Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-850/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. (OIB: 23057039320) iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-403/2024-12 od 24. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-403/2024-12 od 24. srpnja 2025. u točkama I. i II izreke, te u točki III. izreke do iznosa od 343,68 eura.

r i j e š i o  j e

I. Preinačava se navedena presuda pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. naknaditi tužitelju ĆA parnični trošak u iznosu od 575,00 eura (preko iznosa od 343,68 eura) sa zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2025., do isplate i za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 575,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2025. do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 /51404607-5105613040 od 13. travnja 2011. sklopljenog između tuženik kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, koja glasi: „ Za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje Kredita Korisnik kredita dužan je u korist Banke prije korištenja Kredita uplatiti naknadu u iznosu od 1,400 % (jedancijelihčetrdesetposto) iznosa Kredita, odnosno minimalno =250,00 kuna (dvjestopedesetkuna), obračunate s datumom puštanja Kredita u tečaj. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate Kredita, odnosno prilikom puštanja Kredita u tečaj.'' (st. I. izreke). Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 136,85 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 15. travnja 2011. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 15. travnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana (st. II. izreke). Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 918,68 eur, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude 24. srpnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana (st. III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga odnosno zbog pogrešno primijenjenog materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te apsolutno i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz Zakona o parničnom postupku. Sud presudu temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna. Tuženik je predložio saslušanje svjedokinje ŠA na okolnost informiranosti tužitelja prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, no sud je propustio provesti dokaz saslušanjem svjedokinje, dok u obrazloženju uopće ne navodi razloge zbog kojih je propustio saslušati svjedokinju, čime je počinio apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ujedno je nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje čime je posljedično pogrešno primijenio materijalno pravo. Sud je propustio uzeti u obzir da je tužitelju naknada za obradu kredita bila snižena na 1,400% od iznosa odobrenog kredita. Iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, vidljivo je da je naknada za obradu kredita za istu vrstu kredita određena u visini 2,000%, no u konkretnom predmetu primijenjena je povoljnija visina naknade od 1,400% sukladno letku Posebna ponuda za članove nezavisnog sindikata MUP-a. Postupanje tuženika je bilo transparentno, a s time savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak. Tuženik tvrdi da za ništenost određene odredbe nije dovoljno da se utvrdi činjenica je li se o njoj moglo pregovarati ili ne, već je bitno utvrditi i radi li se o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Nigdje nije propisana obveza banke da je nužno u ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja , a ista je dovoljno jasno određena da se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina. Naknada je plaćena iz kredita, pa je nemoguća pretpostavka da tužitelj nije bio upoznat i suglasan s predmetnom ugovornom odredbom. Tužitelj je digao kredit za određeni iznos i taj je kredit trebao biti dostatan ne samo za ugovorenu namjenu kredita, već i za druge unaprijed komunicirane iznose, kao primjerice iznos naknade za obradu kredita. Tuženik tvrdi da naplata naknade za obradu kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika. Naknada je plaćena 2006., a tužba je podnesena 2024., pa je očito da je kondemnatorni dio tužbe u zastari, pa nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 187. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj za deklaratorni zahtjev nema valjani pravni interes. Glede odluke o troškovima postupka navodi se da je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku cjelokupne troškove postupka , a podredno se osporava visina dosuđenih troškova. Vrijednost spora sud je trebao utvrditi isključivo po visini kondemnatornog zahtjeva u visini od 136,85 EUR, što prema Odvjetničkoj tarifi iznosi 25 bodova, a posebno se osporava dosuđen trošak u iznosu od 50,00 Eur za trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita prije pokretanja postupka. Predlaže se presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbaciti odnosno odbiti kao neosnovan, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana glede oduke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana glede odluke o troškovima parničnog postupka.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 1,400 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio, te nije onemogućio tuženika glede prava na procesnu jednakost i prava na pravično suđenje . Ukazuje se da je tuženik tijekom postupka tvrdio, što ponavlja i u žalbi da i z Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, vidljivo da je naknada za obradu kredita za istu vrstu kredita određena u visini 2,000%, no da je u konkretnom predmetu primijenjena povoljnija visina naknade od 1,400%, sukladno letku Posebna ponuda za članove nezavisnog sindikata MUP-a.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 13. travnja 2011. zaključio Ugovor o kreditu, u kojem je u čl. 10. ugovorena naknada od 1,400% od iznosa kredita koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita

- da nije sporno da je pri isplati kredita tužitelju ustegnut iznos od 1.031,10 kuna, što je sada 136,85 eur, na ime naknade za obradu kredita, a koja je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita 14. travnja 2011.

- da je sporno je li je predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da li je tužitelj potrošač koji nije imao utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu te da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da mu je kredit trebao zbog kupnje vozila

- da je na potpis dobio gotov ugovor te da o ničemu nije pregovarao sa bankom, da mu je gospođa spomenula naknadu za koju je rekla da ju mora platiti

- da je ta naknada obavezna, da tužitelj ne zna što ta naknada predstavlja niti kako se obračunava, a iznos naknade mu je bio odbijen od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a da on nije pregovarao o visini te naknade

- da tužitelj s tuženikom nije pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu, već je potpisao prethodno sačinjen tipski ugovor

- da odredba čl. 10. Ugovora o kreditu obvezuje korisnika kredita platiti naknadu od 1,400% od iznosa kredita jednokratno prije korištenja kredita

- da je tužitelju prilikom korištenja kredita ustegnut i iznos od 1.031,10 kuna,

- da je sud našao utvrđenim da se tužitelj, koji je Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje osobnog automobila, ima smatrati potrošačem

- da je sud utvrdio da je odredba gramatički razumljiva i ne zahtjeva posebno matematičko znanje, no ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze

- da praksu stavljanja takvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, te da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora

- da temeljem čl. 323. ZOO-a, zbog ništetnosti sporne odredbe postoji obveza tuženika vratiti primljeno bez osnove

- da nije osnovan prigovor zastare

- da je tuženik kao nepošten stjecatelj dužan platiti i kamatu od dana stjecanja bez osnove

- da je tuženik nepošteni stjecatelj od 14. travnja 2011.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,400 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Nesporno je utvrđeno temeljem iskaza tužitelja, ali i temeljem letka Posebna ponuda za članove nezavisnog sindikata MUP-a, da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1,400% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl.81. st.1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.''

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C - 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja, pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 136,85 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove, pa zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

16. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke.

17. Glede odluke o troškovima parničnog postupka treba reći da je djelomično osnovana žalba tuženika, jer je u konkretnom slučaju tužitelj istaknuo deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

18. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju predmeta spora se uzima u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske odluka Revr- 475/08, Revr- 31/02, Rev-688/00, Revr-774/05).

19. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu od 136,85 eura, po kojoj je tužitelju trebao biti odmjeren parnični trošak sukladno Tarifi o naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23 - dalje: Tarifa).

20. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud tužitelju priznao trošak dostave dokumentacije za predmetni kredit ( potvrde o izvršenom plaćanju ). S obzirom na vrijednost kondemnatornog zahtjeva, tužitelju je za naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora od 136,85 eura, trebalo pravilno priznati naknadu za svaku opravdanu parničnu radnju u visini od 25 bodova (Tbr.7/1) uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) odnosno 50,00 EUR-a, te uz 25 % uvećanja na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) od 12,50 Eura ukupno iznosi 62,50 eura.

21. Dakle, tužitelju pripada pravo na naknadu svih troškova postupka od 343,68 eura. Kako je sud prvog stupnja tužitelju dosudio iznos od 918,68 eura, to je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 575,00 eura te na temelju čl. 373. st. 3. ZPP djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu.

22. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom II. izreke rješenja temelji se na čl. 166. st. 1. i 2. ZPP. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, jer njegova žalba nije osnovana glede glavne stvari, a u odnosu na troškove postupka nisu nastali posebni troškovi.

U Velikoj Gorici 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Ankica Jakovina