REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-1760/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marini Braje Meznarić, u pravnoj stvari tužiteljice LJĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Domagoju Malnaru, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV iz Zagreba, Trg Marka Marulića 21, OIB: 46144176176, zastupanog po punomoćniku Ani Mileta, odvjetnici iz Zagreba, nakon glavne i javne rasprave održane 23. siječnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Domagoja Malnara, odvjetnika, punomoćnice tuženika Ane Mileta, odvjetnika, dana 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV iz Zagreba, Trg Marka Marulića 21, OIB: 46144176176 , isplatiti tužiteljici, LJĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], bruto iznos od 6.361,93 EUR zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, tekućom:

- na iznos 73,39 EUR zatezne kamate teku od 16.7.2018. pa do isplate,

- na iznos 14,75 EUR zatezne kamate teku od 16.8.2018. pa do isplate,

- na iznos 81,11 EUR zatezne kamate teku od 16.9.2018. pa do isplate,

- na iznos 87,87 EUR zatezne kamate teku od 16.10.2018. pa do isplate,

- na iznos 87,87 EUR zatezne kamate teku od 16.11.2018. pa do isplate,

- na iznos 87,76 EUR zatezne kamate teku od 16.12.2018. pa do isplate,

- na iznos 81,11 EUR zatezne kamate teku od 16.1.2019. pa do isplate,

- na iznos 83,55 EUR zatezne kamate teku od 16.2.2019. pa do isplate,

- na iznos 83,54 EUR zatezne kamate teku od 16.3.2019. pa do isplate,

- na iznos 83,54 EUR zatezne kamate teku od 16.4.2019. pa do isplate,

- na iznos 89,95 EUR zatezne kamate teku od 16.5.2019. pa do isplate,

- na iznos 102,45 EUR zatezne kamate teku od 16.6.2019. pa do isplate,

- na iznos 102,44 EUR zatezne kamate teku od 16.7.2019. pa do isplate,

- na iznos 102,45 EUR zatezne kamate teku od 16.8.2019. pa do isplate,

- na iznos 102,44 EUR zatezne kamate teku od 16.9.2019. pa do isplate,

- na iznos 113,20 EUR zatezne kamate teku od 16.10.2019. pa do isplate,

- na iznos 113,20 EUR zatezne kamate teku od 16.11.2019. pa do isplate,

- na iznos 113,20 EUR zatezne kamate teku od 16.12.2019. pa do isplate,

- na iznos 104,49 EUR zatezne kamate teku od 16.1.2020. pa do isplate,

- na iznos 106,58 EUR zatezne kamate teku od 16.2.2020. pa do isplate,

- na iznos 106,58 EUR zatezne kamate teku od 16.3.2020. pa do isplate,

- na iznos 106,58 EUR zatezne kamate teku od 16.4.2020. pa do isplate,

- na iznos 106,58 EUR zatezne kamate teku od 16.5.2020. pa do isplate,

- na iznos 106,58 EUR zatezne kamate teku od 16.6.2020. pa do isplate,

- na iznos 106,58 EUR zatezne kamate teku od 16.7.2020. pa do isplate,

- na iznos 106,58 EUR zatezne kamate teku od 16.8.2020. pa do isplate,

- na iznos 106,58 EUR zatezne kamate teku od 16.9.2020. pa do isplate,

- na iznos 115,47 EUR zatezne kamate teku od 16.10.2020. pa do isplate,

- na iznos 115,47 EUR zatezne kamate teku od 16.11.2020. pa do isplate,

- na iznos 115,46 EUR zatezne kamate teku od 16.12.2020. pa do isplate,

- na iznos 106,97 EUR zatezne kamate teku od 16.1.2021. pa do isplate,

- na iznos 110,89 EUR zatezne kamate teku od 16.2.2021. pa do isplate,

- na iznos 110,89 EUR zatezne kamate teku od 16.3.2021. pa do isplate,

- na iznos 110,89 EUR zatezne kamate teku od 16.4.2021. pa do isplate,

- na iznos 110,89 EUR zatezne kamate teku od 16.5.2021. pa do isplate,

- na iznos 110,89 EUR zatezne kamate teku od 16.6.2021. pa do isplate,

- na iznos 110,89 EUR zatezne kamate teku od 16.7.2021. pa do isplate,

- na iznos 110,89 EUR zatezne kamate teku od 16.8.2021. pa do isplate,

- na iznos 110,89 EUR zatezne kamate teku od 16.9.2021. pa do isplate,

- na iznos 120,13 EUR zatezne kamate teku od 16.10.2021. pa do isplate,

- na iznos 120,13 EUR zatezne kamate teku od 16.11.2021. pa do isplate,

- na iznos 120,13 EUR zatezne kamate teku od 16.12.2021. pa do isplate,

- na iznos 110,89 EUR zatezne kamate teku od 16.1.2022. pa do isplate,

- na iznos 104,63 EUR zatezne kamate teku od 16.2.2022. pa do isplate,

- na iznos 110,89 EUR zatezne kamate teku od 16.3.2022. pa do isplate,

- na iznos 107,37 EUR zatezne kamate teku od 16.4.2022. pa do isplate,

- na iznos 110,89 EUR zatezne kamate teku od 16.5.2022. pa do isplate,

- na iznos 115,33 EUR zatezne kamate teku od 16.6.2022. pa do isplate,

- na iznos 115,34 EUR zatezne kamate teku od 16.7.2022. pa do isplate,

- na iznos 115,29 EUR zatezne kamate teku od 16.8.2022. pa do isplate,

- na iznos 115,31 EUR zatezne kamate teku od 16.9.2022. pa do isplate,

- na iznos 124,05 EUR zatezne kamate teku od 16.10.2022. pa do isplate,

- na iznos 131,46 EUR zatezne kamate teku od 16.11.2022. pa do isplate,

- na iznos 132,29 EUR zatezne kamate teku od 16.12.2022. pa do isplate,

- na iznos 115,23 EUR zatezne kamate teku od 16.1.2023. pa do isplate,

- na iznos 116,71 EUR zatezne kamate teku od 16.2.2023. pa do isplate,

- na iznos 112,95 EUR zatezne kamate teku od 16.3.2023. pa do isplate,

- na iznos 122,03 EUR zatezne kamate teku od 16.4.2023. pa do isplate,

- na iznos 117,51 EUR zatezne kamate teku od 16.5.2023. pa do isplate,

- na iznos 121,93 EUR zatezne kamate teku od 16.6.2023. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice, a da joj tuženik isplati zateznu kamatu na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.081,81 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u radnom odnosu kod tuženika kao poslodavca neprekidno od 1. prosinca 2007. pa sve do danas, i to prvo na radnom mjestu arhivista, dok je posljednji Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 19. kolovoza 2021. za radno mjesto arhivske savjetnice. Nadalje da je radni odnos tužiteljice kod tuženika zasnovan nakon provedenog javnog natječaja iz kojeg je vidljivo da su uvjeti za radno mjesto između ostalog, bili radno iskustvo, 6 mjeseci u struci i znanje njemačkog jezika (u govoru i pismu). Kao dokaz ispunjenja uvjeta iz javnog natječaja, tužiteljica je već prilikom prvog razgovora za posao kod poslodavca obavijestila istog o svojem radnom stažu ostvarenom u inozemstvu i o tome poslodavcu dostavila dokaze, i to:

- Radni staž ostvaren u Federaciji Bosne i Hercegovine u trajanju od 7 mjeseci i 21 dan za razdoblje osiguranja ostvarenog od 11. siječnja 1993. do 31. kolovoza 1993.,

- Radni staž ostvaren u Saveznoj Republici Njemačkoj u trajanju od 11 godina i 7 mjeseci za razdoblje osiguranja ostvarenog od 18. ožujka 1996. do 14. listopada 2007. Kao dokaz o ostvarenom radnom stažu u inozemstvu, tužiteljica je tuženiku na razgovoru za posao priložila potvrdu Federacije Bosne i Hercegovine broj 2633 - 2/2007. od 16. studenog 2007., kao i potvrdu Deutsche Rentenversicherung od 25. listopada 2006. Iz predmetne potvrde Deutsche Rentenversicherung od 25. listopada 2006. vidljiv je tijek osiguranja ostvaren u Saveznoj Republici Njemačkoj u razdoblju od 18. ožujka 1996. do 31. prosinca 2005. Tužiteljica je od nadležnog tijela u SR Njemačkoj zatražila navedenu potvrdu obzirom da se u tom razdoblju spremala promijeniti prebivalište, odnosno preseliti i započeti novi život u Republici Hrvatskoj, što joj je i bila zakonska obveza prema mirovinskom os iguranju u Njemačkoj. Tužiteljica navodi da je i nakon navedene potvrde svake godine redovno zaprimala dokumente Njemačkog mirovinskog osiguranja, a što je sve konačno i potvrđeno potvrdom Hrvatskog mirovinskog osiguranja iz 2023. o ostvarenom radnom stažu u Saveznoj Republici Njemačkoj. Dopis Njemačkog mirovinskog osiguranja od 25. listopada 2006. prezentiran je tuženiku kao novom poslodavcu prilikom zapošljavanja u 2007., što je ujedno bio i važan dokaz za poznavanje jezika, obzirom da tužiteljica nije imala diplomu germanista, ili potvrdu o završenom tečaju njemačkog jezika. Upravo se iz dostavljene dokumentacije tuženiku kao poslodavcu dokazivalo znanje njemačkog jezika tužiteljice i to na temelju radnog iskustva u Saveznoj Republici Njemačkoj. Nadalje da je iz potvrde Deutsche Rentenversicherung od 25. listopada 2006. vidljivo vrijeme provedeno u osiguranju u Saveznoj Republici Njemačkoj, a što je i potvrđeno potvrdom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Sve navedene činjenice tužiteljica je navela i u svojem životopisu, pri čemu je očitom pogreškom u pisanju tužiteljica u životopisu navela da od 1993. do 2004. (ispravno je 2007. kao što nesporno proizlazi iz službenih potvrda o ostvarenom stažu osiguranja) živi i radi u Nurnbergu, Njemačka. U trenutku zasnivanja radnog odnosa tužiteljice kod tuženika na snazi je bio Pravilnik o radnoj knjižici ("Narodne novine" br. 14/96.) kojim je u članku 17. izričito bilo propisano da se u radnu knjižicu na stranicama 28. do 31. u rubriku "Podaci o utvrđenom mirovinskom stažu", između ostalog, upisuje i razdoblje i duljina trajanja staža. Isto tako, člankom 3. stavkom 1. kasnijeg Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ broj 149/09) izričito je bilo navedeno da evidencija o radnicima između ostalog sadrži i podatke o ukupnom mirovinskom stažu do početka rada kod poslodavca, a koja odredba je sadržana i u kasnijim verzijama predmetnog pravilnika („Narodne novine“ br. 32/15.). Dakle, zakonska dužnost tuženika kao poslodavca bila je utvrditi i voditi evidenciju o radnom stažu svih zaposlenika, pa tako i tužiteljice, ostvarenog prije zasnivanja radnog odnosa kod tuženika. Naime, Ugovorom o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine („Narodne novine“ broj 3/2001) staž osiguranja ostvaren u jednoj državi potpisnici priznaje se i u drugoj državi potpisnici te je radni staž tužiteljice ostvaren u Federacije Bosne i Hercegovine tuženik kao poslodavac bio dužan evidentirati u radnoj knjižici. Isto tako, u trenutku zasnivanja radnog odnosa tužiteljice kod tuženika na snazi je bio Ugovor o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke („Narodne novine“ broj 7/1998) te je tuženik kao poslodavac i navedeni radni staž tužiteljice ostvaren u Saveznoj Republici Njemačkoj trebao upisati u radnu knjižicu pod rubriku „Bilješke“ (članak 19., stranice od 34. do 36.) gdje su se upisivali podaci koja se ne mogu upisati u niti jednu drugu rubriku u radnoj knjižici, a značajni su za ostvarivanje određenih prava. Nadalje da je danom stupanja Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013). izjednačen staž osiguranja ostvaren u jednoj od država članica Europske unije s tuzemnim stažom osiguranja, obzirom da je člankom 48. Ugovora o funkcioniranju Europske unije propisano da Europski parlament i Vijeće, u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, usvajaju mjere u području socijalne sigurnosti nužne za omogućavanje slobode kretanja radnika; u tu svrhu oni uspostavljaju sustav kojim se zaposlenim i samozaposlenim radnicima migrantima i njihovim uzdržavanicima jamči zbrajanje ukupnog staža koji se uzima u obzir na temelju zakona različitih zemalja radi stjecanja i zadržavanja prava na naknadu i obračun visine naknade. Međutim, tuženik kao poslodavac niti nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji ni na koji način nije evidentirao radni staž tužiteljice ostvaren u Saveznoj Republici Njemačkoj. Člankom 49. stavkom 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" br. 56/22., 127/22., 58/23., 128/23., dalje u tekstu: „TKU“) propisano je da osnovnu bruto plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, neovisno o tome radi li zaposlenik u punom ili nepunom radnom vremenu. Isto tako, člankom 49. stavkom 5. TKU-a propisano je da se u radni staž za uvećanje plaće uračunava i radni staž ostvaren u inozemstvu, pod uvjetom da se isti u Republici Hrvatskoj prema propisima mirovinskoga osiguranja računa u staž osiguranja, odnosno ako je tako regulirano međunarodnim ugovorima (sporazumima) Republike Hrvatske i drugih država ili se radi o stažu ostvarenom u zemljama Europske unije odnosno Europskog gospodarskog prostora nakon 1. srpnja 2013. Dakle, u smislu gore navedenih odredbi članka 49. TKU, u radni staž tužiteljice se računa i radni staž ostvaren u inozemstvu, i to radni staž ostvaren u Federaciji Bosne i Hercegovine u trajanju od 7 mjeseci i 21 dan za razdoblje osiguranja ostvarenog od 11. siječnja 1993. do 31. kolovoza 1993., kao i radni staž ostvaren u Saveznoj Republici Njemačkoj u trajanju od 11 godina i 7 mjeseci za razdoblje osiguranja ostvarenog od 18. ožujka 1996. do 14.listopada 2007. Obzirom da tuženik kao poslodavac ni na koji način nije obavijestio tužiteljicu o pravima koja ista ostvaruje temeljem radnog staža ostvarenog u inozemstvu, a niti joj je plaću samoinicijativno obračunavao i isplaćivao sukladno odredbama članka 49. stavka 2. i 5. TKU, tužiteljica se 20. lipnja 2023.,e-mailom obratila tuženiku sa zahtjevom da joj se obračuna(va) i isplati suma uvećanja plaće po osnovi ostvarenog radnog staža u inozemstvu, a sve u skladu s gore navedenim odredbama TKU. Nakon navedenog zahtjeva tužiteljice, tuženik, počevši od 1. lipnja 2023., tužiteljici obračunava plaću uvećanu sukladno odredbi gore navedenog članka TKU, što znači da je njezin zahtjev djelomično usvojen i to samo za radni staž ostvaren u Saveznoj Republici Njemačkoj, dok se o prethodnom razdoblju tuženik uopće nije očitovao. Nakon toga, tužiteljica se dopisom od 6. listopada 2023. Broj: 144/23 obratila Zajedničkom Povjerenstvu za tumačenje odredbe članka 49. TKU te zaprimila odgovor da pravo na uvećanje plaće s osnova osiguranja ostvarenog u inozemstvu zaposlenik ostvaruje: od trenutka kada je poslodavac imao saznanje o ostvarenom stažu zaposlenika, ili od trenutka kada je zaposlenik poslodavcu podnio zahtjev i dostavio dokaz o ostvarenom inozemnom stažu. Dakle, predmetno Povjerenstvo kako u gore navedenom Tumačenju br. 144/23 od 6. listopada 2023., tako i u ranijim tumačenjima (npr. Tumačenje br. 21/22 od od 14. srpnja 2022.) prvenstveno naglašava da je poslodavac taj koji mora voditi računa o evidentiranju radnog staža svojih zaposlenika, obzirom da se pravo na uvećanje plaće s osnova osiguranja ostvarenog u inozemstvu prvenstveno priznaje od trenutka kada je poslodavac imao saznanje o ostvarenom stažu zaposlenika, a tek podredno, ako poslodavac nije imao saznanja o ostvarenom stažu u inozemstvu, od trenutka kad je zaposlenik poslodavcu podnio zahtjev i dostavio dokaz o ostvarenom inozemnom stažu. Po primitku Tumačenja br. 144/23, Tužiteljica se dodatnim dopisom od 12. listopada 2023. obratila tuženiku sa zahtjevom da joj se isplati i suma uvećanja plaće za godine staža ostvarenog u razdoblju od 1. srpnja 2013. pa do 1. lipnja 2023. (otkada je tuženik počeo tužiteljici obračunavati i isplaćivati uvećanje), a sve s obzirom na činjenicu da je tuženiku bilo poznato, kako još u trenutku zasnivanja radnog odnosa, tako i za cijelo vrijeme trajanja radnog odnosa, da je tužiteljica, prije zasnivanja radnog odnosa kod tuženika, ostvarila i radni staž u inozemstvu. Dakle, zakonska dužnost tuženika bila je utvrditi i voditi evidenciju o radnom stažu svih zaposlenika, pa tako i tužiteljice ostvarenog prije zaposlenja kod tuženika. Pritom tužiteljica naglašava da postupanje poslodavca protivno navedenim odredbama predstavlja najteži prekršaj poslodavca iz članka 229. stavka 1. točke 1. Zakona o radu. Dopisom od 27. listopada 2023. Klasa: 120-01/23-01/02, Urbroj: 565-02/1-23-5 tuženik je odbio zahtjev tužiteljice uz paušalno obrazloženje da ne može potvrditi da je razgovor o ostvarenom inozemnom radnom stažu vođen na početku zapošljavanja tužiteljice kod tuženika, niti da je imao saznanja o ostvarenom inozemnom stažu u SR Njemačkoj za koji su plaćeni doprinosi i koji se računa u staž osiguranja. Tužiteljica je radi pokušaja mirnog rješenja spora i prije podnošenja ove tužbe još jednom pokušala mirnim putem riješiti spor te zahtjevom za zaštitu prava od 10. studenog 2023. zatražila od tuženika obračunati i isplatiti razliku plaće s povećanim radnim stažom za razdoblje od mjeseca svibnja 2018. do mjeseca svibnja 2023. zajedno sa zateznim kamatama. Dopisom od 24. studenog 2023. Klasa: 120-01/23-01/02, Urbroj: 565-02/1-23-8 od 24. studenog 2023. tuženik je odbio zahtjev za zaštitu prava tuženice uz obrazloženje navedeno u dopisu od 27. listopada 2023. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže presuditi kao u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te predlaže isti odbiti i tužitelja obvezati na naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom. Tuženik ne osporava da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika neprekidno od 01.12.2007., na radnom mjestu arhivista, odnosno od dana 19.08.2021. na radnom mjestu arhivske savjetnice, a koji radni odnos je zasnovan na temelju provedenog javnog natječaja Klasa: 112-03/07-04/07 od 07.11.2007.Tuženik osporava navode tužiteljice da je ista navodno, još prilikom prvog razgovora za posao, 2007. istome dostavila odgovarajuće dokaze o ostvarenom radnom stažu u inozemstvu, a koje navode tužiteljica niti ne potkrjepljuje nikakvim dokazima, već ističe da je dokaze o navedenom, i to:

-službenu potvrdu HZMO-a o ostvarenom stažu tužiteljice u Saveznoj Republici Njemačkoj od dana 13.10.2023.g. tužiteljica dostavila tuženiku dana 20.10.2023., a

-službenu potvrdu HZMO-a o ostvarenom stažu u Bosni i Hercegovini od dana 31.10.2023. tuženik je po prvi puta zaprimio dana 06.02.2024., uz predmetnu tužbu. Naime, tužiteljica se dana 05.06.2023. po prvi puta obratila kadrovskoj službi tuženika sa zahtjevom za priznavanje staža ostvarenog u SR Njemačkoj, sukladno odredbi čl. 49. TKU, uz koji je dostavila dokument na njemačkom jeziku, izdan dana 11.04.2022. od strane njemačkog osiguranja. Tužiteljica je od strane tuženika upućena da se ista obrati Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, a radi ishođenja odgovarajuće potvrde o ostvarenom stažu u inozemstvu, koju Potvrdu HZMO-a od dana 13.10.2023. je tužiteljica dostavila tuženiku dana 20.10.2023., međutim, tuženik je navedeni staž ostvaren u SR Njemačkoj priznao tužiteljici već kod obračuna plaće za lipanj 2023 . Budući da je službenu potvrdu HZMO-a vezano za ostvareni staž u Federaciji BiH tužiteljica dostavila tuženiku tek dana 06.02.2024. (uz predmetnu tužbu), navedeni staž tuženik će priznati prilikom obračuna plaće tužiteljice za veljaču 2024. Nadalje tuženik ističe da je nakon zaprimanja zahtjeva tužiteljice zatražio tumačenje od zajedničkog Povjerenstva za tumačenje TKU za službenike i namještenike u javnim službama, vezano za pitanja što se treba smatrati valjanim dokazom o ostvarenom stažu u inozemstvu, i od kada bi tužiteljica ostvarivala pravo na uvećanje plaće, a koje Povjerenstvo je u tumačenju br. 144/23 od dana 06.10.2023. navelo da odgovarajuća potvrda HZMO o priznavanju inozemnog staža u staž osiguranja za mirovinu smatra se valjanim dokazom o ostvarenom inozemnom stažu osiguranja za priznavanje tog staža kao radnog staža za uvećanje plaće za 0,5 % za svaku navršenu godinu staža. Pravo na uvećanje plaće s osnova ostvarenog inozemnog staža zaposlenik ostvaruje od trenutka kada je poslodavac imao saznanje o ostvarenom inozemnom stažu zaposlenika, odnosno od trenutka kada je zaposlenik poslodavcu podnio zahtjev i dostavio dokaz o ostvarenom inozemnom stažu. Slijedom navedenog, razvidno je da službenik može ostvariti pravo na uvećanu plaću pod uvjetom da poslodavcu dostavi odgovarajuću potvrdu HZMO-a kojim to tijelo staž osiguranja ostvaren u inozemstvu priznaje u staž osiguranja za mirovinu u RH, a koje pravo na uvećanje plaće počinje teći tek od trenutka dostave potvrde HZMO-a. Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe kako je tužiteljica tuženiku odgovarajuću potvrdu HZMO-a vezano za staž ostvaren u SR Njemačkoj dostavila dana 20.10.2023., a potvrdu HZMO-a vezano za staž ostvaren u Federaciji BiH dostavila tek dana 06.02.2024. (uz predmetnu tužbu), slijedom čega je razvidno da je tužbeni zahtjev neosnovan, odnosno da tužiteljici ne pripada pravo na isplatu razlike plaće za razdoblje od 01.06.2018. do 01.06.2023., za ostvareni radni staž u inozemstvu. Tuženik osporava navode da je tužiteljica već prilikom prvog razgovora za posao 2007. poslodavca (tuženika) obavijestila o radnom stažu ostvarenom u inozemstvu, i da je istome dostavila dokaze o navedenom, i to:

-potvrdu o ostvarenom radnom stažu u Federaciji Bosne i Hercegovine: Potvrda Federacije Bosne i Hercegovine, JU Mješovite trgovinsko-ugostiteljsko-poljoprivredne srednje škole u Zenici, broj 2633-2/2007 od 16.11.2007. (koju potvrdu je tužiteljica priložila uz tužbu i iz koje proizlazi da je ostvareni staž od 01.01.1993. do 30.06.1993.);

-potvrdu o ostvarenom radnom stažu u Saveznoj Republici Njemačkoj: Potvrda Deutsche Rentenversicherung od 25.10.2006.

Navedene potvrde tuženik je prvi puta zaprimio uz predmetnu tužbu gornji broj, a navodi da je ista navodno tuženiku navedene potvrde dostavila još 2007., tuženik smatra ne dokazanim. Stoga se tuženik poziva na prijavu na natječaj za zaposlenje zaprimljenu od strane tužiteljice dana 14.11.2007., a iz koje prijave je razvidno da uz istu tužiteljica prilaže slijedeću dokumentaciju: životopis, presliku domovnice, presliku diplome, dokaz o radnom iskustvu u struci i potvrdu o nekažnjavanju. Uz prijavu na natječaj od dana 14.11.2007. tužiteljica je kao dokaz o radnom iskustvu u struci priložila samo rješenje direktora JU Mješovite trgovinsko-ugostiteljsko-poljoprivredne srednje škole u Zenici od dana 12.01.1993. da je tužiteljica primljena u radni odnos profesora historije na određeno vrijeme od dana 11.01.1993. do kraja školske godina 1992/1993, a koji dopis ne predstavlja valjani dokaz za priznavanju inozemnog staža u staž osiguranja, niti je iz istog razvidan, odnosno utvrđen datum prestanka radnog odnosa tužiteljice u navedenoj školi. Tuženik osporava navode tužiteljice da bi ista navodno prilikom javljanja na objavljeni natječaj, odnosno prilikom prvog razgovora za posao, tuženiku dostavila navedene Potvrde o ostvarenom stažu u Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno ostvarenom stažu u Saveznoj Republici Njemačkoj. Osim toga, navedene Potvrde se ne nalaze u osobnom očevidniku zaposlenice (tužiteljice), a niti se u Zapisniku Povjerenstva za odabir kandidata za radno mjesto arhivist, Klasa: 112- 03/07-01/09, Ur. broj: 561-01-07-11, od dana 30.11.2007., ne spominje da bi tužiteljica naknadno, na razgovoru, eventualno dostavila bilo kakvu dodatnu dokumentaciju. Čak i da je eventualno tužiteljica navedenu dokumentaciju i dostavila tuženiku 2007., kako je prethodno obrazloženo - sukladno citiranom tumačenju Povjerenstva za tumačenje TKU za javne službe, ista ne predstavlja valjani dokaz o ostvarenom stažu u inozemstvu već je isto isključivo odgovarajuća potvrda HZMO-a. U pogledu navoda tužiteljice iz tužbe kako je u životopisu dostavljenom tuženiku omaškom pogrešno navedeno da ista od 1993. do 2004. živi i radi u Nurnbergu, Njemačka, već da je ispravno trebalo biti navedeno da od 1993. do 2007. živi i radi u Nurnbergu, a što proizlazi iz dostavljenih službenih potvrda o ostvarenom stažu osiguranja, tuženik skreće pozornost da je prilikom javljanja na natječaj tužiteljica u životopisu navela da je od 2004. nastavila studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji završava u redovnom roku 2006., te je uz prijavu dostavila diplomu Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od dana 09.02.2007., i Uvjerenje o prebivalištu od dana 16.08.2004. a iz kojeg proizlazi da tužiteljica od dana 16.08.2004. ima prijavljeno prebivalište u [adresa], pa je nejasno da li je u razdoblju od 2004. tužiteljica živjela i pohađala studij u Zagrebu ili živjela i radila u Njemačkoj. Nadalje, također postoji nepodudarnost u odnosu na dostavljenu dokumentaciju od strane tužiteljice, a koja se odnosi na radni staž tužiteljice ostvaren u Federaciji BiH, jer iz potvrde HZMO-a od dana 31.01.2023. proizlazi da je ostvareni radni staž u razdoblju od 11.01.1993. do 31.08.1993. (7 mjeseci i 21 dan), a iz Potvrde izdane od strane direktora JU Mješovite trgovinsko-ugostiteljsko-poljoprivredne srednje škole u Zenici dana 16.11.2007.koja prileži tužbi proizlazi da je ostvareni radni staž u razdoblju od 11.01.1993. do 30.06.1993. (5 mjeseci i 19 dana), dok iz rješenja direktora JU Mješovite trgovinsko- ugostiteljsko-poljoprivredne srednje škole u Zenici od dana 12.01.1993., koje je tužiteljica dostavila uz prijavu na natječaj za posao, samo je razvidno da je tužiteljica primljena u radni odnos profesora historije na određeno vrijeme od dana 11.01.1993.do kraja školske godina 1992/1993, dok datum prestanka radnog odnosa nije utvrđen. Nadalje, da prema čl. 17 Pravilnika o radnoj knjižici (NN br. 14/96), a koji je bio na snazi u vrijeme zasnivanja radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, izričito bilo propisano da podatke u radnu knjižicu upisuje nadležna služba HZMO-a, a ne poslodavac. Osim toga sukladno odredbi čl. 19 Pravilnika o radnoj knjižici (NN br. 14/96) koji glasi: (1) Na stranicama 34. do 36. u rubriku „Bilješke“ upisuju se podaci značajni za ostvarivanje određenih prava koji se ne mogu upisati u niti jednu rubriku u radnoj knjižici. Razvidno je da se navedena odredba odnosi na podatke koji se ne mogu upisati niti u jednu rubriku u radnoj knjižici, a u što ne spadaju podaci o razdoblju i duljini trajanja staža, a budući da se isti, sukladno prethodno citiranoj odredbi čl. 17 st. 1 točke 5 istog Pravilnika, upisuju u radnu knjižicu na stranicama 28. do 31. radne knjižice, u rubriku „Podaci o utvrđenom mirovinskom stažu“, i ovlaštena ih je upisati nadležna služba mirovinskog i invalidskog osiguranja. Nadalje, tužiteljica navodi kako je i odredbom čl. 3 st. 1 kasnijeg Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (NN br. 149/09), navodno bila propisana zakonska dužnost tuženika kao poslodavca utvrditi i voditi evidenciju o radnom stažu zaposlenika, uključujući i tužiteljicu, ostvarenog prije zasnivanja radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, međutim, tuženik ističe kako sve podatke za koje je obvezan, poslodavca evidentira i unosi u radnu knjižicu, i druge službene evidencije o zaposlenicima, na temelju odgovarajuće dokumentacije, a u koju svrhu je radnik obvezan poslodavcu dostaviti odgovarajuću dokumentaciju, odnosno isprave. Nadalje, u točki 2.7 tužbe tužiteljica navodi kako poslodavac niti nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji nije evidentirao radni staž tužiteljice ostvaren u Saveznoj Republici Njemačkoj, štoviše da isti nije evidentiran niti u trenutku pisanja ove tužbe, koji navodi su također neosnovani. Naime, do stupanja na snagu Zakona o radu iz 2013. a do kada je važeći dokument bila radna knjižica u papirnatom obliku, podatke o radnom stažu ostvarenom u inozemstvu, i o mirovinskom stažu, nije bio ovlašten upisivati poslodavac već Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, koji je temeljem zahtjeva osiguranika (zaposlenika) utvrđivao navedene podatke i zatim iste upisivao u radnu knjižicu , temeljem odredbi Pravilnika o radnoj knjižici (NN br. 14/96), i to na temelju čl. 14. i 17. Nakon stupanja na snagu Zakona o radu iz 2013., više se podaci ne evidentiraju u radne knjižice već sukladno Pravilniku o elektroničkom zapisu podataka iz područja radnih odnosa (NN br. 79/1, koji je važio do 17.03.2015.), odnosno kasnijeg Pravilnika o elektroničkom zapisu podataka iz radnog odnosa (NN 32/15), u elektronički zapis s podacima o radno pravnom statusu ne upisuju se podaci o inozemnom stažu osiguranja, već se u elektroničkom zapisu vode samo razdoblja osiguranja ostvarena u RH, dok HZMO, na zahtjev osiguranika, prema potvrđenim podacima inozemnog nositelja izdaje zasebnu Potvrdu kojom osiguranik ostvaruje staž ostvaren u inozemstvu. Ujedno, tuženik ponavlja kako čak i da je eventualno i bio ovlašten utvrđivati i u radnu knjižicu tužiteljice upisivati podatke o radnom stažu tužiteljice u inozemstvu, isto nije mogao učiniti ranije, a budući da je, kako je prethodno obrazloženo, tužiteljica odgovarajuće potvrde HZMO-a tuženiku dostavila tek u listopadu 2023., odnosno uz predmetnu tužbu.

3. U dokaznom je postupku izvršen uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o, saslušan je svjedok LJ i tužiteljica kao stranka u postupku.

4. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Iz dokumentacije u spisu te iskaza svjedoka i tužiteljice, proizlazi:

-da je tužiteljica ostvarila radni staž u Federaciji Bosne i Hercegovine u trajanju od 7 mjeseci i 21 dan u razdoblju od 11.01.1993. do 31.08.1993., kako slijedi iz Potvrde o razdobljima osiguranja, Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe za Zeničko - Dobojski kanton od 12.10.2023., koja je temeljem Ugovora o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, dostavljena Hrvatskom Zavodu za mirovinsko osiguranje, a tužiteljici je dostavljena dopisom HZMO-a, Područne službe u Zagrebu od 31.10.2023. (strana 17-22 spisa).;

-da je tužiteljica ostvarila radni staž u Saveznoj Republici Njemačkoj u trajanju od 11 godina i 7 mjeseci u razdoblju od 18.03.1996. do 14.10.2007., kako slijedi iz Pregleda razdoblja osiguranja ostvarenih u inozemstvu (strana 24-26 spisa), koji su dostavljeni Hrvatskom Zavodu za mirovinsko osiguranje, a tužiteljici je dostavljen dopisom HZMO-a, Područne službe u Zagrebu od 13.10.2023. O navedenom spisu prileži i dopis njemačkog mirovinskog osiguranja Deutsche Rentenversicherung od 11.04.2022. upućen tužiteljici, preveden po stalnom sudskom tumaču za njemački jezik (strana 117-121, spisa);

-da je tužiteljica u kontinuiranom radnom odnosu kod tuženika od 01.12.2007., kako slijedi iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji je 19.08.2021., sklopljen između stranaka (čl.1. Ugovora), te upisanih podataka u radnoj knjižici tužiteljice i Elektroničkog zapisa HZMO-a od 25.11.2023. Tuženik ne osporava da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika neprekidno od 01.12.2007., na radnom mjestu arhivista, odnosno od dana 19.08.2021. na radnom mjestu arhivske savjetnice;

-da se tužiteljica zaposlila kod tuženika temeljem javnog natječaja kojeg je tuženik raspisao 07.11.2007., a za radno mjesto arhiviste, za koje radno mjesto je između ostalog, uvjet zapošljavanja, bila visoka stručna sprema diplomiranog povjesničara i radno iskustvo 6 mjeseci u struci, kako to slijedi iz navedenog oglasa (strana 16. spisa);

-da iz priloženog Životopisa tužiteljice (strana 30 spisa), kojeg je priložila Prijavi za natječaj od 14.11.2007. (strana 92 spisa), slijedi da je s priznatim statusom apsolventa predavala povijest u zeničkoj Gimnaziji i srednjoj Ugostiteljskoj školi tijekom 1992. i 1993., te da je od 1993. do 2004., živjela i radila u Nürnbergu, Njemačka. Dakle, iz samog Životopisa je razvidno da je tuženik prilikom javnog natječaja dobio saznanje da je tužiteljica ostvarila radni staž u Saveznoj Republici Njemačkoj te u Federaciji Bosne i Hercegovine, što je posljednje predstavljalo i uvjet za zapošljavanje, kojeg je ispunila tužiteljica, jer se u natječaju tražilo da tužiteljica ima radno iskustvo od 6 mjeseci u struci. Iz Životopisa slijedi i da je tužiteljica 2004. nastavila (kao apsolvent) studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji je završila u redovitom roku 2006. U konačnici iz dopisa Povjerenstva za kandidata za radno mjesto arhivista, tuženika od 30.11.2007., slijedi da je tužiteljica ispunila tražene uvjete za zapošljavanje na navedenom radnom mjestu, te da je u razdoblju od 1992. do 1993., s priznatim statusom apsolventa predavala povijest u razdoblju od 1992. do 1993. (strana 99 spisa);

-da iz iskaza same tužiteljice slijedi da je navedenom Povjerenstvu izložila svoju situaciju u pogledu inozemnog rada, što je sudu logično jer se sama tužiteljica u Životopisu na isto pozivala, a valjalo je utvrditi i radni staž tužiteljice radi udovoljavanju uvjetima natječaja, osobito radno iskustvo od 6 mjeseci u struci. Životno je i logično da se prilikom zapošljavanja utvrđuje ukupni radni staž potencijalnog kandidata. Iskaz svjedoka LJ, sud ne nalazi potrebnim posebno obrazlagati jer svjedok nema neposrednih saznanja o zapošljavanju tužiteljice.

6. Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine, 128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020, dalje TKU/17), u čl. 50. propisuje da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaća. Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine, 56/2022, 127/22, dalje TKU/22), u čl. 49. propisano je da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu bruto plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, neovisno o tome radi li zaposlenik u punom ili nepunom radnom vremenu. Dodaci na osnovnu plaću su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaća. U radni staž za uvećanje plaće iz stavka 2. ovoga članka (minuli rad), uračunava se i radni staž ostvaren u inozemstvu, pod uvjetom da se isti u Republici Hrvatskoj prema propisima mirovinskoga osiguranja računa u staž osiguranja, odnosno ako je tako regulirano međunarodnim ugovorima (sporazumima) Republike Hrvatske i drugih država ili se radi o stažu ostvarenom u zemljama Europske unije odnosno Europskog gospodarskog prostora nakon 1. srpnja 2013. U konkretnom slučaju radni staž koji je tužiteljica imala i u Bosni i Hercegovini priznaje se temeljem Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Narodne novine-Međunarodni ugovori - 3/01., 14/01.) koji omogućuje priznavanje i zbrajanje radnog staža ostvarenog u obje države radi ostvarivanja prava na mirovinu.

7. Iz Tumačenja broj 144/23, Zajedničkog Povjerenstva za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora, od 06.10.2023., slijedi da odgovarajuće potvrda HZMO-a o priznavanju inozemnog staža u staž osiguranja za mirovinu se smatra valjanim dokazom o ostvarenom inozemnom stažu osiguranja za priznavanje tog staža kao radnog staža za uvećanje plaće za 0,5% za svaku navršenu godinu staža. Nadalje, da pravo na uvećanje plaće s osnova ostvarenog inozemnog staža zaposlenik ostvaruje od trenutka kada je poslodavac imao saznanje o ostvarenom inozemnom stažu zaposlenika, odnosno od trenutka kada je zaposlenik poslodavcu podnio zahtjev i dostavio dokaz o ostvarenom inozemnom stažu.

8. Iz čl. 49. TKU/22 ne proizlazi da bi uvećanje plaće po osnovi minulog rada bilo uvjetovano ishođenjem odgovarajuće potvrde HZMO-a o priznavanju inozemnog staža u staž osiguranja za mirovinu, a koje bi trebao pribavljati zaposlenik. Stoga sud smatra da i navedeno Tumačenje Zajedničkog Povjerenstva ne uvjetuje ovo pravo pribavljanjem takvog dokumenta, već da zaposlenik pravo na uvećanje plaće po osnovi minulog rada ostvaruje u trenutku kada je obavijestio poslodavca o činjenici ostvarenja inozemnog radnog staža. Tada je poslodavac dobio saznanje o ostvarenom inozemnom stažu. Stoga, valja zaključiti da je tužiteljica već na razgovoru na javnom natječaju, obavijestila poslodavca o činjenicama inozemnog radnog staža. Tuženiku je u tom trenutku bilo poznato radno iskustvo i radni staž tužiteljice ostvaren u inozemstvu, na koji se tužiteljica pozvala i u svom Životopisu, kojem je priložila i odgovarajuće potvrde o poslovima koje je obavljala (Rješenje od 12.01.1993., strana 94 spisa), koje je uz odgovor na tužbu dostavio sam tuženik. Tuženik je temeljem takvog saznanja trebao uputiti tužiteljicu na ishođenje potrebne dokumentacije za priznanje ukupnog radnog staža u inozemstvu, jer tužiteljica zbog ne evidentiranog radnog staža ostvarenog u inozemstvu pri nadležnim institucijama, ne gubi pravo na isplatu uvećanja plaće, sve sukladno čl. 50. TKU/18 i čl. 49. TKU/22.

9. Stalni sudski vještak Petra Blašković je u nalazu i mišljenju postupila sukladno zadatku suda te je temeljem prikaza strukture sati, dala izračun osnovnog sata u valuti koja je bila izvještajna i obračunska i u kojoj su izvršene isplate te izračun očekivane bruto plaće tužiteljice primjenom dodatka za minuli rad koji bi tužiteljica ostvarila ukoliko bi se u obzir uzeo ukupno ostvareni staž (uključujući staž ostvaren u Bosni i Hercegovini i SR Njemačkoj), te je dala izračun razlike između očekivane bruto plaće sa stvarno obračunatom bruto plaćom tužiteljici. Za razdoblje od 01.06.2018. do 01.06.2023., ukoliko se zauzme stav da se kod obračuna plaće, odnosno minulog rada, ima uzeti ukupno ostvareni radni staž tužiteljice (uključujući radni staž ostvaren u Federaciji Bosni i Hercegovini te Saveznoj Republici Njemačkoj), razlika između očekivane i stvarno obračunate plaće tužiteljici iznosi bruto 6.361,93 EUR. Na navedeni izračun stranke nisu imale primjedbi, a nalaz i mišljenje u dodatnoj varijanti koji uključuje ispravak obračuna za rujan 2019., je valjalo prihvatiti jer je stručan i objektivan.

10. Preostalu dokumentaciju u spisu, a niti druge navode stranaka, sud ne nalazi potrebnim posebno obrazlagati, niti provoditi daljnje dokaze, kraj utvrđenog činjeničnog stanja na temelju opisanih dokaza u obrazloženju ove odluke.

11.Tužiteljica osnovano potražuje zateznu kamatu na temelju odredbe članka 29. stavak 1. ZOO-a, koja teče od 16.-tog u mjesecu za plaću za prethodni mjesec, imajući u vidu odredbu čl. 92.st.3. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17).

12. Odluka o zateznoj kamati temelji se na čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41./08., 125/11. 78/15, 114/22 - dalje ZOO), te Uredbi o izmjenama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj: 156/22).

13. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), a trošak je odmjeren tužiteljici koja je bila zastupana po odvjetniku temeljem VPS od 6.361,93 eura, temeljem važeće Odvjetničke Tarife i to za: sastav tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7.t.1.), za zastupanje na ročištima: 13.12.2024., 18.02.2025., 03.04.2025., 23.01.2026., za svako u visini od 100 bodova (Tbr. 9.t.1., 7.t.1.), za sastav podneska od 25.11.2024., 21.10.2025., za svako u visini od 100 bodova (Tbr. 8.t.1., 7.t.1.), što ukupno iznosi 700 bodova, odnosno 1.400,00 eura, odmjerenih temeljem vrijednosti jednog boda od 2,00 eura. U navedeni iznos je valjalo pridodati PDV u visini od 350,00 eura, te trošak financijskog vještačenja u visini od 331,81 eura, pa je ukupni parnični trošak tužitelju priznat i dosuđen u visini od 2.081,81 eura. Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP -a. Tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška budući u sporu nije uspio niti u kojem dijelu.

15. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izrekama ove presude.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Sudac:

Marina Braje Meznarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Ža lba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika