REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-1659/19-35

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Šutali, odvjetniku iz odvjetničkog društva Glavaš & Šutalo, odvjetnicima u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz odvjetničkog društva Šavorić & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 29. siječnja 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Zvonimira Matića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Maje Marte Martonja, odvjetnika, dana 17. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. i članka 6. Ugovora o kreditu broj: 016-2719/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. prosinca 2005. godine sklopljenog između tužitelja JO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao sudužnika i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te odredba članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj: 016- 2719/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. prosinca 2005. godine sklopljenog između tužitelja JO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao sudužnika i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju HO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 5.386,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 18,05 eura od 31. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 17,99 eura od 30. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 17,95 eura od 31. prosinca 2006. godine do isplate,

- iznos od 17,69 eura od 31. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,50 eura od 29. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,63 eura od 06. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,39 eura od 02. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,10 eura od 21. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 16,95 eura od 25. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,19 eura od 09. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,33 eura od 11. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 27,92 eura od 11. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 28,19 eura od 09. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 28,19 eura od 10. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 28,64 eura od 10. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 29,01 eura od 12. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 29,55 eura od 12. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 57,46 eura od 10. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 56,44 eura od 09. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 56,59 eura od 11. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 56,23 eura od 10. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 55,75 eura od 08. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 56,46 eura od 11. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 57,97 eura od 10. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 59,90 eura od 07. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 57,70 eura od 12. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 68,05 eura od 09. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 69,17 eura od 12. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 70,11 eura od 12. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 67,92 eura od 10. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 67,81 eura od 11. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 67,27 eura od 10. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 67,63 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 66,98 eura od 10. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 67,27 eura od 10. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 67,16 eura od 16. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 67,16 eura od 16. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 67,10 eura od 10. prosinca2009. godine do isplate,

- iznos od 68,52 eura od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 69,47 eura od 10. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 69,15 eura od 11. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 70,66 eura od 09. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 71,37 eura od 10. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 73,34 eura od 10. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 75,15 eura od 09. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 72,89 eura od 10. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 78,61 eura od 10. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 75,88 eura od 12. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 76,50 eura od 10. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 78,92 eura od 10. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 74,31 eura od 10. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 70,55 eura od 10. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 71,68 eura od 10. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 70,25 eura od 11. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 71,61 eura od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 76,82 eura od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 76,57 eura od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 88,22 eura od 10. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 77,36 eura od 09. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 75,81 eura od 11. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 59,92 eura od 10. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 59,92 eura od 12. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 61,11 eura od 10. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,81 eura od 10. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,89 eura od 09. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,43 eura od 10. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,67 eura od 10. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,98 eura od 20. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,58 eura od 10. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,80 eura od 06. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 60,60 eura od 10. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,22 eura od 13. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,21 eura od 07. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,59 eura od 21. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,76 eura od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 60,35 eura od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 60,79 eura od 18. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 61,71 eura od 20. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 59,97 eura od 17. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 60,03 eura od 11. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 60,09 eura od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 60,23 eura od 09. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 60,62 eura od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 61,16 eura od 10. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 61,06 eura od 12. studenog 2013. godine do isplate

- iznos od 61,00 eura od 11. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 61,00 eura od 11. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 20,43 eura od 06. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 20,49 eura od 06. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 20,50 eura od 31. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 20,47 eura od 30. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 20,24 eura od 31. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 20,30 eura od 30. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 20,44 eura od 31. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 20,56 eura od 31. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 20,56 eura od 30. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 20,71 eura od 31. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 20,82 eura od 30. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 20,78 eura od 31. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 20,86 eura od 31. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 20,83 eura od 28. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 20,83 eura od 31. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 20,83 eura od 30. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 20,83 eura od 31. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 20,83 eura od 30. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 20,83 eura od 31. srpnja 2015. godine do isplate te na

- iznos od 20,83 eura od 31. kolovoza 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 31. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju HO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.765,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 1,12 eura od 07. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,47 eura od 09. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,45 eura od 12. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,50 eura od 12. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,80 eura od 10. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,17 eura od 11. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,30 eura od 10. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,24 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,73 eura od 10. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,30 eura od 10. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,70 eura od 16. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,70 eura od 16. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,37 eura od 10. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,00 eura od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 19,07 eura od 10. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 17,36 eura od 11. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 25,48 eura od 09. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 29,27 eura od 10. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 39,78 eura od 10. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,46 eura od 09. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 37,39 eura od 10. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 68,01 eura od 10. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,41 eura od 12. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 56,69 eura od 10. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 69,65 eura od 10. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 89,76 eura od 10. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 67,34 eura od 10. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 74,12 eura od 10. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 65,55 eura od 11. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 73,66 eura od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 104,72 eura od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 103,20 eura od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 172,60 eura od 10. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 107,93 eura od 09. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 98,70 eura od 11. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 99,88 eura od 10. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 99,91 eura od 12. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 108,92 eura od 10. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 114,20 eura od 10. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 114,81 eura od 09. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 111,30 eura od 10. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 113,11 eura od 10. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 115,47 eura od 20. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 112,48 eura od 10. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 114,14 eura od 06. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 105,07 eura od 10. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 109,72 eura od 13. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 109,69 eura od 07. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 112,54 eura od 21. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 113,81 eura od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 103,18 eura od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 106,51 eura od 18. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 113,46 eura od 20. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 100,32 eura od 17. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 100,77 eura od 11. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 101,19 eura od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 102,29 eura od 09. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 105,21 eura od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 109,29 eura od 10. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 108,56 eura od 12. studenog 2013. godine do isplate

- iznos od 108,04 eura od 11. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 108,04 eura od 11. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 109,37 eura od 06. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 110,65 eura od 06. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 110,96 eura od 31. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 110,20 eura od 30. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 105,17 eura od 31. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 106,48 eura od 30. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 109,51 eura od 31. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 112,21 eura od 31. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 112,23 eura od 30. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 115,52 eura od 31. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 118,01 eura od 30. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 117,17 eura od 31. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 118,89 eura od 31. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 118,15 eura od 28. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 118,15 eura od 31. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 118,15 eura od 30. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 118,15 eura od 31. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 118,15 eura od 30. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 118,15 eura od 31. srpnja 2015. godine do isplate te na

- iznos od 118,15 eura od 31. kolovoza 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 07. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju HO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 1.643,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. studenog 2015. godine do isplate po stopi koja se za razdoblje od 03. studenog 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju HO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 350,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. veljače 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na:

- iznos od 17,63 eura od 31. ožujka 2007. godine do 06. travnja 2007. godine,

- iznos od 17,39 eura od 30. travnja 2007. godine do 02. svibnja 2007. godine,

- iznos od 17,10 eura od 31. svibnja 2007. godine do 21. lipnja 2007. godine,

- iznos od 16,95 eura od 30. lipnja 2007. godine do 25. srpnja 2007. godine,

- iznos od 17,19 eura od 31. srpnja 2007. godine do 09. kolovoza 2007. godine,

- iznos od 17,33 eura od 31. kolovoza 2007. godine do 11. rujna 2007. godine,

- iznos od 27,92 eura od 30. rujna 2007. godine do 11. listopada 2007. godine,

- iznos od 28,19 eura od 31. listopada 2007. godine do 09. studenog 2007. godine,

- iznos od 28,19 eura od 30. studenog 2007. godine do 10. prosinca 2007. godine,

- iznos od 28,64 eura od 31. prosinca 2007. godine do 10. siječnja 2008. godine,

- iznos od 29,01 eura od 31. siječnja 2008. godine do 12. veljače 2008. godine,

- iznos od 29,55 eura od 28. veljače 2008. godine do 12. ožujka 2008. godine,

- iznos od 57,46 eura od 31. ožujka 2008. godine do 10. travnja 2008. godine,

- iznos od 56,44 eura od 30. travnja 2008. godine do 09. svibnja 2008. godine,

- iznos od 56,59 eura od 31. svibnja 2008. godine do 11. lipnja 2008. godine,

- iznos od 56,23 eura od 30. lipnja 2008. godine do 10. srpnja 2008. godine,

- iznos od 55,75 eura od 31. srpnja 2008. godine do 08. kolovoza 2008. godine,

- iznos od 56,46 eura od 31. kolovoza 2008. godine do 11. rujna 2008. godine,

- iznos od 57,97 eura od 30. rujna 2008. godine do 10. listopada 2008. godine,

- iznos od 59,90 eura od 31. listopada 2008. godine do 07. studenog 2008. godine,

- iznos od 57,70 eura od 30. studenog 2008. godine do 12. prosinca 2008. godine,

- iznos od 68,05 eura od 31. prosinca 2008. godine do 09. siječnja 2009. godine,

- iznos od 69,17 eura od 31. siječnja 2009. godine do 12. veljače 2009. godine,

- iznos od 70,11 eura od 29. veljače 2009. godine do 12. ožujka 2009. godine,

- iznos od 67,92 eura od 31. ožujka 2009. godine do 10. travnja 2009. godine,

- iznos od 67,81 eura od 30. travnja 2009. godine do 11. svibnja 2009. godine,

- iznos od 67,27 eura od 31. svibnja 2009. godine do 10. lipnja 2009. godine,

- iznos od 67,63 eura od 30. lipnja 2009. godine do 10. srpnja 2009. godine,

- iznos od 66,98 eura od 31. srpnja 2009. godine do 10. kolovoza 2009. godine,

- iznos od 67,27 eura od 31. kolovoza 2009. godine do 10. rujna 2009. godine,

- iznos od 67,16 eura od 30. rujna 2009. godine do 16. studenog 2009. godine,

- iznos od 67,16 eura od 31. listopada 2009. godine 16. studenog 2009. godine,

- iznos od 67,10 eura od 30. studenog 2009. godine do 10. prosinca 2009. godine,

- iznos od 68,52 eura od 31. prosinca 2009. godine do 11. siječnja 2010. godine,

- iznos od 69,47 eura od 31. siječnja 2010. godine do 10. veljače 2010. godine,

- iznos od 69,15 eura od 28. veljače 2010. godine do 11. ožujka 2010. godine,

- iznos od 70,66 eura od 31. ožujka 2010. godine do 09. travnja 2010. godine,

- iznos od 71,37 eura od 30. travnja 2010. godine do 10. svibnja 2010. godine,

- iznos od 73,34 eura od 31. svibnja 2010. godine do 10. lipnja 2010. godine,

- iznos od 75,15 eura od 30. lipnja 2010. godine do 09. srpnja 2010. godine,

- iznos od 72,89 eura od 31. srpnja 2010. godine do 10. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 78,61 eura od 31. kolovoza 2010. godine do 10. rujna 2010. godine,

- iznos od 75,88 eura od 30. rujna 2010. godine do 12. listopada 2010. godine,

- iznos od 76,50 eura od 31. listopada 2010. godine do 10. studenog 2010. godine,

- iznos od 78,92 eura od 30. studenog 2010. godine do 10. prosinca 2010. godine,

- iznos od 74,31 eura od 31. prosinca 2010. godine do 10. siječnja 2011. godine,

- iznos od 70,55 eura od 31. siječnja 2011. godine do 10. veljače 2011. godine,

- iznos od 71,68 eura od 28. veljače 2011. godine do 10. ožujka 2011. godine,

- iznos od 70,25 eura od 31. ožujka 2011. godine do 11. travnja 2011. godine,

- iznos od 76,57 eura od 30. lipnja 2011. godine do 11. srpnja 2011. godine,

- iznos od 88,22 eura od 31. srpnja 2011. godine do 10. kolovoza 2011. godine,

- iznos od 77,36 eura od 31. kolovoza 2011. godine do 09. rujna 2011. godine,

- iznos od 75,81 eura od 30. rujna 2011. godine do 11. listopada 2011. godine,

- iznos od 59,92 eura od 31. listopada 2011. godine do 10. studenog 2011. godine,

- iznos od 59,92 eura od 30. studenog 2011. godine do 12. prosinca 2011. godine,

- iznos od 61,11 eura od 31. prosinca 2011. godine do 10. siječnja 2012. godine,

- iznos od 61,81 eura od 31. siječnja 2012. godine do 10. veljače 2012. godine,

- iznos od 61,89 eura od 29. veljače 2012. godine do 09. ožujka 2012. godine,

- iznos od 61,43 eura od 31. ožujka 2012. godine do 10. travnja 2012. godine,

- iznos od 61,67 eura od 30. travnja 2012. godine do 10. svibnja 2012. godine,

- iznos od 61,98 eura od 31. svibnja 2012. godine do 20. lipnja 2012. godine,

- iznos od 61,58 eura od 30. lipnja 2012. godine do 10. srpnja 2012. godine,

- iznos od 61,80 eura od 31. srpnja 2012. godine do 06. kolovoza 2012. godine,

- iznos od 60,60 eura od 31. kolovoza 2012. godine do 10. rujna 2012. godine,

- iznos od 61,22 eura od 30. rujna 2012. godine do 13. listopada 2012. godine,

- iznos od 61,21 eura od 31. listopada 2012. godine do 07. prosinca 2012. godine,

- iznos od 61,59 eura od 30. studenog 2012. godine do 21. prosinca 2012. godine,

- iznos od 60,79 eura od 28. veljače 2013. godine do 18. ožujka 2013. godine,

- iznos od 61,71 eura od 31. ožujka 2013. godine do 20. travnja 2013. godine,

- iznos od 59,97 eura od 30. travnja 2013. godine do 17. svibnja 2013. godine,

- iznos od 60,03 eura od 31. svibnja 2013. godine do 11. lipnja 2013.godine,

- iznos od 60,09 eura od 30. lipnja 2013. godine do 16. srpnja 2013. godine,

- iznos od 60,23 eura od 31. srpnja 2013. godine do 09. kolovoza 2013. godine,

- iznos od 61,16 eura od 30. rujna 2013. godine do 10. listopada 2013. godine,

- iznos od 61,06 eura od 31. listopada 2013. godine do 12. studenog 2013. godine,

- iznos od 61,00 eura od 30. studenog 2013. godine do 11. siječnja 2014. godine,

- iznos od 61,00 eura od 31. prosinca 2013. godine do 11. siječnja 2014. godine,

- iznos od 20,43 eura od 31. siječnja 2014. godine do 06. veljače 2014. godine te na

- iznos od 20,49 eura od 28. veljače 2014. godine do 06. ožujka 2014. godine,

kao neosnovan.

VIII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na:

- iznos od 1,12 eura od 31. listopada 2008. godine do 07. studenog 2008. godine,

- iznos od 11,47 eura od 31. prosinca 2008. godine do 09. siječnja 2009. godine,

- iznos od 17,45 eura od 31. siječnja 2009. godine do 12. veljače 2009. godine,

- iznos od 22,50 eura od 28. veljače 2009. godine do 12. ožujka 2009. godine,

- iznos od 10,80 eura od 31. ožujka 2009. godine do 10. travnja 2009. godine,

- iznos od 10,17 eura od 30. travnja 2009. godine do 11. svibnja 2009. godine,

- iznos od 7,30 eura od 31. svibnja 2009. godine do 10. lipnja 2009. godine,

- iznos od 9,24 eura od 30. lipnja 2009. godine do 10. srpnja 2009. godine,

- iznos od 5,73 eura od 31. srpnja 2009. godine do 10. kolovoza 2009. godine,

- iznos od 7,30 eura od 31. kolovoza 2009. godine do 10. rujna 2009. godine,

- iznos od 6,70 eura od 30. rujna 2009. godine do 16. studenog 2009. godine,

- iznos od 6,70 eura od 31. listopada 2009. godine do 16. studenog 2009. godine,

- iznos od 6,37 eura od 30. studenog 2009. godine do 10. prosinca 2009. godine,

- iznos od 14,00 eura od 31. prosinca 2009. godine do 11. siječnja 2010. godine,

- iznos od 19,07 eura od 31. siječnja 2010. godine do 10. veljače 2010. godine,

- iznos od 17,36 eura od 28. veljače 2010. godine do 11. ožujka 2010. godine,

- iznos od 25,48 eura od 31. ožujka 2010. godine do 09. travnja 2010. godine,

- iznos od 29,27 eura od 30. travnja 2010. godine do 10. svibnja 2010. godine,

- iznos od 39,78 eura od 31. svibnja 2010. godine do 10. lipnja 2010. godine,

- iznos od 49,46 eura od 30. lipnja 2010. godine do 09. srpnja 2010. godine,

- iznos od 37,39 eura od 31. srpnja 2010. godine do 10. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 68,01 eura od 31. kolovoza 2010. godine do 10. rujna 2010. godine,

- iznos od 53,41 eura od 30. rujna 2010. godine do 12. listopada 2010. godine,

- iznos od 56,69 eura od 31. listopada 2010. godine do 10. studenog 2010. godine,

- iznos od 69,65 eura od 30. studenog 2010. godine do 10. prosinca 2010. godine,

- iznos od 89,76 eura od 31. prosinca 2010. godine do 10. siječnja 2011. godine,

- iznos od 67,34 eura od 31. siječnja 2011. godine do 10. veljače 2011. godine,

- iznos od 74,12 eura od 28. veljače 2011. godine do 10. ožujka 2011. godine,

- iznos od 65,55 eura od 31. ožujka 2011. godine do 11. travnja 2011. godine,

- iznos od 103,20 eura od 30. lipnja 2011. godine do 11. srpnja 2011. godine,

- iznos od 172,60 eura od 31. srpnja 2011. godine do 10. kolovoza 2011. godine,

- iznos od 107,93 eura od 31. kolovoza 2011. godine do 09. rujna 2011. godine,

- iznos od 98,70 eura od 30. rujna 2011. godine do 11. listopada 2011. godine,

- iznos od 99,88 eura od 31. listopada 2011. godine do 10. studenog 2011. godine,

- iznos od 99,91 eura od 30. studenog 2011. godine do 12. prosinca 2011. godine,

- iznos od 108,92 eura od 31. prosinca 2011. godine do 10. siječnja 2012. godine,

- iznos od 114,20 eura od 31. siječnja 2012. godine do 10. veljače 2012. godine,

- iznos od 114,81 eura od 29. veljače 2012. godine do 09. ožujka 2012. godine,

- iznos od 111,30 eura od 31. ožujka 2012. godine do 10. travnja 2012. godine,

- iznos od 113,11 eura od 30. travnja 2012. godine do 10. svibnja 2012. godine,

- iznos od 115,47 eura od 31. svibnja 2012. godine do 20. lipnja 2012. godine,

- iznos od 112,48 eura od 30. lipnja 2012. godine do 10. srpnja 2012. godine,

- iznos od 114,14 eura od 31. srpnja 2012. godine do 06. kolovoza 2012. godine,

- iznos od 105,07 eura od 31. kolovoza 2012. godine do 10. rujna 2012. godine,

- iznos od 109,72 eura od 30. rujna 2012. godine do 13. listopada 2012. godine,

- iznos od 109,69 eura od 31. listopada 2012. godine do 07. prosinca 2012. godine,

- iznos od 112,54 eura od 30. studenog 2012. godine do 21. prosinca 2012. godine,

- iznos od 106,51 eura od 28. veljače 2013. godine do 18. ožujka 2013. godine,

- iznos od 113,46 eura od 31. ožujka 2013. godine do 20. travnja 2013. godine,

- iznos od 100,32 eura od 30. travnja 2013. godine do 17. svibnja 2013. godine,

- iznos od 100,77 eura od 31. svibnja 2013. godine do 11. lipnja 2013. godine,

- iznos od 101,19 eura od 30. lipnja 2013. godine do 16. srpnja 2013. godine,

- iznos od 102,29 eura od 31. srpnja 2014. godine do 09. kolovoza 2013. godine,

- iznos od 109,29 eura od 30. rujna 2013. godine do 10. listopada 2013. godine,

- iznos od 108,56 eura od 31. listopada 2013. godine do 12. studenog 2013. godine,

- iznos od 108,04 eura od 30. studenog 2013. godine do 11. siječnja 2014. godine,

- iznos od 108,04 eura od 31. prosinca 2013. godine do 11. siječnja 2014. godine,

- iznos od 109,37 eura od 31. siječnja 2014. godine do 06. veljače 2014. godine te na

- iznos od 110,65 eura od 28. veljače 2014. godine do 06. ožujka 2014. godine,

kao neosnovan.

IX. Odbija se dio tužbenog zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 18.106,98 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

X. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

XI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je pokojna RO, supruga tužitelja s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 20. prosinca 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu broj: 016-2719/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s time da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao sudužnik, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor pokojnoj RO kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 92.700,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 20 godina. Nastavno punomoćnik tužitelja je ističući da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Ivanki Andrić iz Karlovca poslovni broj O-235/15, UPP/OS-39/15 od 12. ožujka 2015. godine utvrđeno da tužitelj preuzima dug pokojne RO po Ugovoru o kreditu, napomenuo da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, s time da je ugovorena i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, pa su iste nepoštene, a time i ništetne. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima, što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužitelja je istaknuo da su tužitelj i prednik tuženika dana 03. lipnja 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u Euro, ali se time tužitelj nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana konverzije, a niti sklapanje Aneksa uz Ugovora o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, a ujedno je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit zbog čega je platio predniku tuženika naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 1.643,97 eura. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 3. i članka 6. Ugovora o kreditu broj: 016-2719/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. prosinca 2005. godine sklopljenog između tužitelja kao sudužnika i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, zatim odredba članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 5.386,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana dospijeća do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.765,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana dospijeća do isplate te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 1.643,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. studenog 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja, jer tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, pa se primjenjuje zastarni rok sukladno odredbi članka 226. Zakona o obveznim odnosima, koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH, jer je u vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine, koji uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe, niti je davao pravo pojedinačnim potrošačima da pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora pokreću parnice, a ujedno tužitelj potražuje povrat stečenog bez osnove, a ne naknadu štete. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s prednikom tuženika s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je dana 03. lipnja 2016. godine sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u eurima, iz kojeg razloga tužitelj niti nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime konverzija djeluje ex tunc, jer je eurski kredit zamijenio kredit uz valutnu klauzulu u CHF, što znači da je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, a samim time i CHF kamata, pa je jasno kako više ne mogu postojati bilo kakva potraživanja vezana za kreditu u CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je istaknuo da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije ništetna, kao niti odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznoj naknadi, s obzirom da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, odredbe su jasne, razumljive i uočljive, a niti su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naprotiv prednik tuženika je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i o odredbi za prijevremenu otplatu kredita, jer je tužitelj bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope, kao i što znači valutna klauzula te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a ujedno je odredbama ugovora ugovoreno da tužitelj izričito prihvaća odredbe poslovnih uvjeta prednika tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Međutim tužitelj pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz predmetnog ugovora o kreditu fiksna, odnosno da bi trebala biti fiksna, kao i da nije ugovorena valutna klauzula, iako je nesporna činjenica da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, na što je tužitelj pristao, a mogao je birati kredit s fiksnom kamatnom stopom, koji su notorno skuplji, imaju višu kamatnu stopu iako su sigurniji za dužnika, a ugovaranje promjenjive kamatne stope je bilo dozvoljeno, u skladu je sa zakonom, što je potvrdio i HNB, regulatorno tijelo. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom smanjen tužbeni zahtjev, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, čemu se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 016-2719/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. prosinca 2005. godine (list 9-20 spisa), u presliku obavijesti o dospijeću prvog anuiteta (list 21 spisa), u presliku obavijesti o promjeni kamatne stope (list 22, 25 i 185-186; stranica 1172, 1178-1179 i 1185 spisa), u presliku otplatnog plana (list 23-24, 26-37 i 187-189; stranica 1180-1182 spisa), u presliku izvoda po kreditu (list 38-44 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (list 45 spisa), u presliku popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (list 46-48 spisa), u presliku obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 07. listopada 2015. godine (list 49 spisa), u presliku Sporazuma uz Ugovor o kreditu broj: 016-2719/2005 od 12. listopada 2016. godine (list 50 i 103-104 spisa), u presliku izračuna više plaćenih anuiteta po kreditu broj 016-2719/2005 korisnika JO (list 51-59 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-2719/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. lipnja 2016. godine (list 99-102 spisa), u presliku sudske prakse (list 105-114, 116-142, 153-173, 175-176, 178, 197-232, 995-1000, 1010- 1041, 1054-1056 i 1098; stranica 1099-2203 spisa), u presliku izračuna konverzije (list 115 spisa), u presliku stručnih članaka (list 143-148, 179 i 1042-1045 spisa), u presliku promotivnih materijala (list 149-152, 174, 177, 180-184, 192-195, 990-992 i 1046 spisa), u presliku zahtjeva za prijevremenu konačnu otplatu kredita (list 191 spisa), u presliku simulacije otplatnog plana (list 233-234, 988-989 i 993-994; stranica 1151-1154 spisa), u presliku izvješća o stanju kamata (list 235-987 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 1112-1113 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 1120-1135 spisa), u presliku pregleda prometa za klijenta (stranica 1155-1171 i 1184 spisa), u presliku specifikacija uplata (stranica 1173-1177 i 1186 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 1230-1231 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su pokojna RO kao korisnica kredita, tužitelj kao sudužnik i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, dana 20. prosinca 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje korisnici kredita stambeni kredit u iznosu od 92.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 20 godina i s početnom ugovorenom kamatnom stopom od 3,99%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“. Isto tako nesporna je činjenica da je tužitelj pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pokojne RO naslijedio potraživanje po predmetnom Ugovoru o kreditu, kao i činjenica da su tužitelj, tada kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., kreditor, dana 03. lipnja 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje nesporna je činjenica da je tuženik prijevremeno otplatio predmetni kredit te da je sukladno odredbi članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu platio ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i ima li pravo po osnovi ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu vezanog uz naknadu za prijevremenu otplatu kredita zahtijevati isplatu naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazne naknade, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužitelja, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja tužbenim zahtjevom od 17. prosinca 2025. godine smanjio tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 18.106.98 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da punomoćnik tuženika nije pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 016-2719/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. lipnja 2016. godine (list 99-102 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016- 2719/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. lipnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope i tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kao i odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 1112-1113 spisa) koji je u bitnom istaknuo da su u banci pokojnog supruzi i njemu kao sudužniku ponudili samo kredit u valuti CHF, rekli su da može doći od promjene tečaja kao i kod bilo koje druge valute, znali su što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj se diže kredit, ali ih nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužitelja da se vezano uz promjenjivu kamatnu stopu o tome s bankom nije moglo pregovarati, već je kredit bio ponuđen po sistemu „uzmi ili ostavi“, s time da im nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da su sredstvima ovog kredita adaptirali kuću u [adresa], koju je supruga naslijedila, a namjera je bila tu kuću koristiti za ljetovanje, a kasnije kada odu u mirovinu preseliti u tu kuću, s time da su tijekom ljetnih mjeseci kuću iznajmljivali, kao što je i ranije ta kuća, prije adaptacije i prije nego što ju je supruga naslijedila bila iznajmljivana tijekom ljetnih mjeseci, a inače je supruga bila zaposlena u školi kao pedagog, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva, dok je on imao svoj taxi obrt. Isto tako sudu je razumljiv dio iskaza tužitelja da je u slučaju prijevremene otplate kredita ugovorena obveza plaćanja naknade, ali im u banci nisu objasnili što se konkretno plaća tom naknadom i zašto tu naknadu moraju platiti, s time je kredit, nakon što je ovu kuću prodao, prijevremeno otplatio i ujedno platio za to naknadu koju su mu u banci izračunali. Konačno sudu je uvjerljiv i logičan i dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, jer su mu u banci prilikom konverzije izračunali pretplatu, koju su mu isplatili. S obzirom da je pokojna RO, supruga tužitelja, korisnica kredita, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, rezultira time da je ista potrošač, kao uostalom i tužitelj, što rezultira time da se tužitelj ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Nastavno treba naglasiti kako činjenica da je ova kuća u [adresa], koja je adaptirana sredstvima ovog kredita tijekom ljetnih mjeseci iznajmljivana, nikako ne znači da pokojna korisnica kredita ne bi bila potrošač, tim više što je prema iskazu tužitelja ta kuća i prije nego što ju je supruga naslijedila i sredstvima ovog kredita adaptirana bila iznajmljivana, a ujedno je namjera pokojne supruge tužitelja i tužitelja bila tu kuću koristiti za ljetovanje te kasnije, kada odu u mirovinu, u tu kuću preseliti.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počeo teći 13. lipnja 2014. godine, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 29. ožujka 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 1120-1135 spisa) proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove promjene kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 7.422,20 CHF, odnosno 40.584,69 kuna, što predstavlja iznos od 5.386,51 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 50.974,58 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.765,43 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da je prema izračunu konverzije utvrđena preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 30. rujna 2015. godine te iznosi 20.261,24 kuna, odnosno 2.689,13 eura, s time da je stvarna konverzija bila na dan 13. listopada 2016. godine, za koje vrijeme se iznos pretplate koristio dijelom za namirenje dospjelih anuiteta, pa je stoga u vrijeme sklapanja Aneksa taj iznos bio manji nego što je u Aneksu navedeno. Nastavno sudski vještak je napomenuo da je iz dokumentacije u spisu (list 49 spisa) razvidno da je tužitelju zaračunata naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.764,83 CHF, odnosno iznosu od 12.386,46 kuna, što predstavlja iznos od 1.643,97 eura.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da punomoćnik tužitelja nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika koji je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da je sudski vještak pri izračunu primjenjivao tečaj važeći na dan isplate kredita, kao i početno ugovorenu kamatnu stopu, iako je nesporna činjenica da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF, koja je zakonom dopuštena, kao i promjenjiva kamatna stopa, a ujedno sudski vještak niti nije utvrdio da li je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15.

15. Sudski vještak financijske struke Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na nalaz i mišljenje na ročištu 16. prosinca 2025. godine (stranica 1230 spisa) navodeći da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja, s time da je napomenuo da je i u samom nalazu i mišljenju naveo da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15, dok su svi ostali istaknuti prigovori pravne prirode.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, a ujedno je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15, što zapravo tijekom postupka niti nije bilo sporno.

17. Nastavno treba naglasiti da iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-2719/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. lipnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, ali je ujedno utvrdio da je provedenom konverzijom utvrđena preplata. Inače stav je suda da ukoliko je konverzijom priznata preplata istu treba oduzeti od razlike glavnice, a ne eventualno od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je u konverziji priznata preplata, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom Ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja, ali u ovom parničnom postupku tužitelj, zastupan po punomoćniku, niti nije zatražio isplatu razlike glavnice.

18. U odnosu na visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 5.386,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana dospijeća do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 6.765,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana dospijeća do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 5.386,51 eura, dok ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 6.765,43 eura sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 5.386,51 eura, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.765,43 eura i to sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv punomoćnik tužitelja je za svaki pojedini preplaćeni iznos po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule zatražio zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, anuiteta do isplate, iako tužitelj anuitete kredita niti nije platio po dospijeću, već naknadno, a što jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke u kojem je naveo kako datum dospijeća svakog pojedinog anuiteta, tako i datum plaćanja anuiteta, pa je logično i razumljivo da tužitelj nikako ne može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini preplaćeni iznos prije nego što je te iznose, anuitete, zaista i platio.

19. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 1024. stavka 2. i stavka 3. ZOO-a propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, kao i naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, s time da sukladno odredbi članka 1024. stavka 3. ZOO-a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Imajući na umu da iz preslike obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 07. listopada 2015. godine (list 49 spisa) proizlazi da je tužitelj platio naknadu za prijevremenu otplatu, tzv. izlaznu naknadu i to u iznosu od 1.643,97 eura, treba naglasiti da ukoliko je tuženik zaista prijevremenom otplatom predmetnog Ugovora o kreditu pretrpio određenu štetu, koju tuženik, na kojem je sukladno odredbi članka 221. a ZPP-a bio teret dokaza niti nije dokazao, s time da visina te štete, čiju bi naknadu tuženik dakle mogao osnovano zahtijevati od tužitelja, potrošača nikako ne bi smjela biti ista ili viša od iznosa kamata koje bi potrošač platio tijekom razdoblja od dana prijevremene otplate kredita do dana kada je kredit trebao vratiti, jer bi se na taj način u potpunosti anulirala bit, intencija odredbe članka 1024. stavka 3. ZOO-a po kojoj u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, kao uostalom i pravo potrošača da vrati kredit prije roka određenog za vraćanje propisanog odredbom članka 1024. stavka 2. ZOO-a. Drugim riječima logično je i razumljivo da potrošači koji prijevremeno otplaćuju kredit to čine kako bi smanjili ukupne troškove kredita, koje smanjenje troškova uključuje smanjenje kamata i drugih troškova koji se odnose na preostalo trajanje ugovora o kreditu, pa ukoliko bi se zauzeo stav da je svakom prijevremenom otplatom kredita ipso facto banci, kreditoru time nastala šteta i to u visini preostalih kamata od dana prijevremene otplate do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti, a uz sve to je ugovor o kreditu ugovoren uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, kao što je i predmetni Ugovor o kreditu, time bi se zanemarila osnovna načela obveznog prava, odnosno načelo savjesnosti i poštenja, načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, kao i načelo jednake vrijednosti činidaba na štetu potrošača, „slabije strane“ u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima o potrošačkim kreditima. Inače Vrhovni sud RH je Zaključkom poslovni broj Su IV-308/20 od 05. studenog 2020. godine izrazio pravni stav da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo, s time da se o odredbi članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je Ugovor o kreditu, pokojnog supruzi tužitelja kao korisnici kredita i tužitelju kao sudužniku, ponuđen po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. S obzirom da je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu, a time i ništetnu ugovornu odredbu kojima je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, sud je utvrdio da je prednik tuženika, koji je dakle odgovoran za ugovaranje te ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade do isplate. Nastavno treba napomenuti da je prigovor zastare u odnosu na potraživanje na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

21. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan kako deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 3. i članka 6. Ugovora o kreditu broj: 016-2719/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. prosinca 2005. godine sklopljenog između tužitelja, kao sudužnika i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te odredba članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, tako i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 5.386,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 6.765,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, kao i na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.643,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. studenog 2015. godine do isplate. Naprotiv sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni iznos po osnovi promjenjive kamatne stope od dana dospijeća do dana izvršenog plaćanja, kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni iznos po osnovi valutne klauzule od dana dospijeća do dana izvršenog plaćanja, s time da je ujedno odbio kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 18.106,98 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, jer punomoćnik tuženika nije pristao na, u tom iznosu smanjenje tužbenog zahtjeva, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. točkom III., točkom IV., točkom V., točkom VII., točkom VIII. i točkom IX. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 4. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 156. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 350,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se odnosi na trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 17. veljače 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

23. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška svih poduzetih parničnih radnji sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 156. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer su tužitelj i tuženik uspjeli u ovom postupku u približno jednakim dijelovima, pri čemu treba voditi računa kako o uspjehu u odnosu na osnovu tužbe, tako i o uspjehu u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, iz kojeg razloga tužitelj, zastupan po punomoćniku niti ne može osnovano zahtijevati naknadu troška za poduzete parnične radnje, osim za trošak financijskog vještačenja, koji je bio nužan te nije determiniran omjerom uspjeha u sporu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom X. izreke presude.

24. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 4. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 156. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer su tužitelj i tuženik uspjeli u ovom postupku u približno jednakim dijelovima, što rezultira time da je tuženik zastupan po punomoćniku dužan sam snositi svoje troškove, kao uostalom i tužitelj zastupan po punomoćniku, osim što je tužitelju dosuđena naknada troška predujma za financijsko vještačenje. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom XI. izreke presude.

25. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 31. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razbolje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 17. veljače 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 17. veljače 2026. godine