REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-209/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o., Koprivnica, protiv tuženog Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-452/2023-25 od 23. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-452/2023-25 od 23. prosinca 2025.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-452/2023-25 od 23. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, da tužiteljici OM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.389,73 € (slovima: pettisućatristoosamdesetdeveteuraisedamdesettricenta) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 2. listopada 2015. pa do plaćanja, a koja zakonska zatezna kamata teče za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do plaćanja uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, da tužiteljici OM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati parnični trošak u iznosu od 1.775,00 € (slovima: tisućusedamstosedamdesetpeteura) sa zakonskom zateznom kamatom uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.“,

a riješeno je da se dopušta preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u dijelu isplate za iznos od 1.189,65 eur prema podnesku tužiteljice od 19. studenoga 2025.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu odluku pobija tuženik zbog pogrešno primijenjenog materijalnog prava, pogrešno primijenjenog materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te apsolutno i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz Zakona o parničnom postupku. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbaciti tužbeni zahtjev, odnosno odbiti kao neosnovan, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te su izneseni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također nisu počinjene niti relativno bitne povrede postupka na koje ukazuje žalitelj, a koje bi se očitovale u povredi načela ocjene dokaza i načela materijalne istine- 6. I činjenično stanje je pravilno utvrđeno. U ovom postupku nije sporno da je tuženik, kao trgovac, sa sada pok. JM, kao potrošačem, **.**.2008. sklopio Ugovor o kreditu br. 51400607-5103962669, u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 64.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita i da je tužiteljica kao zakonska nasljednica pok. tužitelja sa tuženikom dana 15. veljače 2016. zaključila Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103962669, kojim su temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.) ugovorili konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. S obzirom da se tužiteljica u tužbi pozvala na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovao tuženik, o pitanju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora, prvostupanjski sud je odlučivao temeljem te presude.

8. Prema odredbama članka 502.c ZPP-a, članka 106. stavka 1. i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. i 110/2015. - dalje: ZZP), pravomoćne presude kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju i prema drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak u individualnim parnicama.

9. Kraj nesporne činjenice da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF, prvostupanjski sud se, odlučujući o tužbenom zahtjevu pozvao na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koje obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 58/2013. i 41/2014. - dalje: ZZP/07), te članka 502.a i 502.c ZPP-a.

10. Prvostupanjski sud stoga pravilno zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, a što ih čini ništetnim, pozivom na odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 25/2013., 78/2015., 29/2018 i 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023

- dalje: ZOO/05), te je usvojio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužiteljici utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu nakon provedenog financijskog vještačenja.

11. Pravni prednik tužiteljice je bio potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, jer je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok tuženik nije pružio niti jedan dokaz koji bi ukazivao da tužitelj nije potrošač, a osim toga iz članka 3. Ugovora o kreditu nespornim proizlazi namjena i svrha sklapanja ugovora – stambeni kredit- kredit za izgradnju.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tražbina tužiteljice nije zastarjela jer da podnošenjem kolektivne tužbe čiji se učinak proteže i na ovaj predmet, sukladno članku 241. ZOO/05 je prekinuta zastara predmetne tražbine jer rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke, kojima je utvrđena ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu pa do podnošenja tužbe u ovom postupku (13. lipnja 2023.).

13. Odluka o zastari utemeljena je na stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetoj u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022., broj: Su-IV-33/2022. I prema stajalištu Suda Europske Unije zauzetom u presudi od 10. lipnja 2021. u predmetu C- 609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance, zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe koji može isteći čak i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu sa Direktivom 93/13. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a presuda po toj tužbi je u odnosu na ništetnost odredbi kojima je ugovorena promjenjiva stopa postala pravomoćna 13.lipnja 2014. (dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 ), dok je u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17). U ovom predmetu tužba je podnesena 13. lipnja 2023., dakle, unutar petogodišnjeg roka zastare. Neosnovano žalitelj navodi da se radi o sporu radi naknade štete pa da je zastarni rok tri godine, s obzirom da se radi o sporu radi povrata stečenog bez osnove, za što je propisan opći zastarni rok od pet godina.

14. U pogledu provedene konverzije, svrha Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. – dalje: ZID ZPK/15) je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim.

15. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u odredbi članka 19.b propisano je načelo konverzije kredita tako da Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

16. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog, u odredbi članka 19.e stavka 7. i 8., tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

- učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

- razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Dodatak od 15. veljače 2016. nije sklopljen u cilju otklanjanja ništetnosti nepoštenog dijela odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF, niti je sklopljen u cilju otklanjanja posljedica ništetnosti. Sklapanje dodataka osnovnih ugovora o kreditu primjenom ZID ZPK/15, zapravo predstavlja obveznu zakonsku konverziju za banke kojom se, bez pristanka banke kao vjerovnika, u cilju sprečavanja nastavljanja i produbljivanja dužničke krize, stvaraju novi uvjeti na način da se mijenja valuta u ugovorenoj valutnoj klauzuli. Izmjena takvih uvjeta primjenom ZID ZPK/15, izvršena prije pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora, nema za posljedicu isključenje prava potrošača na restituciju.

17. Činjenica da je zbog promjene propisa banka bila u obvezi izmijeniti valutu u ugovornoj valutnoj klauzuli ne rezultira prestankom prava tužiteljice na restituciju. Niti činjenica da je tužiteljica imala pravo izbora hoće li pristupiti sklapanju dodatka čiji su sastojci propisani člankom 19.c ZID ZPK/15, ili će nastaviti postojeći ugovorni odnos, ne znači da se sklapanjem ugovora o konverziji odrekla prava na restituciju s osnove nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora. Odricanje od prava na restituciju zbog nepoštenosti ugovornih odredbi se ne pretpostavlja, već volja za odricanjem mora biti jasno i nedvosmisleno izražena. Dodatak koji su sklopile stranke primjenom ZID ZPK/15, ne sadrži izričitu izjavu tužiteljice o odricanju od prava na restituciju. Činjenica da je tužiteljica iskoristila pravo na sklapanje ugovora o konverziji nema karakter ponašanja iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti da se odrekla prava na restituciju.

18. Prestanak prava tužiteljice na povrat preplaćenog s osnove nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora, ne proizlazi niti iz odluke Suda EU C 567/20, donesene po prethodnom pitanju u sporu protiv Zagrebačke banke. Navedena odluka, ne odnosi se na pitanje otklanjanja posljedica ništetnosti zbog nepoštenosti ugovornih odredbi iz potrošačkog ugovora, već na pitanje područja primjene Direktive 93/13 po prethodnom pitanju u sporu po zahtjevu za povrat isplaćenog nakon sklapanja ugovora o konverziji. U toj odluci, Sud EU ponovio je svoje opće, načelno stajalište u primjeni članka 1. stavak 2. Direktive, prema kojem su ugovorne odredbe koje se temelje na obvezujućim ili dispozitivnim odredbama nacionalnog prava, pa tako i odredbama ZID ZPK/15, isključene iz područja primjene Direktive 93/13, zbog pretpostavke da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovornim odnosima (tako i u predmetima C 81/19 NG i OH/SC Banca Transilvania, C-593593/22, First Bnk SA., C-192/20 Prima banka Slovensko, C-593/22 First Bank SA i dr.).

19. Od ovog načelnog stajališta odstupljeno je u odlukama u kojima se Sud Europske Unije izjašnjavao o usklađenosti sa Direktivom prisilnih ili dispozitivnih nacionalnih odredbi. U odlukama C-609/19 i spojenim predmetima C-776/19 do 782/19 protiv BNP Paribas Personal Finance SA i dr., i predmetu C-80/21 do C.82/21 D.P.B., Sud EU ispitivao je usklađenost sa Direktivom nacionalnih propisa o zastari prava na restituciju na temelju nepoštenih odredbi i zauzeo stajalište da zastarni rok određen nacionalnim propisom ne može početi teći prije nego je potrošač mogao saznati za nepoštenost. I u odluci C-176/23 Raiffeisen Bank od 30. svibnja 2024., zauzeto je stajalište da se članak 1. stavak 2. Direktive o isključenosti odredbi nacionalnog prava od područja primjene Direktive, ne odnosi na nacionalni propis donesen radi usklađivanja ugovora koji sadrži nepoštene odredbe o kamatnoj stopi, ako taj propis ostavlja banci slobodu ugovaranja u pogledu izbora referentne vrijednosti kamatne stope i visine fiksne marže.

20. Prema stajalištu Suda Europske Unije zauzetom u predmetu C-118/17 Š od 14. ožujka 2019. činjenica da su određene ugovorne odredbe za koje se utvrdilo da su nepoštene, ugovorom zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

21. Tužiteljica ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli ako postoji razlika između ukupnog iznosa koji bi joj pripao po osnovi ništetnosti ovih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je banka priznala i obračunala prilikom izračuna konverzije u skladu sa člankom 19.c ZID ZPK/15.

22. Na okolnost postojanja razlike između iznosa preplate i iznosa priznatog u konverziji, provedeno je vještačenje kojim je utvrđena visina novčanog iznosa koji je tužena primila temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, te je pravilno obvezao tuženika na vraćanje dosuđenih iznosa tužiteljici sve primjenom odredbe članka 323. stavka 1. i članka 324. ZOO-a, a koji iznosi predstavljaju razliku do iznosa preplate utvrđenu Dodatkom ugovora u odnosu na ništetne odredbe ugovora, a koju visinu žalitelj posebno žalbom ne osporava.

23. Na dosuđene pojedinačne mjesečne iznose tražbine pravilno su obračunate zatezne kamate po stopi iz članka 29. ZOO/05 s tijekom od dana kada je tuženik primio uplatu po osnovi anuiteta, sve sukladno članku 1115. ZOO/05, koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

24. I odluka o troškovima postupka je pravilna, donesena temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a i temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.).

25. Slijedom navedenoga odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda po članku 368. stavku 1. ZPP-a, a rješenje koje žalitelj posebno u žalbi niti ne osporava potvrđeno je po članku 380. stavku 2. ZPP-a.

U Puli-Pola 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić