Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-283/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-314/2022-40 od 11. siječnja 2024. i žalbi tužiteljice protiv rješenja istoga suda poslovni broj P-314/2022- 40 od 11. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-314/2022-40 od 11. siječnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-314/2022-40 od 11. siječnja 2024., pod stavcima I. i II. i IV.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice ŠU i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-314/2022-40 od 11. siječnja 2024., pod stavkom III. izreke.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice ŠU za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 316-104/2006 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14. prosinca 2006., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u:

- odredbi čl. 2., u dijelu koji glasi: "…CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.",

- odredbi čl. 3. koja glasi: "Kamate se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja."

- odredbi čl. 4., u dijelu koji glasi: "…CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF

Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja…"

II Utvrđuju se ništetnim odredbe Aneksa broj 1 uz Ugovor o kreditu broj 316 104/2006 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23. ožujka 2010., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u:

- odredbi čl. 1., u dijelu koji glasi: "…CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita… CHF u kunskoj protuvrijednosti…",

- odredbi čl. 2., u dijelu koji glasi: "…CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF

Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja…"

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici ŠU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 23.238,94 eura / 175.093,84 kuna, sa zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 0,23 eura / 1,76 kuna od 1.3.2007. do isplate,

- na iznos od 0,53 eura / 3,99 kuna od 3.4.2007. do isplate,

- na iznos od 6,92 eura / 52,13 kuna od 3.4.2008. do isplate,

- na iznos od 3,19 eura / 24,06 kuna od 10.10.2008. do isplate,

- na iznos od 27,05 eura / 203,81 kuna od 15.11.2008. do isplate,

- na iznos od 0,95 eura / 7,17 kuna od 18.12.2008. do isplate,

- na iznos od 46,26 eura / 348,51 kuna od 16.1.2009. do isplate,

- na iznos od 47,91 eura / 361,01 kuna od 18.2.2009. do isplate,

- na iznos od 34,49 eura / 259,87 kuna od 20.3.2009. do isplate,

- na iznos od 39,04 eura / 294,13 kuna od 26.5.2009. do isplate,

- na iznos od 36,12 eura / 272,11 kuna od 26.5.2009. do isplate,

- na iznos od 27,64 eura / 208,27 kuna od 18.6.2009. do isplate,

- na iznos od 44,24 eura / 333,29 kuna od 8.10.2010. do isplate,

- na iznos od 40,31 eura / 303,68 kuna od 8.10.2010. do isplate,

- na iznos od 40,81 eura / 307,48 kuna od 23.12.2010. do isplate,

- na iznos od 53,46 eura / 402,79 kuna od 23.12.2010. do isplate,

- na iznos od 74,65 eura / 562,44 kuna od 23.12.2010. do isplate,

- na iznos od 106,80 eura / 804,72 kuna od 23.12.2010. do isplate,

- na iznos od 45,58 eura / 343,43 kuna od 23.12.2010. do isplate,

- na iznos od 127,00 eura / 956,91 kuna od 23.12.2010. do isplate,

- na iznos od 127,02 eura / 957,01 kuna od 23.12.2010. do isplate,

- na iznos od 131,97 eura / 994,36 kuna od 23.12.2010. do isplate,

- na iznos od 120,16 eura / 905,36 kuna od 23.12.2010. do isplate,

- na iznos od 135,45 eura / 1.020,57 kuna od 23.12.2010. do isplate,

- na iznos od 21.921,16 eura / 165.164,98 kuna od 23.12.2010. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. svibnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Rješenjem suda prvoga stupnja riješeno je:

„I. Odbacuje se tuženikov prigovor radi prebijanja istaknut u podnesku od 7. veljače 2023.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 4.989,81 eura sa zateznim kamatama od 12. siječnja 2024. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana. III U preostalom dijelu, u iznosu od 3.239,00 eura, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.“

2. Protiv presude, kao i protiv dijela tog rješenja pod stavcima I., II. i IV. žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, na način da tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Protiv dijela navedenog rješenja pod stavkom III. izreke žali se tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže rješenje u pobijanom dijelu preinačiti na način da se usvoji njegov preostali zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Traži trošak žalbenog postupka.

4. U odgovoru na žalbu tuženika, tužiteljica se u cijelosti protivi svim žalbenim navodima i predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

5. Žalbe stranaka nisu osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 316-104/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. prosinca 2006. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika kao kreditora, koje su sadržane u čl. 1., 2., 3. i 4. toga Ugovora i njegovog aneksa (o valutnoj klauzuli), te zahtjev za isplatu iznosa od 23.238,94 eura / 175.093,84 kuna, sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene iznose teku od njihova dospijeća do isplate, sve na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i prvostupanjsko rješenje nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe tuženik jer su u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa ista nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

8. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koju ističe tuženik u žalbi navodeći da prvostupanjski sud nije proveo dokaze koje je predložio, a posebno saslušanje javnog bilježnika. Naime, pravilno nije ispitan javni bilježnik na okolnost pregovaranja stranaka o uvjetima zaključenja kredita, jer postoji već stabilna praksa redovnih sudova i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (isti stav izražen je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. i odluke broj: U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

9. Pravilno je prvostupanjski sud odbio i dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedokinje VU, jer je iz iskaza tužiteljice utvrdio da ona nije sudjelovala u postupku koji je prethodio sklapanju Ugovora o kreditu, već je tužiteljica pregovarala sa svojom tadašnjom osobnom bankaricom SU, koju tuženik nije predložio kao svjedoka, a niti ŠUF također nije sudjelovala u pregovorima sa tužiteljicom u vezi predmetnog ugovora, pa njihovi iskazi nisu odgovarajuća dokazna sredstva za utvrđivanje da je tuženik u predugovornoj fazi dao tužiteljici obavijesti o spornim odredbama, slijedom čega iz razloga što navedeni dokazi nisu provedeni tuženik nije onemogućen u raspravljanju i nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

10. Tuženik nije onemogućen u raspravljanju ni time što je sud odbio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka. Naime, u odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je sadržajno prigovarao samo metodologiji izračuna, a nalaz je izrađen sukladno uputi suda odnosno prijedlogu tužitelja, međutim, sam nalaz i mišljenje vještaka u pogledu izračuna nije među strankama bio sporan, dok u nalazu su navedena i razdoblja i iznosi tečaja nižeg od početno ugovorenog, što je upravo bilo po prijedlogu tuženika. Nadalje, prigovore tuženika vještak je usmeno otklonio jasnim i logičnim razlozima. Stoga je nalaz i mišljenje vještaka, i prema stavu ovog suda, u potpunosti podobno da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljičine tražbine tako da su žalbeni navodi koje u tom dijelu ističe tuženik također neosnovani.

11. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tako i u odnosu na zahtjev za isplatu, i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

12. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora 14. prosinca 2006. sklopljen Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranje novčane tražbine broj 316- 104/2006, solemniziran od strane javnog bilježnika Tanje Ferenc iz [adresa] pod brojem: OU-1433/06, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 131.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 29 godina i s namjenom kupnje stana. Nije sporno da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu, jer je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, odnosno da se otplaćuje u iznosu od 627,67 CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja. Nije sporno ni da je među strankama 23. ožujka 2010. sklopljen Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu, kojim je tužiteljici odobren moratoriji za otplatu glavnice kredita od 28. veljače 2010. do 31. kolovoza 2010. Također, nije sporno da je tijekom otplatnog perioda uslijed promjene tečaja CHF u pojedinim mjesecima povećan iznos mjesečnog anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati. Nije sporno ni da je kredit otplaćen u cijelosti prije podnošenja tužbe.

13. Tijekom postupka je utvrđeno i da je namjena kredita kupovina stana, da je u spornom razdoblju došlo do promjene anuiteta, da se radi o standardnom, tipskom ugovoru, da je tužiteljica potrošač, i da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo između stranaka.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem kojeg ugovora je tužiteljica ostvarila kredit u švicarskim francima.

15. Na žalbene navode tuženika, valja odgovoriti da se sud prvoga stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

17. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

18. Zahtjev tužiteljice za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da je odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, ništetna. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 126. ZZP/22 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

19. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

20. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

21. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja.

22. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 14. prosinca 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužiteljici da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

23. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe koje se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja ništetne.

24. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatila tuženiku 23.238,94 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika da isplati tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

25. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO.

26. U odnosu na žalbene navode vezane uz zastaru valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 5. svibnja 2022., a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023. to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

28. Također neosnovano ističe tuženik prigovore u svezi tzv. negativne razlike navodeći da je istaknuo prigovor prijeboja, a obzirom je prvostupanjski sud pravilno donio pobijano prvostupanjsko rješenje pri čemu valja reći da tužiteljica kao potrošač u onom razdoblju kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početno ugovorenog tečaja nije ništa stekla od tuženika pa da bi bila dužna temeljem pravila o stjecanja bez osnova vratiti neki iznos tuženiku odnosno da bi temeljem toga tuženik mogao osnovano potraživati neke iznose. Žalitelju se ukazuje i na odredbu čl. 288.a st. 6. ZPP.

29. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP).

30. I odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 155. ZPP. Pravilno prvostupanjski sud tužiteljici nije priznao trošak sastava opomene pred tužbu, jer sastavljanje iste nije procesna pretpostavaka za podnošenje tužbe. Također, pravilno tužiteljici nisu priznati troškovi podnesaka od 14. listopada 2022. i 9. listopada 2023. jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice i sadrže već ranije istaknute navode, dok je sadržaj podneska od 28. rujna 2022. tužiteljica imala mogućnost izložiti na pripremnom ročištu za zastupanje na kojem joj je priznata nagrada.

32. Nisu osnovni niti žalbeni navodi tuženika u vezi primjene Tarife, jer kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - ''Narodne novine'', broj 138/23).

33. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja te na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbe stranaka i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

34. Budući da stranke nisu uspjele u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP odbiti zahtjev stranaka za naknadu troška žalbenog postupka (stavak III. i IV. izreke rješenja).

U Velikoj Gorici 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina