Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1842/2025-2

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Nataši Peršić Brleković, u pravnoj stvari tužitelja IP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Josipu Vukadinu, Vesni Grčević Vukadin i Hrvoju Vukadinu, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6876/2024-13 od 11. rujna 2025., 17. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6876/2024-13 od 11. rujna 2025.u točki III. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj [broj kredita] broj kreditne partije: [broj kredita] od 17.05.2007. godine. godine koji su sklopili PP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10 , Zagreb, kao kreditor i to na način da je djelomično ništetan čl. 2. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora..“

II Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, 10 000 Zagreb,Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju IP, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 82,48 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 29.05.2007. godine pa do isplate i to po stopi koja se određuje do 31.12.2007. sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" 153/04), a od 01.01.2008. do 31.07.2015.g. koje teku po stopi propisanoj čl. 29 st. 2 ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju IP, OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.053,10 eur sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od presuđenja tj. 11. rujna 2025. g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.“

2. Tuženik je pravovremeno podnio žalbu pobijajući citiranu odluku suda prvog stupnja u odnosu na odluku o troškovima postupka u točki III. i IV. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) u vezi s člankom 381. stavak 1. ZPP-a te predlaže preinačiti odluku o trošku uz naknadu troška žalbenog postupka.

2.1. Tuženik žalbom u bitnome osporava dostavu troškovnika tužitelja neposrednom predajom na ročištu, opravdanost visine troška podneska tužitelja od 6.3.2025. i zastupanja na pripremnom ročištu te osnovanost odluke suda o vrijednosti predmeta spora kao zbroju vrijednosti deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva pozivajući se na drugačiju sudsku praksu.

3. Žalba je neosnovana.

4. Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je na pripremnom ročištu učinjeno nespornim da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 82,48 eur dana 29.5.2007.,

- da je iz predmetnog ugovora o namjenskom kreditu, kojeg je tužitelj sklopio u svojstvu potrošača s tuženikom, prema čl. 2. vidljivo da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora,

- da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja naknade ali o istoj nije mogao pregovarati niti je bio upoznat od čega se ona sastoji,

- da je predmetna ugovorna odredba ništetna u smislu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj,

- da restitucijskom zahtjevu tužitelja na povrat stečenog temeljem ništetne odredbe ugovora prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora radi čega zastara još nije niti počela teći,

- da je tužitelj bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja, što je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba,

- da je tuženik iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

4.1. Slijedom izloženih utvrđenja prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao tuženika da vrati tužitelju iznos od 82,48 eur koji je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23 i 155/23.; dalje ZOO), i to kao nesavjesni stjecatelj sa zakonskom zateznom kamatom od 29.05.2007. pa do isplate, u visini kamatne stope propisane odredbom čl. 29. stavka 2. ZOO-a.

4.2. Odlučujući o troškovima postupka, sud prvog stupnja, u točki III. izreke, dosudio je tužitelju naknadu troškova primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora od 1.409,70 eur (utvrđenje ništetnosti i isplate), a odmjerenim sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i 107/25 – dalje Tarifa) za poduzete radnje po punomoćniku tužitelja i trošak sudske pristojbe na presudu, u ukupnom iznosu od 1.053,10 eur s kamatama od presuđenja do isplate, dok je u točki IV. izreke sud odbio kao neosnovan zahtjev tuženika na naknadu troškova postupka.

5. U donošenju pobijane odluke o trošku nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u svezi članka 381. stavak 1. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju neosnovano upire tuženik žalbom jer pobijana odluka sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ju je moguće valjano pravno ispitati.

6. Protivno žalbenim navodima tuženika da prvostupanjski sud nije trebao uzeti u obzir troškovnik tužitelja jer nije bio podnesen u elektroničkom obliku treba reći da, osim što se troškovnik niti ne valorizira kao podnesak u smislu odredbi Tarife, isti je mogao biti iznesen i usmeno na ročišni zapisnik jer bi se drugačijim postupanjem suda povrijedilo pravo tužitelja na pristup sudu. Neposredna predaja troškovnika stranaka prije zaključenja glavne rasprave uobičajena je i općeprihvaćena praksa koja nije u domašaju odredbe članka 106a ZPP-a kako to pogrešno i pretjerano formalistički tumači tuženik u žalbi. Tim više, dostava podneska protivno odredbi članka 106a stavak 5. ZPP-a ne dovodi do automatskog „ne uzimanja u obzir“ kako to pogrešno navodi tuženik u žalbi, već iziskuje od suda da stranci dodjeli novi rok za njegovu dostavu, a što bi u konkretnome slučaju nepotrebno dovelo do prolongiranja postupka što bi bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

7. Neosnovani su navodi tuženika u žalbi da je pogrešno prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak za sastav podneska od 6.3.2025. prema odredbi Tbr. 8.1. Tarife jer je riječ o obrazloženom podnesku tužitelja kojim se isti detaljno očitovano na opsežne navode odgovora na tužbu tuženika te je prvostupanjski sud pravilno odmjerio tužitelju naknadu za isti u visini propisanoj odredbom Tbr.8.1. Netočni su i žalbeni navodi tuženika da tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku na pripremnom ročištu 9.4.2025. ne bi pripao iznos naknade prema odredbi Tbr. 9.1. obzirom da se na pripremnom ročištu raspravlja o glavnoj stvari pa je tako npr. u konkretnome tuženik učinio nespornom zatraženu visinu iznosa naknade kao i bitnu činjenicu da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 29.5.2007. S lijedom navedenog neosnovani su i žalbeni navodi da prilikom odmjeravanja troškova prvostupanjski sud nije vodio računa koji su troškovi bili potrebni za vođenje postupka sukladno odredbi članka 155. ZPP-a.

8. Također nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava odluku suda prvog stupnja o vrijednosti predmeta spora od 1.409,70 eur te pravilnost odmjere troškova postupka prema istoj. Naime, iz obrazloženja pobijane odluke jasno proizlazi da je pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora prvostupanjski sud prihvatio označenu vrijednost od strane tužitelja i to u visini zbroja postavljenog deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

8.1. Tužitelj je u tužbi istaknuo više tužbenih zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 82,48 eura te je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.409,70 eura sukladno odredbi članka 37. stavak 1. u svezi članka 35. stavak 1. i članka 40. stavak 2. ZPP-a, pa je stoga pravilno prvostupanjski sud isti prihvatio odlučujući po prigovoru tuženika sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP-a obzirom da tužitelj nije naznačio vrijednost predmeta spora niti suviše visoko niti suviše nisko.

8.2. Naime, prema odredbi članka 37. stavak 1. ZPP-a propisano je:

„Ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.“

Gotovo identično propisuje i odredba članka 16. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 i 51/2023 – dalj ZSP) za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora radi odmjeravanja visine suske pristojbe.

8.3. Nadalje je prema odredbi članak 35. stavak 1. ZPP-a propisano da se kao vrijednost predmeta spora uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok sukladno odredbi članka 40. stavak 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. U konkretnome slučaju tužitelj je vrijednost predmeta spora deklaratornog zahtjeva označio sa 1.327,22 eur, a što je u skladu s odredbom članka 19. ZSP -a pa se može zaključiti o opravdanosti naznačene vrijednosti predmeta spora deklaratornog zahtjeva tužitelja čime je osnovana odluka prvostupanjskog suda o vrijednosti predmeta spora prema kojoj su pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. u svezi članaka 155. ZPP-a i odredbama Tarife pravilno odmjereni parnični troškovi potrebni za vođenje ovog postupka tužitelju u ukupnom iznosu od 1.053,10 eur sa zakonskim kamatama prema odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a. Stoga je pravilno prvostupanjski sud, točkom IV. izreke, odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

9. Neosnovani su navodi tuženika u žalbi da se vrijednosti predmeta spora određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i deklaratornog zahtjeva, budući da takvo pravno shvaćanje nije u skladu s odredbama ZPP-a koje propisuju utvrđivanje vrijednosti predmeta spora (čl. 35. do čl. 40.), a riječ je o preciznim i jasnim zakonskim odredbama koje ne trebaju posebno tumačenje pa su stoga i pravna shvaćanja na koja se tuženik u žalbi poziva neprimjenjiva.

9.1. Pored toga, u okolnostima konkretnog slučaja upravo je deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu, s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi čija ništetnost nije već prethodno utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. Osim toga, upravo se o deklaratornom zahtjevu pretežno raspravljalo u ovom postupku jer je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao pravnu osnovanost tog zahtjeva (posljedično i osnovanosti kondemnatornog zahtjeva iako ne i visinu istoga) te su se u svezi tog zahtjeva provodili dokazi pa te je pretežni dio troškova postupka nastao upravo vezano za deklaratorni tužbeni zahtjev. Stoga bi, po mišljenju ovoga suda, priznavanjem troškova postupka samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i prema vrijednosti deklaratornog zahtjeva, kako to smatra tuženik, bilo povrijeđeno i pravo tužitelja na pristup sudu zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija).

10. Iz navedenih razloga, žalbu tuženika valjalo je kao neosnovanu odbiti te primjenom odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a odlučiti kao u točki I. i II. izreke ovog rješenja.

11. Prvostupanjska presuda u točki I. i II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 17. veljače 2026.

Sutkinja

Nataša Peršić Brleković