez zemljišta za 1/8 dijela izgrađene na čest. zem. [katastarska čestica] i ujedno kao korisnik zemljišta bez zgrade na istoj čest. zem, i to kao jedan od nasljednika SIC, ranije suvlasnice za ½ dijela.

10. Analizirajući iskaze saslušanih svjedoka te stranaka kao i provedene dokaze prvostupanjski sud je stajališta da tužitelj pod 1) nije dokazao svoje tvrdnje iz iskaza da je u posjedu prizemlja kuće od 2000. godine jer takve tvrdnje tužitelja nisu potkrepljene niti jednim provedenim dokazom.

10.1. Također da ne prihvaća istinitim tvrdnje tužitelja pod 1) da bi mu otac dao predmetnu nekretninu za života, kao ni tvrdnje tužitelja pod 2) da bi mu otac darovao predmetni teren za gradnju predmetne kuće za života jer su nedokazane, proturječne tvrdnjama tužitelja iz iskaza i tijekom postupka da su sami kupili predmetni teren, te tvrdnjama tih istih tužitelja u postupku da je zapravo otac L bio vlasnik terena do smrti, kao i u suprotnosti s utvrđenjima iz ostavinskog postupka iza pok. oca tužitelja prema sadržaju kojeg je predmetna nekretnina bila predmet oporučnog raspolaganja pok. oca tužitelja FI (N) pa proizlazi da nije darovana za života, a da osim toga, tužitelji ne raspolažu valjanim kupoprodajnim ugovorom iz kojeg bi proizašlo da su kupili predmetnu nekretninu ili darovnim ugovorom iz kojeg bi proizašlo da su je stekli darovanjem od oca.

11. Posebno ističe vezano za posjedovanje prijepora da tuženici nisu osporavali da je tužitelj pod 1) SI u posjedu prijepora od 2011. godina, ali su također isticali da je tužitelj pod 1) uzeo ključ prizemlja 2011. godine od svog nećaka EI na prevaru kazavši mu da je tako rekao njegov brat, raniji tuženik, EI da mu nećak EI da ključ, pa da je tužitelj pod 1) dolazio ljeti na prijepor od 2011. do utuženja, ali je zapravo samo radio nered, čuvao parkirno mjesto i dovodio svoje prijatelje.

12. Stajališta je da je tužitelj pod 1) SI u posjedu stana u prizemlju od 2011. godine i da dolazi u ljetnim mjesecima jer živi u [adresa], a za tužitelja pod 2) LI je utvrđeno da je boravio u prizemlju sa svojom obitelji i roditeljima tužitelja u trajanju od tri godine, i to od 1994. do 1997. godine.

13. Konačno smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću jer za tužitelja pod 1) posjedovanjem od 2011. godine do podnošenja tužbe 2018. godine nije protekao zakonski rok od 20 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, kao ni za tužitelja pod 2) posjedovanjem od 1994. do 1997. godine., a pri tome se poziva na shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. veljače 2019. pod brojem Su-IV-56/19-2 koje glasi: "Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe."

13.1. Također da posjed tužitelja nema ni potrebnu kvalitetu za stjecanje vlasništva dosjelošću, a to stoga što je tužitelj pod 2) LI kratko koristio predmetnu nekretninu tri godine pred kraj Domovinskog rata zajedno s roditeljima, te je tada nije svojatao i smatrao da je koristi kao vlasnik, što je evidentno iz stranačkih iskaza tužitelja u kojima su isticali da su smatrali kako je tada otac bio vlasnik prijepora, a jednako tako je tužitelj pod 1) SI najkasnije nakon smrti oca 2010. godine, a vjerojatno i ranije, saznao da je njegov brat pok. EI uknjiženi vlasnik i posjednik prijepora, te je tužitelj pod 1) tek nakon toga ušao u posjed prizemlja predmetne kuće, a što znači da ju je počeo svojatati kada je ustanovio da mu ne pripada, odnosno od početka je u posjedu kao nepošteni posjednik kojem nije moglo biti nepoznato da mu prijepor ne pripada.

14. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da kako nepošteni posjednik ne može postati vlasnikom bez obzira na protek vremena, proizlazi da tužitelji pod 1) i 2) bez obzira na trajanje svog posjeda nisu mogli steći vlasništvo prijepora temeljem dosjelosti, pa se na strani tužitelja nisu ispunile pretpostavke za stjecanje suvlasništva dosjelošću čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zatraženim suvlasničkim udjelima od po 1/3 dijela svaki, te je odbijen tužbeni zahtjev.

15. Ovakav materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

16. Prema odredbi čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17- dalje u tekstu ZV) dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

16.1. Odredbom čl. 160. ZV propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost.

17. Pravilno prvostupanjski sud smatra da tužitelji nisu ostvarili uvjete za stjecanje prijepora redovnom dosjelošću jer im za redovnu dosjelost nedostaje zakonitost, odnosno valjani pravni osnov stjecanja obzirom da ne raspolažu bilo kakvom ispravom kojom bi dokazali da im prijepor pripada.

18. Isto tako nisu ispunjene zakonske pretpostavke ni za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću jer za tužitelja pod 1) posjedovanjem od 2011. godine do podnošenja tužbe 2018. godine nije protekao zakonski rok od 20 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, kao ni za tužitelja pod 2) posjedovanjem od 1994. do 1997. godine.

19. Također, prvostupanjski sud na temelju činjeničnih utvrđenja koja se žalbenim navodima ne dovode u sumnju i koja su isticana i u dosadašnjem tijeku postupka pravilno zaključuje da se u konkretnom slučaju ne može govoriti niti o jednoj kvaliteti posjedovanja potrebnoj za redovnu ali niti za izvanrednu dosjelost (dakle niti savjesnost posjeda), ali ni potrebnom vremenu za jedno od navedenih načina originarnog stjecanja vlasništva tako da je i po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom materijalno prava donio pobijanu presudu dajući za odluku detaljne i valjane razloge.

20. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu kako u odluci o glavnom zahtjevu, tako i u odluci o troškovima postupka koji su kako po osnovi tako i visini pravilno odmjereni.

U Slavonskom Brodu, 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić