REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-758/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lauri Kisiček, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika EČ iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Danijeli Blažević, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 23. svibnja 2024., poslovni broj: P- 2169/2022-25, u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužitelja IČ iz [adresa], odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 23. svibnja 2024., poslovni broj: P-2169/2022-25

II Tužitelj se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

III Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Ukida se u cijelosti europski platni nalog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- eu-43/2020 od 11. ožujka 2020. kojim je tuženiku naređeno isplatiti tužitelju iznos od 24.027,41 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02. listopada 2019., kao i trošak postupka u iznosu od 1.250,00 HRK, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.039,17 eur, u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude pravodobno se žali tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te zbog odluke o parničnom trošku.

2.1. U žalbi navodi da prvostupanjski sud nije analizirao presudu Općinskog suda u Buzetu, poslovni broj: P-201/06, od 16. travnja 2008., da je ovom dokazu olako suprostavio tvrdnju tuženika da je isti fizička osoba, a ne osoba koja obavlja samostalnu djelatnost, iako su mu zbog nedozvoljene poslovne djelatnosti oduzeti tartufi, vaga i automobil i da je osim toga tuženik u iskazu naveo da je bio kooperant poduzeća Voće iz Zagreba, da je imao otvoren obrt u vrijeme počinjenja kaznenog djela i bavio se poslovnom djelatnošću zbog koje su mu oduzeti tartufi, vaga i automobil, što se ukazuje da se tuženik trajno, obrtimice i lukrativno bavio otkupom tartufa u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem.

2.2. Dalje navodi da nije jasno iz čega prvostupanjski sud zaključuje da bi opis radova ili poslova, kao i prijava Komori bili nužni sastojci za ugovor o pružanju pravne pomoći u paušalnom iznosu, da iz detaljnog iskaza tužitelja jasno proizlazi koji su poslovi za tuženika učinjeni, da takav ugovor predstavlja ugovor o nalogu ili ugovor o djelu, koji su uređeni Zakonom o obveznim odnosima te da Tarifa ne može propisivati drugačije od zakona niti propisati nešto drugo što nije propisano zakonom, a osobito ne može propisivati strože uvjete za postojanje i valjanost ugovora, da je, osim toga, odredba Tarife o obvezi prijavljivanja predmetnog ugovora u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti osobnih podataka, koji predstavlja lex specialis za sve zakone u Republici Hrvatskoj pa odvjetnik nije niti smio prijaviti ugovor o zastupanju Hrvatskoj odvjetničkoj komori i da Tarifa nigdje ne propisuje da takav ugovor u slučaju nedostavljanja Komori ne bi proizvodio pravne učinke.

2.3. Zaključno tužitelj smatra da je presuda osobito manjkava i kompromitirana time što prvostupanjski sud uopće nije analizirao iskaz tužitelja niti iskaz tuženika i nije naveo koji dio njihovih iskaza smatra istinitim ili neistinitim te da je time počinio bitnu povedu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku jer u presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i da osim toga prvostupanjski sud nije niti utvrdio činjenice odlučne za presuđenje, zatim da je tužitelj tuženika zastupao četiri godine i da je za potrebe zastupanja poduzeo niz radnji, uključujući održavanje mnogobrojnih sastanaka koji su trajali tri sata i više, a održani su 14. svibnja 2015., 25. svibnja 2015. i 14. listopada 2015., uz više od 20 telefonskih konzultacija u navedenom periodu od 5 mjeseci, da je tuženiku pružao usluge pravnog savjetovanja i u svrhu pružanja pravne pomoći pristupio proučavanju vrlo složenih spisa te analize istih, a prilikom navedenih radnji imao je i troškove putovanja u Istru, što je bilo potrebno radi uvida u spise, pribave drugostupanjske presude i pripadajuće klauzule pravomoćnosti i ovršnosti.

2.4. Osim toga ističe da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu iz članka 6.1. Konvencije o pravima čovjeka i građanina jer je prvostupanjski sud bez valjanog obrazloženja odbio saslušati predložene svjedoke i time povrijedio pravo na obrazloženu odluku, kao i cijeli niz drugih pozitivnih pravnih pravila i načela Republike Hrvatske i Europske unije.

2.5. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i u cijelosti usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, a podredno predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Pobija i odluku o troškovima parničnog postupka te traži trošak žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tuženik predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade od 24.027,41 kn, na ime učinjenih odvjetničkih usluga tuženiku.

6. Prvostupanjski sud ukida u cijelosti europski platni nalog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-eu-43/2020, od 11. ožujka 2020. i odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Pri tome prvostupanjski sud utvrđuje da su stranke sklopile ugovor o nalogu u smislu članka 763. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO), za poduzimanje radnji u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Buzetu, da je tuženik za navedene odvjetničke radnje predujmio tužitelju iznos od 3.000,00 eura u smislu članka 772. ZOO-a, da tužitelj ničim ne dokazuje da je pravne radnje poduzeo i da osim toga nije tuženika izvještavao o stanju poslova u smislu članka 769. ZOO-a, zbog čega je tuženik odustao od ugovora jer tužitelj ništa nije napravio u postupku za koji mu je izdao punomoć.

6.1. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da stranke nisu sklopile ugovor o paušalu i da potvrda od 14. listopada 2015. predstavlja predujam na ime troška zastupanja, kako je u potvrdi i navedeno te da je odredbom Tbr. 38 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12; dalje Tarifa), koja je vrijedila u vrijeme sklapanja pravnog posla, propisano da odvjetnik može ugovoriti pružanje pravne pomoći s pravnom osobom ili osobom koja obavlja samostalnu djelatnost u paušalnom iznosu, osim za radnje zastupanja pred sudovima i državnim organima, da se ugovor o pružanju pravne pomoći u paušalnom iznosu sklapa pisano i mora sadržavati opis radova ili poslova koje će odvjetnik za stranku obavljati te da odvjetnik ugovor mora prijaviti Hrvatskoj odvjetničkoj komori, a da tužitelj nije dokazao da je tuženik osoba koja obavlja samostalnu djelatnost u trenutku sklapanja ugovora o pružanju pravne pomoći u paušalnom iznosu, da u ugovoru nije naveo radnje koje će obaviti za tuženika i nije ugovor dostavio Hrvatskoj odvjetničkoj komori.

7. Navedeno stajalište prvostupanjski sud temelji na slijedećim činjenicama:

- da je tužitelj 10. listopada 2020. podnio Trgovačkom sudu u Zagrebu prijedlog za izdavanje europskog platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave – računa broj:

143-19 POSL1/1 od 23. rujna 2019., radi isplate tražbine u iznosu od 3.250,00 eura/24.027,41 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. listopada 2019. do isplate i da je Trgovački sud u Zagrebu izdao europski platni nalog, poslovni broj P-eu-43/2020, dana 11. ožujka 2020.,

- da je protiv europskog platnog naloga tuženik pravovremeno podnio prigovor,

- da se Trgovački sud u Zagrebu oglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu,

- da iz računa broj 143-19 POSL/1, ispravljeni obrazac R-2, proizlazi da je tužitelj račun izdao tuženiku ŽČ iz [adresa], na iznos od 46.227,41 kuna, dana 23. rujna 2019., kao paušal po Tbr. 38. Tarife,

- da iz potvrde od 14. listopada 2015. proizlazi da je tuženik 14. listopada 2015., u odvjetničkom uredu tužitelja ostavio predujam od 3.000,00 eura, od ugovorenog iznosa od 5.000,00 eura, na ime troška postupka, dok će završni račun biti napravljen po završetku posla i da su obje stranke potvrdu potpisale,

- da je iz pisanog zahtjeva tuženika za vraćanje novca u iznosu od 3.000,00 eura, utvrđeno da se tuženik obratio tužitelju i Hrvatskoj odvjetničkoj komori i da poziva tužitelja da mu vrati 3.000,00 eura, koji iznos je tužitelju dao kao predujam 14. listopada 2015., u Zagrebu i da tužitelj ništa nije uradio u njegovom predmetu, što znači da ga nije zastupao niti pravno savjetovao, da nije vodio nikakav postupak i nije izdao račun sa specifikacijom,

- da je iz punomoći od 14. listopada 2015. utvrđeno da tuženik opunomoćuje tužitelja za zastupanje u ovršnom postupku, bez naznake suda pred kojim se postupak vodi i poslovnog broja predmeta, zatim da tuženik ovlašćuje tužitelja zastupati ga u njegovim pravnim poslovima u sudu i izvan suda i kod svih drugih državnih tijela te radi zaštite i ostvarenja njegovih na zakonu zasnovanih prava i interesa poduzimati sve pravne radnje i upotrijebiti sva zakonom predviđena sredstva, a osobito podnositi tužbe, prijedloge i ostale podneske, sklapati poravnanja, dati nasljedne izjave, primati novac i novčane vrijednosti i o tome izdati potvrde, a sve sukladno općim uvjetima poslovanja od 1. siječnja 2014., što je tuženik potvrdio svojim potpisom,

- da je svjedok BČ dao pisanu izjavu od 20. prosinca 2019., iz koje proizlazi da je isti tužitelja kao odvjetnika preporučio svom poznaniku, koji je dalje odvjetnika preporučio tuženiku, da mu je poznato da su isti dogovorili posao i da tuženik platio tužitelju jednokratnu nagradu avansno, unaprijed u iznosu od 5.000,00 eura i PDV za preuzimanje predmeta, proučavanje predmeta i troškove odlaska u Istru, da je tužitelj pored toga imao pravo dobiti i iznos od 20% i PDV od svega što naplati, da je cijeli posao prihvaćen i plaćen prije nego je odvjetnik imao uvid u spis jer nije želio besplatno trošiti svoje vrijeme na proučavanje spisa, da su pregovori oko pravnog posla trajali više od šest mjeseci, nakon čega je tuženik u odvjetnički ured donio manje od polovine dogovorenog iznosa, uz obvezu skorog plaćanja preostalog iznosa, da je tuženik obmanuo tužitelja da je dobio novac na sudu i da samo te novce treba naplatiti od države i to više desetaka tisuća kuna te da je svjedoku sve poznato iz razgovora s gospodinom I,

- da je tužitelj iskazao da je tuženik došao u njegov ured preko poznanika, da su održali tri sastanka 14. svibnja 2015., 25. svibnja 2015. i 14. listopada 2015., kada mu je tuženik potpisao punomoć i uplatio 3.000,00 eura od dogovorenih 5.000,00 eura plus PDV, odnosno ukupno 6.250,00 eura, da su pregovori oko njegovog angažmana trajali oko 6 mjeseci, da mu zbog lošeg iskustva nije bila prihvatljiva varijanta da radi na postotak pa je dogovorio s tuženikom da dio plati u postotku, a dio na račun i da mu je tuženik donio samo dio novca u iznosu od 3.000,00 eura, za što je tuženiku izdana potvrda i da ga je tuženik angažirao za naplatu potraživanja iz postupka koji je pravomoćno izgubio, da mu je tuženik donio prvostupanjsku presudu, zbog čega je nakon nekog vremena otišao do Buzeta po drugostupanjsku presudu pa je po dolasku u Buzet saznao da je predmet u Pazinu, nakon čega je angažirao kolegu AČ, koji mu je ishodio presudu i tada je vidio da nema što raditi, s obzirom da je u drugostupanjskom postupku presuda preinačena i da je temeljem drugostupanjske odluke tuženik dužan platiti gradu Buzetu i Republici

Hrvatskoj iznos oko 140.000,00 kuna,

- da je tuženik nakon što ga je tužitelj obavijestio da je spor izgubio, rekao tužitelju da mu je ta činjenica poznata, ali je mislio da se tu nešto može srediti, pa su konačno postigli dogovorili da tužitelj pokuša dogovoriti s vjerovnicima otpis kamate i da se tri godine ništa nije događalo jer se on nalazio s ljudima iz Grada Buzeta, da mu se tuženik četiri godine nije javljao, a nakon toga je dobio poziv od Hrvatske odvjetničke komore jer ga je tuženik prijavio da za njega ništa nije radio, a on je sve odradio u vidu sastanka, odlazaka i dolazaka u Istru, da je račun izdao čim je dobio prijavu od Komore i da je tuženiku tada otkazao punomoć te je osim toga iskazao da se tuženik u razgovorima legitimirao kao poduzetnik, odnosno trgovac, što je ujedno razvidno i iz količine tartufa i njihove vrijednosti, danas oko 200.000,00 eura i vage s kojom je uhvaćen 1988.,

- da je u odnosu na poslovne pregovore, nakon što je obavijestio tuženika da je pravomoćno izgubio spor, tužitelj naveo da se s tuženikom dogovorio da mu se javi kroz 7 do 10 dana, kako bi napravili ugovor za daljnju suradnju u zastupanju tuženika i njegovog prijatelja oko naplate potraživanja Grada Buzeta prema tuženiku i da mu donese ostatak novca, međutim da se tuženik više nikada nije javio pa je tuženiku dostavio račun za izvršene usluge na koji se nikada nije žalio niti poslao prigovor, da nije specificirao troškove jer to tuženik nije tražio i da je s tuženikom sklopio ugovor o paušalu, koji se nalazi u sudskom spisu na stranici 11., da ugovor nije dostavio Hrvatskoj odvjetničkoj komori jer je tuženik trebao ponovno doći kod njega i donijeti novce, nakon čega bi mu izdao račun sa specifikacijom,

- da je tuženik iskazao da je do tužitelja došao preko svog kolege I, da je kod tužitelja bio dva puta, da su prvi puta pričali što i kako, a da mu je drugi put donio 3.000,00 eura, iako je tužitelj tražio 5.000,00 eura i pri tome mu je predao svu dokumentaciju od suđenja, da su se dogovorili da će tužitelj za njega izvući novce, auto i 25 kg tartufa, a ostatak novca mu je trebao platiti nakon što se posao završi, da ga je tužitelj nazvao poslije Nove godine i rekao da mu je dužan još 2.000,00 eura, međutim da tužitelju ništa nije dužan jer ništa nije napravio te da mu do danas nije vratio 3.000,00 eura i dokumente, da tužitelj nikada nije specificirao radnje koje je navodno izvršio i da je tužitelja prijavio Hrvatskoj odvjetničkoj komori, da je u trenutku angažiranja odvjetnika smatrao da ima pravo na naplatu po presudi i da se nije bavio trgovinom tartufa, već je tartufe skupljao kao kooperant poduzeća Voće iz Zagreba.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), u svezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio sa prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih povreda.

8.2. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice te je razloge o odlučnim činjenica iznio jasno, logično i bez proturječja pa presuda nema nedostataka zbog koji se ne bi mogla ispitati. Presuda nije nerazumljiva i nema proturječja između izreke i razloga presude, a obrazloženje sadrži dostatne i razumljive razloge o svim odlučnim pitanjima pa prilikom donošenja prvostupanjske presude nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a.

8.3. Prvostupanjski sud je, sukladno članku 8. ZPP-a, odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, koje će činjenice uzeti kao dokazane, dok je sukladno odredbi članka 220. stavka 2. ZPP-a, pravilno odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Sud nije dužan izvoditi sve dokaze koje su stranke predložile, već samo one kojima se utvrđuju relevantne činjenice. Na temelju članka 304. ZPP-a, sud je ovlašten zaključiti glavnu raspravu kad utvrditi da je predmet spora dovoljno raspravljen za donošenje odluke i odbiti preostale dokazne prijedloge. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog za saslušanje BČ, budući da se njegova izjava već nalazi u sudskom spisu, a iz nje proizlazi da su njegova saznanja o predmetu spora posredna. Jednako tako, pravilno je odbijen i prijedlog za saslušanje svjedoka PČ, kojeg je tužitelj angažirao za ishođenje drugostupanjske odluke u Pazinu, što u postupku nije niti sporno, a uvažavajući činjenicu da navedeni svjedok nema drugih saznanja o predmetu spora, što je prvostupanjski sud valjano i obrazložio pa postupanjem prvostupanjskog suda tužitelju nije uskraćeno pravo na dokazivanje niti pravo na pristup sudu iz članka 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

8.4. Prvostupanjski sud je odluku utemeljio na ocjeni da tužitelj nije relevantnim dokazima potkrijepio svoje navode o postojanju i visini tražbine te je kroz tu činjenicu i kroz odredbe ZOO-a i Tarife, dao razloge zbog kojih iskaz tužitelja nije prihvatio kao vjerodostojan i dostatan za dokazivanje odlučnih činjenica. U situaciji kada je teret dokazivanja na tužitelju, a on nije ponudio dostatne dokaze o postojanju i izvršenju preuzetih obveza, prvostupanjski sud nije bio dužan posebno obrazlagati iskaz tuženika jer odluka nije utemeljena na iskazu tuženika, već na nedokazanosti tužbenog zahtjeva.

8.5. Stoga je sud prvoga stupnja raspravio sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom članka 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Naime, na temelju odredbe članka 38. Tarife, pružanje pravne pomoći odvjetnik može ugovoriti s pravnom osobom ili osobom koja obavlja samostalnu djelatnost u paušalnom iznosu, osim za radnje zastupanja pred sudovima i državnim organima. Ugovor o pružanju pravne pomoći u paušalnom iznosu sklapa se pisano i mora sadržavati opis radova ili poslova koje će odvjetnik za stranku obavljati. Ugovor mora odvjetnik prijaviti u Hrvatskoj odvjetničkoj komori. Prema odredbi članka 18. stavka 1. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine", broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11 - dalje: ZO), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja pravnog posla, odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troška u svezi s obavljenim radom sukladno tarifi koju utvrđuje i donosi Komora, uz suglasnost ministra pravosuđa. Ministar pravosuđa kod davanja suglasnosti vodit će računa o zaštiti socijalnih i gospodarskih interesa te jednakosti u položaju primatelja i davatelja usluga s obzirom na njihovu nejednakost u stručnom znanju kojim raspolažu. Zakon o odvjetništvu i Tarifa su, dakle, lex specialis u odnosu na prava i obveze odvjetnika, dok se Zakon o obveznim odnosima, u odnosu na odvjetnika, primjenjuje supsidijarno.

10. Pravilno prvostupanjski sud, ocjenjujući sadržaj punomoći, zaključuje da su stranka i odvjetnik, u smislu odredbe članka 763. ZOO-a, sklopili ugovor o nalogu, kojim se odvjetnik obvezuje za stranku poduzeti pravne radnje u određenom postupku, prema nalogu stranke, a stranka se obvezuje platiti mu naknadu za njegov rad, slijedom čega odvjetnik ima pravo očekivati od stranke nagradu za svoj rad kada ispuni nalog. Pri tome, suprotno žalbenim navodima, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da dostavljena prva stranica presude Općinskog suda u Buzetu, poslovni broj P-201/06 od 16. travnja 2008., ne dokazuje da je tuženik u trenutku sklapanja ugovora obavljao registriranu samostalnu djelatnost, da je u punomoći navedeno da se ista izdaje radi zastupanja u postupku ovrhe, da ugovor o paušalnoj naknadi nije sklopljen u pisanoj formi i nije dostavljen Hrvatskoj odvjetničkoj komori. Pri tome ovaj sud ističe da se paušalna nagrada može ugovorom predvidjeti isključivo za usmene i pisane pravne savjete, kontrolu već zaključenih ugovora, sudjelovanje na sastancima sa strankom. Sve ostale radnje, a naročito radnje zastupanja pred sudovima i upravnim tijelima te pri alternativnom načinu rješavanja sporova, mogu se obračunati isključivo u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Isto tako predmet ugovora o pružanju pravne pomoći uz naknadu u paušalnom iznosu ne mogu biti razmatranje spisa, izvidi i pribava isprava za stranku, koje radnje su navedene u Tbr. 32. Tarife. Tbr. 38. Tarife isključuje primjenu svih oblika zastupanja u postupcima alternativnog načina rješavanja sporova.

11. S obzirom na predmet ovog spora i pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda da stranke nisu sklopile ugovor o paušalu, već ugovor o nalogu, tužitelj je bio dužan dokazati koje je radnje kao nalogoprimatelj izvršio za stranku, je li svaka pojedinačna radnja specificirana i obuhvaćena utuženim računom te poduzeta u skladu s odredbama Tarife, koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje, kao i priložiti dokaz o putnim troškovima za putovanja poduzeta u cilju izvršenja pravnih radnji za stranku. U računu koji predstavlja vjerodostojnu ispravu, na temelju kojeg je zatraženo izdavanje platnog naloga, nije navedeno koje su radnje za tuženika poduzete, kada su poduzete, vrijednost predmeta spora, kao niti odredbe Tarife na nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pa račun koji je izdao tužitelj ne sadrži specifikaciju troškova.

12. Tužitelj nije dostavio materijalne dokaze o izvršenim radnjama, nije predložio niti relevantne dokaze na temelju kojih se može utvrditi kada i koje je radnje poduzeo za stranku, a predloženi svjedoci, čije je saslušanje prvostupanjski sud pravilno odbio, nemaju nikakvih neposrednih saznanja o izvršenim radnjama, osim što je predloženi svjedok GČ dostavio tužitelju drugostupanjsku odluku, pribavljenu od Općinskog suda u Pazinu što u postupku nije sporno. Isto tako tužitelj o navodno izvršenim radnjama, nakon zadnjeg telefonskog razgovora u kojem je obavijestio tuženika da je pribavio presudu i da je pravomoćno izgubio spor, nije obavještavao tuženika pa tužitelj, iako je na njemu teret dokaza, nije dokazao osnovanost niti visinu tužbenog zahtjeva, odnosno sadržaj i obim pružene odvjetničke usluge, kao niti specifikaciju točno određenih radnji za koje traži naknadu, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tužitelja, a prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.

13. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

14. Pravilno je prvostupanjski sud tuženiku dosudio troškove postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a i na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23)

. P ojedinačni

troškovi nisu žalbom osporavani, a u odnosu na parnični trošak, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava.

15. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP- a, tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

16. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu jer navedena radnja nije bila potrebna za žalbeni postupak.

17. Slijedom navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić