REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Obrtnička 2

Poslovni broj: P-534/2019-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sutkinji toga suda Ines Golešić-Plašić, na prijedlog višeg sudskog savjetnika - specijalista Josipa Brekala, u parničnom predmetu tužitelja ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Mariu Perci, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina i partneri d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 17. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe kako je učinjena podneskom tužitelja od 15. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 1. i čl. 3. Ugovora o stambenom kreditu, broj ugovora 060411220701, sklopljenog dana 05.04.2006. godine između tužiteljice ZF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Tužene OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva temeljem jednostrane odluke o kamatnim stopama banke, i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužiteljici ZF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 11.145,05 EUR (jedanaest tisuća jednu stotinu četrdeset pet eura i pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015., do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužiteljici ZF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 2.708,15 eura (dvije tisuće sedam stotina i osam eura i petnaest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude 17. veljače 2026., do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu 1.562,50 eura (jednu tisuću pet stotina šezdeset dva eura i pedeset centi), kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu 2.328,95 EUR (dvije tisuće tri stotine i dvadeset osam eura i devedeset pet centi), kao neosnovan.

V. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 2.521,48 eura (dvije tisuće pet stotina dvadeset jedan euro i četrdeset osam centi), sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 5. travnja 2006., sklopio Ugovor o kreditu broj 060411220701 na iznos 78.770,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, s rokom otplate od 25 godina. Člankom 3. navedenog Ugovora ugovoreno je plaćanje kamate na kredit po godišnjoj kamatnoj stopi 4,39 % i koja je ugovorena kao promjenjiva isključivom jednostranom odlukom banke tuženika. Nadalje se tuženik poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu povodom kolektivne tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ( presuda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014) u dijelu presude koji je vezan za odredbe o ugovaranju promjenjivih kamatnih stopa u ugovorima o kreditima jednostranim odlukama banke, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći se u svojim ugovorima o kreditima nepoštenim a time i ništetnim odredbama o ugovaranju kamatnih stopa. Nadalje navodi da to što je nepoštena i ništetna sama promjena kamatne stope, ne znači da je ništetna i početno ugovorena kamatna stopa, što u osnovi znači da je za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita primjenjiva početno ugovorena visina kamatne stope, ali da nije primjenjiva niti jedna uvećana kamatna stopa koju je banka kasnije nezakonito i svojevoljno mijenjala svojim samostalnim odlukama. Osim toga, predmetne odredbe o ugovaranju promjenjivih kamatnih stopa u ugovorima o kreditima jednostranim odlukama banke su nepoštene, pa samim time i ništetne. Navedene odredbe, same za sebe, su protivne načelima savjesnosti i poštenja i zbog toga od trenutak zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Nadalje navodi da je tuženik jednostranim odlukama, a kako je to bilo i predviđeno u Ugovoru o kreditu broj 060411220701, jednostrano povećavao i mijenjao kamatnu stopu za vrijeme otplate kredita. Osim što su sve promjene kamatnih stopa nepoštene i ništetne na temelju citiranih presuda, tužitelj naglašava da su promjene kamatnih stopa također i neodredive jer Ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a ta neodredivost također dovodi do ništetnosti do ništetnosti tako ugovorenih promjena kamatnih stopa. Slijedom navedenog tuženik mora vratiti tužitelju sve iznose preplaćenih kamata, a to su iznosi koji se dobiju ako se od plaćene povećane kamate oduzme iznos početne kamate iz početnog otplatnog plana. Tužitelj posebno naglašava da se povećanom kamatnom stopom smatra i ona kamata koja se temelji na kamatnoj stopi koja je neko vrijeme bila niža od početne kamatne stope, jer je tijekom otplate anuiteta na temelju povećanih kamatnih stopa došlo do toga da se glavnica sporije smanjivala. Obzirom da se glavnica sporije smanjivala, nakon što je tuženik počeo primjenjivati kamatnu stopu koja je bila od niža od početne kamatne stope, neko vrijeme još uvijek je tužitelj plaćao veću kamatnu stopu, obzirom da je kamatna stopa bila zaračunata na veći iznos glavnice od glavnice kakva bi ona bila da je od početka bila primijenjena samo početna kamatna stopa. Nadalje tužitelj navodi da je tijekom otplate primjenjivao anuitetnu otplatu kredita, a čime je uzrokovao da se kod svakog povećanja kamatne stope smanjuje udio glavnice, a povećava udio kamate u anuitetu, zbog čega se kod svakog povećanja kamatne stope usporava smanjivanje glavnice zbog promjene omjera kamate i glavnice u anuitetu, i to na štetu potrošača, a na što tuženik nije upozorio tužitelja kod sklapanja ugovora o kreditu, a nije mu ponudio niti otplatu u ratama, odnosno različitim iznosima rata, koji način bi bio bolji za tužitelja. Slijedom navedenog, tužitelj zaključuje da je ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ništetna u svim dijelovima predmetnog ugovora o namjenskom kreditu, slijedom čega tuženik mora vratiti tužitelju sav iznos preplaćene kamate koji je stečen bez zakonske osnove.

1.1. U pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF, tužitelj navodi da je tuženik tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo s tužiteljem ugovorio valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita određen iznos isplaćenog kredita u kunama te na temelju čije kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB su određivani i iznosi anuiteta, odnosno kamata u anuitetu. Pozivajući se na pravomoćnu sudsku praksu, tužitelj još navodi da u vrijeme kada je ugovarao kredit nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Od strane tuženika upozorenje da je moguće da će anuiteti padati rasti, kako bude rastao i padao tečaj CHF, tužitelj smatra paušalnim i ikakvog stvarnog značenja. Tužitelj smatra da je tuženik bio dužan upozoriti tužitelja, a što nije uradio, na bitne rizike koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, odnosno da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u eurima obzirom da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune prema EUR-u, a ne prema nijednoj drugoj valuti, zbog čega je tečaj CHF "slobodan" u odnosu na kunu te može padati i rasti neovisno o utjecaju Hrvatske narodne banke, dok u odnosu na eure nije takva situacija. Nadalje, tužitelj smatra da ga je tuženik bio dužan upozoriti da je CHF valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno da bogati pojedinci tada kupuju znate količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, zbog čega vrijednost CHF u odnosu na ostale valute može naglo narasti, a što se u povijesti već događalo. Tužitelj smatra da ga je tuženik bio dužan upozoriti i da je Međunarodni monetarni fond višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Tuženik navodi da je CHF valuta koja se hrvatskom monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, dok su pravi financijski temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u kunama i eurima, a onda tuženik da bi pokrio razliku između količine plasiranih kredita s valutnom klauzulom CHF i nedovoljnih stvarnih depozita u CHF-u kroz van bilancu vjerojatno činio valutni "swap" odnosno putem "forward" ugovora stvarao je pokriće za valutu koje uistinu nema u depozitima iz kojih se krediti plasiraju, odnosno ima je samo u manjim količinama ispod 20% u odnosu na količinu plasiranih CHF kredita. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da utvrdi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli o CHF nepoštena i ništetna u svim dijelovima Ugovora o namjenskom kreditu, te zbog toga tužitelj mora vratiti tužitelju sav iznos preplaćen po toj osnovi, jer je stečen bez zakonske osnove.

1.2. Tužitelj je u tužbi prvotno predložio sudu da naloži tuženiku da za sud i tužitelja u roku 15 dana dostavi svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu broj 060411220701, obzirom da tužitelj ne raspolaže istom, a tuženik se oglušio o zahtjeve tužitelja za dostavom navedene dokumentacije. Međutim, tužitelj je podneskom od 18. rujna 2019., obavijestio sud da je nakon podnošenja tužbe protiv tuženika dobio neophodnu dokumentaciju temeljem koje je izradio vještački nalaz i izračun preplaćenih iznosa tuženiku.

1.3. Podneskom predanim na ročištu 15. rujna 2022. (list 139-142) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s Nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Zrinka Ručevića, zahtijevajući isplatu iznosa 11.145,05EUR / 83.972,37 HRK sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

1.4. Tuženik se protivio navedenoj preinaci tužbe. Unatoč protivljenju tužitelja, dopuštena je navedena preinaka tužbenog zahtjeva s obzirom da je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina tražbine tužiteljice pa je, stoga, opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, a isto je i svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP).

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare te navodeći da odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne, obzirom da su iste zasnovane na pozitivnim pravnim propisima. Nadalje navodi da uvjeti na tržištu su nepredvidivi i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je mogao za njih znati. Smatra da Presuda Trgovačkog suda Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove i to iz razloga jer na temelju odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. U pogledu ništetnosti ugovora, tuženik navodi da je temeljem Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, štoviše, u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorena kamatna stopa je iznosila 4,39%, dok je zakonska kamatna stopa iznosila 15 %. Ističe da je tužitelj bio adekvatno informiran o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno da uopće nije sporno da je volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, a ne fiksne. Isto tako, da je tužitelj adekvatno bio informiran i o valutnoj klauzuli, a da promjene tečaja kune prema stranoj valuti koje se događaju tijekom trajanja ugovornog odnosa ne mogu utjecati na valjanost i zakonitost ugovaranja valutne klauzule. Osim toga, tužitelj je bio upoznat s promjenjivošću tečaja CHF valute te je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, slijedom čega tuženik za taj rizik nije odgovoran. Tuženik posebno ističe da ne samo da nije znao, nego da nije uopće mogao predvidjeti buduće kretanja tečaja valute CHF. Tuženik je svakako tužitelja upozorio da na rizik ugovaranja valutne klauzule kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK, a navedeno da je i sam tužitelj potvrdio u tužbi. Osim toga navodi da je tužitelj imao izbor između više vrsta kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama te da je odluka za spornu vrstu kredita bila isključivo tužiteljeva. Nemoguće je bilo predvidjeti kretanje tečaja idućih 20 i više godina, pa shodno tome, tuženik nije o tome ni mogao obavijestiti tužitelja, jer isto ni sam nije mogao znati. Tužitelj je imao mogućnost zahtijevati izmjenu ugovora radi izmijenjenih okolnosti, no isto nije učinio. Zaključno, tužitelj prigovara i visini tužbenog zahtjeva protiveći se provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja u kojem bi se fiksirala kamatna stopa na početno ugovorenu visinu u iznosu 4,39%. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka provođenja dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sklopljen 16. siječnja 2006., između tuženika, OTP banka HRVATSKA dioničko društvo i ZF kao korisnika kredita, AF kao zalogodavca i FF, supružnika zalogodavca, broj Ugovora 060411220701, Izračun konverzije – dodatak ugovora o kreditu (list 128 - 142 spisa predmeta), proveo je financijsko vještačenje po vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću te izvršio uvid u predmetni Nalaz i mišljenje od 22. svibnja 2021., na okolnost visine potraživanja (list 211-226 spisa predmeta), te saslušao tužiteljicu.

4. Ocjenom izvedenih dokaza, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 060411220701 pobliže naveden u izreci ove presude, te povrat plaćenih iznosa kamata zbog odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. Između stranaka nije sporno da su 16. siječnja 2006., tuženik OTP banka HRVATSKA dioničko društvo i ZF, kao korisnik kredita, AF kao zalogodavca i MF, kao supružnik zalogodavca, sklopili Ugovor o kreditu broj 060411220701, u iznosu 78.770,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Između stranaka isto tako nije sporno da je ugovoreno da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita, da su se navedenim ugovorom stranke usuglasile da se iznosi isplate kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, da će se povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Između stranaka isto tako nije sporno da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 4,39% godišnje s tim da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik bezuvjetno pristaje. Između stranaka nije sporno ni da je izvršena konverzija sklopljenog kredita u CHF u euro.

7. Među strankama je sporno jesu li su odredbe Ugovora o kreditu broj 060411220701 o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporna je i visina potraživanja te da li postoji tražbina tuženika, a povodom koje istaknuo prigovor radi prebijanja. Sporno je i da li je prestao pravni interes tužitelja na podnošenje tužbe a obzirom na sklopljeni Dodatak o konverziji te da li je tužitelj uopće potrošač.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 060411220701 sklopljenog između OTP banka HRVATSKA dioničko društvo i ZF kao korisnika kredita, AF kao zalogodavca i FF, supružnika zalogodavca, sud je utvrdio da je člankom 1. predmetnog ugovora utvrđena namjena i iznos kredita, odnosno da je tuženik odobrio tužitelju kredit za mlade za adaptaciju stana u iznosu 78,770,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Točkom 2. navedenog članka određeno je da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita. Točkom 3. određeno je da su Ugovorne strane suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule. Točkom 4. određeno je da će se povrat izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. Člankom 3. navedenog ugovora određeno je kamatna stopa 4,39% godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. Točkom 3. članka 3. navedenog ugovora određeno je da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

8.1. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da se ista ne sjeća koje godine točno se interesirala za podizanje kredita, nego se sjeća da se u to vrijeme interesirala u uvjetima podizanja kredita te se shodno tome odlučila za tuženika. Sjeća se da je u razgovoru s bankovnom službenicom saznala koji iznos kredita može dobiti, jer joj je isto bilo bitno s obzirom na adaptacijske troškove stana. Sjeća se da se o kamatnoj stopi nije nešto posebno interesirala, tim više što o kamatnoj stopi nije bilo moguće pregovarati, navedeno je više ostalo na razini sugestije od strane bankovne službenice. Osim toga, da joj je bankovna službenica sugerirala da obzirom na kreditnu sposobnost tužitelja, da joj je najpovoljnije podići kredit u švicarskim francima, te da joj je uz to rečeno da će biti promjenjiva kamatna stopa i da je ista povoljnija u odnosu na fiksnu kamatnu stopu. Iako je kredit dizala na rok od 25 godina, tužiteljica nije očekivala nekakve velike varijacije u pogledu kamatne stope, a da joj je od strane bankovne službenice rečeno da su vrlo male razlike u kojima kamatna stopa može varirati. Navodi da joj je to sve usmeno bilo rečeno, da nije dobila nikakvu pisanu uputu ili potpisivala bilo kakav drugi ugovor ili sadržaj osim pisanog ugovora o kreditu. Tvrdi da je poslušala sugestije bankovne službenice jer je imala povjerenja u navedene sugestije. Navodi da joj je početna mjesečna rata vraćanja kredita iznosila 2.000,00 kuna, a da se nakon nekog vremena ta rata povisila skoro dvostruko i iznosila oko 3.800,00 kuna. Navodi da se nije išla posebno u banku interesirati zbog čega je mjesečna rata porasla u navedenom iznosu jer je o tome pisano u medijima i da joj je sve bilo jasno na osnovu toga, međutim da joj u osnovi ništa nije bilo jasno jer se u bankarske poslove ne razumije, da je jednostavno u medijima bilo da kamatna stopa raste i da su svima narasle kamatne stope i zbog toga da je narasla visina mjesečnog anuiteta. Takvo stanje je bilo u državi i to se prihvaćalo kao normalno. Navodi da je navedeno povećanje predstavljalo veliki teret na njenu plaću. Nadalje iz iskaza tužiteljice proizlazi da je iznos kredita u cijelosti utrošen na adaptaciju stana te da tuženiku nije morala nikakve račune, potvrde niti bilo što drugo. Navodi da joj je navedeni kredit pod ovrhom od 2019., i da se ovršava na njenoj plaći u iznosu 767,00 eura mjesečno na njenoj plaći. Navodi da je službenica u banci nije upozorila na rizike dugoročnog kredita u CHF, kao ni da Hrvatska narodna banka štiti stabilnost hrvatske kune u odnosu na euro. Ističe da je prihvatila konverziju jer joj rečeno da će se rate vratiti na početno stanje, ne sjeća se koje godine, ali u svakom slučaju onda kada je to bilo preporučeno.

8.3. Sud je iskaz tužitelja ocijenio vjerodostojnim jer je isti u skladu ispravama koje se nalaze u spisu predmeta, logičan je i skladu sa svime što jedan prosječan potrošač i inače zna prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Sud prihvaća iskaz tužitelja i u dijelu u kojem isti navodi da tužitelj nije mogao utjecati na sastojke ugovora o kreditu te da mu je ponuđeni kredit u švicarskim francima bio u datom trenutku najpovoljniji s obzirom na njegovu kreditnu sposobnost. Logično je da će svatko prilikom izbora se odlučiti za onu varijantu koja ga u konačnici najmanje košta. Sud je prihvatio iskaz tužitelja i dijelu u kojem isti navodi da nije sasvim razumio ni što znači valutna klauzula, ni točno koliko može varirati promjenjiva kamatna stopa, a da u cijelosti adekvatne informacije nije dobio od strane tuženika. Iz same namjene Ugovora o kreditu sadržane u članku 1. Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju riječ o potrošačkom kreditu, odnosno da je tužitelj potrošač, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007).

9. U prvom redu potrebno je navesti da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od dana 03. rujna 2019. godine, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP), i to u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007.godine, a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od dana 09. travnja 2015. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te drugih banaka navedenim u citiranim odlukama, kao i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Nadalje, istom odredbom određeno je da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.3. Nadalje, ističe se da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, a na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne novine br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

10. U pogledu istaknutog prigovora tuženika da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe obzirom da je između tužitelja i tuženika sklopljen Dodatak o konverziji, prema stavu ovog suda, potpisivanjem Dodatka o konverziji potrošač ne gubi pravo na potpunu restituciju jer mu isto jamče propisi kojima se osigurava zaštita potrošača, a potrošač se ne može ni na koji način odreći prava koja su mu zajamčena navedenim propisima. Naime, namjera i cilj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, dalje u tekstu ZID ZPK) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. ZID ZPK je donesen i bavi se uređenjem ugovornih odnosa, dok se tražbina tužiteljice u ovom slučaju temelji na izvanugovornom odnosu. Prema tome u slučajevima kada je sklopljen Dodatak o konverziji, nije nastala nikakva nova pravna osnova na temelju koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. U konkretnom slučaju, sklopljeni Dodatak o konverziji u osnovi predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, dalje u tekstu ZOO). Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu (tako i ŽS u Zagrebu Gž-5132/2024). Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove.

11. Neosnovan je i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja istaknut od strane tuženika. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 4. lipnja 2019. (potvrda Hrvatske pošte na koverti – list 32 spisa), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru temeljem odredbe članka 225. ZOO-a. Naposljetku, neosnovan je prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 11. listopada 2023. (list 249), jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po provedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

12. U tijeku postupka tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu 18.998,07 kuna/ 2.521,48 eura, uvećano za zatezne kamate koje teku od dana donošenja presude do isplate, a koji iznos je definiran u izračunu konverzije koji je tužitelj predao sudu na ročištu održanom 5. studenog 2019. Prigovor tuženika radi prebijanja je neosnovan. Tuženik u osnovi navedeni zahtjev postavlja kao povrat stečenog bez osnove. Međutim, tuženik je ona strana koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nepoštena i nesavjesna. Nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a kako to neosnovano tvrdi tuženik, pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope), niti priznate neotplaćene glavnice.

13. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog financijskog vještačenja. Uvidom u Nalaz i mišljenje sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića na okolnost visine potraživanja sud je utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. lipnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.447,02 CHF, odnosno 25.252,51 kn/ 3.351,58 eura (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan sklapanja Ugovora o kreditu), zatim da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. lipnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, iznosi ukupno 47.647,52 kn/ 6.323,91 eura, da razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 30.459,26 kn/ 4.042,64 eura, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije, te da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., preostalo dospjelo potraživanje (manje priznati iznos preplate) s danom 30. rujna 2015. iznosi 83.972,37 kn/ 11.145,05 eura (72.900,03 kn/ 9.675,50 eura glavnice i 11.072,34 kn/ 1.469,55 eura dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).

13.1. Sukladno navedenom, tuženiku je naložena isplata iznosa od 11.145,05 eura sa kamatom od 30. rujna 2015., temeljem odredbe članka 1115., odnosno članka 29. st. 1. u svezi članka 183. st. 1. ZOO-a, a kako je tuženik i preinačio tužbeni zahtjev podneskom od 14. rujna 2022.

14. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, obzirom da je isti izrađen stručno i u skladu sa zadanim zadatkom suda, te se temelji na ispravama sadržanim u spisu predmeta. Ističe se i da stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 eur (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

16. Slijedom navedenog, a obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa pravnom osnovom i visinom tužbenog zahtjeva, tužiteljici je valjalo priznati kao troškove potrebne za vođenje parnice trošak sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 18. rujna 2019., te troška podneska od 15. rujna 2022., (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 5. studenog 2019., 15. rujna 2020., 15. rujna 2022., 11. listopada 2023., i 18. prosinca 2025., (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (400,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 121,81 EUR i presudu u iznosu 121,81 eura. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo dosuditi trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 464,53 EUR. Tužiteljici nisu priznati troškovi za podneske od 20. rujna 2019., 4. studenog., 2019., 13. studenog 2019., 3. kolovoza 20 jer se istim tužitelj samo očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu ili drugog podneska te isti nisu bili potrebni radi vođenja postupka, zatim trošak podneska od 3. kolovoza 2020., obzirom da isti ne prileži spisu predmeta, kao ni trošak podnesaka od 21. lipnja 2021. i 3. rujna 2021., jer je istima tužitelj samo u spis predmeta dostavio uplatnice. Tužitelju isto tako nije priznat trošak sastav podneska od 11. listopada 2023., kojim uređuje svoje potraživanje u valuti euro, obzirom da je isto mogao učiniti na ročištu održanom isti dan. Tužitelju nije priznat ni trošak pristupa na ročište 9. travnja 2025., obzirom da na istom nije raspravljano o predmetu spora te je isto odgođeno na suglasan prijedlog stranaka. Sud tužitelju nije priznao ni trošak podneska 10. travnja 2025., obzirom da se istim dostavlja sudska praksa u spis predmeta. Tužitelju nije priznat ni trošak pristupa na ročište za objavu presude jer isti trošak nije bio nužan za vođenje parničnog postupka. Slijedom navedenog, valjalo je tužiteljici dosuditi troškove u iznosu 2.708,15 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP- a.

17. Obzirom da tuženik nije uspio u sporu, valjalo je zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka odbiti kao neosnovan.

18. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Samoboru 17. veljače 2026.

Sudac:

Ines Golešić-Plašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od primitka presude Županijskom sudu, putem ovog suda. Za stranku koja je bila obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, a na to ročište nije pristupila, presuda se objavljuje na e-oglasnoj ploči Općinskog suda u Novom Zagrebu. Smatra se da je ta stranka danom objave primila presudu i od toga dana joj se računa rok za žalbu.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku