REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-737/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda Martić, u pravnoj stvari tužiteljice AP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Jelić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Slavonskom Brodu, Augusta Cesarca 28, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j.t.d., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 6. veljače 2026., zaključene istoga dana u nazočnosti tužiteljice AP, osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice EP, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Josipa Jelića, odvjetnika u Slavonskom Brodu i zamjenice punomoćnika tuženika, HP, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Krešimira Pencingera, odvjetnika u Slavonskom Brodu, nakon javne objave 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250 26000055971/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziranim po Miji Vukoviću, javnom bilježniku u Slavonskom Brodu pod brojem OU-428/2006, sklopljenog između tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (tada Slavonske banke d.d., Osijek), kao kreditora i tužiteljice AP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i FP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao sudužnika i založnog dužnika od 27. ožujka 2006.g u članku 7, u dijelu koji glasi: Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% (jedanzarezpedeset posto) jednokratno, unaprijed.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici AP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.038,46 EUR (dvije tisuće trideset i osam eura i četrdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.04.2006.g. do 31.12.2007.g. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008.g. do 30. 06. 2011.g. po stopi od 14 % godišnje, od 01. 07. 2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12 % godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici AP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR (jednu tisuću pet stotina eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu 29. kolovoza 2023. podnijela tužbu protiv tuženika, a radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 5140030250 26000055971/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. ožujka 2006., koji ugovor je sklopljen između prednika tuženika Slavonska banka d.d., kao kreditora, tužiteljice kao korisnice kredita i FP, kao sudužnika i založnog dužnika, a koji ugovor je solemniziranim po Miji Vukoviću, javnom bilježniku u Slavonskom Brodu pod brojem OU-428/2006, te radi isplate iznosa od 2.038,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a na ime nepoštene i ništeten odredbe članka 7. predmetnog ugovora, kao i radi naknade troškova parničnog postupka.

1.1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je predmetnim ugovorom o kreditu prednik tužitelja tužiteljici, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti iznos od 220.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Nadalje, tužiteljica je navela kako je predmetnim Ugovorom ugovoren rok vraćanja kredita od 20 godina s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti, obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

Također, tužiteljica je navela kako je odredbom članka 2. predmetnog ugovora određeno da se na navedeni iznos kredita zaračunavaju kamate od 4,65% godišnje dekurzivno, a efektivna kamatna stopa iznosi 4,94 % godišnje.

Tužiteljica je, nadalje, navela kako se u konkretnoj pravnoj stvari radi o tipskom ugovoru o kreditu. S tim u svezi tužiteljica je navela kako je u predmetnom tipskom ugovoru o kreditu, i to u članku 7 sadržana odredba koja se odnosi na troškove obavljanja bankarskih usluga u visini 1,50% iznosa kredita. U tom smislu tužiteljica je navela kako je predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva tj. bankarskih usluga po kreditnom zahtjevu nepoštena i ništetna.

1.2. Tužiteljica je navela kako njezin zahtjev odnosi na utvrđenje odredbe predmetnog ugovora o kreditu o ništetnosti ugovorne naknade za obradu kreditu, te da pravna osnova njezina zahtjeva proizlazi iz presude suda Europske unije, a koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. S tim u svezi tužiteljica je navela kako je presudama suda Europske unije, donesenim u predmetima C-84/19 i C-224/19, odlučeno kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. Nadalje, tuženik je naveo kako u citiranim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (sud koristi termin "naknade za otvaranje") utvrđeno je da članak 2, članak 4 stavak 2 i članak 5 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nadalje, tužiteljica je navela kako nasuprot navedenome, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4 stavka 2 te Direktive u pravni poredak te države članice. Nadalje, navela je kako članak 3 stavak 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

S obzirom na navedeno, tužiteljica smatra da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod "ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene" te da se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. S tim u svezi navela kako je test nepoštenosti preuzet iz članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ, i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03). Nadalje, navela je da činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Tužiteljica je, nadalje, navela kako u konkretnom slučaju, tuženik nije tužiteljici iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica morala nadoknaditi. S tim u svezi navela je kako joj nije objašnjena niti struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, tužiteljica je navela kako u predmetnom ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

1.3. Nadalje, tužiteljica se pozvala na odredbu članka 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) te je navela kako je predmetnom odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Slijedom navedenog, tužiteljica je navela kako smatra da u konkretnom slučaju ne bi smjelo biti sporno da se radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle, unaprijed formuliranom od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja, odnosno da se o njemu nije pojedinačno pregovaralo. S tim u svezi tužiteljica je navela da s obzirom da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

Slijedom navedenoga tužiteljica je navela kako polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza na način da je tužiteljici zaračunata naknada za kredit u visini 1,5 % iznosa kredita što je na dan isplate kredita iznosilo 15.358,75 kn.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor zastare tužiteljičina potraživanja. Nadalje, tuženik je naveo kako se u konkretnom slučaju, u smislu odredbe članka 107. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., dalje u tekstu: ZOO 78), a u slučaju ništetnost i spornih odredbi, radi o zabrani manjeg značaja, kada se stavi u odnosu da je tužiteljici odobren i stavljan na raspolaganje iznos kredita od 220.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, i iznos ulazne naknade od 2.038,46 EUR kojega tužiteljica tužbom potražuje.

2.1. Nadalje tuženik je naveo da je u članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50 % odobrene glavnice. S tim u svezi tuženik je naveo kako je činidba na koju se tužiteljica obveza u potpunosti određena. Tuženik smatra da bi se pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to samo ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. S tim u svezi naveo je kako onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Tuženik je, nadalje, naveo kako je odredbom članka 1

066., stavkom 2. ZOO/78 propisano da se Ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. Tuženik je također naveo kako prema članku 2. stavak 1. točka 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 52/16) ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Temeljem citirane zakonske odredbe tuženik je osporavao da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. S tim u svezi naveo je kako citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Nadalje, naveo je kako smatra da iako citirani zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. ZOO imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita.

2.2. Tuženik je, nadalje, naveo kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). S tim u svezi tuženik se pozvao na odredbu članka 173. stavavk 1. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj: 84/2002), prema kojoj je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. Nadalje, naveo je kako je u stavku 3., točki 5. istog članka, navedeno je da se pod informacijama iz stavka 1. toga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju i podaci: efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, tuženik se pozvao i na odredbu članka 174. Zakona o bankama, te je naveo kako prema navedenoj odredbi Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). S tim u svezi tuženik je naveo kako je na temelju citirane odredbe Hrvatska narodna banka donijela Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite („Narodne novine broj: 74/03). Tuženik je, stoga naveo, da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Dodatno je tuženik naveo kako je efektivna kamatna stopa (EKS) kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Također, tuženik je naveo kako je u članku 173. Zakona o bankama propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. S tim u svezi naveo je kako je tuženik navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, naveo je kako je članak 7. Ugovora o kreditu ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj.

2.3. Tuženik je naveo kako je članak 7. predmetnog Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. S tim u svezi naveo je kako je odredba jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade; lako je uočljiva jer je navedena u članku 7. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik je naveo i kako smatra da bi graničilo s vrijeđanjem navesti da tako sročena odredba nije razumljiva. S obzirom na navedeno tuženik smatra da je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/2003, dalje u tekstu: ZZ/ 03).

Nadalje, tuženik je naveo i kako je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja1993., stoga se tuženik pozvao i na presude suda Europske unije C- 621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020.

(Profi Credit Polska SA protiv QJ).

2.3. Tuženik je također naveo kao je on jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 7. Ugovora o kreditu. Tuženik smatra kako je najbolja praksa kreditnih institucija - i to ne samo u Republici Hrvatskoj

- operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Tuženik je naveo kako je praksa pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. S tim u svezi naveo je kako je naknada za obradu troškova kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Tuženik je također, naglasio da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu i konstantno je pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje - upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu.

4. U podnesku od 7. studenog 2023. tužiteljica je osporavala po tuženiku istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. S tim u svezi navela je kako se u konkretnoj pravnoj stvari radi o tužbi radi utvrđenja ništetnosti posebnih odredbi o ulaznoj naknadi. Nadalje, naveo je kako nije riječ o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuili u CHF predmetima. Dakle, tužiteljica je navela kako nije riječ o ništetnim odredbama ugovora čija je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu pa nema zastare. tj, zastara u ovom predmetu od 5 godina počinje teći tek od prvomoćnog utvrđenja odredbi iz točke 1 tužbenog zahtjeva. S tim u svezi tužiteljica se pozvala i na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Tužiteljica je navela i kako nije sporno da su joj prije isplate kredita dana 13. travnja 2006.g. odbijeni troškovi od 1,50 % od odobrene glavnice u iznosu 1.023.916,45 kn, a koji iznos predstavlja iznos iz točke 2 tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je navela kako tuženik navedeno nije osporavao, nego on samo obrazlaže da navedena odredba o naknadi od 1,5 % nije ništetna. Tužiteljica se u svezi s navedenim pozvala i na sudsku praksu Županijskog suda u Zagrebu broj 78 Gž-3610/2022-2 od 25. travnja 2023.

4.1. Podneskom od 15. studenog 2023. tuženik je osporavao navode tužiteljice navodeći da tužiteljica tek paušalno navodi kako je predmetna ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, kao i da je tuženik nepošteno koristio situaciju na strani potrošača, a pri tome tužiteljica ne navodi nikakve dokaze kojima bi argumentirala svoje navode. Tuženik se u prilog svojih navoda pozvao na sudsku praksu i to: presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj: P-2/2021 od 28. travnja 2022, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2437/2022 OD 24. svibnja 2023., Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023., Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-230/2023 od 9. veljače 2023.

5. U daljnjem tijeku postupka stranke su ustrajale sa svojim navodima u cijelosti.

6. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnim dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-26000055971/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran po javnom bilježniku Miji Vukoviću iz Slavonskog Broda pod brojem OU-428/2006, kojega su sklopili 27. ožujka 2006.g. tužiteljica AP kao korisnik kredita i SP kao sudužnik i založni dužnik, te tuženik (tada Slavonska banka d.d.), i to u djelu predmetne odredbe koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% (jedanzarezpedeset posto) jednokratno, unaprijed“. Nadalje, predmet spora je i kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 2.038,46 EUR, a koji iznos je platila tuženiku na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva na temelju ništetnog i nepoštenog dijela odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu.

6.1. Među parničnim strankama nije sporna da su parnične stranke bile u obvezno-pravnom odnosu temeljem ugovora o kreditu, nije sporno da je tužitelj naplatio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 167,38 EUR.

6.2. Sporna je među parničnim strankama osnova tužbenog zahtjeva, sporno je li narušena ravnoteža u pravima i obvezama parničnih strana, sporno je je li dio predmetne odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 26000055971/2006, sklopljenog 27. ožujka 2007., solemniziran po javnom bilježniku Miji Vukoviću iz Slavonskog Broda pod brojem OU-428/2006, ništetan, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

7. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave koje prileže spisu, te su iste pročitane, i to: Ugovor o kreditu broj 5140030250-26000055971/2006 od 27. ožujka 2006. (stranica spisa 4-13), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF (stranica spisa 14-26), simulirani otplatni plan (stranica spisa 16-20), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.rujan 2015. (stranica spisa 21-23), bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz CHF (stranica spisa 24-26), povijesni izvadak iz sudskog registra za tužitelja (stranica spisa 27-28, 105-106), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja te svjedoka FP.

7.1. Sud nije izvodio dokaz financijskim vještačenjem jer je tužiteljica na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovoga suda 6. veljače 2026. odustala od tog dokaznog prijedloga. Nadalje, iz istog razloga, s obzirom da je na navedenom ročištu tuženik odustao od dokaznog prijedloga za slušanjem svjedokinje MP, sud navedeni dokaz nije izvodio.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti kako tuženik istu nije osporavao, on je, naime u samom odgovoru na tužbu naveo da je tužiteljici naplatio naknadu u iznosu od 2.038,46 EUR. S obzirom na navedeno visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna u daljnjem tijeku postupka, stoga je i dokazni prijedlog za provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva postao nepotreban i sam tužitelj je odustao od navedenog dokaza. Naime, druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: Ugovora o kreditu broj 5140030250 26000055971/2006 od 27. ožujka 2007. nesporno je utvrđeno, a što stranke u tijeku postupka i nisu sporile, da je da je predmetni ugovor sklopljen između pravnog prednika tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita, te FP kao sudužnika-založnog dužnika te da je isti solemniziran po javnom bilježniku Miji Vukoviću u Slavonskom Brodu broj: Ov-428/2006 dana 4. travnja 2006.

Nadalje, razvidno je da je riječ o namjenskom kreditu za adaptaciju i zatvaranje ranijeg kredita, da se istim banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. U članku 7. predmetnog ugovora navedena je obveza plaćanje naknade 1,50% prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, jednokratno, unaprijed.

8.1. Uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra nesporno je utvrđeno da je tužitelj pravni slijednik iza Hypo Alpe Adria Bank d.d., a koji je slijednik iza Slavonska banka d.d.

8.2. Sud nije posebno cijenio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, simulirani otplatni plan, popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015., bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz CHF jer u tijeku postupka nije bilo sporno da je prednik tuženika naplatio tužiteljici naknadu od 1,50", što iznosi 2.038,46 EUR, niti je za pitanje naknade za obradu kredita od utjecaja obračun konverzije, budući da je naknada nesporno plaćena jednokratno, unaprijed te ista niti nije bila uvrštena u konverziju.

9. Saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja tužiteljica AP u svom je iskazu navela da je ona 2006. godine kod prednika tuženika, Slavonska banka d.d., u njegovoj poslovnici u Slavonskom Brodu, sklopila ugovor o kreditu, koji kredit joj je bio potreban radi završetka radova adaptacije kuće te zatvaranja radnijeg kredita, kojega je također imala kod prednika tuženika. Nadalje, iskazala je kako su joj u poslovnici tuženikova prednika uručili već sastavljeni Ugovor o kreditu, kojega je samo potpisala dok nije imala mogućnosti pregovaranja o istom. Tužiteljica je iskazala kako je ona imala povjerenje, vjerovala je banci jer je u to vrijeme već bila njihov klijent. Nadalje, iskazala je da je predmetni Ugovor o kreditu čitala, ali nje najbolje razumjela sve što je u ugovoru bilo napisano. Iskazala je da se sjeća da je pročitala da je u predmetnom ugovoru bila navedena njezina obveza plaćanja neke naknade, a što je iznosilo oko 2.000,00 EUR, ali ona tada uopće nije znala da se rado o tom iznosu jer to nije bilo napisano u ugovoru. Nadalje, iskazala je kako spornu odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita nije razumjela. Tužiteljica je iskazala kako joj je iznos odobrenog kredita isplaćen na račun, kredi je bio ugovoren u iznosu od 220.000 CHF, a točno se nije mogla sjetiti koliki iznos je isplaćen. Također, tužiteljica je iskazala kako ne zna točno kada joj je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu. Tužiteljica je, nadalje, iskazala kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kao i u razdoblju otplate istoga, ona nije imala u vlasništvu obrt, poslovne udjele ili trgovačko društvo.

9.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio u cijelosti i isti je ocijenio životnim i iskrenim jer je dan uvjerljivo i sigurno, te je isti u skladu s materijalnim dokazima koji prileže spisu, pa sud nema razloga posumnjati u iskrenost danog iskaza.

10. Saslušani svjedok SP, suprug tužiteljice, iskazao je kako je on bio založni dužnik kod predmetnog Ugovora. Nadalje, iskazao je kako su predmetni Ugovor o kreditu on i njegova sklopili sa Slavonskom bankom d.d. 2006. godine u poslovnici u Slavonskom Brodu. Svjedok je iskazao kako su im u poslovnici banke uručili gotovi ugovor da ga pročitaju, a kada ih je svjedok upitao glede odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, u banci su im rekli da to tako mora pisati da se ne može mijenjati. Nadalje, iskazao je kako on i njegova supruga, ovdje tužiteljica, nisu imali mogućnosti utjecati na kako na predmetnu odredbu, tako niti na druge odredbe predmetnog Ugovora, jer je sam taj ugovor bio po principu „uzmi ili ostavi“. Nadalje, iskazao je kako im je u to vrijeme kredit trebao radi završetka građevinskih radova na stambenom objektu te radi zatvaranja ranijeg kredita, on i supruga su na takav ugovor pristali. Svjedok je, nadalje, iskazao kako nigdje nije pisalo niti im je tko pojasnio, odnosno obrazložio što zapravo obuhvaća predmetna naknada, dok su kasnije shvatili da je ta naknada iznimno visoka, iznosila je oko 15.000,00 kuna što je u to vrijeme odgovaralo iznosu od oko 5 prosječnih plaća. Svjedok je, nadalje, iskazao kako je predmetni ugovor o kreditu ugovoren na iznos od 22.000,00 CHF, a isti je isplaćen na račun, međutim, te novce nije niti vidio jer se radilo o prebijanju starog kredita. Također, svjedok je iskazao da nije siguran koliki iznos je točno isplaćen na račun, ali misli da je isplaćeno manje od 22.000,00 CHF, s obzirom na naknadu u iznosu od oko 15.000,00 kuna. Nadalje, iskazao je kako niti on niti supruga nikada nisu imali u vlasništvu obrt, trgovačko društvo ili poslovne udjele.

10.1. Iskaz svjedoka sud je u cijelosti prihvatio jer svjedok ima neposredna saznanja i opažanja o odlučnim činjenicama budući da je i sam potpisnik predmetnog ugovora o kreditu u svojstvu sudužnika i založnog dužnika te je njegov iskaz u cijelosti u suglasju s iskazom tužiteljice i materijalnim dokazima koji prileže spisu.

11. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

12. Prije svega, cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 27. ožujka 2007. godine, na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. - u daljnjem tekstu: ZZP). Sukladno odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13.1. Nadalje, odredbom članka 81. stavak 1, 2. i 4. ZZP-a, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13.2. Odredbom članka 84. ZZP, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13.2.1. Ovdje valja napomenuti da odredbu članka 84. ZZP, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 7. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

13.2.2. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom članka 84. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 7. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14.1. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15. Nadalje, odredbom članka 87. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Posljedice ništetnosti proizlaze iz članka 323. stavak 1. ZOO, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17. Odredbom članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005.- dalje- ZOO), propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

17.1. Nadalje, treba naglasiti da iz članka 324. stavak 1. ZOO, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz članka 87. stavak.

2. ZZP. Štoviše iz čanka 324. stavak 2. ZOO, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

18. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Sukladno citiranoj odredbi članka 81. stavak 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženiku je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu. Štoviše, tuženik je odustao od saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog djelatnika pravnog prednika MP, a kojim dokazom da je izveden bi eventualno sudu bilo moguće zaključiti da su tužiteljici pri sklapanju Ugovora, zaposlenici prednice tuženika suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedoka FP, proizlazi da je kredit odobren namjenski, za adaptaciju i zatvaranje kredita, da u trenutku ugovaranja i otplate kredita nije bila vlasnica obrta, trgovačkog društva niti poslovnih udjela, iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužiteljica je u smislu članka 3. točka 1. ZZP, s prednikom tuženika – Slavonska banka d.d., kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljičinom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u tijeku postupka dokazano da bi tužiteljica u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je pravni prednik tuženika banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, to je predmetni Ugovor potrošački i tužiteljica u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP. U svezi s navedenim valja istaknuti da tuženik nije niti osporavao tužiteljevo svojstvo potrošača.

20. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene člankom 7. predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužiteljicu koja je iskazala da se obratila predniku tuženika radi ishođenja kredita, da su joj u poslovnici tuženikova prednika uručili unaprijed sastavljeni ugovor, kojeg je čitala, ali nije razumjela. Navode tužiteljice potvrdio je i svjedok SP, koji je sudužnik i založni dužnik u predmetnom ugovoru o kreditu, a koji je naveo da nije bilo mogućnosti pregovaranja o spornoj odredbi ugovora o kreditu, ali niti o drugim odredbama toga ugovora, nego se radilo o situaciji „uzmi ili ostavi“, stoga nisu imali izbora jer su im novčana sredstva trebala za adaptaciju i zatvaranje ranijeg kredita, da je primijetio spornu odredbu, a kada je djelatnike banke pitao o toj odredbi odgovorili su da to tako mora pisati u ugovoru. Također, tužiteljica je iskazala kako je postupala s povjerenjem u tuženikova pravnog prednika jer je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu već bila njegov klijent i imala i drugi, ranije kredit kod tuženikova prednika.

20.1. Pored navedenog treba napomenuti da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe članka 7. nije vidljivo od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 1,50 % prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, naime, nije vidljivo koje to troškove predmetna naknada pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje Ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

20.2. Međutim, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužiteljici sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika prednika tuženika, ako tužiteljici takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Prednik tuženika je tužiteljici trebao pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njezine financijske obveze. To je prednik tuženika mogao samo da je tužiteljici omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivim, a isti očito to nije omogućio tužiteljici, jer je prema iskazu tužiteljice, istoj predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor kod prednika tuženika, te koji Ugovor da je tužiteljica odbila potpisati, tada moguće ne bi realizirala kredit. Na taj način, prednik tuženika je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,50% prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, jednokratno, unaprijed, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, predmetna odredba je transparentna u smislu ZZP, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.

22. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o odredbi članka 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane prednika tuženika i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem članka 87. stavak 2. ZZP, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

22.1. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

22.2. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer bi ista bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.

23. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

23.1. Isti pravni stav zauzeo je i sud Europske unije u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članka 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

23.2. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

24. je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZP.

25. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (ranije članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO, od pet godina nije protekao.

26. Na temelju svega navedenoga, uzimajući u obzir da tuženik nije osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ovaj sud je utvrdio da je tuženik iznos od 2.038,46 EUR dužan vratiti tužitelju temeljem odredbe članka 323. ZOO u vezi s odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženika. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

26.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom članka 1115. ZOO. Tuženik je nepošten od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

26.1.1. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 2.038,46 EUR pripada od slijedećeg dana nakon isplate i to dana 14. ožujka 2007., jer je tuženik predmetnu naknadu tužiteljici naplatio jednokratno, unaprijed, dana 13. ožujka 2007. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku dospjeća svakog pojedinog iznosa kamate. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., 155. ZPP. S obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspijela u sporu, sud je tuženika obvezao da tužiteljici naknadi prouzročene troškove konkretnog parničnog postupka.

27.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora od 2.038,46 EUR, priloženi troškovnik te činjenicu da tužiteljicu zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, 107/25 - dalje: Tarifa) tužiteljici su kao osnovani utvrđeni slijedeći troškovi

- trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 EUR sukladno Tbr. 1. stavak 1. Tarife, trošak sastava podneska od 1. rujna 2025. (zaprimljen kod suda 5. rujna 2025. stranica spisa 89-93) u iznosu 200,00 EUR, sukladno Tbr. 8. stavak 1. Tarife, sastav podneska od 7. studenog 2023. i 24. studenog 2024. u iznosu 200,00 EUR svaki sukladno Tbr.8. točka 4. Tarife, ukupno 400,00 EUR

- trošak zastupanja na ročištu 20. studenog 2023. u iznosu 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 2. Tarife, trošak zastupanja na ročištima 7. veljače 2023. i 6. veljače 2026. u iznosu 200,00 EUR svako sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, ukupno 400,00 EUR, kao i trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife.

27.1.1. Dakle, sud je ukupno osnovanim utvrdio iznos od 1.200,00 EUR. Na navedeni iznos sud je osnovanim troškom tužiteljici priznao i trošak PDV-a od 25% što iznosi 300,00 EUR, odnosno sveukupno je sud priznao i dosudio tužiteljici iznos od 1.500,00 EUR na ime troškova parničnog postupka.

27.2. Na dosuđene troškove sud je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ), te članka 151. stavak 3. ZPP i članka 29. ZOO.

28. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 17. veljače 2026.

Sutkinja

Anđela Bionda Martić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužiteljica AP po punomoćnku Josipu Jeliću, odvjetniku u Slavonskom Brodu

2. Tuženik Raiffeisenbank Ausrija d.d., po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & partneti j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu