Poslovni broj: P-3880/2019-34
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužiteljice GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Budimir & Partneri d.o.o., Split, Bihaćka 2a, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. siječnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 17. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici iznos od ukupno 4.905,14 eura zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to za razdoblje od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do 30.12.2023.god. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, a koja:
na iznos od 18,85 € teče od 10-sij-08 pa do isplate
na iznos od 19,19 € teče od 10-vlj-08 pa do isplate
na iznos od 18,94 € teče od 10-ožu-08 pa do isplate
na iznos od 18,66 € teče od 10-tra-08 pa do isplate
na iznos od 18,66 € teče od 10-svi-08 pa do isplate
na iznos od 18,51 € teče od 10-lip-08 pa do isplate
na iznos od 33,74 € teče od 10-srp-08 pa do isplate
na iznos od 33,89 € teče od 10-kol-08 pa do isplate
na iznos od 34,99 € teče od 10-ruj-08 pa do isplate
na iznos od 36,17 € teče od 10-lis-08 pa do isplate
na iznos od 35,06 € teče od 10-stu-08 pa do isplate
na iznos od 63,02 € teče od 10-pro-08 pa do isplate
na iznos od 63,55 € teče od 10-sij-09 pa do isplate
na iznos od 65,29 € teče od 10-vlj-09 pa do isplate
na iznos od 62,76 € teče od 10-ožu-09 pa do isplate
na iznos od 62,71 € teče od 10-tra-09 pa do isplate
na iznos od 62,27 € teče od 10-svi-09 pa do isplate
na iznos od 79,42 € teče od 10-lip-09 pa do isplate
na iznos od 78,57 € teče od 10-srp-09 pa do isplate
na iznos od 79,14 € teče od 10-kol-09 pa do isplate
na iznos od 78,23 € teče od 10-ruj-09 pa do isplate
na iznos od 78,78 € teče od 10-lis-09 pa do isplate
na iznos od 78,88 € teče od 10-stu-09 pa do isplate
na iznos od 80,58 € teče od 10-pro-09 pa do isplate
na iznos od 81,72 € teče od 10-sij-10 pa do isplate
na iznos od 81,29 € teče od 10-vlj-10 pa do isplate
na iznos od 82,98 € teče od 10-ožu-10 pa do isplate
na iznos od 83,80 € teče od 10-tra-10 pa do isplate
na iznos od 86,26 € teče od 10-svi-10 pa do isplate
na iznos od 88,01 € teče od 10-lip-10 pa do isplate
na iznos od 85,75 € teče od 10-srp-10 pa do isplate
na iznos od 92,33 € teče od 10-kol-10 pa do isplate
na iznos od 89,48 € teče od 10-ruj-10 pa do isplate
na iznos od 89,94 € teče od 10-lis-10 pa do isplate
na iznos od 92,58 € teče od 10-stu-10 pa do isplate
na iznos od 96,80 € teče od 10-pro-10 pa do isplate
na iznos od 92,22 € teče od 10-sij-11 pa do isplate
na iznos od 82,05 € teče od 10-vlj-11 pa do isplate
na iznos od 60,25 € teče od 10-ožu-11 pa do isplate
na iznos od 67,79 € teče od 10-tra-11 pa do isplate
na iznos od 70,30 € teče od 10-svi-11 pa do isplate
na iznos od 70,96 € teče od 10-lip-11 pa do isplate
na iznos od 81,78 € teče od 10-srp-11 pa do isplate
na iznos od 71,62 € teče od 10-kol-11 pa do isplate
na iznos od 70,36 € teče od 10-ruj-11 pa do isplate
na iznos od 70,45 € teče od 10-lis-11 pa do isplate
na iznos od 70,45 € teče od 10-stu-11 pa do isplate
na iznos od 71,85 € teče od 10-pro-11 pa do isplate
na iznos od 72,68 € teče od 10-sij-12 pa do isplate
na iznos od 72,78 € teče od 10-vlj-12 pa do isplate
na iznos od 72,23 € teče od 10-ožu-12 pa do isplate
na iznos od 72,51 € teče od 10-tra-12 pa do isplate
na iznos od 73,12 € teče od 10-svi-12 pa do isplate
na iznos od 72,41 € teče od 10-lip-12 pa do isplate
na iznos od 72,47 € teče od 10-srp-12 pa do isplate
na iznos od 71,25 € teče od 10-kol-12 pa do isplate
na iznos od 71,65 € teče od 10-ruj-12 pa do isplate
na iznos od 72,52 € teče od 10-lis-12 pa do isplate
na iznos od 72,26 € teče od 10-stu-12 pa do isplate
na iznos od 72,69 € teče od 10-pro-12 pa do isplate
na iznos od 71,57 € teče od 10-sij-13 pa do isplate
na iznos od 71,24 € teče od 10-vlj-13 pa do isplate
na iznos od 72,40 € teče od 10-ožu-13 pa do isplate
na iznos od 71,47 € teče od 10-tra-13 pa do isplate
na iznos od 71,01 € teče od 10-svi-13 pa do isplate
na iznos od 69,85 € teče od 10-lip-13 pa do isplate
na iznos od 70,67 € teče od 10-srp-13 pa do isplate
na iznos od 71,19 € teče od 10-kol-13 pa do isplate
na iznos od 71,88 € teče od 10-ruj-13 pa do isplate
na iznos od 71,94 € teče od 10-lis-13 pa do isplate
na iznos od 72,34 € teče od 10-stu-13 pa do isplate
na iznos od 71,57 € teče od 10-pro-13 pa do isplate
na iznos od 28,56 € teče od 10-sij-14 pa do potpune isplate.
II Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužiteljici.
III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 2.114,76 eura, sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
IV Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška u dijelu preko određenog iznosa od 2.114,76 eura, a do zatraženog iznosa.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi kako su stranke zaključile Ugovor o kreditu temeljem kojeg tuženik odobrio namjenski stambeni kredit tužitelju i isplatio 102.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, važećeg na dan korištenja kredita. Tuženik da je sukladno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ponudio tužitelju konverziju ugovora iz valute CHF u valutu EUR što je tužitelj prihvatio te s tuženikom zaključio Dodatak br.1. Ugovora o kreditu. Redovna kamatna stopa se s početnih 4,39 % godišnje tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, a tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan. Ističe d se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja ugovorne obveze mijenja u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u ugovoru koje se odnose na način promjene kamatne stope, tuženik da je tužitelju od dana sklapanja ugovora do zaključenja dodatka, neosnovano naplatio iznos od 9.431,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, važećem na dan isplate. Kako je pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u promatranom razdoblju to da je tuženik dužan sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.
2. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, ističe da tužitelj nema pravnu osnovu, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc, a činjenica konverzije kredita nije sporna jer je priznaje i sam tužitelj. Upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor kako glede valutne klauzule tako i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. To dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc. Sklapanjem Dodatka br. 1 dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena: -utvrđena preplata u iznosu od 33.404,84 kn, koja je u skladu s odredbom članka 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a i Potvrdom o iznosu preplate u cijelosti iskorištena i to za umanjenje 50% anuiteta nakon konverzije kredita; - utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR. Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1 primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznate, jer je prije sklapanja Sporazuma o konverziji kredita, tuženik u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) informirao tužitelja o svim činjenicama od značaja za konverziju kredita. Tuženik posebno ističe da odredbe ZPK (NN 102/15) o konverziji kredita predstavljaju lex specialis, pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retoraktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona br. 899 od 10. rujna 2015.g. Kako nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1 ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje. Posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom članka 248. st. 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1 o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopilo Dodatak br. 1, odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (članak 19.e st. 6. ZPK). Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu i Potvrdom o iznosu preplate. Prihvaćanjem izračuna konverzije, sklapanjem Dodatka br. 1 ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate, tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO- a, sklopljeni Dodatak br. 1 izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK. Budući da za svaki postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici, mora imati pravni interes, utvrđivanje kojeg se kod kondemnatornih zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik je osnovano istaknuo da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između stranaka sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
3. U postupku je sud izvršio uvid u ugovor o kreditu od 24. svibnja 2006. s Dodatkom br.1 ( l.s. 8-21), obavijesti banke, otplatni plan, promet po računu, uplatnice, ugovor o trajnom nalogu ( l.s. 22-98, 115-119), sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu ( l.s. 94-97), proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje ( l.s. 171-178, 191-199), saslušao tužiteljicu. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga i na ročištu od 12. siječnja 2026. su predložile zaključiti glavnu raspravu.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
6. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
7. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu ( tužiteljica kao korisnik, a tuženik kao kreditor), dok je sporno dok je sporno je li ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nakon izrade nalaza i mišljenja tužiteljica je tužbeni zahtjev uredila u skladu s izračunom vještaka. Dalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja. Sporno je i to je li prihvaćanjem konverzije otpala pravna osnova za potraživanje u ovoj parnici, odnosno ima li zbog toga tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu.
8. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 24. svibnja 2006. proizlazi da su stranke ugovorile da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora.
9. U odnosu na prigovor zastare ističe se kako se prema čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba ( članak 327. st. 1. ZOO). Isto tako, čl. 214. st. 1-3. ZOO, propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavkom 3. istoga članka propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući navedene odredbe u vidu sud je mišljenja da zastara nije nastupila jer se sukladno čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-749/06 od 10. listopada 2006. i Rev-x-405/12 od 08. siječnja 2013.). Inače, ništetnost ugovora nastaje od trenutka njegovog sklapanja ( ex tunc) te takav ugovor ne proizvodi nikakve učinke, tj. smatra se nepostojećim. Pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora 14. lipnja 2018. za tražbinu (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da se u ovom predmetu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a da je tužba podnesena 12. lipnja 2019., jasno je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.
10. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne.
11. Člancima 323. i 324. ZOO-a propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužiteljici razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
12. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužiteljici nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Do istog zaključka se dolazi uzimajući u obzir i zaključke Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013- 4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Prema presudi i rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.
13. Nije sporno da stranke o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, nisu pojedinačno pregovarale, niti tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdi da je korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, po prirodi stvari o uvjetima iz odluke banke se i ne može pojedinačno pregovarati. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.
14. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost ( a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovori su sastavljeni od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom. Sud dolazi do zaključka da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno u čl. 3.1. Ugovora: „Kamatna stopa iznosi 4,39 % ( slovima:četiricijelatridesetdevetposto) godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva" i u čl. 3.3.Ugovora:"Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.". Ovakve odredbe predstavljaju previše uopćenu definiciju bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti pa se ni po takvim definicijama ne može ( u vrijeme potpisivanja Ugovora o kreditu) znati uslijed čega dolazi do promjene kamatne stope, kolika će ta promjena biti, koliko će trajati, kada će uslijediti nova promjena, koliko će tih „novih“ promjena biti, itd.
15. U spisu prileže obavijesti o promjeni kamatne stope, ali u istima nije naveden razlog zbog čega do povećanja iste dolazi. Tuženik je u ugovoru koristio odredbu kojom je na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezao isključivo za svoju vlastitu odluku, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljici je trebalo ponuditi- objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane ( tužiteljice) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena ( kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrana određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent ( tužiteljica) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano ( kako je ranije obrazloženo), što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a isti stav izražen je i u presudi i rješenju Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 1215/17, od 26. lipnja 2019. Aktivna legitimacija tužiteljice proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07. Pravni interes tužiteljice postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO-a. S obzirom na utvrđenja odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužiteljice, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci. Visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna, sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Lozić, pa je ista prihvaćena onako kako je i postavljena u tužbi ( uređenoj podneskom od 16. prosinca 2025.).
16. Sud je nalaz i mišljenje vještaka Ines Lozić prihvatio držeći da je sastavljen objektivno i stručno od strane ovlaštenog sudskog vještaka s obzirom na nalog koji je vještaku zadan i s obzirom da istome ( nakon dopune) stranke nisu prigovarale. Vještak je naveo da je, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa: 1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, u razdoblju otplate kredita iznose 4.905,14 EUR, 2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na nižu kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu ukupno iznosi 343,72 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene kamatne stope na više i niže u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, iznosi 4.561,42 EUR.
17. Nakon nalaza i mišljenja vještaka ( odnosno dopune), tuženik ( kao ni tužiteljica) nije predlagao provesti nikakvo dodatno vještačenje po bilo kojem vještaku, nije predložio dati vještaku Lozić bilo kakav dodatan nalog, niti je predložio eventualno saslušanje vještaka, pisano očitovanje ili izradu vještačenja po drugačijem ili novom nalogu, pa ni sud nije mogao izvoditi te dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine).
18. S obzirom na utvrđenja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužiteljice, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci. Sud nije prihvatio prigovor tuženika radi prebijanja svoje tražbine, a po osnovu utvrđene i za podmiru dospjelih obroka i prijevremenu otplatu kredita tužitelja iskorištene preplate jer tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što ( tužiteljica) nije primila, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužiteljici nepodmireno potraživanje. Zbog navedenog je odlučeno kao u točki II izreke.
19. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj zbog sklapanja dodatka kojim je provedena konverzija nema pravo na restituciju, ističe se da je samom ponudom konverzije tuženik postupio sukladno obvezi iz Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023 , u daljnjem tekstu: ZPK) i to promjene valute ugovora. U Dodatku ugovora o kreditu ( o konverziji) nije navedeno da se određuje i kamatna stopa sukladno ZOO-u i Direktivi već se tim dodatkom jednostavno određuje kamatna stopa, onako kako je ista vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i za promjenu istih, nisu vođeni pojedinačni pregovori već je kamatna stopa mijenjana prema odluci jedne strane ( tuženika) a takav tijek i promjena kamate samo inkorporirani u Dodatak ugovoru o kreditu za tužitelja. Ni u Dodatku ugovora ni u ZPK, nije navedeno da se višak koji je preplaćen zbog nezakonito mijenjane kamate ( kako je ranije utvrđeno) obuhvaća predmetnom konverzijom već se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF ( osim uplata na ime neplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
20. Tuženik drži da su kamate mijenjane u skladu sa zakonom i da bez obzira na konverziju tužbeni zahtjev nije osnovan. Uzimajući u obzir ZPK i Aneks (Dodatak) ugovora o kreditu zaključuje se da prilikom konverzije nije uzeto u obzir kako se radi o nezakonitim promjenama kamata, odnosno da to jest uzeto u obzir sam izračun konverzije bi drugačije izgledao jer bi se morao posebno izračunati i onaj dio više plaćenih iznosa s obzirom na promjene kamata koje nisu bile u skladu s odredbama ZOO-a i ZZP-a te Direktive 93/13/EEZ. Drugim riječima, konverzija je rađena s pretpostavkom da su kamate tijekom utuženog razdoblja mijenjane u skladu s navedenim propisima, za što je u ovom postupku utvrđeno da nije bio slučaj. Osim toga, između stranaka nije sporno da tuženik nije u bilo kojem dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu već je ponudom predmetnog Dodatka jedino postupio po obvezi iz ZPK-a. I u tom slučaju tuženik je samo ponudio tužiteljici već gotov primjerak dodatka ugovora, unaprijed računajući sve promjene kamata koje je na kredite u EUR mijenjao isto kao i kod tužiteljičinog Ugovora o kreditu ( dakle, bez pregovora s drugom stranom o promjeni kamate, razlozima mijenjanja, okolnostima promjene itd.).
21. Iz svega se zaključuje kako je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene odnosno zaključenjem i potpisivanjem Dodatka Ugovoru nisu sanirani razlozi koji su bili razlog ništetnosti ove odredbe, no treba reći da prema odredbi čl. 326. st. 1. ZOO ništetan ugovor, ili njegov dio, ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane ( Županijski sud u Zadru, Gž-931/16 od 13. travnja 2018.). Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim (Županijski sud u Zadru, Gž-1365/16 od 16. ožujka 2018.). S obzirom da je prihvaćen glavni tužbeni zahtjev, bespredmetno je bilo odlučivati o eventualno kumuliranim zahtjevima.
22. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo-429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020.– „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati – članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).
23. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.
24. Tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a.
25. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 i 126/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužitelju, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 100 bodova ( Tarifni broj. 7.), sastav podneska od 9. veljače 2021. i 16. prosinca 2025. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 8.3.) te za zastupanje na ročištu od 19. prosinca 2024., 12. svibnja 2025. i 12. siječnja 2026. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 9.1.), 18. ožujka 2021. i 27. svibnja 2021. vrijednost od 25 bodova ( Tbr. 9.5.), što uz PDV od 25%, i trošak vještačenja ( 700,00 eura) ukupno iznosi 2.114,76 eura. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za ostale podneske jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice. Odbijen je zahtjev za naknadom troška sudske pristojbe jer taj trošak za tužiteljicu nije nastao, imajući u vidu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj 118/2018, 51/2023). Vrijednost boda utvrđena je prema Tarifi koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja radnje.
26. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Splitu, 17. veljače 2026.
S u d a c
Tomislav Bago
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA
1. Tužiteljici po punomoćnicima.
2. Tuženiku po punomoćnicima.
