Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-20/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti odredbi i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-20/2025- 15 od 20. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-20/2025-15 od 20. studenoga 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9011169787 od 20. travnja 2006. godine zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu određivanja jednokratne naknade, a koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 2,50% od iznosa od iznosa kredita označenog pod (A) koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta. „. (t. I. izreke). Naloženo je tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju DU isplati iznos od 334,00 eur (tristotinetridesetčetirieura), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. lipnja 2006. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. srpnja 2008. zatim od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.god. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana (t. II. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 500,00 eur sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenog 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana (t. III. izreke) te stavkom IV. odbijen je tuženik za isplatom troškova parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da proturječi razlozima presude, nema razloga o odlučnim činjenicama, a prilikom odlučivanja nije primijenio odredbe materijalnog prava koje je trebao primijeniti, dok neke odredbe nije pravilno primijenio. Sud pogrešno utvrđuje ništetnom odredbu o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Sud smatra da je predmetna odredba ništetna, odnosno da je nepoštena jer se o ulaznoj naknadi nije pregovaralo i da je odredba nejasna i nerazumljiva. Sud svoj zaključak o nepoštenosti i ništetnosti odredbe obrazlaže da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo pa je odredba ništetna. Odlučno je utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po stavu tuženika ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a još manje „znatnu“ neravnotežu između stranaka. Sve i da tužitelj nije pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi, ista ne može biti ništetna ako nije uzrokovala znatnu neravnotežu. Sud nije utvrđivao postojanje neravnoteže, odnosno postojanje znatne neravnoteže , a pogrešno zaključuje da znatna neravnoteža proizlazi iz činjenice da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao, a u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Tuženik smatra da je prigovor zastare osnovan. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 2,50 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da tužitelj tvrdi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o brzom gotovinskom kreditu br. 9011169787 od 20. travnja 2006. na iznos od 100.000,00 kuna

- da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a radi se o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane

- da tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama

- da je tuženik u navedeni Ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,50 % od iznosa odobrenog kredita (točka 1. Ugovora o kreditu), a koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta

- da tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva te ističe i prigovor zastare jer je sporna naknada za obradu kredita plaćena 2006., a tužba je podnesena 2025.

- da je tuženik podneskom od 17. rujna 2025. potvrdio visinu tužbenog zahtjeva i priznao da je utužena naknada naplaćena u iznosu od tada 2.500,00 kuna, i to s prvom uplatom 31. svibnja 2006.

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je podignuo gotovinski nenamjenski kredit za adaptaciju obiteljske kuće

- da je Ugovor bio tipski već otisnuti obrazac u koji su samo dodani tužiteljevi podatci

- da je uočio odredbu za obradu troškova kredita koja je bila srazmjerno visoka u iznosu od 2.500,00 kn

- da je pitao o čemu se radi i rečeno mu je da ne može dobiti kredit ako to ne plati taj iznos koji mu je naplaćen sa prvom ratom kredita

- da je nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio ugovor o brzom gotovinskom kreditu 20. travnja 2006., na iznos od 100.000,00 kuna

- da je sporno je li ništetna i nepoštena ugovorna odredba članka 1. ugovora o brzom gotovinskom kreditu broj 9011169787 od 20. travnja 2006. i može li proizvoditi pravne učinke, te je sporna zastara potraživanja tužitelja

- da su odredba o naknadi za obradu kredita (jednokratna naknada) uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 1. Ugovora o kreditu ništetne

- da je odredba nepošteno ugovorena u smislu članka 81. stavka 1. i 2. ZPP/03, a slijedom čega je i ništavna sukladno članku 87. stavku 2. ZZP/03

- da odredba ne prolazi test poštenja s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika, jer na odluku banke tuženika tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja

- da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima nije pojedinačno pregovaralo

- da je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati ni na koji način na sadržaj navedene odredbe

- da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga odredbe ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03

- da je uvidom u pregled uplata po kreditu utvrđeno da je tužitelj prilikom prve uplate rate kredita 31. svibnja 2006. zbog ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi u visini 2,50 % od iznosa kredita, platio iznos od 2.500,00 kuna, odnosno sada 334,00 eura, a koji iznos tuženik ne osporava

- da je tuženik obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama

- da prigovor zastare novčanog potraživanja, kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 2,50 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 2,50 % od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u čl. 1. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužen ik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a.''

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja, pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 334,00 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove, pa zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Zbog ukazanog nije osnovan žalbeni navod da je prigovor zastare osnovan.

16. Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

17. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

18. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke), kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Ankica Jakovina