REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-81/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske šume d.o.o., Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, OIB 69693144506, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Peronja, odvjetnik u Splitu, protiv tuženog FF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Dean Rahan, odvjetnik u Supetru, radi zabrane korištenja, predaje u posjed i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P- 1943/2022 od 26. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-1943/2022 od 26. studenog 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Zabranjuje se tuženiku FF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], korištenje šumskog zemljišta – nekretnina označenih kao kat. čest. [katastarska čestica], kat. čest. [katastarska čestica] i kat. čest. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], te se istom nalaže u roku od petnaest dana predati navedene nekretnine u posjed i na gospodarenje tužitelju.

2. Nalaže se tuženiku FF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest dana isplatiti tužitelju HRVATSKE ŠUME d.o.o., Zagreb, Ulica Kneza Branimira 1, OIB: 69693144506, iznos od 445,44 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku:

- na iznos od 74,24 kuna, od 1. siječnja 2016. godine do isplate,

- na iznos od 74,24 kuna, od 1. siječnja 2017. godine do isplate,

- na iznos od 74,24 kuna, od 1. siječnja 2018. godine do isplate,

- na iznos od 74,24 kuna, od 1. siječnja 2019. godine do isplate,

- na iznos od 74,24 kuna, od 1. siječnja 2020. godine do isplate,

- na iznos od 74,24 kuna, od 1. siječnja 2021. godine do isplate.

3. Nalaže se tuženiku FF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest dana isplatiti tužitelju HRVATSKE ŠUME d.o.o., Zagreb, Ulica Kneza Branimira 1, OIB: 69693144506, parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 156,25

EUR, u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga, a osobito zbog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. te članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 8. Zakona o parničnom postupku. Osporava zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazao svoj pravni interes za podnošenje tužbe, ukazuje da je sukladno odredbama Zakona o šumama javni šumoposjednik odnosno pravna osoba od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku koja gospodari šumama i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske pa da je stoga ovlašten isticati tužbeni zahtjev kao što je predmetni. Također navodi daje svoju aktivnu legitimaciju dokazao samom činjenicom kako se predmetne nekretnine nalaze unutar šumskogospodarskog područja te kako je Republika Hrvatska vlasnik istih. Navodi da je sud zanemario činjenicu da je u utuženom razdoblju od 2015. do 2020. jedini i isključivi vlasnik svih predmetnih čestica bila Republika Hrvatska, da tuženik u tom razdoblju nije bio vlasnik nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] niti je imao ikakav pravni temelj za korištenje šumskog zemljišta. Također, da je sud propustio odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nekretninu označenu kao k. č. br. [katastarska čestica], iako je ona jasno navedena u tužbi, tužbenom zahtjevu i dokazima koje je dostavio u sudski spis. Također, da sud pogrešno utvrđuje da su tužitelj i Hrvatske ceste d.o.o. suvlasnici nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], te na toj pogrešnoj premisi gradi zaključak o navodnom nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, jer da je u utuženom razdoblju a i danas jedini i isključivi vlasnik nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] je Republika Hrvatska. Ni tužitelj ni Hrvatske ceste d.o.o. niti tuženik nisu bili ni vlasnici niti suvlasnici. Ne čini spornim činjenicu da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ukinuta odluka klasa: DIR/19-01/2465, urbroj: 00-07-01/01-20/57 od 23. listopada 2020., međutim da to ne utječe na neosnovanost njegova tužbenog zahtjeva jer se radi o internom aktu Hrvatskih šuma d.o.o. koji je donesen radi ujednačenog postupanja, a zahtjev tužitelja da se temelji važećim zakonskim propisima, obzirom je dužnost odnosno obveza pokretanja postupaka od neovlaštenog zauzimanja, pustošenja, protupravnog prisvajanja, korištenja i drugih protupravnih radnji nad šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno ovlast čuvanja istih je u nadležnosti javnog šumoposjednika, ovdje tužitelja, a sve kako je propisano Zakonom o šumama. Konačno, da sud nije ocijenio niti mogućnost djelomičnog prihvaćanja tužbenog zahtjeva, iako je bio dužan ispitati i utvrditi stvarno činjenično stanje za svaku od čestica. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugog stupnja njegovu žalbu uvaži te presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se zabrani tuženiku korištenje šumskog zemljišta evidentiranog u ARKOD sustavu i to nekretnina označenih kao k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], te da mu se naloži predati te nekretnine u posjed i na gospodarenje tužitelju (točka I. izreke), kao i da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 445,44 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno označene iznose, a sve to na ime naknade za korištenje tih nekretnina bez pravne osnove u razdoblju od 2015. do 2020.

5.1. Naime, tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da su nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], vlasništvo Republike Hrvatske, u prilog čemu govori činjenica da u kao takve obuhvaćene Programima gospodarenja za gospodarsku jedinicu „[adresa] u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2025., pa da se radi o šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, dok svoju aktivnu legitimaciju za isticanjem zahtjeva kao što je predmetni tužitelj temelji na relevantnim odredbama Zakona o šumama. Obzirom da je tuženik u vremenskom periodu od 2015. pa do 2020. predmetne nekretnine držao u posjedu i koristio ih bez valjane pravne osnove - jer se radi o nekretninama na kojima je tuženik kao posjednik evidentiran u ARKOD sustavu, tužitelj tvrdi da mu ih je dužan predati u posjed i platiti naknadu za bespravno korištenje koja naknada je u predmetnom slučaju za sve nekretnine obračunata u ukupnom iznosu od 445,44 kn, a sve to sukladno odredbi članka 16. Pravilnika o utvrđivanju naknade za šumu i su šumsko zemljište.

6. Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja – kako onom istaknutom na predaju u posjed tako i onom na isplatu, sud prvog stupnja isti je odbio kao neosnovan u odnosu na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uz obrazloženje da tužitelj nije aktivno legitimiran isticati zahtjev kao što je predmetni, jer iz javno dostupnog zemljišnoknjižnog izvatka za tu nekretninu proizlazi da je vlasnik iste u cijelosti upravo tuženik.

6.1. Zahtjev tužitelja istaknut u odnosu na predaju mu u posjed nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sud je također odbio kao neosnovan, uz obrazloženje u osnovnom da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizlazi da preko te nekretnine u punom profilu prolazi [državna cesta broj], pa da stoga tužitelj nije vlasnik iste nego suvlasnik zajedno sa trgovačkim društvom Hrvatske ceste društvo s ograničenom odgovornošću, sa sjedištem u [adresa] – koje društvo je sukladno članku 80. Zakona o cestama ovlašteno istima upravljati, pa kako tužitelj nije dostavio dokaz da ga je suvlasnik ovlastio da zahtijeva predaju u cijelosti predmetne nekretnine upravo njemu u posjed, to je sud zaključio da tužitelj ne može se uspjehom isticati zahtjev kao što je predmetni, odnosno da ne može zahtijevati da se njemu u cijelosti preda u posjed predmetna nekretnina. Pritom, sud ne čini spornim da bi tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu koristi koju je tuženik imao od bespravnog posjedovanja njegova suvlasničkog dijela te nekretnine, međutim isti je ocijenio neosnovanim uz obrazloženje da tužitelj tu naknadu potražuje za cijelo a ne razmjerno svojem suvlasničkom dijelu (u tom pravcu nije uredio svoj zahtjev), pa je stoga i taj zahtjev ocijenio neosnovanim.

6.2. Tužbeni zahtjev tužitelja sud je odbio kao neosnovan i u odnosu na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], iako u tom pravcu nije dao obrazloženje razloga.

7. Takva odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita, ali ne iz onih razloga koje je sud prvoga stupnja naveo, već iz drugih materijalnopravnih razloga.

7.1. U odnosu na nedostatak predmetne presude u pravcu izostanka valjanog obrazloženja razloga o neosnovnosti tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], valja reći da se radi o nedostatku presude koji se ima otkloniti primjenom odredbe članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP.

8. Naime, u situaciji kada tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je u utuženom vremenskom periodu - od 2015. pa do 2020., vlasnik predmetnih nekretnina bila Republika Hrvatska, koje nekretnine su njemu povjerene na gospodarenje sukladno odredbama članka 14 stavka 1. točke 2.a, članka 16. stavka 1. i članka 17. Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 68/2018., 115/2018., 98/2019., 32/2020., 145/2020., 101/2023., 145/2023., 36/2024., 145/2024. i 146/2025. - dalje: ZŠ), pri čemu nije sporno da je u tom istom vremenskom periodu tuženik bio u posjedu dijela utuženih nekretnina – što proizlazi iz očitovanja Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom gospodarstvu koji prileži ovome predmetu prema kom nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], krški pašnjak u površini od 1,19 ha i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] krški pašnjak u površini od 0,1 ha, u ARKOD su evidentirane u sustavu pri OPG, nositelja FF, koja činjenica konačno i nije sporna, pravilnom primjenom odredbe članka 161. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/2000. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014. i 81/2015. - pročišćeni tekst i 94/2017. - ispravak pročišćenog teksta - dalje: ZVDSP) valja zaključiti da tužitelj u predmetnom slučaju nije aktivno legitimiran isticati zahtjev kao što je predmetni.

9. Prema odredbi članka 161. stavka 1. ZVDSP vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

9.1. Tužitelj nije vlasnik predmetnih nekretnina te stoga nema pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje te nekretnine predaju tih stvari njemu u posjed a niti ima pravo potraživati eventualne koristi od osobe koja je posjedovala stvar u vlasništvu Republike Hrvatske.

9.2. Tužitelju neosnovano smatra da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz odredaba ZŠ na koje se poziva. Naime, nije sporno da tužitelj kao javni šumoposjednik gospodari šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske. Člankom 23. ZŠ propisano što predstavlja gospodarenje šumom i šumskim zemljištem, a iz te odredbe a niti onih na koje se tužitelj poziva, ne proizlazi ovlast tužitelja kao šumoposjednika stupiti u poziciju vlasnika te tražiti vlasničkom tužbom predaju u posjed šume ili šumskog zemljišta koje je u neovlaštenom posjedu druge osobe, kao niti isplatu naknade za neovlašteno korištenje.

9.3. Ovdje valja navesti da tužitelj ne može s uspjehom isticati zahtjev na predaju u posjed predmetnih nekretnina niti temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZDVSP – kojom je propisano da onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari, smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju. Stavkom 2. toga članka propisano je da će predmnijevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno, a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno; no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao i on, dok je u stavku 3. toga članka propisano da predmnijeva vlasništva ne djeluje u korist osobe koja nije bila pošteni posjednik stvari. U stavku 4. istog članka se navodi kako predmnijevani vlasnik treba, umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temelju kojih se predmnijeva njegovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva prema posjedniku stvari iz stavka 1. i 2. toga članka; inače se na vlasničku tužbu predmnijevanog vlasnika na prigovore posjednika, kao i na pravni položaj koji ima pošteni, odnosno nepošteni posjednik, kad je dužan predati stvar vlasniku, na odgovarajući način primjenjuje ono što i za pravu vlasničku tužbu, ako nije drugo određeno zakonom, niti je u suprotnosti s pravnom naravi tužbe predmnijevanog vlasnika.

9.4. To stoga što tužitelj nije dokazao da je predmnijevani vlasnik spornih nekretnina, već isti samo gospodari predmetnim nekretninama kao javni šumoposjednik (što tvrdi u svojoj tužbi a ponavlja i u žalbi), a ne kao samostalni posjednik (jer ih posjeduje priznajući „višu vlast“) pa stoga s uspjehom ne može isticati zahtjev za predaju u posjed. Također povjeravanjem gospodarenja šumama u svom vlasništvu Republika Hrvatska na ovdje tužitelja nije prenijela aktivnu legitimaciju isticati zahtjev za predajom u posjed a niti isplatu, to ovlaštenje ne proizlazi niti iz odredbe članka 44. stavka 2. ZŠ, već legitimaciju i tom pravcu ima samo vlasnik nekretnine a ne ovdje tužitelj.

9.5. Nadalje, odredbom članka 165. stavka 1. ZVDSP propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Dakle, kako tužitelj ne čini spornim da nije vlasnik predmetnih nekretnina, već da je to Republika Hrvatska, a niti jedna odredba ZŠ ne propisuje da Republika Hrvatska ovlašćuje tužitelja na podizanje vlasničke tužbe radi isplate koristi koje je posjednik ima u smislu članka 165. ZVDSP, to tužitelji ne može s uspjehom isticati zahtijevati isplatu naknade za korištenje šumskog zemljišta evidentirano i ARKOD sustav bez valjane pravne osnove.

9.6. Dodatno, u odnosu na nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sud je tijekom postupka utvrdio da se radi o nekretnini koja je upisana kao vlasništvo tuženika, pa i iz tog razloga tužitelj u odnosu na tu nekretninu ne može isticati tužbeni zahtjev kao predmetni. U odnosu pak na nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] pogrešan je zaključak suda prvoga stupnja da se radi o nekretnini koja je u suvlasništvu tužitelja i društva Hrvatske ceste d.o.o., jer ta činjenica ne proizlazi iz stanja predmeta.

10. Obzirom na navedeno, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu te temeljem odredbe članka 368. stavka 2. i članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP, odlučiti kao u izreci ove presude.

11. Odluka o troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP.

U Puli-Pola 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić