Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-840/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska aveni ja 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-990/2024-18 od 17. travnja 2025. te o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-990/2024-19 od 17. travnja 2025, u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Osijeku poslovni broj P-990/2024-18 od 17. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Osijeku poslovni broj P-990/2024-19 od 17. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. sklopljenog dana 15.11.2005. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“ (stavak I. izreke) te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 217,83 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. studenoga 2025. do isplate (stavak II. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 229,67 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2025. do isplate (stavak III. izreke).

1.1. Pobijanim rješenjem naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude 17. travnja 2025. u iznosu od 31,25 EUR, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o troškovima postupka. Tuženik ostaje kod navoda da se ne radi o potrošačkom ugovoru. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, te počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a s obzirom da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, dok ujedno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost. Kada bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo (što tuženik osporava), za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe potrebno je provesti test poštenosti odnosno utvrditi je li određena ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača . Naknada za obradu kredita, uz kamate, ima se smatrati cijenom ugovora o kreditu, a slijedom čega je potrebno provesti test transparentnosti sporne odredbe. Smatra da je odredba transparentna, odnosno jasno i razumljivo sastavljena, te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice jer je bilo propisano da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Tuženiku se pogrešno na teret stavlja da u spornoj ugovornoj odredbi nije navedeno od čega se sastoje jednokratni troškovi obrade kredita i zašto su određeni upravo u visini od 1,50 %. Ugovorna odredba o troškovima obrade kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao točno predvidjeti sve ekonomske posljedice sporne odredbe, odnosno znao je koliko će navedena naknada jednokratnih troškova obrade kredita iznositi. Činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita, visinu iznosa, valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate kredita i dr. Sud ništetnost odredbe isključivo temelji na utvrđenju da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, a propustio se očitovati o razlozima zašto bi tuženik bio nepošteni stjecatelj i zašto je dužan kamate naknaditi od stjecanja.

Materijalno pravo je pogrešno primijenjeno i kad je sud propustio odlučiti da restitucijski zahtjev nije zastario. Tužba je podnesena 2024. radi povrata iznosa koje je tuženik navodno stekao bez osnove 2006. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana navodno stečenog bez osnove. Pravilnom primjenom odredaba parničnog postupka, bilo bi potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo , te bi sukladno navedenom i odluka o troškovima sadržana u p resudi bila drugačija, odnosno bilo bi naloženo tužitelju da naknadi tuženiku prouzročene troškove postupka. Opreza radi navodi se da podnesci tužitelja od 21. studenog 2024. i 19. ožujka 2025. nisu bili potrebni za vođenje parnice. Predlaže se preinači presudu te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a tužitelju naloži ti da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. Tuženik pobija rješenje u cijelosti iz svih zakonom dopuštenih razloga i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tuženik drži da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan iz svih razloga iznesenih u žalbi protiv presude , pa je iz istog razloga nezakonito i pobijano rješenje. Predlaže se ukinuti pobijano rješenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalbe nisu osnovane.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 1,50 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da nije sporno da su pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d., kao kreditor i tužitelj JZ, kao korisnik kredita 15. studenog 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita

- da je odredbom čl. 6. st.1. navedenog ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed

- da nije sporno da je naknada za obradu kreditnog zahtijeva (ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena 17. studenog 2005. prilikom korištenja kredita u iznosu od 1.641,23 HRK odnosno 217,83 EUR

- da je sporno je li ništetna predmetna odredba ugovora o kreditu

- da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je nepoštena ugovorna odredba ništetna

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je sklopio ugovor o kreditu u valuti CHF sa Slavonskom bankom

- da je u banci zatražio kredit, a ponuđen mu je isključivo kredit u valuti CHF kao najpovoljniji

- da je ugovor dobio na čitanje, ali nije ništa mogao mijenjati

- da je pitao o kakvoj se naknadi radi, ali su rekli da ne mogu sklopiti ugovor bez te odredbe i da je to normalno

- da je prilikom isplate kredita naplaćena naknada, ali mu nije objašnjeno što je sadržano u tom iznosu

- da je kredit podigao za adaptaciju kuće, te je sredstva kredita utrošio u tu svrhu

- da je utvrđeno da čl. 6. st.1. predmetnog ugovora o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita

- da je naknada određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova

- da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo

- da je navedeno protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna

- da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za obradu zahtjeva sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate

- da prigovor zastare nije osnovan

- da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 217,83 EUR ( 1.641,23 HRK), sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,50 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1,50% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u toj odredbi Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl.81. st.1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C - 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja, pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 217,83 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove, pa zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

16. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita, jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje: Tarifa) te sukladno postavljenim zahtjevima. Valja reći da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a jer je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Ako je propisana Tarifa za nagrade odvjetnika ti troškovi odmjerit će se prema toj tarifi, a što je pravilno učinio prvostupanjski sud primjenjujući Tarifu koja je vrijedila u trenutku donošenja odluke.

17. Zbog navedenog žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao zakonitu.

18. U svezi žalbe protiv rješenja kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude , treba reći da je prvostupanjski sud pravilno riješio. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.). Stoga je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio da je taj trošak punomoćnik tužitelja troškovnikom zahtijevao, da je ročište održano 17. travnja 2025., a na koje ročište je pristupio zamjenik punomoćnika tužitelja. Zbog navedenog žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje kao zakonito.

19. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke rješenja), kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Ankica Jakovina