REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-239/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Kalauz, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Maržić i partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-396/2025-10 od 8. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-396/2025-10 od 8. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 1. Ugovora o PBZ365 pozajmici broj 9013096012 od 25. 9. 2007. zaključenog između tužitelja SĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu koji glasi: „ Korisnik pozajmice obvezuje se istovremeno s korištenjem pozajmice platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva označenu pod (D) u visini od 1,5% od iznosa pozajmice.“ i u dijelu koji glasi: „Iznos pozajmice označen pod (A) koristi se isplatom na tekući račun Korisnika pozajmice označen pod (E) umanjen za iznos naknade označene pod (D).“.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 3. Ugovora o PBZ365 pozajmici broj 9013096012. od 25. 9. 2007. zaključenog između tužitelja SĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu koji glasi: „U tom slučaju, Korisnik pozajmice dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima Banke.“

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju SĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 45,43 eura (četrdeset pet eura i četrdeset tri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15 % za period od dospijeća do 31. 7. 2008., zatim u periodu od 1. 8. 2008. do 31. 7. 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %, od 1. 1. 2023. do 29. 12. 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku kako slijedi:

- na iznos od 29,86 eur od 26. 9. 2007. do isplate,

- na iznos od 15,57 eur od 18. 10. 2008. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju SĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 964,04 eura (devetsto šezdeset četiri eura i četiri centa), sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 8. siječnja 2026. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 53,09 eura (pedeset tri eura i devet centi) kao neosnovanom.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitnih povreda parničnog postupka uključivo i povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešne ocjene činjenica i činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te propuštanja primjene stavova i obvezujućeg tumačenja prava sukladno odluci Suda Europske unije u predmetu C- 561/21 (odluka u predmetu Santander o pitanju početka tijeka zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve. Predlaže usvojiti žalbu tuženika, preinačiti pobijanu presudu na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu te vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troškova nastalih tuženiku.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranka, te restitucijski zahtjev za povrat plaćenih iznosa temeljem tih odredbi.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

8. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da su parnične stranke 25. rujna 2007. zaključili Ugovor PBZ365 o pozajmici broj 9013096012, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.000,00 kuna,

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile plaćanje jednokratne naknade od 1,5% iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, koju je tužitelj platio u iznosu od 29,86 eura,

- da je obveza iz kredita u cijelosti podmirena te je tuženik tužitelju naplatio iznos od 15,27 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita,

- da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj,

- da tuženik nije tužitelju obrazložio troškove koje ima u vezi postupka odobravanja kredita, strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita,

- da ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita i da tuženik, na kojemu je teret dokaza, nije u postupku dokazao opravdanost naplate sporne naknade,

- da je tuženik nezakonito odredbom članka 3. Ugovora o kreditu uvjetovao tužitelju prijevremenu otplatu kredita plaćanjem naknade u visini utvrđenoj aktima banke.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da su sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na jednokratnu naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača nepoštene, a time i ništetne u smislu članka 96. stavka 1. i stavka 2. te članka 102. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007. i 125/2007. - dalje: ZZP/07) koji je Zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005., 41/2008., 63/2008., 134/2008., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. - dalje: ZOO), te je prihvatio zahtjev tužitelja i obvezao tuženika vratiti tužitelju iznose koje je primio temeljem tih ništetnih odredbi po pravilima stečenog bez osnove (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

11. Utvrđenja prvostupanjskog suda uz primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

12. Temeljem članka 96. stavka 2. ZZP/07 na tuženiku je bio teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

13. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

14. Sama činjenica da trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita. Tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita, nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

15. Nadalje, tuženik nije tužitelja informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to (ali isto tako niti tvrdio), da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom, kako je to pravilno i utvrdio sud prvog stupnja.

16. Prema odredbi članka 1024. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku (članak 1024. stavak 2. ZOO-a), time da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (članak 1024. stavak 3. ZOO-a), a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti.

17. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući u vidu kogentne zakonske odredbe ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate kredita.

18. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa je opravdano za zaključiti da naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego naknadu za neostvarenu kamatu (izmaklu korist).

19. Žalitelj neosnovano ustraje na prigovoru zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, koja ništetnost je utvrđena tek prvostupanjskom presudom.

20. Također, tuženik u žalbi pogrešno tumači presudu Suda Europske unije broj C- 561/21 od 25. travnja 2024. Naime, suprotno žalbenim navodima u istoj je navedeno da člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima te načelo pravne sigurnosti treba tumačiti na način da im se ne protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova, počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Pritom, prethodno navedena ovlast dokazivanja podrazumijeva podnošenje posebnih dokaza o odnosima s pojedinim potrošačem, iz kojih bi se moglo nedvojbeno utvrditi ranije saznanje pojedinog potrošača o nepoštenosti navedene odredbe ugovora. Stoga, pogrešno je tumačenje žalitelja da puka medijska izloženost ovih vrsta sporova ukazuje na to da je potrošač znao da bi takva ugovorna odredba bila nepoštena. Suprotno takvom tumačenju žalitelja, od prosječnog potrošača, koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, ne može se zahtijevati da se samoinicijativno redovito informira o odlukama nacionalnog Vrhovnog suda o standardiziranim odredbama sadržanima u ugovorima iste prirode kao što su oni koje je sklopio s prodavateljima robe ili pružateljima usluge. Također, s obzirom na to da ne postoji obveza obavješćivanja koju bi imao prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, ne može se pretpostaviti da je potrošač mogao razumno znati za to da odredba sadržana u njegovom ugovoru ima jednak doseg kao i standardizirana ugovorna odredba čiju je nepoštenost utvrdio nacionalni Vrhovni sud. Dakle, utvrđeno je da se člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju odredbe ugovora sklopljenog s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, počinje teći od datuma od kojeg je nacionalni Vrhovni sud u različitim predmetima donio presude kojima je standardizirane ugovorne odredbe koje odgovaraju odredbi tog ugovora o kojoj je riječ proglasio nepoštenima.

21. Kako su odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđene ništetnima, jer je tuženik ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time postao nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, pravilno mu je naloženo da te iznose vrati tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, dok visine tih naknada nije bila sporna.

22. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a te toj odluci tuženik žalbom određeno niti ne prigovara.

23. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Puli-Pola 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić