Poslovni broj P-1400/2023-26

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆF, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Puliću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., čiji OIB glasi 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnici Andreji Šeši, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 29. siječnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 17. veljače 2025., javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu, koji je 24. listopada 2006., pod brojem 9012047057, sklopljen između tužitelja ĆF, kao korisnika kredita, te tuženice Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (sadržana u čl. 4. st. 1. u dijelu koji glasi: "/.../ sukladno odluci Banke o kreditiranju građana /.../") pa, kao takva, ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, koji je 24. listopada 2006., pod brojem 9012047057, sklopljen između tužitelja ĆF, kao korisnika kredita, te tuženice Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarskog franka po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, i to:

- sadržane u čl. 4. st. 2. u dijelu koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF (...)"

- sadržane u članku čl. 5. st. 2. u dijelu koji glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."

- sadržane u čl. 6. st. 2. u dijelu koji glasi: "Kredit (…) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se (…) anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja (…)"

pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju ĆF isplati iznos od 1.200,18 eura (slovima: tisuću dvjesto eura i osamnaest centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 27. studenog 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,00 euro od 27. studenog 2006. do isplate

- na iznos od 5,02 eura od 27. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 0,48 eura od 29. prosinca2008. do isplate

- na iznos od 5,38 eura od 26. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 7,00 eura od 25.veljače 2009. do isplate

- na iznos od 3,54 eura od 25. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 4,15 eura od 27. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 2,13 eura od 25. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 2,69 eura od 26. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 1,83 eura od 27. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 2,54 eura od 25. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 2,07 eura od 25. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 1,81 euro od 26. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 3,59 eura od 25. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 5,06 eura od 28. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 7,06 eura od 25. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 7,68 eura od 25. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 10,74 eura od 25. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 10,32 eura od 26. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 10,29 eura od 25. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 17,12 eura od 28. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 19,09 eura od 26. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 23,44 eura od 25. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 23,96 eura od 27. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 21,27 eura od 25. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 25,72 eura od 25. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 33,33 eura od 27. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 29,27 eura od 25. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 32,55 eura od 25. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 31,15 eura od 25. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 30,56 eura od 26. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 37,76 eura od 25. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 43,97 eura od 27. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 47,50 eura od 25. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 54,71 euro od 25. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 43,42 eura od 26. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 42,64 eura od 25. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 43,08 eura od 25. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 44,82 eura od 27. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 48,71 euro od 25. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 49,60 eura od 27. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 48,63 eura od 26. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 49,30 eura od 25. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 50,81 euro od 25. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 50,60 eura od 26. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 49,88 eura od 25. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 50,20 eura od 27. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 47,09 eura od 25. rujna 2012. do isplate te

- na iznos od 50,64 eura od 25. listopada 2012. do isplate,

u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 9. Ugovora o kreditu, koji je 24. listopada 2006., pod brojem 9012047057, sklopljen između tužitelja ĆF, kao korisnika kredita, te tuženice Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, kao i sve druge odredbe tog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je, u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženica Privredna banka Zagreb d.d. ovlaštena tužitelju ĆF obračunati naknadu u visini utvrđenoj aktima tuženice Privredne banke Zagreb d.d., važećima na dan prijevremene otplate.

V. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 3. stavka 3. i članka 11. stavka 3. Ugovora o kreditu koji je 24. listopada 2006., pod brojem 9012047057, sklopljen između tužitelja ĆF, kao korisnika kredita, te tuženice Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, kao i sve druge odredbe navedenog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj ĆF, kao korisnik kredita, prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita obvezuje platiti tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini od 1,50% od iznosa kredita.

VI. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju ĆF isplati iznos od 113,44 eura (slovima: sto trinaest eura i četrdeset četiri centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 24. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju ĆF naknadi troškove postupka, u iznosu od 1.585,00 eura (slovima: tisuću petsto osamdeset pet eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 17. veljače 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VIII. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. VII., a do zatraženog iznosa od 2.085,00 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužitelja ĆF za naknadu troškova postupka odbija se.

IX. Nalaže se tužitelju ĆF da, neovisno o ishodu parnice, tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. naknadi troškove zastupanja na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 12. studenog 2024. godine, u iznosu od 100,00 eura (slovima: sto eura), kao i troškove zastupanja na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 20. veljače 2025. godine, u iznosu od 100,00 eura (slovima: sto eura), u roku od 15 dana.

X. U dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza zbog dolaska na ročište od 12. studenog 2024. godine i na ročište od 20. veljače 2025. godine, a koje je tuženica Privredna banka Zagreb d.d. zatražila u visini od 0,50 eura po kilometru na relaciji Zagreb – Rijeka – Zagreb te u visini cijene autoputa na istoj relaciji, bez naznake točnog iznosa po potonjoj osnovi, kao i u dijelu koji se tiče zakonskih zateznih kamata na iznose iz t. IX., zahtjev tuženice Privredne banke Zagreb d.d. odbija se.

XI. Izvan odluka iz t. IX. i X. zahtjev tuženice Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 1.350,00 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, odbija se.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je, u dijelu isplate po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužba djelomično povučena za iznos od 37,66 eura, s pripadajućim kamatama, kao razliku između iznosa potraživanog u tužbi, u visini od 1.237,84 eura, te iznosa od 1.200,18 eura, zahtijevanog u podnesku koji je tužitelj ĆF dostavio sudu 14. studenog 2025.

II. Nalaže se tužitelju da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 29. siječnja 2026. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 3-1-2026.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 12. lipnja 2023. godine, navodi se da je 24. listopada 2006. godine tužitelj ĆF (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom čiji je naziv Privredna banka Zagreb d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.266,32 CHF, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula te naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati one iznose koje je od njega primila na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Prvotno istaknutim kondemnatornim dijelovima tužbenog zahtjeva traži se isplata iznosa od 1.237,84 eura po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te isplata iznosa od 113,44 eura po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je tužitelj sudu dostavio 14. studenog 2025. godine, tužbeni zahtjev je smanjen u dijelu isplate po osnovi ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, s iznosa od 1.237,84 eura na iznos od 1.200,18 eura.

3. Smanjenje tužbenog zahtjeva formalno-pravno predstavlja djelomično povlačenje tužbe.

4. Stoga je, u smislu pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), tuženica imala pravo dati ili uskratiti svoj pristanak u odnosu na djelomično povlačenje tužbe, i to posebno zato jer se podnošenjem odgovora na tužbu od 30. studenog 2023. godine upustila u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 193. st. 1. i 2. ZPP-a).

5. Podnesak tužitelja od 14. studenog 2025. godine uredno je dostavljen tuženici 16. prosinca 2025. godine (prema potvrdi o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, s poleđine lista 153. sudskog spisa).

6. Iako je za tuženicu bilo pridržano pravo izjasniti se o pristanku na (djelomično) povlačenje tužbe, u 15-dnevnom roku iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a tuženica se nije izjasnila o povlačenju tužbe pa je trebalo smatrati da je na takvu procesnu dispoziciju aktivno legitimirane strane u sporu pristala.

7. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke rješenja. Takva odluka počiva na primjeni pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

8. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnovanosti, tako i u svezi visine zatraženog novčanog iznosa, uz isticanje prigovora zastare, uz upiranje na to da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita isključene od ispitivanja (ne) poštenosti budući da su odraz zakonske regulacije, kao i zato jer su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

9. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

10. Također, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku.

11. Unatoč tome što su obje stranke predlagale da se sasluša tužitelj, sud ovaj dokaz nije proveo, i to iz razloga koje mu je u podnesku od 26. veljače 2025. godine predočio punomoćnik tužitelja, a koji su bili vezani uz zdravstveno stanje tužitelja (visoka životna dob i terminalna faza bolesti).

12. Uz izvedene dokaze i onaj koji nije bilo moguće provesti iz netom objašnjenog razloga, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (prvom) pripremnom ročištu koje je održano 28. svibnja 2024. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 93./2. sudskog spisa).

13. Pri tome je tek uzgredno za pojasniti da je postupak u ovom sporu proveden u cijelosti uz primjenu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22; u daljnjem tekstu: ZID ZP/22). To je, pak, značilo da je, nakon što je na (prvom) pripremnom ročištu, koje je održano 28. svibnja 2024. godine, u smislu odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a sud rješenjem zaključio prethodni postupak i ocijenio da, s obzirom na okolnosti slučaja, na istom ročištu nije bilo moguće održati i zaključiti i glavnu raspravu, sud bio dužan izraditi plan upravljanja postupkom. Ovaj je prvostupanjski sud to učinio u sadržaju raspravnog rješenja od 28. svibnja 2024. godine. godine (s lista 93./2. sudskog spisa), pri čemu je prilikom izrade plana upravljanja postupkom respektirao one okolnosti za koje je u odredbi čl. 292.a st. 4. ZPP-a regulirano da ih plan upravljanja postupkom treba sadržavati.

14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra konačno postavljeni, smanjeni tužbeni zahtjev, iz podneska tužitelja od 14. studenog 2025. godine, osnovanim.

15. Među strankama nije sporno da su 24. listopada 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 12.266,32 CHF, koji joj se tužitelj obvezao vratiti otplatom kroz 72 mjesečna anuiteta. Također, nije sporno da su u Ugovoru o kreditu od 24. listopada 2006. godine ugovorene promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene tečaja za CHF niti da je tuženica tužitelju naplatila naknadu za obradu kredita.

16. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute i ugovorene naknade za obradu kredita te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara.

17. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno - pravne prirode (isprave) i dokaz personalnog karaktera (nalaz i mišljenje vještaka financijske struke) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

18. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

19. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužitelja iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da on ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita smatra ništetnima te da po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita traži isplatu (iz tužbe, kao i iz očitovanja tužitelja iz podneska od 19. travnja 2024. godine jasno je i nedvosmisleno da po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužitelj traži samo utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba, a ne i pravo na isplatu).

20. Prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).

21. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

22. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a.

23. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, nakon no što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO -a, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

24. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje.

25. Tužitelj je u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazao.

26. Iz sadržaja odredbe čl. 2.1. Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine (s lista 13. sudskog spisa) uočljivo je da je tužitelju kredit odobren za kupnju vozila pa je zato jasno da se radi o ugovoru koji je sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene zanimanju tužitelja niti njegovoj poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, a time i da, u kontekstu pravila iz odredbe čl. 3. st. 1. ZZP -a, tužitelja treba smatrati potrošačem.

27. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 24. listopada 2006. godine, možebitno, sklopio u svrhe namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili njegovoj poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

28. Nakon što je utvrdio da je tužitelj potrošač, sud je razmotrio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

29. Odredbama čl. 81. st. 1. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

30. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine, kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita , pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine o valutnoj klauzuli, o promjenjivoj kamatnoj stopi, o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne.

31. Iz čitavog sadržaja Ugovora od 24. listopada 2006. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

32. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 24. listopada 2006. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljem, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora od 24. listopada 2006. godine, izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana .

33. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužitelju u samom trenutku sklapanja tog Ugovora.

34. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 24. listopada 2005. godine, koji je obuhvaćao 6-godišnje razdoblje (jer je odredbom čl. 6.1. Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine otplata kredita ugovorena kroz 72 mjeseca, dakle kroz 6 godina), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužitelj došao u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za njega proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom.

35. U svakom slučaju suprotnom od potonje prikazanog, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužitelj je doveden u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužitelju.

36. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

37. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelja, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

38. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 24. listopada 2006. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine), na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužitelj nije mogao biti čak niti upoznat, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora od 24. listopada 2006. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljem.

39. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4.1. Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine ništetna, i to zato jer predstavlja nepoštenu odredbu po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a.

40. Zato je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

41. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu, sadržanu u odredbi Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a na koji se tijekom ovog spora pozvao i tužitelj te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

42. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

43. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

44. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

45. Tužitelj se pozvao na odluke donesene u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012 pa je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno odlukama iz tog spora.

46. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

47. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP -a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbi Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine, u dijelu u kojemu je tom odredbom predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

48. Ponavlja se da je odredbama čl. 81. st. 1. i 4. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

49. Tuženica u postupku ničim nije dokazala da se o ugovornim odredbama o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo, što znači da niti u odnosu na te ugovorne odredbe nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a, a time i da su i te ugovorne odredbe ništetne u smislu regulacije iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

50. Zato je i u tom dijelu sud smatrao da je tužbeni zahtjev pravno utemeljen.

51. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine, kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, nepoštene, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništavost, tako su navedene odredba ništave i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu u onom dijelu u kojemu je on u ovoj parnici postavio kondemnatorni zahtjev (glede restitucije vezane uz ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i glede restitucije vezane uz ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita).

52. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

53. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužitelj tuženici više platio upravo zbog posljedica takve ništetnosti, i to u dijelu koji se tiče valutne klauzule i naknade za obradu kredita.

54. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

55. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje niš tetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

56. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

57. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

58. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

59. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

60. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 24. listopada 2006. godine sklopljen između tužitelja i tuženice, utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u trenutku u kojem odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja, upravljenom na ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

61. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni ovom presudom temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

62. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

63. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita, tuženica od tužitelja primila isplatu, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu.

64. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano da je u jednom svom dijelu tužbeni zahtjev smanjen i da se takvoj procesnoj dispoziciji tužitelja tuženica (presumirano) nije protivila, o čemu je prvostupanjski sud donio odgovarajuću procesnu odluku (iz t. I. izreke rješenja).

65. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog, smanjenog tužbenog zahtjeva.

66. Zato je o visini tužbenog zahtjeva u dijelu isplate po osnovi ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli donesena odluka iz t. III. izreke presude (uz onu sadržanu u t. I. izreke rješenja).

67. Visinu tužbenog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita tuženica niti nije posebno osporila, no tužitelj je ovu okolnost u sporu dokazao ispravom koju je sudu predočio već prilikom podnošenja tužbe (s lista 33. sudskog spisa) i iz koje proizlazi da je naknada za obradu kredita koja, prema čl. 3.3. i prema čl. 11.3. Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine, predstavlja 1,50% od iznosa kredita, tužitelju naplaćena u iznosu od 854,74 HRK (113,44 eura). Budući da je po toj osnovi tužitelj na teret tuženice zahtijevao isplatu upravo ovog iznosa, i u tom je dijelu tužbeni zahtjev usvojen i odlučeno je kao u t. VI. dispozitiva presude.

68. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev- 999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti.

69. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. III. i VI. izreke presude, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO -a, koja stopu zakonskih zateznih kamata čini ovisnom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (HNB), tj. konkretno o uvećanju eskontne stope HNB za pet postotnih poena kada se radi o odnosima izvan trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

70. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

71. U sadržaj t. III. i VI. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO - a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

72. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

73. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 17. veljače 2026. godine, tako su u toj odluci iznosi novčanih obveza izraženi samo u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

74. Iako se tuženica u ovom sporu zalagala za to da sud uzme u obzir i tzv. negativne razlike te iako je u nalazu i mišljenju vještak Darko Hanik prikazao i takve razlike, mišljenje je suda prvog stupnja da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje uvjeti za prihvaćanje opisanog zalaganja tuženice.

75. Da bi, naime, sud mogao o nečemu odlučivati u parničnom postupku, potrebno je da u tom pogledu postoji odgovarajući zahtjev stranke. To je posljedica regulacije iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a.

76. Tuženica u ovom sporu u pogledu tzv. negativnih razlika nije podnijela niti protutužbu (čl. 189. ZPP-a), niti procesno-pravni prigovor radi prebijanja (čl. 288.a st. 6. i čl. 333. st. 3. ZPP-a) niti materijalno-pravni prigovor prijeboja (čl. 196. ZOO-a) pa zato ne postoji zahtjev u okviru kojega bi sud bio u mogućnosti odlučivati o tzv. negativnim razlikama. Stoga o tome nije niti donesena odluka.

77. No, čak i da je tuženica kojim slučajem postavila odgovarajući zahtjev vezan uz tzv. negativne razlike (u pogledu razlika u tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog), potrebno je ukazati na to da sud nalazi da tuženici ne bi pripadalo pravo na isplatu po toj osnovi.

78. Potrošački sporovi, a takav predstavlja i ova parnica, nisu predviđeni radi zaštite interesa onih osoba koje nemaju svojstvo potrošača, pa tako niti radi zaštite bilo kojih i bilo kakvih interesa banaka. Upravo suprotno, takvi sporovi imaju za svoju svrhu i cilj zaštititi interese onih osoba koje se, po odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP -a, smatraju potrošačima (a ne interese onih osoba koje potpadaju pod pojam trgovaca koji određuje čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP-a).

79. Tuženica je, kako je to u ovom sporu nepobitno utvrđeno (u odgovoru na tužbu tuženica priznaje da je konkretan Ugovor o kreditu sastavila upravo ona; str. 11. odgovora na tužbu, s lista 48. sudskog spisa) samostalno sastavila konkretan Ugovor o kreditu, u njega je unijela odredbe o valutnoj klauzuli, a promjenu valute vezala je uz svoj srednji tečaj pa bi sada, priznavanjem onoga za što se ona zalaže u ovoj parnici, sud donio po tužitelja nepravičnu presudu, a to onda nikako ne bi bilo u duhu europskog prava, na kojemu počiva i pravni sustav u Republici Hrvatskoj.

80. Da odluke sudova moraju biti pravične striktno slijedi iz čl. 6.1. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97,6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

81. Zbog svega navedenog, sud nije uvažio oprečno zalaganje tuženice, ono vezao uz uzimanje u obzir i tzv. negativnih razlika.

82. Ipak, usprkos tome, nije zgorega primijetiti da su u nalazu i mišljenju vještaka Darka Hanika pregledno vidljive i te tzv. negativne razlike (označene negativnim predznakom), što znači da je njihova visina u ovom postupku utvrđena kroz izvedene dokaze.

83. Osim toga, kada se pažljivo sagleda način na koji je tužitelj postavio konačan tužbeni zahtjev u ovom sporu i koji je, naposljetku, utemeljio na rezultatu provedenog dokaza financijskim vještačenjem, tada je razvidno da za one mjesece za koje je uvidio da nije bilo porasta tečaja valute on nije niti tražio bilo kakvu isplatu pa to znači da sve ono što on nije obuhvatio tužbenim zahtjevom, u svojoj biti, predstavlja ono za što se zalaže tuženica. Izvan toga sud nema mogućnosti odlučivati jer ga u tome priječe spomenuta pravila, a posebno ono iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a.

84. Iako je tuženica tvrdila da se uvažavanjem onoga što tužitelj traži u ovom sporu, zapravo, mijenja i sam sadržaj ugovornog odnosa koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine, u takvom svom razmišljanju tuženica nije u pravu.

85. Svođenjem parametara na one koji su postojali u trenutku kada je između tužitelja i tuženice nastao pravni odnos, dakle na period sklapanja Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine, postupa se u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a budući da su jedine odredbe o kojima se pojedinačno pregovaralo bile one kojima je tečaj za CHF bio kao onaj koji je bio odgovarajući srednjem tečaju tuženice na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine.

86. Stoga niti sudu nije preostalo drugo do li obveze procjenjivati upravo rukovodeći se takvim ugovornim proklamacijama jer su jedino one bile poznate i tužitelju i tuženici pa, kao takve, predstavljaju konstantu u odnosu na koju je i moguće utvrditi bitne okolnosti za one zaključke koje je sud izveo u ovom sporu.

87. Sve ostalo što se naknadno zbilo, a što je i dovelo do povrede prava tužitelja, kao potrošača, nije bilo u skladu niti s pravilom iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP - a niti s načelima obveznog prava iz čl. 3. i čl. 4. ZOO-a.

88. Kada je neki ugovor protivan prisilnim propisima, tada je on ništetan po odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a (u cijelosti ili djelomično).

89. Odredbe čl. 3. i čl. 4. ZOO-a predstavljaju odredbe prisilnog propisa – ZOO-a pa to znači da, osim što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne po pravilima iz ZZP-a, te odredbe predstavljaju ništetne odredbe i po odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a.

90. Zato je u dijelu kojim se tužitelj zalagao za ništetnost spomenutih ugovornih odredaba tužbeni zahtjev tim prije prihvaćen.

91. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke VII. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

92. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje dva podneska, od 19. travnja 2024. godine i od 14. studenog 2025. godine, koji su bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

93. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na dva ročišta, od 28. svibnja 2024. godine i od 29. siječnja 2026. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

94. Na nabrojane radnje tužitelju je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 250,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

95. Uz sve nabrojane troškove, tužitelju je dosuđen trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 335,00 eura.

96. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 17. veljače 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

97. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate (u sadržaju konačno postavljenog tužbenog zahtjeva), s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20 i 114/22), kao i s čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22).

98. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t.

VII. dispozitiva presude.

99. Tužitelj je zahtijevao i troškove sudskih pristojbi (bez naznake pismena na koja se ova tražbina odnosi i bez navođenja visine takvih troškova), no kako je, prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi, tako niti za tužitelja ne postoji obveza plaćanja sudsk ih pristojbi u ovom sporu, a time mu ne pripada niti pravo ovaj trošak tražiti na teret protivne strane u sporu (tuženice).

100. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, zbog čega je odlučeno kao u t. XI. dispozitiva presude.

101. Međutim, tuženici su troškovi zastupanja na ročištima od 12. studenog 2024. godine i od 20. veljače 2025. godine dosuđeni po kriteriju culpae (krivnje) iz odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a.

102. Iz istih razloga troškovi zastupanja na tim ročištima nisu priznati tužitelju pa je u tom dijelu njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen i odlučeno je kao u t. VIII. izreke presude.

103. Naime, na ročištu koje je određeno za 12. studeni 2024. trebao se izvoditi dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke, s tim da je na pripremnom ročištu od 28. svibnja 2024. godine tužitelju naloženo i da uplati predujam za provođenje dokaza financijskim vještačenjem i određeno da će se na ročište od 12. studenog 2024. pozvati stalni sudski vještak kako bi obrazložio svoje mišljenje.

104. Međutim, tužitelj nije postupio po obvezi uplate predujma za provođenje dokaza financijskim vještačenjem niti je pristupio na ročište od 12. studenog 2024. radi iznošenja stranačkog iskaza. Pritom je zamjenica punomoćnika tužitelja na ročištu od 12. studenog 2024. godine predočila sudu da je tužitelj osoba starije životne dobi i da s njim punomoćnik nije uspio stupiti u kontakt pa da zato nije došlo niti do dolaska tužitelja na ročište od 12. studenog 2024. u svrhu saslušanja u svojstvu stranke niti do uplate predujma za provođenje dokaza financijskim vještačenjem.

105. Iste okolnosti postojale su i u odnosu na ročište od 20. veljače 2025. godine.

106. I u odnosu na ročište od 12. studenog 2024. godine i u odnosu na ročište od 20. veljače 2025. godine tužena banka je zatražila troškove postupka, navodeći da takve troškove traži neovisno o ishodu spora, i to za svako od tih ročišta po osnovi zastupanja na ročištu po 200,00 eura te po osnovi putnih troškova na relaciji Zagreb

– Rijeka – Zagreb 0,50 eura po kilometru i trošak autoputa.

107. Ocjena je suda prvog stupnja da je zahtjev tuženice u odnosu na oba spomenuta ročišta utemeljen po pitanju njegove pravne osnove, a djelomično utemeljen po pitanju visine.

108. Izostanak tužitelja s ročišta za glavnu raspravu od 12. studenog 2024. godine i od 20. veljače 2025. godine, kao i izostanak uplate predujma za provođenje dokaza financijskim vještačenjem, može se pripisati krivnji tužitelja, odnosno slučaju koji se njemu dogodio, a to onda znači da su u odnosu na ta ročišta ispunjeni svi uvjeti iz odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a, uz koje pravo na troškove postupka pripada tuženici.

109. No, na ročištima od 12. studenog 2024. godine i od 20. veljače 2025. godine nije se raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi. Naprotiv, na tim se ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa, posljedično, nagrada za zastupanje na svakom od tih ročišta za tuženicu iznosi po 100,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 2. Tarife/23.

110. Iako je tuženica uz troškove zastupanja na ročištima od 12. studenog 2024. godine i od 20. veljače 2025. godine zahtijevala i naknadu troškova prijevoza te iako bi joj takvo pravo pripadalo pozivom na Tbr. 50. st. 3. Tarife/23, uzimajući u obzir da takav trošak nije dokazala po visini, u tom je dijelu njezin zahtjev za naknadu troškova po kriteriju krivnje odbijen i odlučeno je kao u t. X. izreke presude. 111. Kada odvjetnik putuje vlastitim automobilom, tada mu pripada naknada u visini 30% cijene bezolovnog benzina od 100,00 oktana za svaki prevaljeni kilometar te trošak cestarine (Tbr. 50. st. 3. Tarife/23), no visinu ovih troškova odvjetnik je, nedvojbeno, dužan dokazati, i to kako cijenu bezolovnog benzina od 100,00 oktana, tako i cijenu cestarine, pri čemu oboje upravo rukovodeći se cijenama na dan održavanja ročišta za koja troškove postupka zahtijeva na temelju odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a.

112. Budući da niti za ročište od 12. studenog 2024. godine niti na ročište od 20. veljače 2025. godine odvjetnice koje su na tim ročištima zastupale tuženu banku nisu dokazale niti cijenu bezolovnog benzina od 100,00 oktana niti cijenu cestarine, a da je, u skladu s odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP -a, teret dokaza o tome bio pridržan upravo za njih, u dijelu koji se ticao troškova prijevoza na spomenuta ročišta zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka sud je našao pravno neosnovanim pa je u tom dijelu donio po tuženicu negativnu odluku, riješivši kao u t. X. izreke presude.

113. Na ročištima u odnosu na koje je zatražila troškove postupka po kriteriju krivnje tuženica nije zahtijevala zakonske zatezne kamate na takve troškove, već je takvo pravo tražila tek prilikom zaključenja glavne rasprave. Sud prvog stupnja nalazi da je to protivno regulaciji iz odredbe čl. 164. st. 3. ZPP-a pa je u tom dijelu zahtjev tuženice, također, odbijen i odlučeno je kao u t. X. izreke presude.

114. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 25. rujna 2025. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.

115. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 16. listopada 2025. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 29. siječnja 2026. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun 4/I/2026 od 29. siječnja 2026. godine (s lista 161. sudskog spisa).

116. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

117. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 29. siječnja 2026. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

118. U situaciji u kojoj vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

119. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od iznosa koji mu ukupno pripada po osnovi troškova dolaska na spomenuto ročište, točnije iznos od 58,39 eura, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 29. siječnja 2026. godine dosuđen mu je iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

120. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužitelja, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 29. siječnja 2026. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP -a valjalo je tužitelju naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

121. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u t. II. dispozitiva rješenja.

U Rijeci 17. veljače 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Protiv odluke iz t. IX. izreke presude posebna žalba nije dopuštena, a ovrha se može tražiti prije pravomoćnosti (čl. 156. st. 3. ZPP-a).

Žalba protiv odluke iz t. II. izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP - a).